Ćiril Čoh: Identitet u bezdanu razdijeljenosti i nezasitnosti

· by

Vjerujem da ovo izdanje Nagovora na filosofiju ima nekoliko poboljšanja u odnosu na prvo izdanje s blog.hr, ali ima i jedan ozbiljan manjak. A to je izostanak (naravno, s dobrim razlogom) uvijek produbljujućih komentara Miljea s bloga Razgovarajmo o krugu. Stoga me veseli da će taj manjak biti ublažen time što ću ovdje (uz ljubazno dopuštenje autora) čitatelje uputiti na jedan tekst napisan za nedavne Dane Franje Petrića na Cresu, a potom pročitan prije koji dan na trećem programu Radio Beograda. (Spiker je na početku malo promašio žanr, ali, ne dajte se smesti. :) )

Ćiril Čoh: Identitet u bezdanu razdijeljenosti i nezasitnosti

EDIT (5.9.’13.): Tekst je sada dostupan i u tiskanoj formi ovdje.

9 misli o “Ćiril Čoh: Identitet u bezdanu razdijeljenosti i nezasitnosti”

  1. Tekst je odličan, ali kako to misliš da je spiker malo promašio žanr? 🙂
    Ne mogu sada puno komentirati, ali još samo usput; nije li onaj treći dio, “žudnja”, zapravo orexis?
    Zanimljivo je da o žudnji govore mnogi, a od velikih imena su neizostavni Aristotel, Hegel, Kojéve (na tragu Hegela) i Lacan (na tragu svih njih :)).
    Tekst je jako zanimljiv jer govori o nekoliko lajtmotiva unutar povijesti filosofije i moguće diskusije su tu nebrojene. Netko treba postaviti smjer u kojem bismo mogli diskutirati. 🙂

    Što se tiče “uživajte!”, to bi se moglo čitati i lakanovski – kao današnja naredba superega.
    Jednom sam u šali prijateljima koji studiraju filozofiju na njihovo “uživaj” rekao “e baš neću, ja želim patiti!” :)))… Što naravno ne znači da želim, samo sam želio unijeti malo verfremdungsefekta u komunikaciju, osvjestiti taj neosvješteni dio komunikacije, možda potaknuti koga da razmisli što se iza njega krije. Ne znam koliko sam u tome uspio. 🙂
    Oh, well…

    Sviđa mi se

    Odgovori

    • Ovaj treći dio duše Platon u IV. i IX knjizi Politeje zove požudnim. Koristi izraz ‘epithymetikon’. ‘Oreksis’ je širi izraz. Koristi ga Aristotel u ‘De anima'(414b2). On uključuje ‘epithymia’ (želje koje se odnose na hranu, piće ljubavno uživanje i sve što je pratilac tih želja koje se zadovoljavaju novcem) ali i ‘thymos’ (srditost, osjećaj hrabrosti i straha, ono što Platon veže za drugi dio duše (srčanost i volja).

      Ovaj drugi i treći dio Platon u ‘Fedru’ prispodobljuje sa dva konja u zaprezi koju vodi prvi dio – um. Ukoliko um nije okrenut idejama ta će se dva dijela zavaditi, doći će do neslaganja koje može dovesti do propadanja. Ovo Platonovo poimanje duše koja se može sa samom sobom ne složiti izaziva me dok me Aristotelovo čini ravnodušnim.

      Ravnodušan sam prema Aristotelovom poimanju duše ne samo zato što on ne može u njoj prepoznati sukob i težnju za jedinstvom i harmonijom, već i zato što dušu ne može vezati uz Broj i uz krug. A jedno je s drugim usko povezano.

      Sviđa mi se

      Odgovori

  2. Da se malo vratim na Aristotela. Orexis se u hrvatskom može čuti kao “žeđ” ili “želja”. Međutim on se na latinski često prevodi kao “appetitus” (hrv. apetit) koji dolazi od latinskog glagola “adpetere” koji bismo pak mogli prevesti kao “žudjeti za/stremiti ka” itd.
    Ako se ne varam, Aristotel “orexis” koristi upravo u smislu želje za znanjem (a ne tek puke “znatiželje”) u alpha knjizi “Metafizike” gdje kaže nešto kao (sad ću parafrazirati) “svi ljudi su po prirodi znanja željni”. Nije li ta želja za znanjem upravo filosofia? Nažalost nemam trenutno pri ruci Aristotelovu “Metafiziku”, ali ako netko ima, slobodno neka provjeri. Pogotovo me zanima ovaj dio s “orexis”, jel u grčkom izvorniku stoji “orexis”. Ja sam gotovo siguran da stoji, ali nemojte me držati za riječ dok ne provjerimo.

    Sviđa mi se

    Odgovori

  3. Neki dan sam naletio na jedan dio koji bi dobro mogao pristajati uz ovaj blog, poglavito ove postove. Riječ je o kratkom ulomku jedne knjige Olliviera Pouriolla, kod nas prevedene kao “Filmozofija”, a koji me podsjetio na dobrog starog Spinozu (as a matter of fact u paragrafu koji slijedi on ga direktno i citira):

    Otvaram citat:

    “‘Apetit’ ili poriv dolazi od latinske riječi ‘ad-petere’, koja znači ‘učiniti trud prema’, ‘težiti za’, ‘tražiti’ – kao u riječi ‘peticija’. Volja nije neovisna o tijelu, ona je samo na duhovnoj razini izraz našeg općeg nagona za bivanjem. Volja ne zna željeti drugo od onoga čemu teži biće. Ta je definicija veoma uznemirujuća.Ona opet dovodi u pitanje ideju koja podupire čitavu zapadnu filozofiju duha koji je odvojen od tijela, sposoban željeti protivno tijelu, i ne podčiniti se ‘porivima’. Sjetite se Descartesa i njegove razlike između ‘protežne supstancije’ i ‘misaone supstancije’. Ali čemu se bojati poriva? Kako Spinoza kaže u nastavku primjedbe: ‘Poritv nije ništa drugo do sama bit čovjeka iz čije naravi nužno slijedi ono što služi njegovu očuvanju; odatle je čovjek određen da to čini. Nadalje, između poriva i požude nema nikakve razlike osim što se požuda uglavnom odnosi na ljude ukoliko su svjesni svojih poriva pa se stoga može definirati ovako, naime: Požuda je poriv sa svijesti o njemu.’”

    Iz Olivier Pourriol “Filmozofija”, Zagreb, str. 238.

    Sad moram ići, mislim da je dosta za sada, a ako itko bude zainteresiran, mogu i drugi dio prepisati, sad ne stignem. Lijep pozdrav svima i sve najbolje u novoj godini vam želim.

    Sviđa mi se

    Odgovori

    • Opet je (kako ja to vidim) sa Spinozom problem sličan kao u onoj razlici između Aristotelovog i Platonovog poimanja duše, o čemu je u komentaru govorio Ćiril. Spinoza ”poriv” vidi kao nešto jedinstveno. Znamo da je rani Freud (slično Spinozi) ljudsko ponašanje htio svesti na ”eros”, kao jedinstvenu žudnju za životom; ali je kasnije bio prinuđen priznati da postoji i neka želja za umiranjem, ”thanatos”. Dakle, čini se da ”bipolarni poremećaj” nije nešto iznimno, nego zapravo stalna mogućnost naše psihe.

      Kao što je Roško nedavno na svom blogu podsjetio na: ”…pomalo zaboravljenu raspravu o razlikama između lijeve i desne moždane hemisfere. Osnove znamo otprije: desna hemisfera sklonija je, pomalo shematski rečeno, holističkoj međupovezanosti (intuiciji, cjelinama, sagledavanju u kontekstu, implicitnosti, utjelovljenosti, umjetnosti, otvorenosti novome, dvosmislenosti, ironiji, humoru, empatiji, povezanosti s okolišem…), a lijeva autističkom perfekcionizmu (analizi, rigidnosti, pravilima i zakonima, kontroli, matematizaciji, apstrakciji, izdvojenosti, fragmentaciji, usmjerenosti prema već poznatom, pouzdanosti, nedvosmislenosti, eksplicitnosti, formalizaciji…). Svaka od hemisfera stvara gotovo različite osobe u nama, a one onda u interakcijskim povratnim petljama s vanjskim svijetom stvaraju različite svjetove u kojima živimo (jer naše mišljenje povratnim petljama ojačava one aspekte stvarnosti koje je sklonije zamjećivati). Moderna zapadna civilizacija nesumnjivo je odbacila balans hemisfera pretjeranim favoriziranjem «vrijednosti» lijeve hemisfere, i u tome McGilchrist vidi izvor mnogih njezinih problema. Ono što on zastupa nije pomicanje klatna prema vrijednostima desne hemisfere (budimo svi pjesnici, mistici, djeca), nego njihov balans (povijesno-civilizacijski poznat nam iz doba antičke Grčke i europske renesanse). Samo zato što je mehanicistički pristup svijetu, kao posljedica preferiranja lijeve hemisfere, pretjerano «neljudski», ne znači da je pristup desne hemisfere «istinitiji» ili izvorno «ljudski». Oba su pristupa ljudska, svaki ima svoje prednosti i mane, i čini se da je najbolje držati ih u balansu, jer nijedan ne donosi «konačnu» istinu, nego samo različite poglede na istu stvar.”

      Neovisno o ”brain-scan”, ta se razlika može osjetiti i ”na vlastitoj koži”, samo što je tu obrnut raspored lijevo-desno (zbog poznatih fizioloških razloga).

      A to nas opet vraća na Platonovu sliku duše iz Fedra, o kojoj je govorio Ćiril, sa dva konja koji vuku svaki na svoju stranu, i kočijašem u sredini koji traži ”balans”. A također i na u prethodnom zapisu spomenutu bliskost racionalnosti s asketizmom, i stoga, s ”nagonom za umiranjem”.

      Dok je kasniji Nietzsche (slično Spinozi) sve porive vidio kao jedinstvenu ”volju za moć”, rani Nietzsche je u Rođenju tragedije postavio glavne likove na meni zanimljiviji način: s jedne strane Dioniz kao bez-uvjetna bez-granična želja za životom, i s druge strane Sokrat, kao paradigma ne samo racionalnosti, nego i spremnosti na smrt kad život ne odgovara principu kojemu treba odgovarati. A-pollon je ravnoteža i sklad među njima.

      Sokratova spremnost da radije umre nego da živi kako ne želi (dakle, ne bez-uvjetna volja za životom) opet točno odgovara onome što Platon naziva thymos, a što je Hegel razvio u tzv. ”dijalektici roba i gospodara” (potom preuzeo Kojeve, a od njega s jedne strane Lacan, s druge Fukuyama, da bi Sloterdijk onda pokušao opet povezati te dvije grane)… 😀

      Previše toga napisah za jedan komentar. Ipak, stane u njega još i želja svima koji čitaju da u novoj godini budu bliski istini, ljepoti i dobru. 😀

      Sviđa mi se

      Odgovori

  4. Sretna nova svima koji nas čitaju!

    ‘Bipolarni poremećaj’ kao stalna mogućnost naše psihe! Paradoksna ali dobro pogođena sintagma. Ta bipolarnost je poremećaj, razdvajanje, ono što nije dobro, ali istovremeno to je mogućnost, mogućnost za ono dobro, za sklad, za jedinstvo. To me kod Platona oduševljava. Ne mogu a da se o tome ne raspišem. Povukao si me. No najprije moram neke stvari posložiti. Možda neću učiniti baš sve kako treba, odnosno, kako to Platon hoće. Pokazat ću ih kako ih ja u Platona vidim.

    Čini mi se da se da u tom distanciranju požude (epithymia) i srčanosti (thymos) u Platona nije riječ samo o suprotstavljanju dvaju afekata. Thimos je više od afekta. On je jedan od triju moći duše: htijenje, odnosno, volja. Dok je požuda, kao najniža moć, bez uma, thymos je umu pomoćnik. U tom smislu treba shvatiti dodijeljene značajke konjima u zaprezi (Fedar 246). Prvi koji označava požudu je loš, a drugi, koji označava thymos, je dobar. Nije ovaj prvi loš sam po sebi, već zbog ljudskog uma koji mu nije dorastao (ove moći u dušama bogava se na istom mjestu prispodobljuju s dobrim konjima, jer božanska umnost nema problema sa odnošenjem čak ni spram požude).

    Bipolarni poremećaj se događa unutar duše kao cjeline, ali isto tako i unutar svakog pojedinog njenog dijela, odnosne njene moći. Da bi duša u sebi bila skladna i kao takva pravedna, svaki njen dio mora raditi svoj posao (Politeja, 443d), odnosno mora se sam sa sobom slagati. Ne bih sada o tome kako se trebaju sa sobom slagati epithymia i thymos, već o tome kako bi to trebao um. Tako dolazim do najopširnijeg dijela tvog komentara, onog što se odnosi na (ne)moć povezivanja racionalnog i intuitivnog. Nemoćan um se pokazuje ili kao rigidno racionalan ili pak kao ‘rastreseno’ intuitivan. Moćan um se ‘snalazi’ i u području racionalnog i u području nadracionalnog. On računa s onim sa čime se može računati, a spekulira s onim s čime se može spekulirati. U Platona ta dva područja su: dianoia (tu spada matematika) i noesis (dijalektika). U ‘Razgovorima o krugu’ toj sam distinkciji posvetio post ‘Između zemaljskog praha i nebeske aveti’ http://hasu.blog.hr/2007/08/index.html#dan9 U naslovu je naznačen doseg što ga dosižu razdvojeni razum i intuicija.

    Sviđa mi se

    Odgovori

Komentiraj