znanost ne misli? (ulomak iz Martin Heidegger, Što se zove mišljenje i C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Znanost sa svoje strane ne misli i ne može misliti i to na svoju sreću, što ovdje znači radi osiguravanja svoga vlastita, utvrđena toka. Znanost ne misli. To je sablažnjiva rečenica. Ostavimo toj rečenici njen sablažnjiv karakter i onda ako joj odmah dodamo nastavak da znanost svejedno stalno i na svoj osobit način ima posla s mišljenjem. Taj način, međutim, pravi je i u nastavku plodonosan samo onda ako je nepremostivi jaz, koji postoji između mišljenja i znanosti, postao vidljiv…

Da su umjetnost i znanost, iako se u svečanim govorima još uvijek navode zajedno, međusobno posve različite, priznat će svatko bez ograde. Ako se, naprotiv, mišljenje razlikuje od znanosti i odijeli od njih, to će se odmah smatrati poniženjem za znanost. Postoji čak i bojazan da mišljenje otvara neprijateljstvo prema znanostima, da pomućuje ozbiljnost i ometa volju za znanstvenim radom… Mi ne govorimo protiv njih [naime, znanosti] nego njima u prilog, naime u prilog jasnoći o njihovoj biti. U tome već leži uvjerenje da su znanosti u sebi nešto pozitivno bitno. Njihova bit, dakako, druge je vrste nego što bi se to danas moglo zamisliti na našim sveučilištima. U svakom slučaju, izgleda kao da se ljudi još plaše da ozbiljno uzmu uzbudljivo stanje stvari da današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i samo tamo…

Vladavinu načina predočavanja koje treba biti označeno imenom ”jednotračnog mišljenja” danas teško možemo previdjeti. Naziv ”jednotračno” namjerno je izabran. Trak ima veze s tračnicama, a one s tehnikom. Stvar ćemo uzeti odveć olako ako smatramo da vladavina jednotračnog mišljenja proizlazi iz ljudske komotnosti. Jednotračno mišljenje koje sve jače i u različitim oblicima uzima maha jedna je od onih neočekivanih i neprimjetnih formi vladavine biti tehnike, čija bit naime hoće bezuvjetnu jednoznačnost i stoga je treba…

Zar ne pripada vrhovnim načelima znanosti da svoje predmete istražuje sa što je moguće više strana, pa čak i sa svih? Gdje je tu nešto jednostrano? Upravo tamo gdje se nalazi područje njenog istraživanja. Povijesna znanost, primjerice, istražuje neko vremensko razdoblje u svakom mogućem pogledu, a ipak nikad ne istražuje što je povijest. Ona to uopće ne može znanstveno istražiti. Historijskim putem čovjek nikad neće pronaći što je povijest; kao što matematičar nikad na matematički način, tj. svojom znanošću, dakle naposljetku matematičkim formulama neće moći pokazati što je ono matematičko. Bit njihovih područja, povijest, umjetnost, pjesništvo, jezik, priroda, čovjek, bog – ostaje znanostima nedostupna… Utoliko znanosti kao znanosti nemaju pristupa toj stvari, mora se reći da one ne misle. Izgovori li se to, isprva odveć lako može zvučati kao da mišljenje umišlja da je nadmoćno nad znanostima. To umišljanje bilo bi, tamo gdje bi postojalo, neopravdano; jer upravo zato što se mišljenje kreće tamo gdje bi moglo misliti bit povijesti, umjetnosti, jezika ili prirode, ali to još ne može, mišljenje uvijek zna manje od znanosti. One svoje ime nose s pravom, jer znaju beskrajno mnogo više od mišljenja. Ipak, u svakoj znanosti postoji druga strana, na koju ona kao znanost nikad ne može dospjeti: bit i bitno podrijetlo njena područja, kao i bit i bitno podrijetlo vrste znanja koju njeguje i još štošta drugo. Znanosti nužno ostaju na jednoj strani. U tom smislu one su jednostrane, ali tako da se druga strana ipak stalno pojavljuje zajedno s njima… Međutim, tamo gdje čovjek jednu stranu uopće više ne vidi kao jednu, drugu je također izgubio iz vida. Razlika između tih dviju strana, ono što leži između njih, time se zatrpava. Sve je poravnano na jednu razinu. O svemu i svačem čovjek ima mnijenje prema jednakom načinu predmnijevanja… Na taj način sve se svodi na jednoznačnost pojmova i nazivlja, čija preciznost ne samo da odgovara onoj tehničkog postupka, nego s njom dijeli i isto bitno podrijetlo.

ulomak iz Martin Heidegger, Što se zove mišljenje, Zagreb 2008., str. 14.-15., 59., 65., 66.-67.preveo: Boris Perić, izvornik: Matrin Heidegger, Was heisst Denken (1952.)


Metodskim načelima znanosti pripada da se izvjesna fundamentalna pitanja ne postavljaju. Za fiziku je karakteristično, onako kako se njome bavimo u Novom vijeku, da stvarno ne pita što je materija, za biologiju da stvarno ne pita što je život i za psihologiju da stvarno ne pita što je duša, nego da ovim riječima samo nejasno opisuju jedno područje u kojemu se namjerava istraživati. Ako bismo, naime, ova pitanja htjeli postaviti istodobno dok se bavimo prirodnom znanošću, onda bismo izgubili sve vrijeme i snagu potrebnu da riješimo pitanja koja je moguće riješiti. Kao posljedica toga, znanost koja ostavlja po strani ova principijelna pitanja, uspoređena s … visoko sumnjičavim procesom filosofskog mišljenja koje ova teška pitanja zaista sebi postavlja, napredovala je nevjerojatno brzo. Na drugoj strani, ne smijemo se varati u tome da metodsko postupanje znanosti…, ako nije načisto sa svojom vlastitom upitnošću, u sebi ima nešto ubilačko. Ova pitanja su teška ali ne i nevažna. Heideggerova formula “znanost ne misli” ne može se kazati gotovo ni jednom znanstveniku a da ne izazovemo njegov bijes. Ali onako kako ovdje Heidegger razumijeva riječ “misliti” formula je doslovno točna. “Misliti”, naime, znači u Heideggerovom smislu “sebe samoga staviti još jednom u pitanje” a baš se to ne čini u normalnom bavljenju znanošću. Ali to se mora učiniti ako se znanost najzad treba staviti u odnos prema živom čovjeku koji je u životu partner a ne samo objekt.

ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., str. 223., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)

Oglasi

2 misli o “znanost ne misli? (ulomak iz Martin Heidegger, Što se zove mišljenje i C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

  1. Uz tvrdnju “znanost ne misli” uvijek treba dodavati i tvrdnju da “mišljenje uvijek zna manje od znanosti” kako to uostalom i čini njihov tvorac kako bi se uspostavila ta važna distinkcija između mišljenja i spoznavanja, između filozofije i znanosti.

    Čitajući post sve bih ti htio početi pisati komentar, ali onda otkrijem da to što bih napisao već drugi rekoše: …Carl Friedrich von Weizsäcker s tim da se znanosti nikada ne pitaju što je nešto, što je materija, što je to s čim praktično barataju i određuju mu za koje će vrijeme pri određenoj brzini prevalit točno toliki put, te na kraju “najveći od najvećih”, naš dragi Martin koji me je osupnuo svojom rečenicom o tome da “današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i samo tamo…” kao i izrazom “jednotračnog mišljenja”. …

    Uvijek poludim kad čujem znanstvenike kako sa svojim “jednotračnim mišljenjem” pokušavaju govoriti o vremenu ili prostoru. Upravo takav način razmišljanja ih je i doveo do, po filozofskim mjerilima, sablažnjivog korigiranja pitanja, pa se više ne pitaju o vremenu već o “strijeli vremena”, a samo pitanje “što je vrijeme” preoblikovali su u “zašto je strijela vremena usmjerena samo u jednom pravcu” i sl. A da ne pričam o tome da teorija Velikog praska upravo puca po šavovima kad se spomenu prostor i vrijeme… Ta današnja bahatost znanosti naspram filozofije doista se nekad ne da izdržati…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s