Nietzsche: intelekt kao zaborav metaforičnosti? (ulomci F. Nietzschea, E. Finka, M. Đurića i P. Sloterdijka)

Nietzsche nije unaprijed promislio samo danas aktualnu usporedbu znanja sa (“koherentističkom”) splavi koja, umjesto da počiva na čvrstim temeljima i sigurnom tlu, pluta po beskonačnom tekućem bezdanu (“more”, “apeiron”), nego mu, već u najranijoj fazi njegova mišljenja, nije izmaknula niti njoj danas konkurentska (“fundacionalistička”) usporedba znanja (“istine”) s piramidom.

Pomislimo još osobito na tvorbu pojmova. Svaka riječ smjesta postaje pojmom time da baš ne smije služiti recimo kao podsjećanje na jednokratni, skroz naskroz individualizirani pradoživljaj kojemu zahvaljuje svoj nastanak, nego mora ujedno biti prikladna za bezbrojne više ili manje slične, tj. strogo uzeto nejednake, dakle čisto nejednake slučajeve… Što je dakle istina? Pokretna vojska metafora, metonimija, antropomorfizama. Ukratko: zbroj ljudskih odnosa koji bivaju poetski i retorički stupnjevani, prevedeni, ukrašeni, te se nakon duge uporabe narodu čine čvrstima, kanoničnima i obvezatnima. Istine su iluzije za koje se zaboravilo da su to, metafore koje su postale istrošene i osjetilno slabe, kovanice koje su izgubile sliku na sebi te sad u obzir dolaze samo kao kovina, a ne više kao kovanice… Sve što čovjeka odvaja od životinje ovisi o toj sposobnosti da se zorne metafore ishlapi do sheme, da se dakle sliku razriješi u pojam. U oblasti tih shema moguće je naime nešto što ne bi nikad moglo uspjeti među zornim prvim dojmovima: izgraditi piramidalni poredak prema kastama i stupnjevima, stvoriti novi svijet zakona, privilegija, podređivanja, ograničavanja, koji se sad onome drugom, zornom svijetu prvih dojmova suprotstavlja kao ono čvršće, općenitije, poznatije, ljudskije, a stoga i kao ono regulirajuće i imperativno. Dok je svaka zorna metafora individualna i nema onoga što joj je jednako, te zato uvijek zna umaći svakom rubriciranju, velika zgrada pojmova pokazuje ukočenu pravilnost rimskoga kolumbarija i odiše, u logici, onom strogošću i hladnoćom koja je svojstvena matematici. Tko je zadahnut tom hladnoćom jedva da će vjerovati da i pojam, okošten i osmerokutan poput kocke, a i premjestiv poput nje, ipak preostaje tek kao residuum metafore… A unutar tog kockanja pojmovima ”istina” znači to da se svaku kocku upotrebljava točno onako kako je označena; da se točno broji njezine točke, tvori ispravne rubrike i da se nikad ne ogriješi o poredak kasta i redoslijed razreda… Ovdje se zaista čovjeku smije diviti kao silnome graditeljskom geniju, kojem na pokretnim temeljima i, tako reći, na tekućoj vodi uspijeva podizanje beskonačno komplicirane pojmovne katedrale. Svakako, da bi se održala na takvim temeljima, mora ona biti zgradom kao od paučine, tako nježnom da bude valom ponesena, a tako čvrstom da ne bude od vjetra raspuhana na sve strane. Kao genij gradnje uzdiže se na taj način čovjek daleko nad pčele: ove grade iz voska što ga prikupljaju iz prirode, a on iz daleko nježnije tvari pojmova, koje mora tek iz sebe proizvesti… Njegov je postupak taj da čovjeka drži mjerom za sve stvari, pri čemu međutim polazi od zablude da te stvari ima pred sobom neposredno, kao čiste objekte. On dakle zaboravlja originalne zorne metafore, te ih uzima kao stvari same. Samo zaboravom onog primitivnog svijeta metafora, samo ukrućenjem i okamenjenjem mase slika koja izvorno u vrućoj tečnosti proistječe iz pradrevne moći ljudske fantazije … živi on s mirom, sigurnošću i konsekventnošću… Na zgradi pojmova izvorno radi jezik, a u kasnijim vremenima znanost. Kao što pčela gradi stanice saća i ujedno ih puni medom, tako i znanost nezaustavljivo radi na onom golemom kolumbariju pojmova, groblju zora, gradi uvijek nove i više katove, podupire, čisti, obnavlja stare stanice, te je prije svega zaposlena time da puni tu golemu uzdignutu napravu i da u nju rasporedi sav empirijski, tj. antropomorfni svijet. Ako već i djelatni čovjek svoj život privezuje uz um i njegove pojmove, da ne bi bio otplavljen i da ne bi sebe sama izgubio, istraživač svoju kolibu gradi tijesno uz toranj znanosti da bi na njoj mogao pomagati i ujedno sam naći zaklon pod postojećom utvrdom. A on takav zaklon treba. Jer postoje strahovite moći koje ga neprestano napadaju i znanstvenoj istini suprotstavljaju sasvim drukčije ustrojene ”istine”, s najraznolikijim obilježjima na štitu. Onaj poriv za tvorenjem metafora, onaj fundamentalni čovjekov poriv, kojeg se ni na jedan trenutak ne može odračunati jer bi se time odračunalo i samog čovjeka, ne biva uistinu utamničen, a jedva biva i sputan time što se iz njegovih isušenih proizvoda, pojmova, izgrađuje pravilni i kruti novi svijet,  kao neka tamnička utvrda za nj. On sebi traži novi okrug svojeg djelovanja i drugo korito, te to nalazi u mitu i uopće u umjetnosti. Neprestano mrsi rubrike i postaje pojmova time što uspostavlja nova prenošenja, metafore, metonimije; neprestano pokazuje žudnju da postojeći svijet oblikuje onako šareno, nepravilno, nedosljedno, nepovezano, uzbudljivo i uvijek novo kako je to u svijetu sna. (Friedrich Nietzsche 1872.)

Vladavina intelekta, kao zaborav metaforičnosti kojom svodimo beskrajnu raznolikost na prividno čvrste i postojane stvari/pojmove, za mladoga Nietzschea nastupa u našoj zapadnoj (najprije grčkoj) civilizaciji s pojavom ”sokratizma”, naime teorijskih ljudi, te potiskuje raniju umjetničku/tragičku/herojsku egzistenciju Grka.

Teoretsko razmatranje svijeta … ipak ne važi samo kao suparnik umjetničkog zbivanja života, on vidi čak jednu umjetničku tendenciju na djelu u ”teoriji”, dakako prerušenu… [Ono je] zasnovano na oslabljenom i obesnaženom umjetničkom nagonu. Logički pojam je gotovo uveli, suhi list koji se prije kao slika još zelenio na ”zlatnom drvetu” života. Teorija, pojmovno predivo, … može se tumačiti pod optikom umjetnosti. Iz umjetnosti su – prema Nietzscheovu shvaćanju – pojmljive teorija i znanost, ali ne i obratno… Nietzsche tumači funkciju ljudske spoznaje pragmatički: intelekt stoji u službi volje života, on počiva na iluziji što održava život; gordost spoznajuće životinje nagovara ovu na opstanak, zavođenje je na to; najopćenitija bit intelekta jest licemjerje, pamet lukavstva što olakšava životnu borbu… ”Istine su iluzije za koje se zaboravilo da one to jesu”; nesvjesnost u upotrebi riječi i pojmova, to znači zaborav njihove upitne povijesti obrazovanja, pretpostavka je za poštenu znanstvenu volju za istinom. Znanstvenik se kreće u pojmovima, a da više ne zna da su pojmovi samo ispražnjene, smislom siromašne postale metafore. Logička volja istine jest – po Nietzscheovu shvaćanju – samo usahnuli ostatak jednog izvorno umjetničkog, to znači takovog razračunavanja čovjeka s treperećim svijetom koje se odvija u osjetilnoj slici. Pojam je prazna ljuska nekoć intuicijom prožete metafore. Nietzsche znanstvenom čovjeku, koji laž pojmova više ne progledava, suprotstavlja intuitivnog, umjetničkog čovjeka… Njegova fikcionalistička spoznajna nauka znači u izvjesnom smislu samo osvjetljenje sokratizma. Nietzsche se i ovdje odlučuje protiv ”teoretskog” čovjeka a za umjetnika. Možda je intelekt zajedno sa svim svojim istinama, radikalno viđen, jedna laž. Ali odakle hoće Nietzsche da ocijeni istinu ili laž intelekta? Ima li on neki položaj izvan s kojeg bi on mogao na to dolje gledati? Začuđuje što Nietzsche sebi uopće ne postavlja ovo kritičko pitanje, što on sebe zamišlja sasvim sigurnim u svojoj intuiciji, u svojoj estetskoj viziji pra-zbiljnosti ”bivanja”. (Eugen Fink 1960.)

Doista, ne upada li Nietzsche u paradoks, kad vjeruje da može govoriti bez da i sam koristi pojmove, intelekt i logiku – sve ono što sumnjiči za neizbježno krivotvorenje?

Daleko najveće su teškoće s Nietzscheom u tome što je njegova kritika modernog sveta nesumnjivo filosofski motivisana i usmerena, … ali je u isti mah i upadljivo relativistički-perspektivistički ograničena, jer se ne rukovodi nikakvim racionalno proverljivim merilima, pa je neizvesno koliko njeni rezultati uopšte još spadaju u filosofiju. Kao ”glasnik i preteča” ”filosofije budućnosti” po sopstvenom samorazumevanju, a ne samo kao mislilac koji objavljuje kraj tradicionalnog filosofiranja, Nietzsche dovodi u pitanje sam umni temelj filosofskog razgovora, ustaje protiv vladavine ”logičkog”, napušta teren diskursivnog mišljenja… Da bi stao na put misaonom nasilju nad stvarnošću Nietzsche načelno odbacuje logičko-ontološke kategorije kao sredstvo saznanja i svesno odustaje od toga da racionalno izloži i obrazloži svoje novo iskustvo bića… Mnogima ni danas još nije jasno kakvog uopšte smisla ima raspravljati o njegovim filosofskim shvatanjima … kad već ni ona sama ne polažu pravo (ili, tačnije, ne mogu polagati pravo) na to da imaju bilo kakvu saznajnu vrednost u tradicionalnom smislu. Pa ipak, uprkos tome što deluje odbojno svojom skoro programski naglašenom paradoksalnošću, Nietzcheovo filosofsko delo je pre sve drugo nego hermetički zatvorena intelektualna konstrukcija s kojom se baš ništa ne može započeti. Grdno bi pogrešio onaj ko bi zaključio da to delo predstavlja samo proizvoljan skup manje ili više čudnovatih intuitivnih zapažanja i uviđanja koja svako može tumačiti kako mu je volja, budući da njihov smisao izmiče stvarnom razumevanju. Iako bukvalno natrčava na granice logike, Nietzsche nije bio zakleti neprijatelj mišljenja, što znači da njegova kritika filosofske tradicije nije naprosto besmislena… Izvesno je da Nietzscheova kritika nije ništa manje stvaralački nego rušilački opredeljena, utoliko … što nastoji da prokrči put jednom novom, drugačijem načinu mišljenja. Umesto da se zadovolji praznim poricanjem uma – što bi, da je na tome ostao, jedino opravdalo optužbu da je … širom otvorio vrata iracionalizmu svake vrste – Nietzsche je odlučno stavio do znanja da je neophodno novo određenje uma koje će odgovoriti novom ontološkom iskustvu, da se um mora bitno drukčije odrediti nego u tradiciji, s obzirom na to da se iza onoga što se do sada shvatalo kao biće skriva jedna dublja i obuhvatnija realnost. (Mihailo Đurić 1984.)

Nietzscheova kritika našeg povjerenja u intelektualno znanje može, dakle, imati smisla jedino naspram jedne drugačije ”istine”/”realnosti” koja se svakako voli skrivati mada možda radije ”ispred” nego ”iza” onoga što intelekt predstavlja kao istinsko biće, naime, onog razumnog i logičnog (dok zanemaruje ili proglašava prividom/zabludom sve što strši iz takve Prokrustove postelje).

Primoranost na laž zasniva se u prirodi istine same, onako kako se mladi Nietzsche odvažuje da je dopiše sa nepristranom voljom za ispovijedanje genija koji se nije dao slomiti… No, što je istina u čijoj prirodi leži da nas goni na laganje? Nietzsche na to odgovara parafrazirajući Schopenhauera: istina se sastoji u prabolu, na koji činjenica individuacije osuđuje svaki život… Biti osuđen na individualnost – to je bol nad svim bolovima; o ljudskim subjektima ujedno i istina nad istinama. Ako, međutim, za jedinku ”bačenu” u tu-bivanje istina znači prabol, tad je u njenoj naravi da za nas znači nespoznatljivost. Mi dakle uopće ne možemo željeti da je spoznamo – i ukoliko uopće nešto naslućujemo o njoj, u njenoj neposrednosti, onda samo radi okolnosti da se veo sačinjen od pretvaranja i od predstava, koji obično zastire istinu, skoro nesretnim slučajem, izrači – te mi, opareni bolom, nenadano pojmimo više nego je za nas dobro da pojmimo. A to znači: poznati oblici ”traganja za istinom” … u zbilji su samo organizirane laži koje su zadobile respekt – institucionalizirani pokušaji bijega, koji su se pod revnim maskama volje za spoznavanje znali prikriti. Što se dosad izdavalo za put ka istini bilo je u zbilji jedno jedino otići-od-nje, jedno otići-od-nepodnošljivog, u provizornu podnošljivost utjeha, sigurnosti, okrepa i nadsvjetova… Ako istina nije nešto što treba tražiti, nego kao strašna leži ispred svake ”potrage” za njom, tad se intelektualna čestitost dovodi u neočekivan položaj: istina se onda pokazuje – ukoliko to čini ikako – ne više tragaocu i ispitivaču, koji je baš onaj što je hoće izbjeći, nego onome koji skupi mir i hrabrost za to da je ne traži. Naravno, kako to skupi hrabrost i mir, to ostaje njegovom tajnom i lako je zamisliti da će od traganja za istinom ostati toliko koliko je potrebno za traganje za mirom i hrabrošću, bez kojih ne bi mogla postojati svijest koja ne traga. Tko ne traži istinu mora se prepustiti tome da je podnosi. Svi problemi istine uviru možda naposljetku u pitanje o podnošenju nepodnošljivog; možda je to razlog što za istinu u egzistencijalnom smislu naposljetku nema metode… Priznanjem prabola kao temelja svih temelja zadobiva Nietzscheovo rano mišljenje predznak tragičkog, teatralnog i psihološkog. Ako istina znači nepodnošljivost, spoznaja istine ne može se na brzinu odrediti kao podnošenje nepodnošljivog. Samo nepodnošljivo jest ono što nas sili na distancu koja se ne može lako ukloniti… Jer htjeti možemo uvijek samo ono još-podnošljivo. Distanca – to je ključna riječ nove tragične spoznajne teorije… O identitetu i jedinstvu neka dakle dalje govore filosofi, tragaoci, snivači. Mislioci budućnosti – psiholozi – znaju to bolje; njihova tema je distanca, dvojstvo, diferencija. Tko zna za distancu usvojio je optiku filosofske psihologije. Psiholog doduše također zna da on punu istinu podnosi jednako slabo kao bilo tko drugi, ali ovom spoznajom on stječe orijentacionu točku na koju se da upraviti opći teatar samoobmanjivanja i lažljiva igra života. Psihologu spoznaje dakako da je sve samo teatar; sklopivši personalnu uniju sa teoretičarem spoznaje on zna, međutim, i da bi bilo besmisleno htjeti zatvoriti taj teatar u ime istine. Strašna istina jest mati tog teatra. U skladu s našom prirodom mi imamo prema njoj distancu koja se ne može ukloniti… Nietzscheova rečenica: ”Imamo umjetnost da ne bismo stradali od istine” može se čitati i ovako: imamo distancu da istinu ne bismo morali imati neposredno… Izvan svake sumnje: Nietzscheov nastup u masci spoznajnog kritičara besprimjeran je na pozornici filosofije… Spoznajemo li kako u ovoj filosofskoj akciji obličje dobiva nešto novo i nesagledivo – nešto novo o istini kao najstarijem lašcu, čije je bogatstvo izmišljanja neiscrpno, sve dok sam život brine za one nepodnošljivosti koje u lažljivom teatru izmišljanja i istraživanja žele naći spas prelaskom na podnošljivu obalu? … Naš je odnos prema istini – neovisno o svim uobraženjima o traženju i nalaženju – odnos neizbježivog izbjegavanja… Ako nas strašna istina vazda stavlja distancu prema njoj, nikad je više ne možemo jednostavno ”imati”. Što god da o njoj kažemo – ona u rečenom više neće biti tu. Ne smijemo, znači, više podlijegati iluziji o nekom nama mogućem stanju bez iluzija. Mi smo od istine same osuđeni na fingiranje… Sve će ovo rezultirati nezamislivim konsekvencama. Od sada, naime, puna iskazivost istine postaje za nas himerom. Doduše, strašna istina prethodi svim iskazima; ali ova pre-egzistencija ne znači da bi se to ranije moglo ”izraziti” ili prikazati u kasnijem – recimo kao ideja u simbolu ili predmet u znaku. Strašna istina ni u čemu što izražavamo i prikazujemo nije više prisutna; nije ona to što jamči pojedinim iskazima vrijednost istine. Moglo bi se to formulirati na ovaj način: iskazi odsad u neku ruku ostaju sami. ”Cijela istina” ne sudjeluje više. Ona u ”svojim” prikazima više nije prisutna. Time znakovi ostaju između sebe – oslonjeni ni na što drugo do na svoje interne odnose, svoju sistematiku, svoju gramatiku, svoj vlastiti ”svijet”… Neizbježno se sad nameće sljedeća upadica: ako je točno to što Nietzsche kaže o istini, onda bi faktički postojale dvije istine – jedna strašna, koja nas snagom svoje nepodnošljivosti goni pred sobom, i jedna podnošljiva, koja nas okružuje kao nužni privid i darovatelj života. Kao nužan ovaj bi privid dobio neobično ontološko dostojanstvo i gustoću – premda i sada ono nepodnošljivo u svijetu leži ispod podnošljivog privida. (Peter Sloterdijk 1986.)

U tome da ”iskazi ostaju oslonjeni samo na svoje interne odnose” opet prepoznajemo ”koherentističku splav” suvremene analitičke filosofije. No, dok je ona prvenstveno zainteresirana za održanje čvrstoće takve splavi, Nietzschea je više privlačilo more na kojoj ova pluta.

Literatura:

  1. Friedrich Nietzsche, O istini i laži u izvanmoralnom smislu, Zagreb 1999., str. 11.-19., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Über Wahrheit und Lüge im aussermoralischen Sinne (1872.-73.), spis iz ostavštine
  2. Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, Zagreb 1981., str. 36., 39. – 41., preveo: Branko Despot, izvornik: Eugen Fink, Nietzsches Philosophie (1960.)
  3. Mihailo Đurić, Niče i metafizika, Beograd 1984., str. 16.-17., 21.,
  4. Peter Sloterdijk, Mislilac na pozornici, Sarajevo 1990., str. 117.-121., preveo: Ranko Sladojević, izvornik: Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne (1986.)
Oglasi

3 misli o “Nietzsche: intelekt kao zaborav metaforičnosti? (ulomci F. Nietzschea, E. Finka, M. Đurića i P. Sloterdijka)

  1. Na jednom mjestu Nietzsche je napisao kako na nas mogu djelovati sile koje uopće ne možemo osjetiti, koje prolaze kroz nas i utječu na nas, ali da ih svojim čulima ne možemo zahvatiti. Drugim riječima, kako to sebi tumačim, vjerojatno je vjerovao da je stvarnost svijeta u nepotpunom obliku dana čovjeku. Tu ne mislim na onostrane oblike poput svevišnjeg i sl. već doslovno na fizičku stvarnost. Moderna znanost u nekim svojim teorijama već barata dodatnim dimenzijama itd.
    Ali zbog toga se, čini mi se, Nietzsche i odlučio za umjetničko a ne za pojmovno poimanje svijeta oko sebe. Ako su pojmovi ostaci prvotnih metafora nije li jezik onda tek jedna igra u kojoj se mnogo bolje snalazi umjetnost a ne znanost. Osim toga, u igri je i ta tajnovita sposobnost umjetnosti da izgovara istinu o svijetu pred kojom se klanjao i Heidegger…
    Isto tako, pomalo mi je i smiješna kritika Eugena Finka (a i mnogih drugih Nietzscheovih kritičara) koji iako svjestan estetske prirode Nietzscheva izričaja i toga što on tvrdi (pojmovna istina = laž) opet pokušava s njim uspostaviti raspravu o tome “na splavi” pojmova. Ne bi li bilo fer da je za kritiku i raspravu barem pokušao ponuditi neku treću pozornicu? 🙂

    Blog mi je pravo ugodno otkriće! A i pjesma uz post je pravi pogodak. 🙂

    Sviđa mi se

    • Dobro došao, augustine, i hvala na komentaru. 🙂 Slažem se, negdje sa Schopenhauerom i Nietzscheom sviće da, čak i ako smo kao promatrači osuđeni na ”fikciju”, istodobno smo kao sudionici igre svijeta posred ”stvari po sebi”. Za razliku od distanciranosti teorije, umjetnost nas neposrednije pogađa, a samim time i uključuje da sudjelemo u zbivanju svijeta…

      Navode Finka, Đurića i Sloterdijka sam poredao tako da fingiraju dialog, zato Finkov navod završava tom ”kritikom”. Naravno, Fink je u svojoj knjizi nije ostao na tom upitu (”odakle Nietzsche govori?”) nego je ponudio i neke zanimljive odgovore. Ali, ja sam htio uvrstiti navode iz tih triju knjiga, jer su mi one među mnoštvom interpretacija Nietzschea bile najpoticajnije.

      Čitamo se (nadam se)! 🙂

      Sviđa mi se

  2. Čini se da je Nietzsche zaista bio stotinjak godina ispred svog vremena u nekim stvarima. I to ne govorim “stotinjak godina” ispred prosječnog čovjeka današnjice, nego baš u smislu znanosti… Namjerno ne gledam odmah čiji tekst čitam nego tek kad ga pročitam, da ga pokušam pročitati sa što je manje predrasuda moguće. On spominje tamo metaforu i sheme gotovo na način na koji to današnja kognitivna lingvistika radi. Fascinantno…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s