Ja sam naime … kao mladić strahovito zažudio za onom mudrošću što je zovu znanošću o prirodi. Jer učini mi se izvanrednim znati uzroke svakog pojedinog, po čemu nastaje neko pojedino, po čemu propada i po čemu jest. I mnogostruko gore dolje premećući ispitivao sam … Na koncu sam se sebi učinio za takvo ispitivanje tako nedarovitim da od toga baš ništa. … Od takvoga sam ispitivanja naime i u pogledu onoga što sam ranije jasno znao, kako se bar meni i drugima činilo, ostao tako zaslijepljen da sam u neznanje dospio i oko onoga što sam prije držao da znam…
Da ti izložim drugu plovidbu pri potrazi za uzrokom, koje sam se [potom] prihvatio?
Hoću više od svega – reče.
Učini mi se dakle potom – reče on – da, budući da sam sustao pri istraživanju bića, moram pripaziti kako mi se ne bi desilo isto što se zbiva onima koji promatraju i istražuju pomrčinu sunca. Neki od njih naime baš upropaštavaju oči, ukoliko ne osmatraju njegovu sliku u vodi, ili u nečemu takvome. Na to sam i ja pomislio, te se pobojah da ne bih posve zaslijepio dušu gledajući spram stvari očima i pokušavajući da ih dotaknem svakim od osjetila. Učini mi se dakle da mi je potrebno sklonivši se u postavke (logos) istinu bića istraživati u njima. … Nego dakle pregnem tim putem te, podmećući svaki put postavku koju bih prosudio najpostojanijom, sve ono što mi se čini s tim suglasno postavljam kao istinito, i glede uzroka i glede svega drugog, a ono što ne, to stavljam kao neistinito.
ulomak iz Platon, Fedon, u Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), Zagreb 1995., str. 117.-121., preveo: Damir Barbarić
Sokrat ocrtava svoj osobni misaoni razvoj. U mladosti je potražio odgovor na pitanje o uzrocima stvari kod filozofa prirode (physis), ali je ubrzo uvidio kako su osjetilna opažanja nedovoljna za suvislo pojašnjenje uzroka nastanka i nestanka stvari, jer je umjesto jasnih i izvjesnih rezultata najčešće dospijevao u bezizlazna protuslovlja. … Razočaran, … Sokrat se odlučuje za radikalan zaokret u istraživanju uzroka cjelokupne stvarnosti pa umjesto dosadašnjega izravnoga istraživanja uzroka osjetilne stvarnosti, on odsada svoja razmatranja usmjeruje prema duhovno-inteligibilnoj sferi, koju naziva logoi. … Umjesto prirodoznanstvenoga izučavanja i objašnjenja stvarnosti i pojavnosti u svijetu mi pred sobom imamo zahtjev za njegovim razumijevanjem. “Bijegom u mišljenje”, kako tvrdi Hans-Georg Gadamer, počinje se stvarati “naša europska kultura”. Pod pojmom “logoi” Platon nedvojbeno podrazumijeva duhovno-noetsku danost kojom se ustvari omogućuje naš komunikativni odnos prema izvanjskoj stvarnosti, a koji zapravo nazivamo razumijevanjem.
ulomak iz Jure Zovko, Uvod, u Platon, Fedon, Zagreb 1996., str. 22.-25.
Sokrat-Platonov način filozofiranja, naime odustajanje od toga da se uzroke bivanju traži osjetilnim putem u onome osjetilnom samom te okretanje istraživanju u ”logosima”, ovdje je izrijekom označen kao ”druga plovidba”, uz očito naglašenu upotrebu riječi ”bijeg”, ”umaknuće”, ”sklanjanje” u ”logose”. ”Druga plovidba” je u Grka bila poslovičnom oznakom za lakši i sigurniji pokušaj pristupa nečemu, u slučaju kad je neposredni, te u tom smislu ”prvi” pristup nemoguć ili preopasan. … Hoće li dakle Platon vlastiti način filozofiranja označiti slabijim i drugotnijim od onoga u predšasnika, tzv. predsokratovaca? … S time je najuže vezano pitanje što su uopće ti ”logosi” u rečenom ”bijegu u logose”? Platon očito njima nasuprot stavlja osjetilno-konkretne stvari i ono ”zbiljsko”. Da li su onda oni nešto kao puke misli, pojmovi? … U istom sklopu problema stoji i pitanje: što valja razumjeti pod ”stvarima” i ”bićima” od istraživanja kojih se Sokrat, smućen i zaslijepljen, odvraća k ”logosima”? … Sasvim je očito da se tu misli doista na stvari, kako ih dnevno susrećemo u svakodnevnom ophođenju.
ulomak iz Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), Zagreb 1995., str. 125. i d.
U filozofiji prije Sokrata istina se nikad ne pojavljuje kao hipoteza, ona nije podmetnuta kao moguća pojmovna pretpostavka od strane filozofirajućeg mišljenja, već je kao samootkrivenost naprotiv dana filozofu na način jedne neosporne nužnosti. Filozofijski uvidi predsokratskih mislilaca, u najboljem smislu te riječi, jesu dogmatski uvidi, oni ne podliježu diskusiji niti mogućem opovrgavanju, svako od tih učenja jedan je izraz objave bitka. … Niti Parmenid niti Heraklit niti ijedan drugi mislilac prije Sokrata ne dopuštaju ni na čas sumnju u svoje tvrdnje, niti raspravu o njima, oni uopće ne izlažu neke svoje teze niti postavljaju pretpostavke, [to] što oni iznose na vidjelo jest njima otkrivena datost istine same… Tek sofistička kriza, koja nastupa zbog povlačenja same istine iz njene samootkrivenosti, budi onda smisao za problematičnost sveg ranijeg filozofiranja i izaziva Sokrata na njegovu ”drugu najbolju plovidbu”, onu prema ustanovljenju istine iz pojmovnih pretpostavki mišljenja. Ali filozofiranje ne iz objavljenosti same istine, već iz ustanovljenja pretpostavki, ne može više biti filozofiranje iz nužnih uvida, već samo slobodno odabiranje hipoteza i slobodno raspravljanje njihove hipotetske problematičnosti. Filozofija ovim sokratskim obratom postaje slobodna znanost slobodnih ljudi – he ton eleutheron episteme (Soph. 253c). Mišljenje, doduše, zadržava i dalje svoju unutarnju nužnost u samome sebi, jer mišljenje kao istinsko nikad ne može misliti na proizvoljni način, ali ono što čini temelj misli odsada više nije nužna datost samoobjavljene istine, već je to slobodan odabir one pretpostavke koja bi mogla biti najsigurnija.
ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, Zagreb 1999., str. 141. i d., izvornik: isto (1978.)
Znamenita Platonova prispodoba o drugoj plovidbi (deuteros plous), koja znači početak plovidbe logosima, odnosno označava bijeg u logose, određuje misaoni kontekst europskoga filozofiranja s brojnih motrišta, a istodobno se – djelomice već kod samoga Platona – otvaraju brojna pitanja, odnosno brojne poteškoće. U svakom slučaju, ta prispodoba o drugoj plovidbi označuje mjesto zasnivanja filozofije same.
Govor o drugoj plovidbi pretpostavlja, dakako, i “prvu plovidbu”; kao što proizlazi iz samog Platonova spisa, time je mišljeno mišljenje ranih grčkih mislitelja koje obično imenujemo predsokratovcima, dočim bismo njihov način oslovljavanja istine mogli označiti neposrednim zorom, bolje rečeno, osluškivanjem cjeline bića koju su nazvali fysis. Bijeg u drugu plovidbu znači, naravski, i bijeg iz prve plovidbe.
U antičkom grčkom pomorskom nazivlju “druga plovidba” znači uporabu pomoćnih sredstava u slučaju nužde (kod Grka su to bila vesla) u plovidbi umjesto onih u “prvoj plovidbi” (jedara, koja su bila osnovno pogonsko sredstvo) – kad primjerice ponestane vjetra ili pak kad se pokidaju jedra.
Ako su jedra filozofa prirode (physis) – prema Realeu – bila “osjetila i osjećanja, vesla druge plovidbe su razmišljanja i postavke”… Duša bi – kao što kaže Sokrat – mogla oslijepiti kad bi motrili “stvari” neposredno; zato je utekao logosima (sklonio se u logose, pribjegao logosima), da bi putem njih motrio istinu bića. Ovdje su logoi pomoć takve vrste, kao što nam slika-lik (eikon) sunca u vodi pomaže kod motrenja sunca. …
Naravski, pri nedostatku sluha za “prvu plovidbu” nije posrijedi osobna teškoća Sokrata ili Platona, nego problem tadašnjega povijesnog zbivanja; na određen su način, kojega platonska filozofija redovito kritizira, okret prema logosu učinili već sofisti… No, unutarnja je napetost između sofistike i filozofije, napetost što prati cjelokupan filozofski tijek, utemeljena upravo na odnosu spram istine logosa.
ulomak iz Franci Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja, Zagreb 2006., str. 85.-86., 91.-92., 96., 102., preveo: Mario Kopić
nagovor na filosofiju 
Čitajući gornji Platonov ulomak, ne mogu izbjeći usporedbu sa svojom osobnom situacijom, a za koju vjerujem da ipak ima stanovitu općenitost. Naime, i sam mogu posvjedočiti o jednom osjećaju gubitka tla pod nogama (posve nalik Sokratovom) dok sam “kao mladić strahovito zažudio za onom mudrošću što je zovu znanošću o prirodi” 🙂 (odnosno, dok sam studirao fiziku). Radilo se o mom susretu s kvantnom fizikom. Njena je značajka to da sve zorne predočbe (koje počivaju na osjetilnosti) zakazuju i vode u proturječja, pa je nužno odvratiti se od bilo kakve zornosti, i potpuno osloniti na matematički formalizam. Budući da izuzetno višeznačna riječ logos među ostalim znači i matematički omjer, vjerujem da se kvantna fizika stoga može u povijesti znanosti razumjeti kao jedan osobit događaj, svojevrsni “bijeg u logose”, naime, napuštanje mehaničkih predočbi u pokušaju objašnjenja fizičkog svijeta. (Da takvo moje iskustvo ne počiva isključivo na nekom mom osobnom manjku razumijevanja, vidi ovdje: vrtoglavica?)
Marijan Cipra je mogućnost da (čak i za Platona) njegov/Sokratov način filosofiranja doista jest “slabiji i drugotniji” od načina mišljenja “predsokratovaca” (ili barem nekih od njih) uzeo zaozbiljno (kao i Heidegger, za koga “Heraklit i Parmenid još nisu filosofi, zato što su veći mislioci” (vidi φιλοσοφία? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je to – filosofija?)). Ali tek Platon/Sokratov način mišljenja jest slobodan, naime slobodan od obvezujućeg jednostavnog (pjesničkog?) izgovaranja onoga što se na neposredan način očituje arhajskom (“predsokratskom”) misliocu naprosto kao to što jest. U odnosu na to neposredno očitovano mi smo slobodni učiniti neki odmak, i time dovesti to u pitanje (kao što to čine sofisti). Mogući odgovori na tako postavljeno pitanje su postavke (logoi). Sofist ne vjeruje u neku postojanu stvarnost kojoj bi odgovarale “istinite” od tih postavki, pa ih vrednuje jedino prema moći uvjeravanja drugih. (Platonički) filosof pak vjeruje da se u međusobnom skladu i suvislosti postavki može očitovati sama stvarnost, te da vrijednost postavki stoga ovisi prvenstveno o tom kriteriju, a ne o moći njihovog društvenog utjecaja. Stoga treba istražiti međusobno (ne)slaganje postavki. No, unatoč promijenjenom načinu filosofiranja, samo usmjerenje ”plovidbe” ostaje isto kao kod arhajskih mislilaca.
Dok su arhajski mislioci još neposredno “gledali u samo sunce”, i tako očitovanu istinu izgovarali – ne iz vlastitih snaga, nego kao poneseni njome (poput broda na jedra) – mi kasniji se oslanjamo više na svoje snage (kao u brodu na vesla) u postavljanju i ispitivanju onoga što bi moglo biti istinito. Cijena takve samostalnosti (“slobode mišljenja”) je opasnost od zapadanja u sofistiku i misaone konstrukcije koje su doista “odvojene” od “stvari”.
U svakom slučaju, temeljna gesta “bijega u logose” je okretanje od neposrednosti onoga tjelesnoga koje se pokazalo kao nepouzdano i ne-razumno. No, takvo susprezanje nije samo stvar mišljenja, nego zahtjeva i određeni životni stav, također izložen u Fedonu. Taj se stav još i danas (zahvaljujući i Nietzscheovom jednostranom tumačenju) obično smatra svojstvenim Platonu i platonizmu, a onda i cijeloj “našoj europskoj kulturi”, njenome nastojanju ka znanosti i racionalnosti. Ipak, ono ”sâmo dobro” za Platona nije puko ”napuštanje osjetilnog svijeta”, nego ono što Max Scheler naziva „vječnom ritmikom između ideje-realnosti, duha-poriva“:
„…višestruki okret i preokret duše u vezivanju i spajanju dviju naizgled bespovratno odvojenih oblasti, da bi ”cjelina svega bila sama sa sobom vezana”, kako je rečeno jednom u Simpoziju (202e6-7), – upravo to i samo to jest i biva ideja dobra.“ (link)
Sviđa mi seSviđa mi se
zanimljiv post…
Sviđa mi seSviđa mi se
Wille, nadam se da ga to ne čini iznimkom. 😀
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma ni slučajno, samo sam htio pustiti malo glas, dati i direktno do znanja da se čita. 🙂
A opet, bio sam preumoran i nedovoljno nadahnut za pisanje dužeg komentara. 🙂
Tek sam na ovom postu osjetio potrebu to napisati (ne zato što drugi ne bi bili zanimljivi), na drugima sam se “čuvao” za duže komentare, ali kad nikada ne nađem ni vremena ni nadahnuća dovoljno za neki duži i bolji odgovor; zapravo je više stvar vremena, a i ne bih htio pokvariti ovako lijepo strukturirani blog hehe… Moji komentari znaju biti i naizgled oftopični, možda i prividno (ili neprividno?) kaotični, ne znam, možda bi to narušilo ideju sistematičnosti ovog bloga. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma šalim se ja, naravno, drago mi je znati da si pročitao tekst (jer onaj brojač posjeta ne može brojati tko je pročitao, tek tko je navratio ovamo). Samo ti komentiraj, bilo of bilo on topično. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Opet logosi, bas prikladno za ovo doba godine. Ivanovo evandelje na Bozic i sve to. Cini mi se nekako da sam vec toliko puta ovdje nesto citao o Grcima, pa risao o logosima… 🙂
Metafore, to je valjda sve sto imamo. Pisao sam o tome u svojoj ranoj fazi, kad sam kao novopeceni bloger trazio sto blanuti:
http://poesisscenae.blog.hr/2007/07/1622919367/einstein-mirie-svijeta-dva.html
Sad kao filolog na studiju jezika vidio sam to najjasnije citajuci Lakoffa koji svoju citavu teoriju bazira na “we don’t see what is going on”- dvije metafore. I zaista, problem kvantne fizike upravo je taj. Mozda cemo ga jednom i rijesiti, ali sve ako i rijesimo, morat cemo negdje drugdje prihvatiti da postoje granice ljudskoga uma, a to su kako kaze Witgenstein: “The limits of my language are the limits of my world.”
I Piaget u svojim razvojnim fazama istice taj trenutak kad dijete pocne misliti o onome sto nije neposredno tu, cega zapravo nema, pocevsi od onog prostog trika sa sakrivanjem lopte ili lica…
U zadnje vrijeme se bas bavim Platonom. Pisem esej o Prometeju u Protagori koji ce odluciti moju sudbinu (dobro, pretjerujem:) U svakom slucaju, zanimalo bi me sto mislis pa ako imas volje, javi se!
Sviđa mi seSviđa mi se
A da, tvoj me je post nagnao u bijeg od neposredne stvarnosti pa sam zaboravio…
Sretna i plodonosna ti nova 2011. godina!
Sviđa mi seSviđa mi se
Sretno i tebi, Algon Cordy! Da ti najprije odgovorim na ovo što mi je lakše: naravno, nije u kvantnoj fizici novo to da ”ne vidimo što se događa”. Ne vidimo ni u statističkoj mehanici molekule plina, pa ipak ih možemo zamišljati kao kuglice koje se elastično sudaraju i dobro opisati ponašanje plina. Ili, ne vidimo ni zvuk, pa ipak ga možemo dobro opisati kao longitudinalni val sličan valu na opruzi. U ovim slučajevima možemo to što ne vidimo ipak sebi zorno pred-očiti, preko nekih analogija s onim što vidimo. Problem je s kvantnom mehanikom to što su obje predočbe koje su dotad u fizici dobro uspijevale – čestice i valovi/polja – podjednako dijelom pogrešne a dijelom dobre. Što znači da nemamo (a po većini interpretacija ne možemo ni imati) dobru predočbu o tome što se događa u onim vidovima prirode kojima se bavi kvantna mehanika, odnosno, tu svaki pokušaj pred-očavanja vodi u paradokse.
Sviđa mi seSviđa mi se
Znam to što kažeš i u potpunoti se slažem. Nisam to ni negirao. Ispričavam se. Problem je u tome što se nismo razumjeli, a to sam opet ja kriv jer u zadnje vrijeme imam onaj Witgensteinov problem “an enormous difficulty of expression.” To je zato što sam slabo inkorporiran u simboličko, kako bi rekao Lacan, ali to je druga tema.
Ispalo je da sa Lakoffom hocu reći da se u kvantnoj mehanici ne vidi što se događa. Zapravo, Lakoffov “we don’t see what is going on” je samo primjer koliko je već svakodnevni jezik prožet metaforama jer “we don’t see” je metafora i “go on” je metafora. To sam htio reći.
Problem kvantne mehanike je da nemamo dovoljno odgovarajuće metafore, kako si i sam objasnio:
“zamišljati kao kuglice koje se elastično sudaraju i dobro opisati ponašanje plina.” – metafora
“preko nekih analogija” -ili metafora
Nisi odgovorio na zadnji paragraf. Ne želim pilati, ali stvarno bi mi dobrodošla pomoć od nekoga tko dobro kuži Platona, pa ako imaš vremena. Nije puno, 5-6 stranica. Samo da kažeš što misliš…
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma problem je što ja nisam taj ”netko tko dobro kuži Platona” – kada sam napisao da je ovaj Uvod ”sebeuvođenje u filosofiju”, to nije neka stilska figura, nego je stvarno tako – potpuni sam amater. Ja sam čitao nešto Platona, i to me baš zanima, ali sam jako jako daleko od toga da se barem približim tome da budem ”netko tko dobro kuži Platona”.
Ako je taj nesporazum razjašnjen, i ako te zanima mišljenje zainteresiranog nestručnjaka onda sam za. 🙂 Možeš li mi se javiti na filosofija@net.hr?
Sviđa mi seSviđa mi se
Ok. Thanx! Poslat cu ti za koji dan. Sve je naime gotovo, ali nikako odluciti kako prevesti Platonovu arete- ovo sto svi prevode kao vrlina. Rekao bi covjek da je to sve jednostavno, ali vraga…
A mislio sam da je (Ladanov) Aristotel uzasan!
Koliko ljudi, toliko cudi, ali
koliko prevoditelja, toliko Platonovih filozofija…
Sviđa mi seSviđa mi se
Guthrie u Povijesti grčke filozofije IV komentira dialog ”Protagora”, i daje ovu podrubnu napomenu (str. 202):
”[Zamijećene su] … praktične konotacije riječi arete i njezina bliska veza s techne zbog kojih se Grku čini prirodnim ono što se nama čini zabludnim poistovjećivanjem tehničke i moralne vrsnoće… Ta se dva izraza rabe bez razlike u ‘Protagori’ (usp. 322b3 i 5 s d7 i e2-3). Zadržavam tradicionalni prijevod arete s ‘krepost’, no ovu točku moramo imati stalno na umu.”
To je podrubna napomena uz rečenicu i dijela u kojem prepričava sadržaj dialoga: ”Protagora … odgovara da će njegova poduka biti čisto praktična: kako upravljati vlastitim poslovima i državnima, kako učinkovito govoriti i biti vođa u političkom životu; ukratko, on će ga naučiti umijeću (techne) ili vrsnoći (arete) u politici i građanskome životu”.
Sviđa mi seSviđa mi se
Da, koristio sam Guthriea. Vidjet ceš. Ali mi se ni njegovo ni Taylorovo rješenje ne sviđa u potpunosti. Taylor je ipak precizniji kad kaže excellence (to bi bila ova “vrsnoća), ali je problem u tome što Sokrat u dijalogu stvarno skreće pozornost sa vrsnoća općenito na moralne vrsnoće, i.e. vrline. Zato ih naši prevode sa krepost ili vrlina.
Sad, čini mi se da bi idealno rješenje bilo uvijek koristiti excellence, ali kad se odnosi na hrabrost, pravednost, svetost i ostalo što trkeljaju u dijalogu onda samo “excellence” misses the point.
Suština problema je u tome što nisam izvorni govornik engleskoga, a grčkoga da ne govorimo. “Sve što kažem puno je zamki.” rekao bi Lacan.
Sviđa mi seSviđa mi se
Zasad je rješenje arete prevesti sa excellence općenito, ali virtue kad se odnosi na hrabrost, pravednost, svetost i ostalo…
Sviđa mi seSviđa mi se