bodhisattva?

Ideal ranog (theravado ili hinayana) buddhizma – naime, napuštanje i utrnuće (nirvana) stalno tekućeg i promjenjivog svijeta (samsara) nikad zadovoljene žudnje i posljedične neizbježne patnje – u kasnijem (mahayana) buddhizmu povlači se pred uvidom kako je nastojanje da se izmakne žudnji (eros, tṛšṇā) i samo neka žudnja (vidi ovdje). Budući da cjelina svega živoga počiva na žudnji (od čega polazi i Platon u Symposionu nakon Fedona, kao i Nietzscheovo ”kazivanje Da!” nakon Schopenhauerova ”pesimizma”), tada odustajanje od razornih vidova žudnje ne mora značiti naprosto njeno utrnuće, nego može u sublimaciji žudnju uzvisivati ka najdostojnijim ”predmetima”. Iz dodira s njima se rađa mogućnost da bivanje u povijesnom konačnom i smrtnom svijetu bude stvaralačko i usmjereno sveopćem dobru – otud u mahayana buddhizmu osim povlačenja iz svijeta nalazimo i izraze nadahnutog sudjelovanja u njemu (poput zen umjetnosti ili tibetskog političkog života).

Ideal hinayane je arhat ili arhant; ideal mahayane je bodhisattva. Jednostavno kazano, ideal hinayane je pojedinačno prosvjetljenje; ideal mahayane je sveopće prosvjetljenje…

”Slušatelj” – to se ime daje učeniku koji, čuvši, to jest naučivši istinu od Buddhe ili nekog njegovog učenika postiže stanje arhanta. Arhat ili arhant znači status svetog čovjeka koji je postigao prosvjetljenje. Riječ ”arhat” etimologijski znači ”vrijedan”. …

”Vlastiti”, ”individualni”, ”jedan”, ”usamljeni” je onaj koji u ”usamljenoj jednosti”, u nezavisnosti od svih vanjskih podrški, postiže stanje arhata. On s drugima ne dijeli svoje teško stečeno znanje načina za postizanje nirvane. On vjeruje da i drugi, potaknuti grubom realnošću životnoga jada, mogu jednoga dana kročiti sa sveti put, bez da ih se podučava ili prosvjetljuje.

Gore navedena dva tipa tragatelja [naime, ”slušatelj” i ”vlastiti”, op. d.] predstavljaju individualistički ideal. Oni prosvjetljenje razumijevaju kao individualno, a ne društveno ili kosmičko postignuće. Bodhisattva želi konačno prosvjetljenje ne samo za sebe, nego za sva osjetljiva bića. … Bodhisattva je onaj koji ima bit ili mogućnost transcendentalne mudrosti ili krajnjega prosvjetljenja, koji je na putu prema postignuću transcendentalne mudrosti. On je Buddha u mogućnosti. … Bodhisattva u sebi posjeduje transcendentalnu mudrost i sveopću ljubav (karuna se obično prevodi kao sućut ili samilost, no termin je bolje prevesti kao sveopća (univerzalna) ljubav, kao što je to učinio i dr. Suzuki), te nepokolebljivu odlučnost da se spase sva osjetljiva bića. … Transcendentalna mudrost je najviši izraz spoznajne strane; karuna je najviši izraz emotivne strane, a nepokolebljiva odlučnost je najviši izraz voljne strane svijesti. Bodhisattva tako razvija sve aspekte svijesti. …

Ideal hinayane bio je arhat ili postignuće osobnog prosvjetljenja… što, prema mahayani, predstavlja jedan ograničeni ideal. Bodhisattva je težio sveopćem prosvjetljenju. Sudbina svakog bića je da postane buddha (probuđen, op.p.). … Razlika u duhovnom idealu ove dvije struje buddhizma izražena je i na jedan drugi način. Ideal hinayane je nirvana; ideal mahayane je buddhatva, postignuće buddhinstva. (Fjodor Ščerbatski 1927.)

Trostrukost najvišeg ideala mahayana buddhizma, odnosno to da on uključuje najviši domet spoznajnog, emotivnog i voljnog vida duševnosti, potpuno odgovara najvišem platoničkom idealu – istina, ljepota i dobro – koji je trostruk iz točno istog razloga. No, najzanimljivija paralela s platonizmom jest zahtjev da se onaj tko je dosegao taj najviši ideal treba okrenuti konačnom povijesnom svijetu, da bi tako i najviši ideal sudjelovao u njemu. Platon to u svojoj slavnoj prispodobi o spilji opisuje kao dužnost da se oni koji su uspeli iz spilje (i dotaknuli ono najviše) vrate nazad među ”okovane” (koji umjesto zbilje gledaju ”projekcije”, naime ”sjene na zidu”). To odgovara ”zavjetu bodhisattve” da ono najviše dosegne ne samo za sebe, nego za sva osjetilna bića.

No naš je zadatak, kao zasnivača, rekoh ja, najbolje naravi prinuditi da dospiju do nauke za koju u onome pređašnjem rekosmo da je najveća, da vide ono dobro i da se uspnu onim uzlazom; a kad uspevši se dovoljno vide, tad im ne dopuštati ono što se sad dopušta.

A što to?

Tamo da se nastane, rekoh ja, i da ne budu voljni ponovno sići k onima okovanima, niti sudjelovati u onim u njih kako nevoljama tako i častima, bilo ništavnijima bilo važnijima.

Dakle ćemo im nepravdu učiniti, reče, i učinit ćemo da lošije žive, mada bi im život mogao biti boljim?

Zaboravio si opet, dragi, rekoh ja, da zakonu nije brinuti o tome kako bi nekom jednom rodu u državi bilo izuzetno dobro, već udešava da to u čitavoj državi postane, suusklađujući državljane i nagovorom i prinudom, čineći da pridjeljuju jedni drugima onu korist, kojom bi svaki pojedini bio mogućan onome zajedničkom koristiti; a i sam umećući takve muževe u državu, ne da bi ih pustio potucati se kako svaki hoće, već da bi ih sam za svezu države upotrijebio.

Istina, reče. Zaboravio sam zaista.

Ali promotri Glaukone, rekoh, da niti nećemo nepravdu činiti onima koji kod nas filosofima postanu, već ćemo im ona pravedna govoriti prinuđujući ih tome da o ostalima brinu i čuvaju ih. Reći ćemo, naime, da oni koji su u drugim državama takvima postali s pravom u nevoljama u njima ne sudjeluju, jer sami od sebe u njima niču, bez volje tog dotičnog državnog uređenja, a pravedno je da ono samoniklo, budući da nikome hranu ne duguje, niti ne otplaćuje uslužnošću plaću za othranu. No vas smo mi, i vama samima i ostaloj državi, kao u košnicama, vođama i kraljevima proizveli, bolje i potpunije od onih obrazovanima, te mogućnijima u obojem sudjelovati. Treba dakle da siđete, svaki po redu, u suobitavalište ostalih i da se navikavate osmatrati ona mračna. Jer kad se naviknete, gledat ćete tisuću puta bolje od onih ondje i spoznat ćete svaku pojedinu sliku, koja je i čega, zbog toga što ste ona istinita o svemu lijepome, pravednome i dobrome sagledali. I tako će nama i vama država u javi biti upravljana, a ne u snu, kao što sad mnoge bivaju upravljane od onih koji se jedni s drugima za sjenu bore i strančare oko vladanja, kao da je to neko veliko dobro. A ono istinito jamačno ovako stoji: država u kojoj su najmanje gorljivi za vladati oni koji jesu za vladati, ta biva nužno najbolje i najnestranačarskije upravljana. A tome suprotno ona koja suprotne vladaoce zadobije.

Baš svakako.

Držiš li dakle da nas neće poslušati gojenci kad to čuju, i da neće biti voljni svaki napose po redu trpjeti skupa s ostalima u državi, a većinu pak vremena jedni s drugima u onome čistome obitavati?

Nemogućno, reče. Ta ono što je pravedno, to ćemo pravednima naređivati. (Platon 4. st. pr. Kr.)

Dakle, nakon što je u Fedonu obrtanje od promjenjivog osjetilnog svijeta (tzv. ”bijeg u logose”) određeno kao temeljna filosofska gesta, sa čime je usporedan uspon iz spilje u Politeji, ta gesta ipak nije ono zadnje – ono najbolje (”ideja dobra”) uključuje i obrat natrag, te povezivanje tih ”dvaju svjetova” (mislivog i osjetilnog).

To da se istinski filosofi, oni koji su se uspeli do samog vrhunca onog mislivog, vraćaju natrag u pećinu, da bi, ma i protiv vlastite najdublje težnje, postali spasiocima onih tamo skupa okovanih, te da vladajuće zlo u državama može skončati samo kad ”rod filosofa postane u njima gospodarom” (501e2-3), što je dakako samo druga formulacija istoga – to nije nešto drugo od same ideje dobra, pa ni nešto tek u njoj utemeljeno. Taj okret filosofije povijesnom životu i nuždi njegova zakonitog uređenja, nakon što ga je bijegom u logose bila prepustila najezdi beskonačnog miješanja svega sa svačim, u kojem iščezava svaka svojstvenost i određenost te cjelina uređenog svijeta ”tone u beskonačnu pučinu neujednačenosti”, kako stoji pri kraju mita o razdobljima svijeta u dijalogu Državnik (273d6-e1): – taj višestruki okret i preokret duše u vezivanju i spajanju dviju naizgled bespovratno odvojenih oblasti, da bi ”cjelina svega bila sama sa sobom vezana”, kako je rečeno jednom u Simpoziju (202e6-7), – upravo to i samo to jest i biva ideja dobra. (Damir Barbarić 1995.)

Zahtjev za ”povratkom u spilju” Platon zadržava za one koji se u buddhizmu nazivaju ”slušateljima”, dakle, za one koji su uz pomoć iskusnijih dosegnuli ono najviše, te ga opravdava kao dužnost da i sami tu pomoć uzvrate sljedećem naraštaju. No, ako taj zahtjev slijedi iz uvida u samo dobro, tad bi i oni ”samonikli”, ”usamljeni/vlastiti” mogli osjetiti potrebu za takvim silaskom. Jedan takav slučaj je Nietzscheov Zaratustra koji je (baš kao i Platonovi filosofi kad se uspnu izvan spilje i njenih lažnih projekcija), napustivši ”zavičaj” u kojem je bio ukorijenjen, najprije dugo uživao u Suncu i njegovom sjaju, a potom poželio i sam sjajiti drugima:

Kad je Zaratustri bilo trideset godina, napustio je svoj zavičaj i jezero svojega zavičaja i otišao u gorje. Tamo je uživao svoj duh i svoju samotnost i to mu deset godina nije dosadilo. No naposljetku mu se srce preobrazilo – i ustao je jednog jutra s jutarnjim rumenilom, stupio pred Sunce i ovako mu govorio:

,,Velika zvijezdo! Što bi bila tvoja sreća kad ne bi imala one kojima sjaš!

Deset si godina dolazila ovamo gore k mojoj špilji: sita bi postala svojega svjetla i tog puta bez mene, mojeg orla i moje zmije.

No mi smo te očekivali svakog jutra, preuzimali tvoje preobilje i za nj te blagoslivljali.

Gle! Presit sam svoje mudrosti, poput pčele što je nabrala previše meda; potrebne su mi ruke što se pružaju.

Rado bih darivao i dijelio, sve dok se mudri među ljudima iznova jednom ne razvesele svojoj ludosti, a siromašni svojem bogatstvu.

Toga radi moram sići u dubinu: kao što ti navečer činiš, kad zalaziš za more pa još i podzemnom svijetu donosiš svjetlo, prebogata zvijezdo!

Moram, poput tebe, zaći, kako to zovu ljudi kojima hoću dolje.

Blagoslovi me tako, ti mirno oko što bez jala možeš gledati i preveliku sreću!

Blagoslovi pehar koji se hoće preliti da bi voda zlatno potekla iz njega i posvuda raznijela odsjaj tvoje miline!

Gle! Ovaj se pehar hoće opet isprazniti, i Zaratustra hoće opet biti čovjekom”.

– Tako je počeo Zaratustrin silazak. (Friedrich Nietzsche 1883.)

Silazak iz onoga najvišega preobilja u povijesni svijet zbiva se i u umjetnosti (naime, kad se radi o bitnoj umjetnosti, a ne o pukom ”izražavanju” nekog autora). I to ne vrijedi samo za mitsku umjetnost Grka, ili veliku religijsku umjetnost kršćanstva, nego i za modernu umjetnost:

Pogledamo li djela i izjave mnogih umjetnika tog doba, otkrit ćemo da im cilj nije bio povratak ni religijskoj ni tradicionalnoj metafizičkoj umjetnosti… Ali unatoč tomu nisu željeli napustiti odnos spram onog božanskog. Zato je, bez religije i filosofije, umjetnost moderne ostala sama. …

Zbog izjava nekih umjetnika, na koje se nadovezuju i njihovi interpreti, skrenuta je pozornost na onaj dio religijskog života koji je naizgled povijesno marginaliziran, jer se nije uključivao u institucionalno organiziranu religiju, na mističke verzije religija i njihovu novovjekovnu obnovu u teosofiji i potom u antroposofiji. Kad su neki umjetnici moderne u svojim djelima nastojali otvoriti mogućnost ponovne pojave božanskog, teosofija se činila prikladnom zato što je tehnike kontakta s transcendencijom razvijala mimo kulta i obreda, mističkim uzdizanjem ”duha” ili ”svijesti”. Ali ako se teosofiju i promatra kao jednu historijsku epizodu, jer je nastala kao eklektički i sinkretički pokušaj spajanja raznih mističkih iskustava i naučavanja, ona je ipak pokušaj obnove starih mističkih pravaca (gnoze, kabale, sufizma, s dodacima istočnjačkih iskustva), i time pripada jednoj stalno u povijesti prisutnoj struji neinstitucionaliziranog individualnog puta do dodira ili jedinstva s božanskim (unio mystica). Nedostatak joj svakako nije njena mistička crta, već od starih mističkih struja naslijeđeno samomarginaliziranje u odnosu na mit, religiju i filosofiju i time odricanje od mogućnosti otvaranja i održavanja u zbilji epohalno-povijesnih svjetova. Dok su mit, religija i filosofija svoja ozbiljenja nalazili u svjetsko-povijesnim sklopovima života, njihove mističke struje tragale su, a to čine još i danas, za ”vječnom zbiljom” onkraj epohalnih svjetova u kojima je živio povijesni čovjek. Iskustvo povijesno-svjetovnog života ili temeljih izmjena epohalnih svjetova teško prodire u mistiku kao način povratka u jedinstvo s onim Jednim i vječnim, dok su svjetovni ili povijesni obrati samo različiti vidovi njenih lutanja i neuspjeha na tom putu povratka.

Ali pred umjetnicima moderne bio je dvostruki zadatak: dospjeti u dodir s božanskim bićem i nakon zahvaćenosti njime učiniti ono što niti jedan mistik ne mora, omogućiti da božansko kroz umjetnička djela dospije u svjetovnu prisutnost. Štoviše, a to se vidi po najavama nekih umjetnika da se kroz umjetnost pokrenu svjetovne promjene, sve do nade kako bi se u slijedu tih promjena mogao otvoriti i jedan novi povijesni svijet. Ni imitacija ni prikazivanje, ni stvaranje ni proizvođenje umjetničkih događaja, već uvjerenje u svjetotvornu narav umjetnosti prožimalo je njihove umjetničke intencije. … [Oni] su se samo kroz umjetnost pripremali da se ono, nazovimo to tako neodređeno, božansko po prvi put i to na upravo umjetnički način ”objavi”, ”pojavi”, da ”progovori”. Zato su neki od njih … nastupali s uvjerenjem da mogu u umjetnosti samoj, bez obzira na postojeći za boga zatvoreni realitet ili na život obilježen odsutnošću božjom, barem do umjetničke zbilje dovesti ono božansko i potom iz te zbilje (umjetnošću) mijenjati ”realitet” ili izgrađivati društvo ili svijet drukčijeg života svjetskih bića i čovjeka. (Milan Galović 2008.)

Takav ”dvostruki zadatak”, koji znači odustajanje od mističke šutnje, određuje ne samo umjetnost nego i filosofiju – ona, čak i kao philosophia perennis, živi samo tamo gdje ulazi u povijesni tijek.

Literatura:

  1. navod prema: Fjodor Ščerbatski, Koncepcija buddhističke nirvane, Zagreb 2004., str. 31.-33., (46.), preveo: Goran Kardaš, izvornik: Th. Stcerbatsky, The Conception of Buddhist Nirvana (1927.)
  2. navod iz: Damir Barbarić, Ideja dobra, Zagreb 1995., str. 119.-123., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Platon, Politeia, 519c-520e (4. st. pr. Kr.)
  3. Damir Barbarić, Ideja dobra, Zagreb 1995., str. 297.
  4. Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 2009., str. 19., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (1883.)
  5. Milan Galović, Može li još biti povijesti?, Zagreb 2008., str. 11.-13.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s