sabranost? (ulomak iz Max Scheler, Položaj čovjeka u kozmosu)

Ono što čovjeka jedino čini ”čovjekom” nije novi stupanj života – a to osobito nije samo jedan stupanj jedne manifestacijske forme toga života, ”psihe” – nego je to svemu i svakome životu uopće, također životu u čovjeku, suprotstavljeni princip: jedna prava nova bitna činjenica koja se kao takva uopće ne može svesti na ”prirodnu evoluciju života”, nego, ako nečemu pripada, onda je to samo najviši temelj samih stvari: isti onaj temelj čija je jedna velika manifestacija ”život”. (…)

Ali što jest sada taj ”duh”, taj novi i odlučujući princip? Rijetko je kada s nekom riječi napravljeno toliko zbrke – s rječju kojom samo rijetki misle nešto određeno. Stavimo li ovdje na vrh pojma duha njegovu posebnu funkciju znanja, vrstu znanja koju može dati samo on, onda je temeljno određenje nekog duhovnog bića, ma kako ono bilo psihofizički složeno, stanovita egzistencijalna odriješivost od organskoga, njegova sloboda, odvojivost – ili pak odvojivost njegova središta opstanka – od stege, od pritiska, od zavisnosti od organskoga, od ”života” i od svega što životu pripada – dakle i od njegove vlastite nagonske ”inteligencije”.

”Duhovno” biće dakle više nije vezano okolinom i nagonom, nego je ”slobodno od okoline” i, kako ćemo to nazvati, ”otvoreno svijetu”. Takvo biće ima ”svijet”. Takvo biće nadalje može i njemu iskonski dana središta ”otpora” i reakcije njegove okoline, koju životinja jedino ima i u nju ekstatički uranja, uzdići do ”predmete” i principijelno pojmiti sam takobitak tih predmeta, bez ograničenja koje taj predmetni svijet ili njegova datost trpi po vitalnom nagonskom sustavu i u njemu smještenim funkcijama i osjetilnim organima.  … Duh ”ima” samo živo biće sposobno za potpunu predmetnost. (…)

Životinja nema ”predmete”: ona se ekstatično uživljuje u okolinu … – ona tu okolinu ne može učiniti predmetom. Životinja ne može izvršiti osebujno udaljavanje, ovo distanciranje ”okoline” u ”svijet” (odnosno u jedan simbol svijeta), obrtanje afektivno i nagonski ograničena ”središta otpora” u ”predmeta”, što je čovjek kadar. … Htio bih reći da se životinja suviše bitno uklapa na i u životnu zbilju koja odgovara njenim organskim stanjima a da bi je ikad mogla shvatiti ”predmetno”. (…)

Duhovni akt kakav može izvršiti čovjek jest u suprotnosti spram jednostavne povratne poruke životinjske tjelesne sheme… Taj bismo akt htjeli nazvati ”sabiranje”, a njega i njegov cilj, cilj toga ”samosabiranja”, nazvati sažeto ”svijest duhovnog središta akata o sebi samome” ili ”samosvijest”. Životinja ima svijest (za razliku od biljke), ali ona ne posjeduje samosvijest, što je vidio već Leibniz. Ona sebe ne posjeduje, nije u svojoj vlasti – a stoga nije sebe ni svjesna. (…)

Snagom svoga duha biće koje zovemo ”čovjek” može ne samo proširiti okolinu u dimenziju svijeta a otpore učiniti predmetnima, nego ono može i – a to je najznačajnije – svoju vlastitu fiziološku i psihičku kakvoću i svaki pojedini psihički doživljaj, svaku pojedinu od samih svojih vitalnih funkcija ponovo učiniti predmetnom. Samo zbog toga može to biće slobodno od sebe odbaciti i svoj život. Životinja čuje i vidi – ali ne znajući da čuje i vidi! Psiha životinje funkcionira, živi – ali životinja ne može biti psiholog i fiziolog! Moramo misliti na vrlo rijetka čovjekova ekstatična stanja – pri sustaloj hipnozi, pri uzimanju određenih opojnih sredstava, pri stanovitim tehnikama, na pr. orgijastičkim kultovima svih vrsta, koje svjesno (tj. već uz pomoć duha) stavljaju duh izvan aktivnosti – da bismo se u stanovitoj mjeri stavili u normalno stanje životinje. Ni svoje nagonske impulse životinja ne doživljava kao svoje nagone, nego kao dinamička privlačenja i odbijanja koja proizlaze iz samih stvari okoline. Čak ni primitivni čovjek, koji u stanovitim duševnim svojstvima još stoji blizu životinji, ne kaže još ”ja odbijam ovu stvar” nego ”stvar je tabu”. Za životinjsku svijest ima samo ovih vabljenja i odbijanja koja proizlaze iz okolnih tvorbi. Majmun koji iznenadno skače amo-tamo živi takoreći u samim punktualnim ekstazama. … Životinja nema ”volju” koja nadživljava mjenu nagonskih impulsa, koja može sačuvati kontinuitet u mjeni psihofizičkih stanja.

ulomak iz Max Scheler, Položaj čovjeka u kozmosu, u Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., 150.-153., preveo: Hotimir Burger, izvornik: Max Scheler, Die Stellung des Menschen im Kosmos (1928.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s