baubo? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik?)

Možda je istina žena koja ima razloga ne dopustiti da se njezini razlozi vide? Možda je njeno ime, grčki rečeno, Baubo? (Friedrich Nietzsche)

Prema grčkoj tradiciji primalje same su neplodne žene… Sokrat sa svoje strane vrši poziv primalje za muškarce, i sada ono neobično: kao i njegova majka. Ali kako je to njegova majka bila neplodna kad je Sokratu poklonila život? Nije li on sam živući dokaz njezine plodnosti? Zagonetka se, čini se, može odgonetnuti ako razmotrimo okolnost da su primalje žene koje su, kao Fenareta, rodile, ali više nisu u plodnoj dobi. Mudrim ženama postaju tek onda kad prerastu nemudrost rađanja vlastite djece. Upravo u tome nalazimo razlog Sokratova pozivanja na njegovu mudru majku. Njegovo nehtijenje da na svijet donese pozitivno znanje jest jasan refleks njegova čudnog položaja kao primaljina sina. Sokrat govori kao mudri sin jedne mudre žene – njegovo oponašanje majke ide tako daleko da on mudrost samu povezuje s dosezanjem neplodnosti. Tek kad je sam došao tako daleko da sam više ne donosi na svijet nikakva mišljenja i nikakve teorije, može preuzeti ulogu da porađa one koji su trudni od mnijenja i naduti od teorije. Ali ne samo to. Kao primaljin sin on participira u nimbusu žena koje prakticiraju primaljstvo, naime u tome da zna nešto od onog najtajanstvenijeg što ljudi mogu saznati. A ako se primalja uz to, kao Sokratova majka, zove Fenareta [Φαιναρέτη], tada bi zapravo neki fenomenolog morao na trenutak podignuti pogled sa svojih opisa. Nije li ta fenomenologinja vidjela rađanje one istine kojoj se Heidegger s mukom pokušavao približiti mišljenjem? Nietzsche je u svakom slučaju u istini naprosto naslućivao ono nepristupačno žensko znanje koje ima razloga uskratiti da se razlozi vide – on je čak slutio da je njezino ime Baubo, ”moram li biti još jasniji?” Mora, svakako, među filosofima, jer Baubo znači mindža, to je ženski spolni organ na najbesramnijem stupnju, koji se muškom narodu otkriva na kratak uzaludan pogled. Baubo je vulva a priori koja a posteriori mudrim filosofima nudi i susteže razloge početka svjetske mudrosti. (…)

[N]akon Platonova i Aristotelova akademijskog uspjeha, tko bi ”poziciju neznanja” bio mogao voditi dalje kao autonomnu afirmaciju… Kod Aristotela su tada kocke definitivno bačene u korist episteme i protiv amathia

Jedan od rijetkih novijih interpreta Sokrata koji se nisu dali zavesti … pozitiviranjima, jest Michael Landmann. On je u svojim raspravama o antičkoj psihologiji naglasio samostalnost sokratovskog negativiteta i dokazao nužnu paralelu između antičke majeutike i moderne psihoanalize. Možda je točno da psihoanalitička majeutika operira u plićim edipovskim slojevima, ali zato ipak razvija terapeutsku ozbiljnost, dok antička majeutika dodiruje fetalne dubine, ali ipak više gaji psihagogične nego terapeutske ambicije. Landmann je motiv neznanja pokazao u pravom svjetlu:

Neznanje ne počiva … kod Sokrata na nekom sigurnom temelju znanja, to nije nekakav stav koji bi se mogao zauzimati čas ovakav čas onakav, već je to za njega totalni stav. On ne vidi samo raspršene nerastumačenosti, već se nalazi u jednom potpuno nerastumačnom svijetu.

Jezgra je sokratizma tako nepredmetna gnoza. Tajna sokratovske dijalektike leži u reaktiviranju fetalnog negativiteta slobodnog od svijeta, koji se spoznaje u euforiji apsolutnog bivanja unutra, a da se ne ”posjeduje”. Nakon Sokrata mogli su i Europejci znati da za ljude postoji jedna mogućnost oko koje se ne treba truditi, naime da se bude sasvim od ovoga svijeta, a da se ne zapadne u grubi pozitivitet: ”Ja jesam, ali ja nemam sebe..”. Landmann shvaća da to nije tendencija koju se lako može učiniti plauzibilnijom:

Ako sve znanje ima nešto umirujuće, onda, obrnuto, neznanje ima nešto uznemirujuće i nezadovoljavajuće u visokom stupnju. Da, čak bi se moglo reći: nešto zastrašujuće, jer iz crne rupe nepoznatog s kojim nas neznanje dovodi u vezu može nam svakako i u svakom trenutku, već prema mogućnostima, dojuriti ususret neka opasnost i ščepati nas. Stoga najveći broj ljudi obično ne može izdržati pogled u tu rupu, oni isti čas skreću pogled od nje i na njezino mjesto stavljaju neko mišljenje utemeljeno u znanju, makar ono bilo samo prividno. Nasuprot tome, treba imati stanovitu intelektualnu opuštenost i snagu, čak i hrabrost da se rupa shvati ozbiljno, i da se ne izgubi iz vida.

Moje gospođe i gospodo, vidite, ako se filosofski hoće govoriti o bitnom neznanju, povremeno se na poprište moraju izvoditi i hardcore-kvalitete. (Ne dospijeva li možda i najbolje filosofiranje nikada dalje od kritičke baubologije?)

navod iz: Friedrich Nietzsche, Radosna znanost, Zagreb 2003., str. 8., preveo: Davor Ljubomir, izvornik. Friedrich Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft (1887.)

ulomak iz Peter Sloterdijk, Doći na svijet dospjeti u jezik, Zagreb 1992., str. 58.-59., 54., prevela: Mirjana Stančić, izvornik: Peter Sloterdijk, Zur Welt kommen – zu Sprache kommen (1988.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s