Lacanovo Realno? (ulomak iz Bruce Fink, Lakanovski subjekt i Slavoj Žižek, How to Read Lacan i Sublimni objekt ideologije)

Lacanovsko Realno je daleko složenija kategorija nego li zamisao nepromjenjive ”čvrste jezgre” koja zauvijek izmiče simbolizaciji; ona nema ništa s onim što je njemački idealist Immanuel Kant nazvao ”stvar u sebi”, stvarnost onakva kakva je tamo vani, neovisna o nama, koja prethodi iskošenostima našega opažanja:

…ovaj pojam nije uopće kantovski. Na tome čak insistiram. Ako postoji pojam Realnoga, ono je iznimno složeno i, radi toga, neshvatljivo, ono ne može biti shvaćeno tako da bi se od toga načinilo Sve. (Lacan)

Kako onda naći način da uvedemo nešto jasnoće u tu zagonetku?

Ono Realno… nije neka vanjska stvar koja se opire tome da bude uhvaćena u simboličku mrežu, nego pukotina unutar same simboličke mreže.

Slavoj Žižek, How to read Lacan, London 2006., str. 65., 72., preveo: ja


Jacques Lacan

Jacques Lacan (1901.-1981.)

Mišljenje uvijek počinje s našeg položaja unutar simboličkog poretka. Drugim riječima, pretpostavljeno ”vrijeme prije riječi” ne možemo promatrati drugačije osim s položaja u našem simboličkom poretku, koristeći kategorije i filtere koje nam on pruža. O sebi možemo pokušati razmišljati unatrag sve do vremena prije riječi, do neke vrste predsimboličkog ili predjezičnog trenutka u razvoju homo sapiensa ili u našem vlastitom individualnom razvoju, ali sve dok mislimo, jezik ostaje esencijalan.

Kako bismo to vrijeme mogli pojmiti, dajemo mu ime: Realno. …

Realno je, na primjer, tijelo dojenčeta ”prije” dolaska pod utjecaj simboličkoga poretka, prije podvrgavanja odvikavanju od pelena, prije učenja o svijetu. Tijelo se kroz socijalizaciju postupno ispisuje ili prepisuje označiteljima, užitak se smješta u neke zone, dok se druge zone neutraliziraju riječju i privoljavaju nas na suglasnost s društvenim normama ponašanja. Dovodeći Freudovu ideju polimorfne perverznosti do kraja, dojenčevo tijelo možemo promatrati kao nerazlomljenu erogenu zonu u kojoj ne postoje nikakve povlaštene zone, područja na koja je užitak ograničen u početku.

Lacanovo je Realno na isti način bez zona, podjela, uzvisina i udolina kojima se može odrediti mjesto, ili praznina i punina: Realno je neka vrsta nepoderane, neizdiferencirane tkanine, satkane tako da svugdje bude puna, tako da ne bude praznog prostora među nitima koje su njena ”građa”. To je svojevrsna glatka, bešavna površina ili prostor koji je primjenjiv koliko na djetetovo tijelo toliko i na čitav univerzum. Podjela Realnoga na razdvojena područja, odjelita svojstva i kontrastne strukture posljedica je simboličkog poretka koji, takoreći, zasijeca u glatko lice Realnog, stvarajući podjele, procjepe i entitete koji se mogu razlikovati, pokapajući Realno, odnosno uvlačeći ga ili usisavajući u simbole koji se koriste za njegovo opisivanje i (time) poništavanje.

Poništavajući Realno, simboličko stvara ”realnost” kao ono što je imenovano jezikom i o čemu se zato može misliti i govoriti. ”Društvena konstrukcija realnosti” upućuje na svijet koji se može opisati riječima i o kojem se može raspravljati riječima koje pruža jezik društvene grupe (ili podgrupe). Ono što se ne može iskazati njenim jezikom, nije dio njezine realnosti. Strogo govoreći, to ne egzistira. … Budući da prethodi jeziku, realno ne egzistira. Lacan za nj rezervira zaseban pojam, posuđen od Heideggera: ono ”ek-sistira”.  … Ako Realno imenujemo i o njemu govorimo, te ga uvodimo u teorijski diskurs…, očigledno ga uvlačimo u jezik, čime mu dajemo svojevrsnu egzistenciju prije koje je … imalo samo ek-sistenciju…

Mi ipak ne trebamo razmišljati u strogo vremenskim pojmovima: Realno ne treba shvatiti kao puko prije … u smislu njegova potpunog nestajanja kada dijete jednom usvoji jezik (kao da bi dijete ikada moglo usvojiti čitav jezik, ili čitav odjednom). Realno je možda najbolje shvatiti kao ono što još nije simbolizirano, što preostaje simbolizaciji ili joj se čak opire. Ono savršeno lako može opstojati ”usporedno” s govornikovim zavidnim jezičnim  sposobnostima i njima usprkos. U tom smislu, dio psihoanalitičkog procesa očito uključuje omogućavanje analiziranome da iskaže ono što mu/joj je ostalo nesimbolizirano, da verbalizira iskustva koja su se mogla dogoditi prije nego što je analizirani mogao o njima razmišljati, govoriti ili ih na bilo koji način formulirati … – otuda ”liječenje govorom”…

Jedno od lica Realnog koje razmatramo u psihoanalizi jest trauma. Ako o Realnome razmišljamo kao o svemu što tek treba simbolizirati, jezik bez sumnje nikada potpuno ne transformira Realno, nikada ne odlijeva sve realno u simbolički poredak, uvijek preostaje neki residuum. U analizi nismo zainteresirani za bilo koji ostatak, nego za ono residualno iskustvo koje je za pacijenta postalo kamen spoticanja. Cilj analize nije iscrpno simbolizirati  Realno sve do posljednje kapljice jer bi to analizu učinilo doista beskonačnim procesom, već se prije usredotočiti na one otpatke Realnog koje se može smatrati traumatičnima. … S kojim ciljem?  Trauma implicira fiksaciju ili blokadu. Fiksacija uvijek uključuje nešto što još nije simbolizirano, a jezik dopušta supstituiranje i pomicanje – samu antitezu fiksaciji. … Pobuđujući analiziranog na njegovo iskazivanje i dovođenje u vezu s još više označitelja, taj dio prolazi ”dijalektizaciju”: uvučen je u dijalektiku … te pokrenut. …

fink

Bruce Fink

Možemo zamišljati kako se Realno kroz djetetov život sve više simbolizira, kako preostaje sve manje ”prvog”, ”izvornog” Realnog (zovimo ga R1), premda se ono nikada ne može potpuno iscrpiti, neutralizirati, ili ubiti. Uvijek, dakle, postoji ostatak koji ustraje pored simboličkog.

Mi ipak možemo pokazati da sam simbolički poredak dovodi do pojavljivanja ”drugog” Realnog. … Uočimo da nam ovo dopušta postavljanje dviju različitih razina Realnog: (1) Realno prije pisma [naime, prije simbolizacije, op. d.], odnosno predsimboličko Realno koje u završnoj analizi nije ništa drugo nego tek naša vlastita pretpostavka (R1), i (2) Realno nakon pisma kojem su, zbog veza između samog simboličkog poretka, svojstvene prepreka i nemogućnosti (R2), odnosno, ono koje je proizvedeno simboličkim. …  Lacan smatra da se u jeziku uvijek pojavljuje nešto anomalno, nešto neobično, neobjašnjivo: aporija. Ove aporije upućuju na prisutnost ili utjecaj Realnoga u simboličkom poretku. O njima govorim kao o petljama u simboličkom poretku.

ulomak iz Bruce Fink, Lakanovski subjekt: između jezika i jouissance, Zagreb 2009., str. 29.-30., 32., prevela: Ana Štambuk, izvornik: Bruce Fink, The Lacanian subject: between language and jouissance (1995.)


Da bi označio jezgru Realnog, traumatsku srž, Lacan upotrebljava Freudov termin das Ding. Stvar kao utjelovljenje nemogućeg užitka (termin Stvar ovdje valja uzeti sa svim konotacijama koje on ima u horror znanstvenoj fantastici: ”alien” iz istoimenog filma je predsimbolička, materinska Stvar par exellence). Simbolički poredak bori se za homeostatsku ravnotežu, ali u njegovoj jezgri, u samom njegovom središtu nalazi se neki strani, traumatski element koji ne može biti simboliziran, integriran u simbolički poredak – Stvar…

Spilja na pustom planetu [u filmu Alien] … ima status predsimboličke Stvari – odnosno materinskog tijela, živuće supstancije užitka. Uterovaginalne asocijacije koje spilja izaziva bezmalo su prenametljive. Parazit priljubljen uz [astronautovo] lice stoga je svojevrstan ”izdanak užitka”, preostatak materinske Stvari… Činjenica da parazit neprestano mijenja svoj oblik samo potvrđuje njegov anamorfički status… On je Realno u svome najčistijem obliku: … na strogo simboličkom nivou uopće i ne postoji, no istodobno i … stvar spram koje je sveukupna realnost posve bespomoćna i neobranjiva. (Slavoj Žižek)

ulomak iz Slavoj Žižek, Sublimni objekt ideologije, Zagreb 2002., str. 181., 114., preveli: Nebojša Jovanović, Dejan Kršić, Ivan Molek, izvornik: Slavoj Žižek, Sublime Object of Ideology (1989.)

Oglasi

13 misli o “Lacanovo Realno? (ulomak iz Bruce Fink, Lakanovski subjekt i Slavoj Žižek, How to Read Lacan i Sublimni objekt ideologije)

  1. Radujem se sto tema direktno dotice moj nedavni rad 🙂

    Jedna od prvih stvari koja me zaintrigirala kod pojma Realno je samo ime (Fr. réel). Kako oznaciti neoznacivo? Zasto bas réel?

    Stvar je slozena, i odmah se moze odbaciti da je to ono Realno kao stvarno (u svakodnevnom smislu rijeci). Evans u “Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis” kaze da je Lacan preuzeo pojam od Meyersona koji definira Realno kao “an ontological absolute, a true being-in-itself”. No, iako je to pocetna tocka ili inspiracija, za Lacana ce Realno biti nesto mnogo vise od bilo “being-in-itself” bilo “Ding an Sich” kao sto je vidljivo i iz posta. Naime, Realno nije niti stvarno niti istinito, istice Lacan.

    Kao sto istice Zizek, svi ili gotovo svi Lacanovi termini ujedinjuju “dialectical coincidence of opposites” (Interrogating the Real). Kao sto fantazija kod Lacana znaci suprotno od onoga sto inace podrazumijevamo tom rijecu, tako mislim da cemo doci blize tumaceci Realno i irrealno ne danasnjim znacenjem tih termina, nego povratkom na latinski, slijedeci tako Lacanovu praksu etimologizacije i sto bih rekao “filologizacije” 🙂

    “Realis” je pridjev koji ne postoji u klasicnom latinskom i u srednjem vijeku je izveden iz lat. imenice “res” cije osnovno znacenje je stvar. No, ta imenica ima upravo toliko znacenja i moze znaciti toliko toga (svasta) da je u francuskom dala ime upravo rijeci nista (rien). Ne vodi li nas to upravo onom das Ding koje bi se na latinskom upravo najbolje reklo res jer res znaci doslovno stvar (das Ding), i to takva stvar koja moze biti gotovo bilo sto! (izmice simbolizaciji)

    No, sto je “opposite” u ovoj “coincidence” Realnoga? Sto je suprotnost prema res? To je upravo Lat. irritus (inritus)- prazan, nemoguc, besmislen gdje nalazimo pravo znacenje Lacanova Realnog, tj. kako kaze Zizek “the Real impossible” ili kao sto Lacan u Cetiri temeljna koncepta govori o Praznini kao vezanoj uz Realno.

    U zakljucku, upravo koincidencija oposita izmedu latinski res i inritus najjasnije ocrtava konture Realnoga.

    Sviđa mi se

    • Algon Cordy, hvala na vrijednom doprinosu. On je svakako potreban, budući da o Lacanu znam malo (pokušao sam čitati ”Četiri temeljna koncepta…” i jedva išta razumio). Iskreno, i ne privlači me suviše. Razlog zbog kojega ipak pokušavam razumjeti o čemu zapravo govori je to što filosofiju shvaćam sokratovski, kao, recimo, ”brigu o duši” (a duša je, reče Aristotel, na neki način sva bića)… A čini se da su u suvremenoj filosofiji takva nastojanja često povezana s lakanovskom psihoanalizom. Tu osobito mislim na meni zanimljive Sloterdijka, Žižeka i Badioua.

      Sviđa mi se

  2. Nevjerojatno koliko se teme u duhovnoj sferi mogu ispreplitati, recimo, između filozofije i književnosti, filozofije i znanosti itd.. Za to odličan primjer predstavlja upravo ovaj post o realnom. Ako je Žižek taj koji je ‘realno’ prepoznao u kultnom zastrašujućem biću iz filma Alien, doista je pogodio! (slabo sam čitao Žižeka, ali vidim da ću ga u što skorije vrijeme morati uzeti u ruke). Sebi dugo vremena nisam znao objasniti strahotnu privlačnost prema tom filmu, ali sada kao da mi je laknulo. Drugim riječima, što god bilo to ‘realno’ na različite načine upada u naš svijet i prkosi mu. A što je najbolje na različite načine se isprepliće u sferama ljudskog izražavanja.

    Naravno ‘Realno’ Nietzschea puno mi je privlačnije nego ‘realno’ Lacana. To je stoga što vjerojatno kao i Nietzsche zazirem od “spoznaje realnog”. Neka nas ponese snagom imaginacije i metafore kao što je to učinio u slučaju scenariste a možda i režisera filma Alien i to mi je dovoljno. Istina je strahotna i imamo umjetnost da ne propadnemo s te istine, ta Nietzscheova izjava čini mi se vrlo blizu tog realnog, odnosno onoj njegovoj strani odakle mu čovjek jedino i može prilaziti…

    Sviđa mi se

  3. Umjetnost nas, dakle, prikrivajući štiti ”kao nužni privid i darovatelj života” od previše Realnog koje ne bismo mogli podnijeti. Ali, što kad umjetnost skrivajući Realno istodobno prikaže i samu svoju djelatnost prikrivanja? Primjer je Magritteova slika znakovitog naziva La condition humaine II – slijedim ovu interpretaciju: http://hasu.blog.hr/2006/10/1621681413/svijet-i-svijet-paradigma-i-paradigma.html . Budući da raskriva svoje vlastito djelovanje, nije li takva umjetnost sama ”realna”?

    Čini mi se da je na sličnu stvar htio ukazati Lacan sa svojim ”petljama u simboličkom poretku” (o čemu još ponešto u sljedećim epizodama)…

    Sviđa mi se

    • Uz slutnju da je apeiron grčko ime za Lacanovo Realno: ako Realno jest (ili se barem očituje kao) petlja, uvrtanje, besputica u simboličnom poretku, ne bi li i Grci, pod pretpostavkom apeiron=Realno, trebali imati ime za takve petlje? To ime je aporia. Upravo u grčkom jeziku aporia i apeiron, odnosno poros (put) i peras (granica), imaju isti korijen.

      Sviđa mi se

  4. “U filosofskoj tradiciji razlikuje se ”što jest” neko biće (njegova essentia), i ”da jest” to biće (njegova existentia). Čak i ako pojmimo svako ”što” (opći pojam) svakog osjetilnog bića, i time napučimo ”Svijet3” (xxiii.), ipak neki ne-pojmovni ”nedjeljivi ostatak” i dalje stoji-izvan (ex-sisto i ek-stasis: obje riječi znače ”iz-stoj”).”

    Valjalo bi dopuniti prvotnu pretenziju uspostave nekih elementarnih pojmova i njihovih distinkcija. Pojam, sud i zaključak su elementarni oblici ljudskog mišljenja koje promatra logika, koja je propedeutika, tako reći tek uvod u filozofiju pa stoga i nazvana “Organonom”. Aristotelova metafizika stoga je usko vezana s logikom. Ali prije nego bi krenuli u izgradnju neke ontologije, tj. u rješavanje nekih ontoloških problema, valja najprije ispitati kakav je odnos riječi, pojma sa stvarnošću. Ili kako bi se reklo: imaš jednu riječ, pa je ti sad stavi između sebe i svijeta, a to je zapravo najteže. Drugim rječima, tek kad rješimo problem sa semantikom, onda možemo ići na ontologiju. Ako apstrahiramo od svih pojedinačnih bića, popnemo se dakle na sam vrh apstrakcije (prema klasičnoj podjeli, to znači na treći stupanj) i od-mislimo cijelu zbilju ostaje nam čisti bitak, čisto JEST. Jer bitak naprosto ne može biti realni predikat, to bi ga svelo na puku razinu pojedinačnog bića, tim više ako se želimo držati ontološke diferencije između bitka i bića. I makar za svako biće (lat. ens – ono “nešto” kao npr. kamen) moramo reći da jest (jer je iskaz “kamen siv” naprosto logički besmislen, a logika je pretpostavka za metafiziku) čime bi se biće i bitak recipročno uključivali, ipak to “jest” (npr. kamen jest siv) označuje konkretizaciju bitka, ali odmah naprosto i nadilaženje ili transcendenciju bitka nad pojedinačnim bićem. Jer je svako određenje bića ujedno i njegovo ograničenje ili negacija (svaka je determinacija ujedno i negacija, ograničenje), dok bitak naprosto ne može biti ograničenje, on je punina, akt, čisto savršenstvo. U tom smislu egzistencija nekog bića naprosto ne može značiti “da jest”, jer je bitak taj koji o biću (o onome “nešto”) kaže da to biće “jest”. Ex-istere znači stršati van, nešto puko postojeće koje je naprosto tu, dok bitak nije isto što i egzistencija, on ipak izriče akt, zbiljnost, puninu. Nadalje, nije moguće pojmiti svako “što” (tj. štostvo ili quoditas) nekog bića, tu nema mogućnosti općosti budući da se po esenciji bića međusobno razlikuju (dok su po bitku – jer posljednje na što se mogu svesti je to da “jesu” – ista, dakako ne u hijerarhijskom smislu participiranja na njemu). U tom smislu, ako od nečega apstrahiramo ono “što” to jest, dakle esenciju po kojoj se bića razlikuju (štostvo, npr. kakvoća, kolikoća, rod, vrsta isl.) naravno da onda ostaje sam pojam “bića” i pojam “bitka” kao univerzalni pojmovi koje više nije moguće generalizirati (biće je dakako u subordinaciji prema bitku, jer bitak ima ontološku prednost makar ga mi prepoznajemo preko bića). Ilustrirajmo to ovako: imamo pojam “čaše”, i reći će se kako je bit čaše da se iz nje pije neka tekućina. Ali ima čaša koje nisu za piće, koje su za ukras ili nešto slično. Na to će se odgovriti: nekome predmetu možete oduzeti sva svojstva, ali mu ne možete oduzeti to “DA JEST” (i u tom smislu uvodi Kant “ding an sich”). To su dakle najuniverzalniji pojmovi, biće i bitak (jer izvan bitka nema naprosto ništa, vrijedi princip ex nihilo), i bez obzira što se međusobno uključuju, nije moguće bitak svoditi na biće (ontološka diferencija – Heidegger), bitak nije čak niti suma sumarum svih bića.

    Nravno, ovdje smo pretpostavili odnos pojma sa stvarnosti, ali to je daleko od semantičkog aspekta (pa i epistemološkog) kojeg bi trebalo rješiti prije negoli se krene u ontologiju. Inače, zapadamo u nominalizam te već i sam pojam “bića” postaje tek jedna od kategorija uma (Kant), ali ne i kategorija stvarnosti (a onda je i pojam bitka naprosto zanijekan, on je tek puka kopula u sudu).

    Liked by 1 person

      • Nisam govorio o onome što mu fali, nego sam pretpostavio odnos pojma sa stvarnošću. Poznavateljima, kako povijesne, tako i suvremene filozofske scene jasno je da nema konačnih dogovora, odgovora, konsenzusa i sl. oko tih nekih pitanja. Uzmimo za primjer taj pojam “bića”. Parmenid je, kako se čini, bio sklon rezonirati na sljedeći način:

        1. Ili X (X = biće) postoji ili X ne postoji (princip isključenja trećeg)
        2. Ako X može biti mišljeno, onda X može opstojati (“jer isto je misliti i biti…”)
        3. “Ničega” nema (izvan bitka nema ništa, “ništa” je dakle ne moguće ontologizirati ili supstancijalizirati)
        4. Dakle, ako X može biti mišljeno X nije “ništa”
        5. Dakle, ako X može biti mišljeno, X mora biti nešto
        6. Dakle, ako X može biti mišljeno, X mora opstojati.
        7. Dakle, X mora opstojati (X=biće).

        Mnoge se stvari u ovom argumentu raspravljaju tijekom povijesti, kao primjerice druga premisa koja je dosta problematična, upitna, diskutabilna. Ova rekonstrukcija pokazuje srž mnogih argumenata koji se sastoje iz zaključivanja pojma nečega na postojanje ili nužno postojanje te iste stvari o kojoj se misli, o kojoj je sam pojam. I ontološki argument kakav je preuzeo Descartes o postojanju najvišeg bića ima sličan oblik. Vjerovatno je neka od inačica njegove formulacije preko Suareza, Descartesa i Spinoze dospijela do Leibniza i napokon Kanta koji je prigovorio da postojanje nije materijalni nego formalni predikat, i stoga konkluzija ne slijedi iz premisa. To nas sve vraća sukobu idealista i realista. Metafizički realizam se sastoji od tri jednostavne propozicije:
        1. Svijet se sastoji od ograničenog skupa o umu neovisnih stvari.
        2. Postoji jedan istiniti i potpun opis toga kakav svijet zaista jest.
        3. Istinitost uključuje neku vrstu korespondencije (između propozicija i činjenica).

        No, nasuprot ovakvom realizmu upućuje se proturealistički prigovor sljedećeg tipa:

        1. “Dakle, mi vidimo one stvari koje si Ti stvorio zato jer jesu, ali one jesu zato jer ih Ti vidiš” (Augustin u Ispovijestima, po čemu ispada da je solipsizam na djelu kako god okrenemo 🙂 )
        2. Postojati (esse) znači biti opažen (esse est percipi) – Berkeley.

        Srž proturealizma, tj. ovakvih i sličnih prigovora realizmu sastoji se prema mišljenju N. Reschera u sljedećoj poteškoći: “Možda najjači argument u prilog idealizma jest taj da je svaka karakterizacija onog stvarnoga koju možemo smisliti ovisna o tome da je i sama umski konstruirana; naš jedini pristup informaciji o tome što je stvarno zbiva se posredovanjem našeg uma.”

        Dakle, problem je, ako ne i paradoks, vrlo jednostavan: sve spoznatljivo mora biti o umu spoznavatelja ovisno e kako bi bilo spoznatljivo (ili de facto spoznato), tj. sve što je de facto spoznato kao neovisnu o umu spoznavatelja (npr. da zid iza vaših leđa postoji i kada ga ne gledate) mora biti ovisno o umu tog spoznavatelja e kako bi bilo spoznato kao neovisno od tog istog uma. To je samo jedan primjer teškog ontološkog problema kojeg nije lako rješiti.

        Sviđa mi se

      • Meni je nominalizam (s obzirom na univerzalije) potpuno nerazumljiv. Čini mi se da pod pretpostavkom nepostojanja univerzalija govor uopće nije moguć (riječi ne izriču partikularnosti, individuum est ineffabile), pa ni govor o nominalizmu.

        Sviđa mi se

  5. “Meni je nominalizam (s obzirom na univerzalije) potpuno nerazumljiv. Čini mi se da pod pretpostavkom nepostojanja univerzalija govor uopće nije moguć (riječi ne izriču partikularnosti, individuum est ineffabile), pa ni govor o nominalizmu.”

    Hehe, da, odlično uviđanje. Opet paradoks. No mislim da ako previše lučimo stalno upadamo u neke vrste paradoksa i to ne vodi nikuda: pojedinačno vs opce, apstraktno vs konkretno, idealno vs realno, duhovno vs materijalno itd. itd. Jednostavno valja reći: nema općeg bez pojedinačnog, nema apstraktnog bez konkretnog. Stoga: komplementarnost polova 🙂

    To je nekako isto slučaj i kod Derride: toboze govori o dekonstrukciji i tome da nema nista izvan teksta, ali ako nema nista izvan teksta, onda i dekonstrukcija ne vrijedi, jer kako ona moze biti izuzetak.

    No, što se tiče svijeta i stvarnosti moj učitelj iz epistemologije znao je reći kako je opis svijeta i spoznaja zbiljske stvarnosti (ne dakle stvari kakve nam se pojavljuju – fenomen – nego onakve kakve zaista jesu) jedan mit, i da kako god okrenemo imamo neku vrstu matrixa na djelu. Zato je daleko zagonetnije stati na loptu, i obratiti pažnju na sama pitanja koja postavljamo: kako je moguće pitanje? Što nas to nagoni da postavljamo pitanja? Već tamo Aristotelova Metafizika počinje rječima: “Svi ljudi po naravi teže znanju.” Može se raspravljati je li to urođena dispozicija za znanjem. Naturalisti bi na to jednostavno odgovorili – ta teznja za znanjem zapravo je teznja za prezivljavanjem. Moze se to prihvatiti barem kao prima facie plauzibilnom interpretacijom bez da se zapadne u neki teski materijalizam (ili kako je to Feurbach svojevremeno rekao da je čovjek ono što jede), no ne valja ni tu ići u ekstrem jer i tada imamo cirkularnost na djelu (zanimljiv je u tom kontekstu evolucijski argument protiv naturalizma Alvina Plantinge, pa ovom prilikom glavnom administratoru bloga sugeriram da napravi neki tekst o njemu, nešto o tome vidi ovdje:

    1. http://endthelie.com/2013/11/10/alvin-plantingas-evolutionary-argument-against-naturalism/

    2. http://www.youtube.com/watch?v=PwE_D9GUC0s

    3. http://en.wikipedia.org/wiki/Evolutionary_argument_against_naturalism )

    Sviđa mi se

  6. Osoba “Ime mi je anonimnost” je napisala:

    “Poznavateljima, kako povijesne, tako i suvremene filozofske scene jasno je da nema konačnih dogovora, odgovora, konsenzusa i sl. oko tih nekih pitanja.”

    Naravno. 🙂
    Ja bijah preumoran za duge upise, a htio sam malo unijeti ravnoteže (nominalizam, je li) i poticaja za daljnje upise… Drago mi je da sam uspio. 😀

    Da dihotomija (nominalizam – realizam) je zanimljiva j kako ste i sami rekli, vjerojatno “nerješiva”, javlja se kroz dugu povijest filozofije pod različitim, sličnim ili istim imenima pod različitim krinkama u različitim formulacijama. Dijalektička “napetost” između takvih koncepata je ono što vrti filozofiju, kako mi se čini…

    Sviđa mi se

    • “Dijalektička “napetost” između takvih koncepata je ono što vrti filozofiju, kako mi se čini…”

      I da nema takve napetosti, to ne bi značilo da nema i filozofije. Filozofija je studij prvih i posljednjih principa i uzroka stvarnosti prirodnim svijetlom ljudskog razuma i kao takva već ima dimenziju koja nadilazi vremenitost, a što se može svesti pod sintagmom “filosofie perenis”. No, ta “dijalektička napetost” može se hegelijanski promatrati kao nužan dijalektički razvoj mišljenja u cjelokupnom svijetsko-povijesnom hodu Apsoluta, napetosti naprosto u dijalektičkoj trijadi, trokoracima teze-antiteze i sinteze, gdje na kraju sve suprotnosti bivaju isčezle u apsolutnom znanju, duhu koji sam sebe zna i misli – samosvijest. 🙂

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s