moderna umjetnost i božansko? (ulomak iz Milan Galović, Može li još biti povijesti?)

Pogledamo li djela i izjave mnogih umjetnika tog doba, otkrit ćemo da im cilj nije bio povratak ni religijskoj ni tradicionalnoj metafizičkoj umjetnosti… Ali unatoč tomu nisu željeli napustiti odnos spram onog božanskog. Zato je, bez religije i filozofije, umjetnost moderne ostala sama. …

Pođemo li od samih umjetnika moderne, pogledamo li njihove intencije i poslušamo iskaze o tome što bi nakon raspada metafizičkih sistema i religijskog sklopa svijeta trebala biti umjetnost, lako je vidjeti da se nisu pomirili s propašću “nadosjetilnog svijeta” ili sa “smrću boga”. Ono što je svagda bilo djelo mitske, religijske i metafizičke umjetnosti, jedan vid umjetničkog božanskog događanja, u njih se javlja kao težnja za umjetničkim dovođenjem “božanskog” u svjetsku prisutnost. … Događanje umjetnosti uvijek se odvijalo izvan svakodnevnog života i okolna svijeta u koji je čovjek uronjen u svojem svakodnevnom funkcioniranju (u takozvanih kultnih umjetnosti to je područje takozvana “profana života”)… Ujedno, samo time se može onemogućiti svođenje umjetnosti tek na subjektivne istupe umjetnika i slične doživljaje recipijenta. Samo se uz te uvjete može dospjeti do one razine umjetnosti na kojoj se u umjetničkim djelima, odnosno kroz njih, događa nešto iskonsko, što dospijeva do svoje umjetničke pojave ili umjetničke zbilje. …

Zbog izjava nekih umjetnika, na koje se nadovezuju i njihovi interpreti, skrenuta je pozornost na onaj dio religijskog života koji je naizgled povijesno marginaliziran, jer se nije uključivao u institucionalno organiziranu religiju, na mističke verzije religija i njihovu novovjekovnu obnovu u teozofiji i potom u antropozofiji. Kad su neki umjetnici moderne u svojim djelima nastojali otvoriti mogućnost ponovne pojave božanskog, teozofija se činila prikladnom zato što je tehnike kontakta s transcendencijom razvijala mimo kulta i obreda, mističkim uzdizanjem ”duha” ili ”svijesti”. Ali ako se teozofiju i promatra kao jednu historijsku epizodu, jer je nastala kao eklektički i sinkretički pokušaj spajanja raznih mističkih iskustava i naučavanja, ona je ipak pokušaj obnove starih mističkih pravaca (gnoze, kabale, sufizma, s dodacima istočnjačkih iskustva), i time pripada jednoj stalno u povijesti prisutnoj struji neinstitucionaliziranog individualnog puta do dodira ili jedinstva s božanskim (unio mystica). Nedostatak joj svakako nije njena mistička crta, već od starih mističkih struja naslijeđeno samomarginaliziranje u odnosu na mit, religiju i filozofiju i time odricanje od mogućnosti otvaranja i održavanja u zbilji epohalno-povijesnih svjetova. Dok su mit, religija i filozofija svoja ozbiljenja nalazili u svjetsko-povijesnim sklopovima života, njihove mističke struje tragale su, a to čine još i danas, za ”vječnom zbiljom” onkraj epohalnih svjetova u kojima je živio povijesni čovjek. Iskustvo povijesno-svjetovnog života ili temeljnih izmjena epohalnih svjetova teško prodire u mistiku kao način povratka u jedinstvo s onim Jednim i vječnim, dok su svjetovni ili povijesni obrati samo različiti vidovi njenih lutanja i neuspjeha na tom putu povratka.

Ali pred umjetnicima moderne bio je dvostruki zadatak: dospjeti u dodir s božanskim bićem i nakon zahvaćenosti njime učiniti ono što niti jedan mistik ne mora, omogućiti da božansko kroz umjetnička djela dospije u svjetovnu prisutnost. Štoviše, a to se vidi po najavama nekih umjetnika da se kroz umjetnost pokrenu svjetovne promjene, sve do nade kako bi se u slijedu tih promjena mogao otvoriti i jedan novi povijesni svijet. Ni imitacija ni prikazivanje, ni stvaranje ni proizvođenje umjetničkih događaja, već uvjerenje u svjetotvornu narav umjetnosti prožimalo je njihove umjetničke intencije.

Ako umjetnike moderne usporedimo s umjetnicima prošlosti, mogli bi se kazati da su, barem po namjeri, bliži mitskim nego metafizičkim i religijskim umjetnicima. No nije riječ o tomu da su se htjeli vratiti takozvanom mitskom poganstvu ili politeizmu ili možda mitu u onom značenju kako ga je shvatila i njegovu obnovu zahtijevala klasična njemačka filozofija i romantička književnost. Sličnost s mitom je samo u tomu što nisu očekivali prethodno već nekim bogom, možda posredovanjem proroka ili filozofa, otvoreno okružje povijesno-epohalnog života, nego su se samo kroz umjetnost pripremali da se ono, nazovimo to tako neodređeno, božansko po prvi put i to na upravo umjetnički način ”objavi”, ”pojavi”, da ”progovori”. Zato su neki od njih … nastupali s uvjerenjem da mogu u umjetnosti samoj, bez obzira na postojeći za boga zatvoreni realitet ili na život obilježen odsutnošću božjom, barem do umjetničke zbilje dovesti ono božansko i potom iz te zbilje (umjetnošću) mijenjati ”realitet” ili izgrađivati društvo ili svijet drukčijeg života svjetskih bića i čovjeka.

ulomak iz Milan Galović, Može li još biti povijesti?, Zagreb 2008., str. 11.-13.


(ranije u sklopu zapisa bodhisattva?)

Jedna misao o “moderna umjetnost i božansko? (ulomak iz Milan Galović, Može li još biti povijesti?)

  1. The dominant force on early modernism was Theosophy, the half-visionary, half-spurious movement that Helena Blavatsky and others launched in New York in 1875. Blavatsky devoured Rosicrucian texts and related Christian esoterica, and combined their ideas with influences from the East. She notoriously claimed to be communicating with eternal Indian Masters. Such hocus-pocus did not prevent the likes of Kandinsky from appreciating the vigor of Theosophy’s assault on materialism in the name of higher truth. Kandinsky’s controlled explosions of color bear a striking resemblance to images that appear in “Thought-Forms,” a standard Theosophical text. His paintings can be viewed as opaque sacred emblems, conduits of spiritual revolution. Silver sees similar tendencies in the work of Marcel Duchamp, Kazimir Malevich, Hilma af Klint, and Piet Mondrian. “I got everything from the ‘Secret Doctrine’ (Blavatsky),” Mondrian wrote, in 1918.

    Although Yeats is the exemplary case among occult-oriented modernist writers, T. S. Eliot also deserves a glance. After Eliot converted to Anglo-Catholicism, in the late twenties, he chastised Yeats for having resorted to a “highly sophisticated lower mythology” of supernatural lore. Yet “The Waste Land” begins with a clutter of Decadent elements: quotations from “Tristan und Isolde,” allusions to Verlaine and Mallarmé, chatter about tarot cards and séances, intimations of vegetation cults. The poem ends with an Easternized version of a Grail Quest, culminating in a final chant of “shantih shantih shantih.” Latter-day readings of the poem tend to see Eliot’s intent as satirical, but, as Leon Surette has suggested, the poem has the feeling of an initiation ritual, in the course of which the poet attains mastery of all religious traditions.

    Fin-de-siècle spiritualism also had a radicalizing effect on music: “Le Fils des Étoiles” was only the beginning. In the first decade of the century, Alexander Scriabin reached the border of atonality under the influence of Theosophy; he devised an ear-burning, six-note “mystic chord” that voices a hitherto ineffable divine presence. Jean Delville supplied an image of a sun deity for the cover of Scriabin’s sumptuously dissonant score “Prometheus, Poem of Fire.” As for Schoenberg, he was immersed in mystical texts at the time of his atonal leap: in terminology reminiscent of Péladan, he explained that whereas conventional major and minor chords resembled the opposition of the two genders his new chords could be compared to androgynous angels. Even the cool intellect of Igor Stravinsky was touched by theurgic energies: the neo-pagan scenario of “The Rite of Spring” was co-created by the Russian Symbolist painter Nicholas Roerich, who went on to have a spectacularly strange career as a Theosophical sage.

    In the wake of two catastrophic world wars, mysticism lost its lustre. The ecstatic liturgies of the fin de siècle rang false, and a rite of objectivity took hold. The supernatural was all but expunged from modernism’s origin story: the great Irish-literature scholar Richard Ellmann insisted that Yeats employed arcane symbols “for their artistic, not their occult, utility.” In the narrative that so many of us learned in school, the upheavals of the modernist epoch were, above all, formal developments, autonomous events within each discipline. Clement Greenberg spoke of painting’s “progressive surrender to the resistance of its medium”; Theodor W. Adorno, of the “inherent tendency of the musical material.” Such sober formulas fail to capture the roiling transcendental longings of a Kandinsky or a Schoenberg.

    https://www.newyorker.com/magazine/2017/06/26/the-occult-roots-of-modernism

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s