slučaj Sokal?

Za početak, pročitajte  ovaj ulomak iz jednog od najslavnijih filosofskih članaka zadnjih pola stoljeća.

[nadalje: SPOILER ALERT!]

Ako vam to nalikuje na ono što inače ovdje možete čitati, to nije nimalo dobra vijest. Naime, taj je Sokalov članak bio podvala koja je htjela i uspjela pokazati kako dio uvaženih američkih akademskih filosofa angažiranih na ”lijevoj” kritici (prirodnih) znanosti (a koja nastoji raskrinkati društvena uvjetovanja znanosti) ne razlikuje suvisao tekst o znanosti od besmislenog blebetanja.

 Početkom 1995. izdavači časopisa Social Text, za mnoge vodećeg časopisa kritičke teorije, dovršavali su poseban broj … koji je izlazio kao odgovor na mnoge nedavne pokušaje agresivne obrane znanosti i sumnje u sam integritet pristupa i kritičkog prosuđivanja znanosti kroz ‘kulturna istraživanja’…

Radi obrane znanosti … mobilizirana je široka koalicija prirodnih i društvenih znanstvenika i drugih intelektualaca … [koja je] ustvrdila da sociolozi, povjesničari, filosofi i feministice koji djeluju na području ‘proučavanja znanosti i tehnologije’ predstavljaju veliku prijetnju znanosti. Napali su društvene teorije o znanosti, izjavili … da je kritika znanosti ‘obična besmislica’, većinu kritičara znanosti ‘šarlatani’… [te] da je ‘akademska ljevica’, ‘veliki i utjecajni odsječak američke akademske zajednice’, u suštini protiv znanosti. Temelj ovog protuznanstvenog neprijateljstva nije samo odbojnost ljevice prema primjenama na koje znanosti i tehnologiju prisiljavaju političke i ekonomske snage (čak je i znanstvenicima žao zbog tih zloupotreba znanosti i tehnologije). To se neprijateljstvo ‘proteže na društvene strukture preko kojih se znanost institucionalizira i na mentalitet koji se, s pravom ili ne, smatra svojstvenim za znanstvenike. Još začudnije, postoji otvoreno neprijateljstvo prema sadašnjem obujmu znanstvenih spoznaja i prema pretpostavci, koja bi vjerojatno mogla biti zajednička svim obrazovanim ljudima, da su znanstvene spoznaje prihvatljivo pouzdane i da počivaju na ispravnoj metodologiji’. Nazvali su to neprijateljstvo ‘srednjevjekovnim’, jasnim odbijanjem ‘najmoćnije baštine Prosvjetiteljstva’ i poricanjem ‘napretka’…

Social Text je na to gledao tek kao na senzacionalističke priče o protuznanstvenom pokretu … koji bi trebao prestrašiti svakoga tko se usuđuje sumnjati u rodom opterećene pretpostavke znanosti, kapitalističke temelje znanstvenog empirizma i razarajućeg djelovanja znanosti i tehnologije na društvo i okoliš. ”To nije prvi put da se podiže sveopća galama zbog opadanja autoriteta znanosti ili njezine svestrane ugroženosti od snaga iracionalizma”, pisao je Andrew Ross, guru pokreta kritične znanosti, u svojem uvodu tome broju. Znanost je postala nova religija, tvrdio je Ross, a upitnost znanosti smatra se jasnom opasnošću za civilizaciju. S obzirom na to da je danas znanost potpuno kompromitirana, industrijalizirana i komercijalizirana, ”nije teško razumjeti militantni … gnjev usmjeren na one koji otkrivaju kako je hram izgrađen i kako se održavaju obredi u njemu – na konstrukcionističku akademsku ljevicu.”

Upravo kad je rad na časopisu bio pri kraju, podnesen je novi članak, a napisao ga je Alan D. Sokal, profesor fizike na NYU. Članak se uredno pojavio u broju proljeće/ljeto 1996. časopisa Social Text.

Čak i površan kritičan pregled Sokalovog članka lako je mogao pobuditi sumnje izdavača. Članak sadrži tvrdnju da bi sjedinjenje trenutno nesuglasnih teorija kvantne mehanike i opće relativnosti stvorilo postmodernu ‘osloboditeljsku’ znanost. On sadrži neke predivno blesave tvrdnje. Na primjer, kaže da je broj π daleko od toga da bude konstanta i opći pojam, zapravo uvjetovan položajem promatrača i time podložan ‘neizbježnom povijesnom značenju’. Relativizam koji ovaj članak iznosi prelazi granice ludila… Spretnim prekrivanjem tih apsurdnih tvrdnji citatima postmodernih stručnjaka kao što su Derrida, Lyotard i Lacan, te još laskavijim citatima izdavača časopisa Social Text, Sokal je uspio progurati svoju parodiju. Podvalu je odmah objavio, a skandal su na svojim naslovnicama objavile mnoge novine. (Ziauddin Sardar 2000.)

Tiče li se taj (doduše vrlo zabavan) skandal unutar dijela američke akademske zajednice jednoga ovakvoga autodidaktičkog Nagovora na filosofiju? Jedva. Ipak, nakon što nas je Luka izložio neuobičajenoj strogosti, pomislih da bi se, radi ravnoteže, bilo zgodno malo pozabaviti tračevima. 😀 Osim toga, podsjećam, u zadnjim zapisima slijedimo mig da su ”petlje”, ”pukotine”, ”aporije” u najegzaktnijim vidovima simboličke djelatnosti, znanostima, mjesta očitovanja onog Realnog koje tražimo. No, da bismo našli takva mjesta, nužno je da razumijemo te znanosti – inače ćemo ”rascjepe” i ”proturječja” vidjeti i tamo gdje ih nema (a takvi umišljaji zacijelo nisu susreti s Realnim). Na primjer Žižek ovako objašnjava to da Realno nije nešto ”po sebi” (supstancijalno) postojeće što proviruje kroz te pukotine, nego su same pukotine to Realno:

U vezi pojma Realnog kao supstancijalne Stvari, Lacan postiže obrat koji se može rasvijetliti prijelazom sa specijalne na opću teoriju relativnosti. Dok specijalna teorija relativnosti već uvodi pojma zakrivljenog prostora, ona poima tu zakrivljenost kao učinak tvari: prisutnost tvari zakrivljuje prostor, odnosno, samo prazan prostor ne bi bio zakrivljen. Prijelazom na opću teoriju, uzročnost je obrnuta: daleko od toga da uzrokuje zakrivljenost prostora, tvar je njen učinak, i prisutnosttvari znači da je prostor tu zakrivljen. Što to ima s psihoanalizom? Mnogo više nego bi se moglo činiti: poput jeke Einsteina, za Lacana ono Realno – Stvar – nije toliko troma prisutnost koja zakrivljuje prostor simboličkoga (uvodeći procjepe i nedosljednosti u njega), nego, prije, učinak tih procjepa i nedosljednosti. (Slavoj Žižek 2006.)

Nevolja je što ovo nije nimalo bolje od Sokalovih parodija: u specijalnoj relativnosti nema nikakve zakrivljenosti prostora, jer se ona bavi situacijama u kojima je gravitacija zanemariva. U općoj relativnosti se doista pojavljuje zakrivljenost prostora uslijed tvari. Ali navodno presudni ”prijelaz” o kojem govori Žižek otprilike je analogan prijelazu s odgovora ”kokoš” na odgovor ”jaje” u slavnome pitanju o njihovom kauzalnom prioritetu. Zakrivljuje li masa prostor ili sama zakrivljenost prostora znači masu – to razlikovanje je fizikalno irelevantno. Sličnu neodgovornost Žižek pokazuje i ovdje:

jouissance ”kao takva” je višak, a njezin je paradoks jednak onome elektrona u elementarnoj fizici čestica (masa svakog elementa u našoj realnosti sastavljena je od njegove mase u mirovanju plus višak koji stvara ubrzanje njegova kretanja; međutim masa elektrona u mirovanju jednaka je nuli te se njegova masa sastoji samo od viška koji stvara ubrzanje njegova kretanja, kao da imamo posla s nekim ništa koje stječe neko varljivo bivstvo time što se magično zavrti u vlastiti višak). (Slavoj Žižek 2001.)

Svaki gimnazijalac bi trebao znati da elektron ima masu mirovanja i rješavati zadatke s tom masom. Kad Žižek tu vidi nepostojeći ”paradoks”, onda i ”Realno” koje se pri tom navodno očituje nije nego umišljaj.

Nije li nužno da filosofi koji se ne specijaliziraju za znanost nego su zainteresirani za cjelinu svega zapravo ne mogu suvislo koristiti primjere iz znanosti, budući da ih zbog specijalizacije znanosti ne mogu razumjeti? Čini se da nije – jedan drugi filosof, kojega se također iz krugova bliskih znanosti sumnjiči i za anti-znanstvenost i za kvazi-mudru zloporabu pojmova, ipak je mogao suvislo i točno sažeti bitno iz njemu suvremenoga znanstvenog prevrata:

Zanimanje za to, što jest vrijeme, ponovno je u sadašnjici potaknuto razvitkom fizikalnih istraživanja u njihovu promišljanju osnovnih načela u njima izvršnog shvaćanja i određenja: mjerenju prirode u prostorno-vremenskom sustavu odnosa. Sadašnje stanje tog istraživanja fiksirano je u Einsteinovoj teoriji relativnosti. Nekoliko stavova iz nje: Prostor po sebi nije ništa; nema apsolutnog prostora. On egzistira samo na način u njemu sadržanih tijela i energija. (Jedan stari Aristotelov stavak): Ni vrijeme nije ništa. Ono postoji samo zbog događaja koji se u njemu stječu. Nema apsolutnog vremena ni apsolutne istovremenosti. – Od onog destruktivnog u toj teoriji lako se previđa ono pozitivno, da upravo ona dokazuje invarijantnost jednadžbi koje opisuju prirodne događaje prema proizvoljnim transformacijama. (Martin Heidegger 1924.)

Na kraju, vratimo se slučaju Sokal. Ako je on uzdrmao jedan dio akademske zajednice, što bi mogao biti protuudarac? Je li, npr. moguće ne razumjeti znanost a objaviti članak u prirodoslovnom časopisu? Razgovarah svojedobno o tome s jednim prijateljem, i njegova je zamisao bila pomoću računala tražiti pravilnosti u javno dostupnim sekvencama DNA, i onda pokušati objaviti članak o tome u nekom časopisu. Kad bismo to uspjeli, samim računanjem a bez ikakvog razumijevanja biologije objaviti prirodoznanstveni članak iz tog područja, to bi pokazalo da je Heidegger (barem dijelom) u pravu kad kaže “znanost ne misli, znanost računa”. Naravno, to je ostala tek zamisao, ali me, s obzirom na nju, ipak obradovala vijest o robotu-znanstveniku. 🙂

Literatura:

  1. Ziauddin Sardar, Thomas Kuhn i ratovi znanosti, Zagreb 2001., str. 7.-11., prevela: Ljerka Pustišek, link, izvornik: Ziauddin Sardar, Thomas Kuhn and Science Wars (2000.)
  2. Slavoj Žižek, How to Read Lacan, London 2006., str. 72.-73., preveo: ja
  3. Slavoj Žižek, O vjerovanju, Zagreb 2007., str. 62., prevela: Marina Miladinov, izvornik: Slavoj Žižek, On belief (2001.)
  4. Martin Heidegger, Pojam vremena, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 44.-45., preveo: Josip Brkić, izvornik: predavanje iz 1924.
Oglasi

5 misli o “slučaj Sokal?

  1. Čini se da su protuudarci već zadani, meni je najzanimljiviji http://en.wikipedia.org/wiki/SCIgen, ekvivalent onom postmodernističkom generatoru eseja… na Wikipediji je cijeli popis skandala sličnih Sokalovom. Očito ni znanstveni časopisi nemaju visoke kriterije (spominju se i Nature, Science…). A rekao bih da je to još i gore, s obzirom na više-manje egzaktnu prirodu znanosti.

    Liked by 1 person

    • Pogledao sam sad te primjere s wiki (Bogdanov, Schön,…) i zapravo nisam iznenađen. Naime, kad sam pisao diplomski, tema je bila iz biofizike, mentor mi je dao tri članka stanovitog Jeffreya Wickena, objavljena u uglednim časopisima (među ostalima, zapamtio sam Journal of Theoretical Biology). Nakon što sam dva mjeseca uglavnom bez uspjeha pokušavao pratiti što čovjek kaže, dopustio sam sebi heretičku misao ”ovaj mulja, računa s tim da biolozi ne znaju dovoljno fizike a fizičari dovoljno biologije”. Pa sam to rekao mentoru (inače dostojnom svakog poštovanja), a on kaže ”i ja mislim da mulja, ali sam htio da mi to netko potvrdi”! Od tog trenutka me uglavnom napustio interes za biofiziku, ali nije heretički odnos spram znanosti. 🙂

      Sviđa mi se

  2. E, ovaj post, davore, predstavlja pravo opuštanje, nakon “teškog” Gödela na koji se nisam ni usudio piknut koji komentar, a usput sam se sada i dobro nasmijao 🙂 Nisam znao da je i Žižek sklon lupetanjima. Nekad mi se čini da je cijela postmoderna takva. Možda će svijet doista preplavit takvi članci u kojima će se zajednice znanstvenika izrugivati drugim zajednicama… U svakom slučaju i ja čuh za tog robota znanstvenika. Poslušao sam o njemu na 3. programu. Ovdje je i link: http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=53731&view=y

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s