usred oceana bivanja? (ulomak iz Petar Šegedin, “More” u filozofiranju Friedricha Nietzschea

Među pjesmama koje su … tiskane kao dodatak [Nietzscheovom] spisu Radosna znanost nalazi se i pjesma Na nova mora:

“Tamo – hoću ja; i uzdam se

Nadalje u sebe i pothvat svoj.

Otvoreno leži more, u plavetnilo

Tjera moj đenovski brod.

Sve blista mi novo i novije,

Podne spava na prostoru i vremenu -:

Samo tvoje oko – čudovišno

Gleda na me, o beskraju.”

Zacijelo ne predstavlja veću teškoću uočiti smisleni okvir pjesme: otvorena morska pučina, koja – ujedno i tajanstvena i čudovišna – mami i doziva k sebi, otisnuće na nju kao “stvar” htijenja za novim te neizvjesnost i nesigurnost čitava pothvata u kojem se biva oslonjen samo na sebe sama. Tu sliku tihe morske pučine, pred kojom pojedinac stoji pun straha i divljenja, a opet i odvažan da se u odlučujućem trenutku preokreta, “podneva”, otisne na nju ususret novoj budućnosti, Nietzsche višekratno varira, ne samo u svojim pjesmama već i u nekoliko nadahnutih i smislom bogatih aforizama… Čini se da je u slici mora prisutan jedan od Nietzscheovih središnjih filosofijskih pojmova.

Pri dohvaćanju [njegovog] filosofijskog smisla dobro je poći od slutnje neke iskonske razlike i razdvojenosti čovjeka i mora, koja ih stavlja u odnos strahovite tuđosti. Ta slutnja nadaje se i iz stihova pjesme: ono “tamo”, kamo brodi đenovski brod, otvorena je i beskrajna pučina plavog kao ono “drugo”, koje se, istina, hoće, ali koje se još nema i pred kojim se i u najboljem slučaju tek stoji s pomiješanim osjećajem straha i udivljenja, čuđenja. No, tuđost i razlika nisu mišljeni kao između dvoje oposebljenih i nasuprot postavljenih, uzajamno ravnodušnih bića, već čovjek u otvorenosti mora sebe tek prepoznaje i vidi, otvara se samom sebi s obzirom na svoju najvlastitiju narav. On uopće istinski i biva tek kad stoji pred otvorenom pučinom.

stg23563

Petar Šegedin

Pa kakva je narav toga odnosa i kakvim se čovjek otkriva u njemu? U uzajamnoj otvorenosti čovjeka i mora čovjek se spram mora odnosi kao spram onoga nepoznatog i zagonetnog “drugog”, u kojem se odnošenju ono ljudsko sebi otkriva kao malo i gotovo zanemarivo. Nesigurnost pothvata, uzdanje samo u sebe, čudovišni pogled beskraja… – sve to ukazuje na zagonetnu i strahopoštovanja vrijednu nadmoć mora koja svaki pokušaj otisnuća na pučinu ne čini odveć izglednim… Kako razumjeti [tu] distanciranu nadmoć mora…? Što je to u moru s čim se čovjek susreće tako da u tom susretu izlazi na vidjelo kao bitno nemoćan i pritisnut onim neizmjerno višim i obuhvatnijim od sebe? Odgovor treba pokušati iščitati iz završnih stihova pjesme: samo tvoje oko – čudovišno/gleda na me, o beskraju. Beskraj, beskonačnost sama, je to čudovišno nadmoćno nešto koje je Nietzsche oćutio …, i koje pušta progovoriti u slici otvorene morske pučine. Čovjek se prema tome odvažno otiskuje nikamo drugamo do u sam beskraj, i to po cijenu vlastite propasti i najveće strahote. To se poglavito iščitava iz 124. aforizma Radosne znanosti:

U horizontu beskrajnog. Napustili smo kopno i ukrcali se na lađu! Za sobom smo porušili mostove – još više, uništili smo i kopno iza sebe! Pa, lađice, pogledaj! Uokolo tebe je ocean, on doduše ne riče uvijek, ponekad leži tu poput svile i zlata i snatrenja dobrote. Ali doći će čas kad ćeš spoznati da je beskrajan i da nema ničeg strahotnijeg od beskrajnosti. … Jao kad te obuzme čeznuće za domom, za kopnom, kao da bi tamo bilo više slobode – a kad tamo nema više nikakva ‘kopna’!

Iz rečenog se može naslutiti sljedeće. U slici lađe koja napušta kopno riječ je o čovjeku koji napušta zavičajnu sigurnost vlastita svijeta i osvještava se kao nešto bezvrijedno i nemoćno, naime kao ono što je bez ikakva sigurnog i izvjesnog oslonca u nepreglednom horizontu beskonačnog. Ta spoznaja beskonačnog i implicitna porazna svijest o sebi ono je čovjeku najstrahotnije.

Pa ipak, otkuda to da bi čovjek stajao pred zahtjevom ili potrebom, možda čak i nužnošću da napusti vlastiti svijet i otvori se onom beskonačnom? Otkuda uopće to da bi čovjek mogao napustiti svoj svijet? …

Čini se da je pojam beskonačnog u Nietzscheovu filosofiranju uputno pokušati odrediti posredno, iz odnosa s konačnošću i ograničenošću čovjeka. Taj odnos je, naposljetku, ono noseće i same misaone niti pjesme koju slijedimo. U tom smislu treba reći da konačnost čovjeka Nietzsche ne misli iz aspekta linearne vremenitosti, naime kao vremensku ograničenost života, tj. kao smrtni karakter ljudskog. … Granica nije ono čime biće prestaje, već, naprotiv, njegova vlastita narav po kojoj ono uopće nastaje, oblikuje se i održava kao ovo ili ono biće. Ili, granica je narav bića koje ga postavlja u mjeru određenosti. Postavi li se pitanje o granici čovjeka kao konačnog živog bića, treba poći od uvida u intelekt kao “sredstvo održanja pojedinca”… Sredstvo pritom nije nešto spram čega bi čovjek mogao biti ravnodušan, čime bi se mogao ali ne i morao služiti. Naprotiv, utoliko što mu je intelekt sredstvo održanja, tj. ukoliko mu je intelekt granica ili mjera njegove određenosti kao bića, čovjek i intelekt nisu različiti, nego je živo biće čovjek horizont uspostavljenosti i djelatna održanja, zbilje, intelekta samog. …

Ima li se pred očima konačnost čovjeka kao bića intelekta, jasnije se može odrediti onaj položaj čovjeka kad on stoji pred morem beskonačnoga, pun straha i čuđenja, a opet svjestan potrebe otisnuća na pučinu. U tom odlučujućem času napuštanja ljudskog kopna, “podneva”, pokazuje se čovjeku da je njegova dotad sasvim izvjesna egzistencija nešto tek relativno i da je čitav iz intelekta uspostavljeni, razumljivi i za njega sasvim izvjesno, dapače apsolutno postojeći svijet u stvari kratkotrajni i prividni otočić u oceanu bivanja. Jednu od nadahnutijih i upečatljivijih slika tog položaja nalazimo u 314. aforizmu spisa Svitanje, aforizmu pod nazivom Iz društva mislilaca:

Usred oceana bivanja budimo se na otočiću koji nije veći od čamca, mi pustolovi i ptice selice, i osvrćemo se načas oko sebe: žurno i znatiželjno koliko je god moguće, jer kako li nas brzo može neki vjetar zamesti ili kakav val otplaviti s otočića, tako da više ništa od nas ne ostane! Ali, tu, na tom malenom prostoru susrećemo druge ptice selice i slušamo o onima otprije, – i tako živimo dragocjenu minutu spoznaje i odgonetanja usred radosnih zamaha krilima i sveopćeg cvrkutanja i pustolovimo u duhu ponad oceana ne manje ponosni nego što je on sam!

ulomak iz Petar Šegedin, “More” u filozofiranju Friedricha Nietzschea, u zborniku Filozofiranje i more: s ove strane beskonačnosti, priredili Petar Šegedin i Ozren Žunec, Zagreb 2008., str. 211-221.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s