Martin Heidegger: znanost ne misli?

Znanost sa svoje strane ne misli i ne može misliti i to na svoju sreću, što ovdje znači radi osiguravanja svoga vlastita, utvrđena toka. Znanost ne misli. To je sablažnjiva rečenica. Ostavimo toj rečenici njen sablažnjiv karakter i onda ako joj odmah dodamo nastavak da znanost svejedno stalno i na svoj osobit način ima posla s mišljenjem. Taj način, međutim, pravi je i u nastavku plodonosan samo onda ako je nepremostivi jaz, koji postoji između mišljenja i znanosti, postao vidljiv… [1]

Da ne bismo susprezali „sablažnjivost“, a da istodobno pokušamo osvijetliti taj „jaz“, obratimo se najprije jednom znanstveniku koji je uz to i filosof, naime fizičaru C. F. von Weizsäckeru:

Metodskim načelima znanosti pripada da se izvjesna fundamentalna pitanja ne postavljaju. Za fiziku je karakteristično, onako kako se njome bavimo u Novom vijeku, da stvarno ne pita što je materija, za biologiju da stvarno ne pita što je život i za psihologiju da stvarno ne pita što je duša, nego da ovim riječima samo nejasno opisuju jedno područje u kojemu se namjerava istraživati. Ako bismo, naime, ova pitanja htjeli postaviti istodobno dok se bavimo prirodnom znanošću, onda bismo izgubili sve vrijeme i snagu potrebnu da riješimo pitanja koja je moguće riješiti. Kao posljedica toga, znanost koja ostavlja po strani ova principijelna pitanja, uspoređena s … visoko sumnjičavim procesom filosofskog mišljenja koje ova teška pitanja zaista sebi postavlja, napredovala je nevjerojatno brzo. Na drugoj strani, ne smijemo se varati u tome da metodsko postupanje znanosti…, ako nije načisto sa svojom vlastitom upitnošću, u sebi ima nešto ubilačko. Ova pitanja su teška ali ne i nevažna. Heideggerova formula “znanost ne misli” ne može se kazati gotovo ni jednom znanstveniku a da ne izazovemo njegov bijes. Ali onako kako ovdje Heidegger razumijeva riječ “misliti” formula je doslovno točna. “Misliti”, naime, znači u Heideggerovom smislu “sebe samoga staviti još jednom u pitanje” a baš se to ne čini u normalnom bavljenju znanošću. Ali to se mora učiniti ako se znanost najzad treba staviti u odnos prema živom čovjeku koji je u životu partner a ne samo objekt. [2]

Dakle, na prvoj razini u tome da „znanost ne misli“ radi se o nepostavljanju nekih temeljnih pitanja o području kojim se neka znanost bavi. Kao što reče matematičar i filosof Zvonimir Šikić:

Filozofija matematike… istražuje prešutne pretpostavke od kojih polazi matematičko mišljenje. Misliti matematički znači misliti u skladu s tim pretpostavkama i u njihovu okviru. Misliti o matematici znači istupiti iz okvira matematičkog mišljenja i kritički ga istražiti. Filozofija matematike zato zahtijeva odmak, i treba je razlikovati od matematičkog mišljenja u kome se zbiva sama matematika. [3]

To što neka znanost ne postavlja takva pitanja u jednom smislu doista jest „na svoju sreću“, i to „radi osiguravanja svoga vlastita, utvrđena toka“ – onako kako čovjeku koji juri da stigne na autobus u tome ne pomaže razmišljati zašto uopće hoće stići na taj autobus. Ali, ako stalno juri, možda bi ipak ponekad trebao razmisliti i o tome zašto i čemu.

Mogu li same znanosti postaviti takva, filosofska pitanja? Heidegger je te 1952. godine drastičan – “znanost ne misli i ne može misliti”. Ipak, dvadeset i pet godina ranije, u vrijeme pisanja knjige Bitak i vrijeme, imao je optimističniji stav spram mišljenja i znanosti. Naravno, i tada je smatrao da su „pozitivne znanosti“ karakterizirane upravo time da nemaju onaj „odmak“ koji omogućuje pitanje o osnovnim pojmovima i području pojedine znanosti:

Svaka pozitivna znanost, [psihologija], fizika, kemija, biologija u užem smislu, ali i filologija i povijest umjetnosti … prešutno pretpostavlja … ustrojstvo bitka njezina područja… [4]

Ali prema njegovom tadašnjem shvaćanju upravo taj odmak, kada se razjapi u krizama znanosti, čini pravo, svojstveno kretanje znanosti.

Premda težište istraživanja uvek leži u toj pozitivnosti, njegovo svojstveno napredovanje ne sprovodi se toliko sakupljanjem rezultata i njihovim pohranjivanjem u „priručnike“ koliko ispitivanjem o osnovnim ustrojenostima svagdašnjeg područja, ispitivanjem koje najčešće reaktivno izbija iz takvog narastajućeg poznavanja stvari.

Svojstveno „kretanje“ znanosti odigrava se u više ili manje radikalnoj i samoj sebi neprozirnoj reviziji osnovnih pojmova. Nivo jedne znanosti određuje se iz toga koliko je ona sposobna za krizu svojih osnovnih pojmova. U takvim imanentnim krizama znanosti dolazi do kolebanja odnosa pozitivno istraživajućeg ispitivanja prema ispitivanim stvarima samim. Danas su se posvuda u različitim disciplinama probudile tendence da se istraživanje premesti na nove fundamente. [5]

Takve „krize“ Heidegger prepoznaje u onodobnoj matematici, fizici, biologiji, povijesti i teologiji. I upravo u krizama znanost započinje misliti u odmaku, odnosno filosofirati:

U krizi znanstveno istraživanje zadobiva filozofsku tendenciju. [6]

Da Heidegger pritom doista ne „govori protiv njih [naime, znanosti] nego njima u prilog, naime u prilog jasnoći o njihovoj biti“ [7] potvrđuje i kasniji razvoj filosofije znanosti gdje je Thomas Kuhn proučavajući povijest znanosti razvio srodne misli. On također govori o krizama znanosti u koje neka znanost zapadne kad „normalni“ način njenog rada prestane uspješno funkcionirati – tada se unutar te znanosti javljaju suprotstavljene teorije o problemima koji su izazvali krizu, i:

Samo kada moraju izabrati između teorija u sukobu, znanstvenici se ponašaju kao filozofi (tj. započinju kritičku diskusiju). [8]

Dakle, rani Heidegger, kao i Kuhn nakon njega, razlikuje s jedne strane normalnu znanost koja ne postavlja pitanja o samom svome predmetnom području („što je broj“?, „što je život?“, itd.), nego „rješava zagonetke“, a s druge strane kriznu znanost koja iz neke nevolje započinje filosofirati, kritički ispitivati vlastite temelje, sve dok ne uspostavi novu „paradigmu“ i vrati se u normalni način djelovanja. Heidegger pritom prethodi Kuhnu ne samo u tome razlikovanju, nego i u korištenju riječi „revolucija“ [9] za ono što Kuhn kasnije naziva „paradigmatskim“ prevratima. Ključno je da Heidegger, nasuprot  svome kasnijem uvjerenju da znanost ne može misliti, upravo u tome kriznom postupanju vidi:

pravo [eigentlich, svojstveno, autentično, navlastito] “gibanje” u znanostima.

Ta riječ “eigentlich” je ključna u knjizi Bitak i vrijeme u što ovdje ne možemo ulaziti,  ali je zanimljivo popratiti neobrazložene navodnike na riječi “gibanje”. U predavanjima koja su slijedila za objavljivanjem knjige 1927. Heidegger se govoreći o ovoj temi poziva na jedno mjesto iz Platonove Države koje glasi:

 A ona preostala [umijeća], koja rekosmo da od onog koje jest ponešto dohvaćaju, to jest geometrija i ona što za njom slijede, gledamo kako o onom koje jest sanjaju doduše, no na javi im je nemoguće vidjeti, sve dok pretpostavkama se služeći njih neuzgibanima ostavljaju, ne mogući razlog njihov podati. [10]

Heidegger obrazlaže:

Ostale technai [”umijeća”], načini postupanja s bićem, za koje smo kazali da uvijek tematski zahvaćaju jedan dio bića kao takvog, tj. znanosti o biću, geometrija i one znanosti koje je koriste slijedeći je, sanjaju o biću, ali nisu u stanju vidjeti nešto u budnosti vida, idein, idea… Oni za to nisu u stanju sve dok upotrebljavaju pretpostavke o biću …  i sve dok ostavljaju te pretpostavke nepokretnima, akinetos, tj. sve dok ih ne prođu u filozofijskom spoznavanju, u dijalektici. … Platon pravi razliku načina na koji je biće … pristupačno pozitivnim znanostima, kako to danas kažemo, i filozofiji. [11]

Dakle, taj „jaz“ je star koliko i sami filosofija i znanost.

U čemu je onda sablazan? U tome što kasni Heidegger više ne vjeruje da je znanost čak i u krizama sposobna dovesti sebe u pitanje, odnosno da „može misliti“. On doduše i 1952. govori o tom “jazu” u skladu s tom dugom tradicijom:

Zar ne pripada vrhovnim načelima znanosti da svoje predmete istražuje sa što je moguće više strana, pa čak i sa svih? Gdje je tu nešto jednostrano? Upravo tamo gdje se nalazi područje njenog istraživanja. Povijesna znanost, primjerice, istražuje neko vremensko razdoblje u svakom mogućem pogledu, a ipak nikad ne istražuje što je povijest. Ona to uopće ne može znanstveno istražiti. Historijskim putem čovjek nikad neće pronaći što je povijest; kao što matematičar nikad na matematički način, tj. svojom znanošću, dakle naposljetku matematičkim formulama neće moći pokazati što je ono matematičko. Bit njihovih područja, povijest, umjetnost, pjesništvo, jezik, priroda, čovjek, bog – ostaje znanostima nedostupna… Utoliko znanosti kao znanosti nemaju pristupa toj stvari, mora se reći da one ne misle. Izgovori li se to, isprva odveć lako može zvučati kao da mišljenje umišlja da je nadmoćno nad znanostima. To umišljanje bilo bi, tamo gdje bi postojalo, neopravdano; jer upravo zato što se mišljenje kreće tamo gdje bi moglo misliti bit povijesti, umjetnosti, jezika ili prirode, ali to još ne može, mišljenje uvijek zna manje od znanosti. One svoje ime nose s pravom, jer znaju beskrajno mnogo više od mišljenja. Ipak, u svakoj znanosti postoji druga strana, na koju ona kao znanost nikad ne može dospjeti: bit i bitno podrijetlo njena područja, kao i bit i bitno podrijetlo vrste znanja koju njeguje i još štošta drugo. Znanosti nužno ostaju na jednoj strani. U tom smislu one su jednostrane, ali tako da se druga strana ipak stalno pojavljuje zajedno s njima…pojavljuje zajedno s njima…[12]

Ipak, Heidegger je sad uvjeren da znanost više ne može iskočiti iz onoga načina rada kojega Kuhn naziva “rješavanjem zagonetki” i sagledati svoju poziciju “u odnosu prema živom čovjeku”, kako to kaže Weizsäcker. Onaj “jaz” je postao nevidljiv.

Međutim, tamo gdje čovjek jednu stranu uopće više ne vidi kao jednu, drugu je također izgubio iz vida. Razlika između tih dviju strana, ono što leži između njih, time se zatrpava. Sve je poravnano na jednu razinu. O svemu i svačem čovjek ima mnijenje prema jednakom načinu predmnijevanja… Na taj način sve se svodi na jednoznačnost pojmova i nazivlja, čija preciznost ne samo da odgovara onoj tehničkog postupka, nego s njom dijeli i isto bitno podrijetlo. [13]

Tehničko postupanje, naime, sve što jest shvaća na jedan te isti način, instrumentalno. Svaka “kriza” se doživljava kao zagonetka koju valja riješiti uvijek novom tehničkom dovitljivošću. Na primjer, ekološka kriza koja je posljedica tehnologije sagledava se kao nešto što valja riješiti novim tehničkim izumom, a ne npr. promijenjenim načinom života. Takav način “mišljenja” Heidegger naziva “jednotračnim mišljenjem”:

Vladavinu načina predočavanja koje treba biti označeno imenom ”jednotračnog mišljenja” danas teško možemo previdjeti. Naziv ”jednotračno” namjerno je izabran. Trak ima veze s tračnicama, a one s tehnikom. Stvar ćemo uzeti odveć olako ako smatramo da vladavina jednotračnog mišljenja proizlazi iz ljudske komotnosti. Jednotračno mišljenje koje sve jače i u različitim oblicima uzima maha jedna je od onih neočekivanih i neprimjetnih formi vladavine biti tehnike, čija bit naime hoće bezuvjetnu jednoznačnost i stoga je treba… [14]

Iz te perspektive, ni filozofija dok je znanost, više ne može sagledati uvjete mogućnosti pojedinih znanosti ili znanosti u cjelini. I nju, kao znanost o cjelini svega, u tehničko doba zamjenjuje kibernetika. Razlog, dakle, zašto po Heideggeru “znanost ne misli” je taj

da današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i samo tamo… [15]

No, je li tako? O tome u epizodi: je li tehnika bit današnje znanosti? 🙂

---

Literatura: 

[1] Martin Heidegger, Što se zove mišljenje, Zagreb 2008., str. 14.

[2] Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., str. 223.

[3] Zvonimir Šikić, Filozofija matematike, Zagreb 1995., str. 7.

[4] Martin Heidegger, Temeljni problemi fenomenologije, Zagreb 2006., str. 56.

[5] Martin Hajdeger, Bitak i vreme, Beograd 2007., str. 29.

[6] Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb 2000., str. 3.

[7] M. Heidegger, Što se zove mišljenje, str. 59.

[8] Thomas Kuhn, navod iz Jasmina Lelas, Teorije razvoja znanosti, Zagreb 2000.

[9] M. Heidegger, Prolegomena …, str. 3

[10] Platon, Politeia Z, 533 b5, prijevod iz Damir Barbarić, Ideja dobra, Zagreb 1995., str.159.

[11] M. Heidegger, Temeljni problemi fenomenologije, 57.

[12] M. Heidegger, Što se zove mišljenje, str. 66.-67.

[13] Isto, str. 68.

[14] Isto, str.  65.

[15] Isto, str. 59.