morfička polja ljudskih zajednica? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Ljudska društva i kulture imaju svojstvene obrasce. U tradicionalnim društvima prošlosti društvene i kulturne strukture često su mnogim naraštajima ostajale vrlo postojane, unatoč činjenici stalne izmjene pojedinaca unutar njih. I moderna društva imaju trajno razlučive obrasce: američki je način života primjerice svojstveno različit od poljskoga ili japanskoga. A unutar modernih društava postoje, naravno, mnoga različita društvena, kulturna ili religijska bića: obitelji, poduzeća, gradska vijeća, sindikati, policijske snage, tvornice, crkve, gudački kvarteti, klubovi, škole, političke stranke, itd. Sva ona imaju sebi svojstvene obrasce ustroja, pisana ili nepisana pravila, običaje i tradicije.

Svatko u nekom stupnju priznaje postojanje obrazaca društvenog i kulturnog ustroja. Ne bismo mogli djelovati kao članovi društva bez nekog znanja o prevladavajućim manirama, očekivanjima, statusnim poredcima, itd… Ne samo da ljudi pripadaju obiteljima, plemenima, klanovima, zajednicama, narodima, momčadima, školama, pukovnijama, koledžima, tvrtkama, klubovima i udruženjima, nego znaju da su članovi grupe koju nekako poimaju kao neko biće. Također su svjesni da postoje druga slična društvena bića kojima ne pripadaju.

Izgleda da je zamisao društava kao cjelina većih od zbroja njihovih članova skoro posvuda samorazumljiva… Paralele među organizmima i društvima su … ugrađene u uobičajene fraze poput političko tijelo, ruka zakona ili glava države. Gospodarstva se također shvaćaju kao živi organizmi: razvijaju se i rastu, stvaraju zahtjeve, troše resurse, mogu biti zdrava ili bolesna itd. Politički govor je prepun fraza koje podrazumijevaju stvarnost zajedničkih bića poput stranaka, društvenih klasa, sindikata, kompanija, korporacija, tijela vlasti. Slabo definirani pojmovi poput volja naroda, nacionalni interes, sfere utjecaja i obrana područja nisu puke apstrakcije: one igraju glavnu ulogu u oblikovanju političkih djelovanja pa imaju golem učinak na svijet.

Organska gledišta na društva su tradicionalna svugdje, a još uvijek prevladavaju čak i na Zapadu. Jedini važan izazov dolazi im od filosofije individualizma, koja je započela igrati važnu ulogu u političkoj filosofiji u sedamnaestom stoljeću. Njen je razvoj bio usporedan s usponom mehanicističke znanosti i atomističke filosofije prirode. Individualizam predstavlja atomističko poimanje društva. Zajednica nije viši oblik jedinstva kojem je pojedinac podređen; prije je pojedinac prvotna stvarnost, a društva su skupine pojedinaca. No, dovede li se to do svog logičnog ekstrema, individualizam vodi do nauka čiste anarhije, a malo je ljudi sklono ići tako daleko. … Svi su, u osnovi, kolektivisti. Svi priznaju društvene cjeline, poput političkih stranaka, pravnih sustava, vojski i nacionalnih država, koje su više od zbroja svojih dijelova.

Sa stajališta hipoteze o formativnom uzroku, sva su takva društvena bića ustrojena morfičkim poljima. Kao i u slučaju svih drugih ustrojenih sustava na svim razinama složenosti, od molekula do ekosustava, ta su morfička polja ustrojena u ugniježđene poretke polja unutar polja (vidi sliku). …nested-hierarchyPostoji skoro pa potpuno slaganje da se naslijeđe kulture ne može objasniti genetski. Posve je očito da … kako god u se nekom društvu predavali običaji i tradicije s naraštaja na naraštaj, to teško da može biti genetski. Čak i sociobiolozi, najekstremniji zastupnici neodarwinizma, ne tvrde da su kulturalne forme genetski programirane. … Richard Dawkins je … predložio pojam mem, kojega određuje kao ”jedinica kulturnog naslijeđa”. Uspoređuje ih sa sebičnim genima:

Primjeri mema su melodije, zamisli, fraze, moda u odijevanju, načini na koje se izrađuje lončarija ili grade lukovi. Baš kao što se geni promiču u genetskom bazenu skačući s tijela na tijelo putem spermija i jajašaca, tako memi sebe promiču u memskom bazenu skačući s mozga na mozak procesom koji se u širokom smislu može nazvati oponašanjem. … Ukratko memi bi se trebali smatrati živim strukturama, ne samo metaforički nego tehnički.

Čini se da Dawkins smatra meme atomističkim jedinicama kulturnog naslijeđa, baš kao što gene smatra atomističkim jedinicama biološkog naslijeđa; i taj su vid njegovoga prijedloga široko napali društveni znanstvenici i antropolozi, od kojih većina o kulturama razmišlja organski, kao o cjelinama sa suvislim obrascima međusobne povezanosti između njihovih raznih elemenata. Ipak, pojam mema pomaže da se obrati pažnja na analogije između biološkog i kulturnog nasljeđivanja, kao i na razlike između ta dva procesa.

Morfička polja imaju neke značajke koje Dawkins pridaje memima: to su ”žive strukture” koje se društvima promiču procesom koji se u širokom smislu može nazvati oponašanjem. Ali morfička polja kulture nisu atomske jedinice kulture koje se mogu razbacivati naokolo i slučajno miješati; poput svih ostalih tipova morfičkih polja, ona su strukturirana u ugniježđene poretke polja.

Osobni i umni život svakog ljudskog bića oblikovan je kulturom, ne ponajmanje kroz jezike i kulturna naslijeđa koja oni utjelovljuju: pomislite, na primjer, na razlike između ljudi odgojenih kao Nijemci i kao Talijani. I svako ljudsko društvo ima strukture i obrasce koji su neodvojivi od kulturnog naslijeđa toga društva. Prema našoj hipotezi, kako djeca odrastaju potpadaju pod utjecaj različitih društvenih morfičkih polja, i uključuju se u mnoge chreode te kulture, čije je učenje potaknuto morfičkom rezonancijom: primjerice američki dječaci uče igru u baseball momčadima, a engleski u kriket momčadima. Društvene uloge koje ljudi prihvaćaju – učenika, tajnika, vratara, majki, šefova, radnika, i tako dalje – oblikovane su morfičkim poljima koja su stabilizirana morfičkom rezonancijom s onima koji su te uloge igrali ranije. Također, obrasci odnosa između različitih društvenih uloga – na primjer između radnika i šefova – oblikovani su morfičkim poljima te društvene jedinice, održavanima rezonancijom iz vlastite povijesti te grupe te drugih više ili manje sličnih grupa. …

Mada je Jung mislio o kolektivnom nesvjesnom kao zajedničkim cijelom čovječanstvu, nije ga smatrao posve nerazuđenim.

Bez dvojbe, na starijoj i dubljoj razini psihičkog razvoja … sve su ljudske rase imale jednu zajedničku kolektivnu psihu. Ali s početkom razlikovanja rasa razvijaju se i bitne razlike u kolektivnoj psihi.

Marie-Louise von Franz je tu zamisao dalje razvila (vidi sliku).

von Franz

Ispod razine osobnog nesvjesnog leži ”grupno nesvjesno” obitelji, porodica, plemena i sl. Ispod toga je ”zajedničko nesvjesno” širih narodnih jedinki.

Možemo vidjeti da, primjerice, australske ili južnoameričke indijanske mitologije oblikuju jednu takvu širu ”obitelj” razmjerno sličnih religijskih motiva koji, ipak, ne dijele s cijelim čovječanstvom.

Ispod toga leži

zbroj svih onih univerzalnih arhetipskih struktura koje dijelimo s cijelim čovječanstvom.

Takvo je poimanje općenito suglasno sa zamisli morfičke rezonancije, gdje specifičnosti ovise o sličnostima: članovi određene društvene zajednice su općenito sličniji prošlim članovima iste te grupe nego li društvenim grupama posve drugih rasa i kultura; ali u podlozi svih ljudskih grupa su određene opće sličnosti preko kojih svi sudjeluju u zajedničkom ljudskom nasljeđu.

ulomak iz Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1995., str. 239.-253., preveo: ja, izvornik: isto (1988.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s