apeiron?

Ako je ljudsko stanje bitno takvo da sve ono što ”gradimo” (poput ”piramide”) na naizgled čvrstom, pouzdanom i konačnom ”tlu” zapravo počiva na tekućem, bezdanom i beskonačnom ”moru”, tada bismo očekivali da se srodna metaforika pojavila puno prije Hegelovih ili Nietzscheovih navoda iz prošlog zapisa. Doista, već u onome što se u historiji filosofije obično smatra samim početkom, nalazimo sličnu misao:

Problem se za Talesa sastoji u tome da cjelina počiva na vodi poput komada drveta koji uvijek iznova isplivava na površinu kada ga se uroni u vodu. Tu cjelinu nazivamo nadasve rafiniranim izrazom ”univerzum” koji označuje nešto jedinstveno i usmjereno na jedinstvo. (Hans-Georg Gadamer 1996.)

Dakle, za Talesa tvarni univerzum određenih pojedinačnih bića pluta – baš poput Neurathove splavi – na  moru neodređenosti:

…kažu da (zemlja) počiva na vodi. To je najstarije objašnjenje koje je došlo do nas, i pripisuje ga se Talesu iz Mileta, naime, da zemlja miruje zato jer može plutati na vodi poput drveta ili nekih sličnih tvari, čija je priroda počivati na vodi… (Aristotel, 4. st. pr. Kr.)

Čini se da su Grci doista smatrali da i otoci plutaju na vodi. Posjetivši pod stare dane po prvi put Grčku, Heidegger je plovio brodom i odjednom ugledao kako iz neomeđene pučine iznenada iskrsava neki otočić. Priča kaže da je tek tada izravno iskusio ono za što je već dugo smatrao da razumije u grčkom pojmu ”prirode” (fysis) kao iznenadnom iskrsavanju upojedinjenih bića iz onoga neodređenoga.

Prema Senekinu izvješću Tales je smatrao da ”je cijela Zemlja nošena vlagom, koja pod njom leži i na kojoj ona pluta”. Ili još određenije: ”Zemljin disk je poput velike i teške lađe podupiran tom vodom na kojoj počiva.”

Dakle, u ranoj miletskoj misli voda od početka nije bila shvaćena u prvom redu kao jedan od takozvanih elemenata, uz zemlju, uzduh i vatru, već se tim imenom smjeralo na ono jedinstveno jedno u zajedničkom temelju svih njih, točnije rečeno na izvor, korijen ili nastanak svega. Stoga je Anaksimandrovo usredištenje bitnog filosofskog pitanja na ono bezgranično, neograničeno, otvoreno (to apeiron), koje slijedi ubrzo nakon toga, posve konsekventno prosljeđenje ishodišne misli. Voda, a ponajprije beskonačna, nesaglediva i nepredvidiva morska pučina, Grcima je možda više od ičega drugog – premda je slično i s beskrajnom daljinom zemljina prostranstva i njenom neizmjernom dubinom – bila duboko dvosmislena, smrtno opasna i ujedno mračno zavodljiva prisutnost samog bezgraničnog, onog iz čega sve biva i rađa se, da bi se u propadanju u to ponovno vratilo. …

Spram mora je u načelu moguć dvojak odnos, naime ili taj da se pod svaku cijenu čuva privid njegove posvemašnje odvojenosti i bitne različitosti spram kopna, ili pak taj da se iz upuštenosti u ono bezgranično, tekuće i bezdano stekne prevratno i potresajuće iskustvo o pukoj prividnosti čvrstoće, ograničenosti i nepokretnosti zemlje. (Damir Barbarić 2008.)

Nietzscheovo povezivanje osjetilne predočbe mora i pojma beskonačnog ponavlja, dakle, korak od Talesa ka Anaximandru s početka filosofije.

Što je apeiron? Smisao ove riječi je: beskrajno, neograničeno, neodređeno. Dakle, apeiron je nesaglediv. Antika je Anaksimandrov apeiron shvaćala kao tvar od koje nastaju svjetovi i u koju se vraćaju, kao što kod starog Talesa sve nastaje iz vode. Ona je sagledivo dana u svijetu. Anaksimandar je načinio korak ka mišljenju ne samo nesagledivoga nego i onoga što je nezamislivo kao određeno. Aristotel tumači: to jedno ne može biti neko od onih koji od njega postaju (kao voda). Ne smije biti neko pojedinačno – da je to neko pojedinačno otud ne bi moglo nastati sve. Ono mora sve obuhvaćati (periechein), ne može biti obuhvaćeno (periechomenon). Dakle, ne smije biti konačno, jer bi tada nastajanje imalo kraj. Da nastajanje ne bi prestalo, osnova nastajanja mora biti beskonačna, jedna neiscrpna zaliha. Ona je početak svega koji sam nema početak. Stoga, Anaksimandar taj apeiron naziva besmrtnim i nerazorivim. On je – u usporedbi sa svim stvarima/bićima u svijetu (s onta) koje su prolazne – neprolazan. (Karl Jaspers 1957.)

Početnom stanju (arche) Anaksimandar je dao ime Neodređeno, a procese na osnovi kojih je poredak svijeta izronio iz njega on opisuje kao ”izdvajanje”. Postavlja se pitanje kako ga je on zamišljao i zašto ga je nazvao apeiron? … U vremenskom vidu Anaksimandrov apeiron svakako zaslužuje naziv beskonačno … jer kao i mnogi od njegovih nasljednika on je, kaže Aristotel, nazvao svoj arche ”besmrtnim i neraspadljivim”. To ga izdvaja kao nešto što je drugačijeg reda od bilo čega što se može izdvojiti u svijetu kakav jest, te također ilustrira smisao arche kao ujedno iskonskog stanja stvari – jer je postojalo uvijek – i vječne osnove njihova bitka. …

Svakako je apeiron smatrao ogromnom masom koja obuhvaća (periechein) cijeli naš svijet, no njegovu umu se mogla prikazati i … kao golema sfera. Riječ se u grčkom rabila da opisše ujedno i sferoidni i kružni oblik… Ispravno je, dakle, uzeti u obzir da se apeiron rabio za sfere i prstene, bez sumnje kako bi se uputilo na to da se oko njih može kretati bez da se ikada naiđe na granicu. To se posebno ističe kada Aristotel kaže da se prsten može nazvati neograničenim ako nema udubinu u koju se umeće dragulj.

Apeiron se također rabio kada se na umu imalo unutarnju perata (”među”), da bi se uputilo kako ne postoji granica između dijelova cjeline. Na taj način on odgovara pojmu neodređenosti. … Kada stojimo na obali možemo jasno vidjeti gdje more, zemlja i zrak počinju i prestaju. Svijet nije apeiron u smislu koji razmatramo. Kad bi zemlja, more i nebo bili sjedinjeni u jedno rastaljenoj masi koja se nadima, svijet bi se moga opisati kao neomeđena, ili neograničena, mješavina (u grčkom apeiron migma)… Ovdje možemo naći najvjerojatniji glavni razlog zbog čega je Anaksimandar svoje arche nazvao jednostavno apeiron. U njemu nije postojala perata između onog vrućeg, onog vlažnog, onog hladnog i onog suhog. Prije oblikovanja kosmosa za opreke se može reći da još nisu postojale, jer su bile isprepletene do nerazlučivosti. (W.K.C. Guthrie 1962.)

Kako stoje stvari kod Anaksimandra? Riječ arche ne znači ovdje, naravno, ništa drugo nego ”početak” u vremenskom smislu. Značenje je jasno ukoliko se to zove apeiron. Ono neograničeno je početak cjeline. … Apeiron je, zapravo, ono što nema niti početak niti kraj, budući se on, poput prstena, uvijek iznova vraća natrag u samoga sebe. To je čudo bitka: kretanje koje samoga sebe stalno i napredujući u beskonačno regulira. To je, kako se čini, istinski početak bivstvujućih stvari. (Hans-Georg Gadamer 1996.)

No, kako iz tog sve-jednog apeirona uopće nastaju upojedinjena bića? Prelaskom grčke filosofije iz (Male) Azije zapadnije u Europu, okončava i apsolutna nadmoć beskonačnog kao arche, te mu se javlja suprotstavljeno počelo granice/mjere.

Apeiron je [sada] bila negativna, čak pejorativna riječ… Aristotelovim riječima:”… biti beskonačnim je lišenost, ne savršenost nego manjak granice. …” Nema mjesta za apeiron u univerzumu Pythagore i Platona. Pythagora je vjerovao da se bilo koji dani vid svijeta može predstaviti konačnim uređajem prirodnih brojeva (gdje ”prirodni brojevi” znači ”cijeli brojevi”). Platon je vjerovao da čak i najviša forma, Dobro samo, mora biti konačna i određena. (Rudy Rucker 1982.)

Takvo je gledište o Pythagorovcima i Platonu vrlo uobičajeno, pa se još i danas pretjerani oslonac na matematički aparat, u bojazni od okoštavanja i zamiranja svake pokretljivosti i živosti, označava kao ”pitagoriziranje” ili ”platoniziranje”. No, to je prosječno poimanje – naime, da je tu apeiron (u njegovom kaotičnom, bezmjernom smislu) posve isključen – zacijelo pogrešno. Dva počela (peras i apeiron) su jednako izvorna, pa kod pitagorejaca čak u brojevima, a kod Platona čak u idejama, ”još ima kaosa”, naime onog neograničenog, tekućeg, gibljivog.

Granica (peras) i Neograničeno (apeiron) bili su postavljeni od pitagorovaca na samom početku stvari kao dva suprotstavljena načela putem kojih se svijet razvio… Temeljni princip koji pitagorovci primjenjuju pri konstrukciji kosmosa je nametanje granice (peras) neograničenome (to apeiron) kako bi se stvorilo ograničeno (to peperasmenon). Glazba pruža paradigmu ovih principa na djelu. Cijelo polje zvuka koje se pruža beskrajno u svim smjerovima – visoko i nisko – predstavlja neograničeno. Granica se tom kontinuumu nameće kada ga se podijeli u skladu s važećim sustavom odnosa koji sve svodi na red. Beskonačna raznolikost kakvoće zvuka dovodi se u red egzaktnim i jednostavnim zakonom količinskih odnosa. Na taj način definiran sustav i dalje posjeduje elemente neograničenog u praznim intervalima između nota, ali neograničeno više nije kontinuum bez reda; ono je iznutra omeđeni red, kosmos, koji nastaje ugradnjom Granice i Mjere. (W. K. C. Guthrie 1962.)

Suprotnost su Pythagorovci shvatili kao suprotnost onog apeiron i peras, onog neograničenog i onog ograničenog; ono jedno je ono apeiron, dva je pak peras, određenje uopće. … Aristotel pak pripisuje Platonu da je dyas [dvojstvo] učinio onim apeiron, onim neodređenim, a jedno onim peras, onim određenim; ovdje ipak nije mišljeno ono što mi razumijemo pod granicom, nego ono ograničavajuće. Princip individualiteta ili subjektiviteta je dakako viši od onog neodređenog, apeiron. To beskonačno je nasuprot tome ono lišeno određenja, posve apstraktno. (G. W. F. Hegel 1825./26.)

Kako su to doista shvaćali Pythagorovci ostaje neprozirno dijelom zbog njihovog ezoteričnog značaja, a dijelom zbog kasnijeg nerazlučivog miješanja s platonizmom. I dok ostaje nejasno koliko je Platon preuzeo od njih, a koliko preinačio, njegova se dva počela zacijelo nastavljaju na pythagorovska. Svako pojedinačno biće biva istodobno na osnovi obaju.

Jedinstvo suštine neke stvari  … mora biti jedinstvo mnoštvenosti. Platon zaobilazi Aristotelu tako drage ”zakone” logičkog mišljenja… On ih nije ”zapustio” iz nemara nego iz ubeđenja da to nije ono najvažnije, prvo i izvorno. Prema njegovom shvatanju, osnovnija od logičkih načela su ontološka načela… Njih je dva, a zovu se granica (peras) i neograničeno (apeiron). Ova načela preuzeta su verovatno od pitagorovaca, moguće baš od Filolaja čiji je spis Platon, prema starim svedočanstvima, kupio na Siciliji. U tom spisu se mogla pročitati i ovakva rečenica:

”Jestastvo u svetskom poretku (kosmos) beše sklopljeno iz neograničenog i ograničavajućih, kako čitav svemir tako i sve u njemu.” (fr.1)

Teško je posle ovog fragmenta otkloniti pomisao da se Platon u svom povezivanju granice i neograničenog u stvari ugledao na Filolaja. Ali, iako je možda reč o pozajmici, ona se dobro uklapa u Platonovu vlastitu dialektiku jednog i mnoštva… Neograničeno dopušta neomeđeno odlaženje u ”više” i ”manje”, dok je ograničeno sasvim određeno. U mitskom jeziku dialoga… mešavinu ograničenog i neograničenog (reklo bi se, na osnovu drugog Filolajevog fragmenta, da je i to pitagorovska zamisao) oličava Afroditina ćerka Harmonija. Ova mešavina je po svoj prilici metafora za područje ljudskog života u kojem ima i zadovoljstva (neograničenog) i mere (ograničenog). Dok je neograničeno oznaka mnoštvenosti i neodređenosti, mera predstavlja određenost i normu. U životu i svakoj pojavi nalazimo oba načela na delu, a misliocu se njihovo uzajamno prisustvo pojavljuje kao dijalektika jednog i mnoštva. (Slobodan Žunjić 1988.)

Čini se da osnovu Platonova kasnog filosofiranja valja sagledati u nastojanju da – uvjetno ukinuvši načelno i nepremostivo razlikovanje onog osjetilnog od onog idejno-mislivog – potraži ono što je tom obojem zajedničko i istovjetno… To obim oblastima jednako svojstveno i zajedničko bivanje (…) shvatit će kao konstituirano od dvaju praizvornih, međusobno suprotstavljenih počela: mjere i onog bezmjernog, ili – drugim imenima za isto – granice i onog bezgraničnog. Prvo počelo zvat će još i onim određujućim, drugo pak onim neodređenim, čega narav jest u tome da neprestano dopušta mogućnost onog manje i više, te da dakle nikad nije upravo to neko određeno nešto, već bez zastoja teče i umiče svakoj određujućoj granici. (Damir Barbarić 1995.)

Dva prva počela, neograničenog (apeiron) i granice, odnosno onog ograničujućeg (peras, to perainon) … treba razumjeti općenito metafizički, dakle u tom smislu da sva, a ponajprije živa bića nastaju iz ”granicom sputanog bezgraničnog”. … No premda ta dva načela očito treba misliti kao pozitivno postojeća, način njihova bitka je teško dokučiv. … O bezgraničnom čujemo da po sebi samom ne bi bilo ništa drugo do neprekidni tijek koji se nikad ne zaustavlja i koji u svakom trenutku izgleda kao ono što je ujedno manje i veće. Ono što čujemo o granici je, naprotiv, krajnje oskudno. Ona u dijalogu [Fileb] … i dolazi rijetko baš pod imenom ”granice”, već je najčešće namjerno neodređeno označena kao ”ono ograničavajuće”, ”ono što ima granicu” ili pak ”ono što je od vrste granice”. Je li granica po sebi jedno ili nije, ostaje skriveno. Izričito je zanijekana čak i samo mogućnost krajnje, jedinstvene odredbe granice i onoga što je od vrste granice, s obrazloženjem da se točna obavijest o tomu može dati samo posredno… Malo doznajemo i o tomu kako se zapravo zbiva to ograničenje i sputavanje neograničenog. Možda se najvažnijom uputom može smatrati ona da granica u neodređenost onog više-i-manje stupa kao mjera … čime nezadrživi tijek neograničenog biva prekinut, a time i doveden do stajanja. (…)

Ta se metrike tehne u mnogom pogledu pokazuje kao preuzimanje Platonova starog rješenja u njegovu sučeljenju s temom ugode i naslade… Čista je naslada, prema tom rješenju, ona koja je unošenjem mjere oslobođena i barem do nekog stupnja izbavljena od pomiješanosti s boli, a time i od bezuvjetnog poriva … spram beskonačnog. Ono požudno … biva tim unošenjem mjere dovedeno do smirenja u privremeno ispunjenom stanju lijepog, u kojem je nezasitna praznina na neko vrijeme učinjena neprimjetnom i potisnuta u prikrivenost. (Damir Barbarić 2004.)

Dakle, Platonov (i srodne, uključujući i poznati Aristotelov) nauk o pravoj mjeri treba sagledavati na podlozi ovakvog dvojstva počela, onog neograničenog (neodređenog, bezmjernog) i onog ograničavajućeg (određujućeg, odmjeravajućeg).

Literatura:

  1. Hans-Georg Gadamer, Početak filozofije, Zagreb 2000, str. 87., preveli: Tomislav Bracanović i Željko Pavić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Der Anfang der Philosophie (1996.)
  2. navod prema: W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije I., Zagreb 2005., str. 50., preveli: Laura Blažetić, Juraj Bubalo, Branko Malić, izvornik: Aristoteles, De Caelo 294a28 (4. st. pr. Kr.)
  3. Damir Barbarić, Hölderlin: Arhipelag, u Filozofiranje i more: s ove strane beskonačnosti, uredili Petar Šegedin i Ozren Žunec, Zagreb 2008., str. 1. – 3.
  4. navod prema: Karl Jaspers, Anaksmimander – Heraklit – Parmenid – Plotin – Anselmo – Laoce – Nagarđuna, Beograd 1988., str. 9. – 10., prevela: Olga Kostrešević, izvornik: Karla Jaspers, Die Grossen Philosophen: Aus dem Ursprung denkende Metaphysiker (?)
  5. W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije I., Zagreb 2005., str. 70. – 73., preveli: Laura Blažetić, Juraj Bubalo, Branko Malić, izvornik: W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy (1962.)
  6. Hans-Georg Gadamer, isto, str. 88. i 90.
  7. Rudy Rucker, Infinity and the Mind, Princeton 2007. (1982.), str. 3., preveo: ja
  8. W. K. C. Guthrie, isto, str. 172. i 204.
  9. G. W. F. Hegel, Predavanja o povijesti filozofije, dio drugi, Zagreb 2006. str. 28., preveo: Igor Mikecin. Izvornik: G. W. F. Hegel, Vorlesungen über die Geschichte der Philosophie (predavanja 1825./26.)
  10. Slobodan Žunjić, Aristotel i henologija, Beograd 1988., 128.-129.
  11. Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995., str. 107.-108.
  12. Damir Barbarić, K budućem mišljenju, Zagreb 2005., str. 342.-344.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s