biološka svrhovitost?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog.

Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom slučaja ponikao… Potrebno je da se čovjek konačno trgne iz tisućljetnog sna i uvidi svoju posvemašnju osamljenost i stranost. Tada će shvatiti da se poput Cigana nalazi na margini svijeta u kojem je prisiljen živjeti, svijeta gluhog za njegovu glazbu, ravnodušnog prema njegovim nadanjima jednako kao i prema njegovim patnjama ili zločinima.  (Jacques Monod 1970.)

Ovako shvaćen ”Univerzum” očito nije isto što i ”kosmos”. Raspoloženje iz kojega govori Monod nije doživljaj ”ljepote svijeta, a još većma ljepote nepoznata dobra kojem težimo”, nije uočavanje ”da su bezbrojne slijepe sile ograničene, kombinirane u ravnotežu, da se stječu u jedinstvo nečim što ne razumijemo, ali što ljubimo i imenujemo ljepotom”. Naprotiv: ”osamljen, stran, prisiljen živjeti, ravnodušan, gluh, sam, slučajan” – tako se osjeća čovjek sad kad ”konačno zna”. (Zanimljivo je da Monod insistira da je takvo raspoloženje upravo ”potrebno”. Otkud taj imperativ?)

U svojoj briljantnoj studiji u kojoj komentira filosofijske implikacije otkrića molekularne biologije, Jacques Monod zaključuje da su biološka evolucija i čovjek kao njezin proizvod, rezultat slučaja i nužnosti, slučajnosti mutacija i nužnosti fizičkih i statističkih zakonitosti prirodne selekcije… Prema njegovoj interpretaciji, suvremena je biologija krajnji domet klasične znanosti. Čini se da ta znanost daje za pravo biologu koji tvrdi da je rastavljanje složenosti života na njegove sastavne dijelove jednostavnoga ponašanja u načelu dovoljno … [za] izgraditi pozitivnu teoriju biološke organizacije i njezinih preobrazbi, te da … su univerzalni zakoni koji opisuju elementarna ponašanja [materije] dovoljni da obuhvate sve što se o živom može znati… Biolog tako čovjeka, a s njim i čitav svijet, sagledava u istom položaju izvanjskosti, u položaju na koji ga je svojedobno svela i uzdigla klasična znanost. U asketskoj strogosti na koju nas poziva Monod, ne možemo ne slutiti uznositu poniznost, marginalnost i podčinjenost naslijeđenu od onih koji su razorili harmoniju starog svijeta, zavitlali Zemlju u beskonačna prostranstva i u uzdizanju vlastitog izvan-prirodnog subjektiviteta našli osnovu nove sigurnosti. I opet se suočavamo s paradoksom čovjekova položaja u svijetu: jedino izvan-prirodno biće može spoznati sebe i smatrati se strancem u svijetu. Slučajna nakupina atoma to nikako ne može. (Ilya Prigogine 1979.)

Neukorijenjeni smo (”Cigani”) u svijetu kao ”subjekti” postavljeni nasuprot ”objektivnoj” prirodi. Dok je god ono tzv. ”subjektivno” zapravo ništa, za nas kao samosvjesne subjekte nema mjesta u ”objektivnoj” jedino pravoj stvarnosti. Stoga osciliramo između uloga subjekta i objekta, između ”izvanjskog” shvaćanja sebe kao stranaca u beskrajnom svemiru, i ”unutar-svemirskog” shvaćanja sebe kao tek još jedne slučajne nakupine atoma.

Takva vizija svemira i života nije samo zamijenila aristotelovski hijerarhijski svrhoviti kosmos, u kome razlika između boljeg i lošijeg nije ”tek subjektivna” nego sasvim realna (”bolje je biti bog nego kukac”). Ona se uspostavila upravo u suprotnosti  spram aristotelizma.

Od sedamnaestog je stoljeća nadalje uvriježeno mišljenje da dok su skolastici bili obmanuti u pogledu karaktera činjenica prirodnog i društvenog svijeta upletanjem aristotelovske interpretacije između njih i stvarnosti kao predmeta iskustva, mi moderni – to jest, mi moderni iz sedamnaestog i osamnaestog stoljeća – odbacili smo interpretaciju i teoriju te smo se suočili s činjenicama i iskustvom kao takvim. Upravo su se na temelju toga ti moderni proglasili i nazvali prosvjetiteljima, dok su srednjovjekovnu prošlost razumjeli naprotiv kao mračno doba. Ono što su složno poricali i isključivali najvećim su dijelom bili svi aristotelovski aspekti klasičnoga pogleda na svijet. To što je Aristotel zamračio, oni vide. Dakako, ta je umišljenost bila, kao što je to uvijek s takvom umišljenošću, znak nepriznatoga i neprepoznatoga prijelaza s jednoga teorijsko-interpretativnoga stajališta na drugo. Prema tome, prosvjetiteljstvo je razdoblje par exellence u kojem većini intelektualaca nedostaje samospoznaja. Koje su bile najvažnije sastavnice tog prijelaza u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću u kojem slijepi kliču da vide?

Za srednji su vijek mehanizmi bili eficijentni uzroci u svijetu koji se razumijevao s obzirom na finalne uzroke. Svaka vrsta ima neku prirodnu svrhu, pa objasniti promjene u nekom pojedinačnom biću i njegovo djelovanje znači objasniti kako se to pojedinačno biće kreće prema svrsi koja je primjerena pripadnicima te konkretne vrste. (Alaisdair MacIntyre 1981.)

Je li odbacivanje prirodne svrhovitosti (”finalnih uzroka”) doista stvar evidentnih empirijskih činjenica, ili je to, naprotiv, apriorni metodološki zahtjev, čak ”postulat”,  novovjekovne prirodne znanosti?

Dilema modernog znanstvenika suočenog s pojavom svrhovitosti u prirodi iznesena je u knjizi pokojnog Jacquesa Monoda Slučaj i nužnost. On je određuje kako je to učinio i Aristotel: ”Pojam svrhovitosti implicira zamisao neke orijentirane, koherentne i konstruktivne djelatnosti”. On se ne služi svrhom kao prvotnim uzrokom u prirodi, što naziva ”antropocentričnom iluzijom”. ”Sve religije, gotovo sve filosofije, pa čak i dio znanosti svjedoče o neumornom, herojskom trudu čovječanstva da očajnički zaniječe vlastitu slučajnost”. Ipak, dilema ostaje. Svrhoviti aparat je ”posve logičan, čudesno racionalan i savršeno prilagođen svojoj svrsi: očuvati i reproducirati strukturalnu normu.” No ”kamen temeljac znanstvene metode je u tome da treba postulirati kako je priroda objektivna. Drugim riječima, sustavno nijekanje da se ‘istinito’ znanje može steći objašnjavanjem fenomena u okvirima svršnih uzroka – tj. ‘svrhe’.” (On to datira od Galilejeve i Descartesove formulacije počela inercije, čime se napustila aristotelovska fizika i kosmologija.) Taj postulat ”objektivnosti”, o kojem je sav znanstveni napredak u zadnjih tri stoljeća ovisio, ”ipak nas obavezuje da priznamo svrhoviti značaj živih organizama, da priznamo da u svojoj strukturi i izvedbi oni odlučuju o svrsi i idu za njom”. To Monod iskreno naziva ”duboko epistemološko proturječje” koje sačinjava središnji problem biologije. (W. K. C. Guthrie 1981.)

O tome da to Aristotelovo shvaćanje o svrhovitosti inherentnoj organizmima nije doista bilo doista promašeno, i s današnjeg gledišta, vidi ovdje: teleologija kao funkcionalnost? (ulomak iz Jonathan Barnes, Aristotel)

Mada se svrhovita objašnjenja nameću upravo kod živih bića, jedan je fizičar vjerovao da je u 20. stoljeću i fizika (kvantna) morala odbaciti tu zabranu svrhovitih objašnjenja.

Razmišljajući o usporedbi živih bića i strojeva, palo mi je u oči da u jednoj presudnoj točki proturječi Darwinovom učenju; to jest tamo gdje u Darwinovoj teoriji nastupa slučaj. Razni čovjekovi pronalasci ne nastaju slučajno, nego namjerom i razmišljanjem ljudi. Pokušao sam sebi predočiti što bi ispalo kad bi se usporedba uzela ozbiljnije i što bi onda moralo zamijeniti npr. Darwinov slučaj. Bi li se ovdje nešto moglo učiniti pojmom ”namjera”? Mi, u stvari, samo kod čovjeka shvaćamo što se podrazumijeva riječju ”namjera”. Za nuždu možemo valjda još psu kad skoči na kuhinjski stol pripisati ”namjeru” da pojede kobasicu. Ali ima li bakteriofag kad se približuje nekoj bakteriji namjeru prodrijeti u nju i rasploditi se? A ako bismo tu bili spremni reći ”da”, onda možda i strukturi gena možemo pripisati namjeru da se promijeni tako da bude bolje prilagođena uvjetima sredine?

Očigledno se ovdje zloupotrebljava riječ ”namjera”. No, možda bi se za ovo pitanje mogla odabrati preciznija formulacija: može li ono što je moguće, to jest cilj kome se teži, utjecati na uzročni ishod?

Međutim, time smo gotovo opet u okviru kvantne teorije. Jer valna funkcija kvantne teorije predstavlja ono što je moguće, a ne ono što je faktično, stvarno. (Werner Heisenberg 1969.)

Doista, kvantnomehanička ”valna funkcija” opisuje višestrukost mogućnosti, i time iskače iz okvira ”objektivnog” jednoznačnog mehanizma novovjekovnih znanosti. Ali, takva interpretacija po kojoj je su višestruke moguće budućnosti realnost (a ne tek naše neznanje o jednoznačno determiniranoj budućnosti), ostala je manjinska, pa u fizici, a posljedično i u podređenoj joj biologiji, i dalje ostaje apriori nemoguće to da se u prirodi nešto događa ”radi nečega”. Takva neka činjenica je unaprijed isključena – ”vitalizam” koji je pretpostavljao takvo što je definitivno odbačen. Ipak, iz onoga što Monod naziva ”dubokim epistemološkim proturječjem” u biologiji i dalje stalno izniču teorijski ”duhovi u mašinama” (vidi: svrhovitost u suvremenoj biologiji? (ulomak iz Ruper Sheldrake, Presence of the Past).

Moderni biolozi takve svrhovite opise života stavljaju u ogradu ”metaforičnosti”. No, pitanje je zašto im ne uspijeva izbjeći služiti se takvim metaforama. Zašto im se, unatoč eksplicitnom odbacivanja svrhovitosti, ipak nameće neka implicitna svrhovitost?

Literatura:

  1. navod prema: Ilya Prigogine, Novi savez: metamorfoza znanosti, Zagreb 1982., str. 6. i 31., prevela: Radmila Zdjelar, izvornik: Jacques Monod, Le Hasard et la necessite (1979.)
  2. Ilya Prigogine, Novi savez: metamorfoza znanosti, Zagreb 1982., str. 185., prevela: Radmila Zdjelar, izvornik: Ilya Prigogine, Isabelle Stengers, La nouvelle alliance : metamorphose de la science (1979.)
  3. Alaisdair MacIntyre, Za vrlinom, Zagreb 2002., str. 88., preveli: Karmen Bašić, Stribor Kikerec, izvornik: Alaisdair MacIntyre, After Virtue: A Study in Moral Theory (1981.)
  4. W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije VI, Zagreb 2007., str. 211. – 214., preveo: Luka Boršić, izvornik: W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy, Volume VI (1981.)
  5. Jonathan Barnes, Aristotel, Zagreb 1996., str. 122. – 128., preveo: Filip Grgić, izvornik: Jonathan Barnes, Aristotle (1982.)
  6. navod prema: Verner Hajzenberg, Fizika i metafizika, Beograd 1972., str. 359., prevela: Vera Stojić, izvornik: Werner Heisenberg, Der Teil und das Ganze (1969)
  7. Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 21., 26., 69. ,84.-87., preveo: ja
Oglasi

5 misli o “biološka svrhovitost?

  1. Odličan upis, baš sam očekivao ovaj o svrhovitosti 🙂

    Kako sam i ja ponešto razmišljao o svrhi od prethodnog upisa, ako smijem biti toliko slobodan i možda izići iz filosofskih okvira, dodao bih nekoliko riječi. Mislim da koliko god se osviješteni antropolozi trudili ukazati na manjkavosti i opasnosti tzv. evolucijskog pogleda na povijest, “modernog” čovjeka gotovo je nemoguće istrgnuti iz uvjerenja da smo u osvit znanstvenog doba (konačno) zauvijek napustili neka primitivna, mračna vremena. To uvjerenje ide rame uz rame s onim kako je europski (strah me reći bijeli) čovjek na neki način doživio prosvjetljenje koje ostale kulture nisu te da je na krilima napretka uzletio prema modernome dobu i civilizaciji, a da je jedini način da se ostale kulture moderniziraju taj da ga kopiraju na kulturnom, ekonomskom i znanstvenom polju. Ne ulazeći previše u to kako su sami pojmovi napretka i civilizacije anglocentrični relikti koje bi mnogi antropolozi da smiju najradije zaboravili baš se tim pojmovima najviše tješimo i hrabrimo kako sada živimo u nekom boljem vremenu. Takav odnos prema vlastitoj povijesti i drugim kulturama potiču i učvršćuju mnogi popularizatori znanosti koji vole mantrati konstrukcijama poput “mračnog srednjeg vijeka”, “predznanstvenom dobu opsjednutog demonima” te o nužnosti rješavanja svijeta zastarjelog misaonog sklopa. S tog gledišta eliminacija svrhe mi je razumljiva jer ako je na neki način bila u temelju ljudske misli predznanstvenog doba, a to doba je mračno i primitivno, onda je sigurno i sama ideja svrhe primitivna i nužno ju je otpremiti u ropotarnicu povijesti s ostalim sličnim idejama. Pod sloganom demistifikacije prirode riješili smo se svrhe, a ako još uvijek živi u temelju mnogih svjetskih religija tim gore po nju. Ipak, razmišljanja iz ovog upisa uče me kako i nije toliko lako ukloniti je u potpunosti.

    Teze znanstvenika poput Sheldrakea koji inspiraciju crpi iz bogate riznice ljudske misli osobama koji veliki dio povijesti zapada promatraju kao mračnu kuću praznovjerja mogu zvučati samo kao (pred)znanstvena fantastika. Time ne mislim kako je Sheldrake nužno (ili uopće) na pravom putu ali danas on može očekivati samo čuđenje, podsmijeh i žaljenje zbog svoje “očite zabludjelosti”.

    Ovo je nekako ispalo više od nekoliko riječi, ispričavam se ako sam duljinom komentara pretjerao.

    Veliki pozdrav Davore i ugodnu večer vam želim 🙂

    Sviđa mi se

  2. Will, jedva stignem ovdje odgovoriti na (rijetke) komentare, tako da sigurno ne uskoro. 🙂 Mada bi bilo lijepo da ga netko prevede, mislim da bi vrijedilo. Ako bi slučajno ti preveo, pošaljem ti knjigu/knjige. 😉 Za sad će biti možda još samo poneki izvadak ovdje.

    Putniče, ne izaziva Sheldrake samo podsmijeh, bilo je i žustrijih reakcija, možda jednom nešto i ovdje napišem o tome. Ovo drugo što kažeš potpuno stoji: Dawkins eksplicitno kaže da ništa što je igdje rečeno o smislu ljudskog postojanja prije Darwina ne vrijedi pet para. Milijardu godina trajanja ove planete dobilo je smisao (ili, kako kaže D., ”is coming of age”) tek zadnje stoljeće i po, s darvinistima. Čak je i Hegel bio skromniji kad je svoju filosofiju vidio kao vrhunac povijesti duha.

    Mislim da mi teško možemo razumjeti što je nestalo s nestankom drugih/starih kultura. Na primjer, ako neko amazonsko pleme svoj cijeli život zasniva na savjetima koje dobivaju od pokojnih predaka, kakvog smisla ima njima govoriti o prednostima našeg napretka, kad mi ne možemo komunicirati s precima? Jasno da je s njihovog stajališta naš napredak užasna katastrofa. Čini mi se da Heidegger pogađa kad kaže da otkrivanje novoga istodobno i skriva nešto od onoga što je bilo ne-skriveno ranije. Teško razumijemo i naše zapadnjačko mišljenje starije od sto-dvjesto godina, a kamo li ono i prostorno i vremenski udaljeno. Tako da, mada me zanimaju izvaneuropske kulture, nekako i tu razumijem Heideggera kad misli da ako smo mi sa Zapada napravili nered, tad je na nama da to riješimo (da nađemo gdje su stvari pošle ukrivo).

    Ne brini(te) o duljini komentara, dapače, rado sam pročitao ova dva dosadašnja tako da vrijedi – što više to bolje. 🙂

    Sviđa mi se

  3. Ne bi li “svrha” u prirodi (konkretnije kemijskoj i biološkoj, pa eventualo i kulturnoj, evoluciji) bilo nešto što mi kao ljudi tek retroaktivno učitavamo u prirodu?

    Sviđa mi se

    • Odgovor ide na dvije razine. Najprije, pitanje koliko u-čitavamo u prirodu a koliko iz-čitavamo iz nje je uvijek problematično (barem od spora nominalista i realista). Ja sam skloniji realističkom stavu, pa mislim da je razlika između labuda i komada plastike realno postojeća i bez nas, ili da je gravitacijska sila između Mjeseca i Zemlje postojala i prije Newtonove jabuke. Slično je i sa skepticizmom po pitanju uzroka – mada znamo za Humeovo osporavanje uzročnosti, meni se čini da je ipak osnovano govoriti da je međusobna gravitacijska sila uzrok (ili dio uzroka) okretanja Mjeseca oko Zemlje. Ili da je spajanje spermija i jajne stanice uzrok (ili dio uzroka) nastanka novog živog bića.

      Drugo, pitanje je zaslužuje li pojam svrhe priznanje jednake takve realnosti, ili ne zaslužuje. Uzmimo Sheldrakeov primjer iz sljedećega posta: mlado ptice kukavice, nikad ne upoznavši roditelje niti ikoga iz svoje vrste, u točno određeno doba godine se zapućuje na točno određeno mjesto, gdje se nalazi s drugim mladim kukavicama, i potom sve zajedno idu do mjesta gdje se nalaze starije kukavice. Je li to svrhovito ponašanje? Je li ispravno, kad jedna kukavica krene na put, reći da je ona krenula RADI TOGA da se nađe s drugim kukavicama? Ja mislim da je to evidentno tako, odnosno, slažem se s Aristotelom da (u takvom slučaju) mi VIDIMO svrhe u prirodi, vidimo da se nešto događa s nekim ciljem.

      Čini mi se da je doista potrebno neko a priorno ”sljepilo” koje isključuje samu mogućnost takvog opisa da bi se ustvrdilo ”to mi tek naknadno učitavamo da ona ide RADI TOGA da se nađe s drugim kukavicama”.
      Naravno, netko može insistirati da je svrhovito ponašanje jedino ono koje je svjesno, kad su svrhe svjesno odabrane, planirane. Ali, čini mi se da mi kod ljudi često govorimo o nesvjesnoj svrhovitosti. Na primjer, kad muškarci komuniciraju s lijepom ženom često će se posve nesvjesno ponašati tako da joj se svide. To je svrhovito – ponašaju se tako radi toga da joj se svide – ali ne mora biti svjesno (sasvim je moguće da bi svjesno neki od tih muškaraca smatrali da ih ne zanima to da joj se svide jer oni nepristrano obavljaju svoj posao, ili su u sretnoj vezi itd.) Ili, radikalniji primjer, netko tko je u celibatu sanja erotski san koji svršava ”mokro”. Je li takav svršetak svrha tog sna, je li on to sanjao upravo radi takvog svršetka? Vjerojatno jest. Ipak, njegovi svjesni ciljevi su upravo suprotni, dakle, radi se o nesvjesnoj svrsi. Tako da mi se čini da svrhovitost ne znači isključivo svjesno planiranje, nego da je šira karakteristika i manje-svjesnog života.

      Sad, što se tiče evolucije, ne znam. Ali, ako je svrhovitost općenito svojstvo života, onda ne bi trebalo biti a priori isključeno i da ima neke svrhovitosti u evoluciji.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s