svrhovitost u suvremenoj biologiji? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Aristotelova je filosofija [prirode] animistička. On je vjerovao da je priroda živa, i da sva živa bića imaju psihe, ili duše. Te duše nisu transcendentne, nego neodvojive od zbiljskog živog bića. Na primjer, duša neke bukve vodi razvoj sadnice ka zreloj formi njene vrste, odnosno ka cvatu, plodu, i bacanju sjemena. Duša bukve daje tvari drveta njegov oblik i vodi njegov razvitak. Duše unutar sebe sadrže ciljeve razvoja i ponašanja živih organizama; one im daju forme i svrhe, i one su izvor njihove svrhovite djelatnosti…

U srednjevjekovnoj Europi se dogodila velika sinteza aristotelovske filosofije i kršćanske teologije… Ta je kršćanska animistička filosofija postala vladajućim pravovjerjem srednjevjekovnih sveučilišta… i zapravo se još uvijek poučava u moderniziranom obliku u mnogim katoličkim seminarima.

Descartesova mehanička filosofija prirode svjesno je odbacila staro skolastičko pravovjerje… U aristotelovskoj tradiciji svijet bijaše živ; priroda je produševljena i sadrži u sebi svoja vlastita počela života i vlastite svrhe; sva živa bića imaju duše. Ali u svojoj filosofiji Descartes je protjerao sve duše i svrhe iz prirode; samo ljudska bića imaju svjesne umove i svjesne svrhe… Sve u prirodi radi posve mehanički; drugim riječima, sve je beživotno – osim ljudskih umova.

Aristotelovska tradicija nastavila je živjeti u biologiji u obliku vitalizma. Dok su mehanicisti smatrali da su živi organizmi beživotni strojevi, vitalisti su tvrdili da su istinski živi. Unutarnje svojstveno organizirajuće počelo biljaka i životinja, koje je Aristotel nazivao dušom, označavalo se raznolikim terminima poput vitalni čimbenici ili entelehije. Vitalisti su smatrali da ti nematerijalni vitalni faktori organiziraju tijela i ponašanje živih organizama na cjelovit i svrhovit način, vodeći organizme ka ozbiljenju njihovih potencijalnih formi i načina ponašanja, te da smrću nekoga organizma ti vitalni faktori nestaju iz njega.

Mada se vitalizam danas rijetko zastupa u eksplicitnom obliku, on nastavlja snažno, mada često nesvjesno, utjecati na mišljenje biologa. U suvremenoj biologiji teorijski entiteti poput genetskih programa i ”sebičnih gena” igraju uloge slične vitalnim faktorima…

Geni … su inteligentni, ali su također sebični, bezobzirni i natjecateljski, poput ”uspješnih čikaških gangstera”. To je teorija sebičnih gena koju propagira Richard Dawkins. … Mada se organizmi smatraju ”… strojevima za preživljavanje”, nema ničega mehanicističkog u sebičnim genima. U njihovoj je moći da ”stvaraju forme”, da ”mijese materiju”, da ”odabiru”, da se upuštaju u ”evolucijske utrke naoružanja”, pa čak i da ”teže besmrtnosti”. Kao što Dawkins napominje, ”čudnovati su putovi DNA”.

Problem s teorijom sebičnog gena je da ona ne može biti istinita, kao što sam Dawkins priznaje. Molekule DNA ne mogu stvarno biti sebične ili inteligentne ili mijesiti materiju ili misliti. Ali, on promiče zamisao sebičnog gena kao ”misaoni pokus” i kao ”moćnu i rasvjetljujuću” metaforu. Doista, jasno nam pokazuje da je zanimljivije zamišljati da organizme kontroliraju male žive stvari u njima nego da su slijepi, nesvjesni mehanizmi. …

Sebični geni imaju malo sličnosti s kemijskim molekulama DNA. Obdareni su svojstvima života i uma, pa su postali sličniji umanjenim entelehijama. Molekulama DNA dane su također moći ustrojavanja i nadzora drugom snažnom metaforom: genetskim programom. …

Metafora genetskog programa teško može ne sugerirati da je razvoj ustrojen nekim ranijim svrhovitim principom koji je ili nalik umu ili je dizajniran od uma. Računalni su programi inteligentno dizajnirani od ljudskih umova za određene svrhe i oni djeluju kroz elektroničku mašineriju računala. Dok je računalo stroj, program to nije. …

Da geni nose genetske programe, tad bi sve stanice tijela bile programirane istovjetno, jer općenito nose točno jednake gene. Stanice vaših ruku i vaših nogu su, primjerice, genetski istovjetne. Štoviše, ti udovi sadrže točno iste vrste proteinskih molekula, kao i kemijski istovjetne kosti, itd. Pa ipak, imaju različite oblike. Očito, sami geni ne mogu objasniti te razlike. One moraju ovisiti o još nečemu: o oblikovnim utjecajima koji djeluju različito u različitim organima i tkivima, dok se razvijaju. Ti utjecaji ne mogu biti u genima; oni se protežu cijelim tkivima i organima. Na tom mjestu pojam genetskih programa nestaje, a zamjenjuju ga mutni iskazi  o ”kompleksim prostorno-vremenskim obrascima fizikalno-kemijskih aktivnosti koje još ne razumijemo u potpunosti”, ili ”još uvijek nejasni mehanizmi”.

Zamisao da je razvoj programiran vodi na krivi trag, jer da bi neka pojava bila programska ”nužno je da uz samu pojavu postoji još nešto, naime program, čija je struktura izomorfna s pojavom, odnosno može se pokazati korespodencija tipa jedan-na-jedan.” To je doista slučaj u jasnom uzročnom lancu koji vodi od niza kemijskih baza u molekulama DNA ka nizu aminokiselina u peptidima. Ali tu programiranost prestaje. Razvijanje peptida u karakteristične trodimenzionalne strukture proteina nije programirano, jer ne postoji izomorfna korespodencija s DNA. …

Ipak, unatoč svojoj neprimjerenosti, i unatoč činjenici da mnogi biolozi sad prepoznaju da vodi na krivi trag, genetski programi nastavljaju igrati veliku pojmovnu ulogu u suvremenoj biologiji. Čini se da postoji potreba za jednom takvom zamisli. No, to su vitalisti i organicisti cijelo vrijeme i govorili.

Moderna je biologija izrasla u oporbi spram vitalizma, nauka po kojem su organizmi ustrojeni svrhovitim principima nalik umu. Mehanicisti su to poricali. Ali suvremena biologija sad ima svoje vlastite svrhovite organizirajuće principe nalik umu: genetske programe. Dapače, svrhovitost se više ne niječe nego priznaje. Stari pojam teleologije sa svojim aristotelovskim asocijacijama zamijenjen je novim pojmom teleonomije, ”znanosti  o prilagodbi”. Kao što je naglasio Dawkins

zapravo teleonomija jest teleologija koja poštuje Darwina, ali su generacije biologa školovane da izbjegavaju ‘teleologiju’ … pa se mnogi osjećaju ugodnije s eufemizmom.

Tako je paradigma moderne biologije, mada navodno mehanicistička, zapravo postala začudno nalik vitalizmu, s genetskim ”programima” ili ”uputama” ili ”porukama” koji igraju ulogu prethodno pridavanu vitalnim čimbenicima poput entelehija.

Mehanicisti su oduvijek optuživali vitaliste da pokušavaju objasniti tajne života praznim riječima, poput entelehije, koje ”objašnjavaju sve pa ne objašnjavaju ništa”. Ali vitalni faktori u svojim mehanicističkim maskiranjima imaju upravo tu značajku. Kako iz sjemenke izraste neven? Jer je programiran za to. …

Organicistička filosofija prirode ima mnogo zajedničkog s aristotelovskom tradicijom [ali je] radikalnija od vitalizma… Ta alternativa mehanicističkoj filosofiji prirode, ponekad nazivana holističkim … ili sistemskim pristupom, u jednom je smislu novi vid animizma: prirodu se ponovo vidi kao živu, a svi organizmi u njoj sadrže svoja vlastita organizirajuća počela unutar sebe. O njima se više ne misli kao o dušama, kao u aristotelovskoj filosofiji, nego im se daju razni drugi nazivi poput ”sistemska svojstva” ili ”emergentni principi organizacije” ili ”povezujući obrasci” ili ”organizirajuća polja”. Ali suvremena se filosofija organicizma razlikuje u dva bitna vida od pred-mehanističkog animizma: najprije, ona je poslije-mehanistička, i razvija se u svjetlu uvida i otkrića mehanicističke znanosti; i drugo, ona je evolucijska…

Whiteheadovom rječju, organizmi su ”strukture aktivnosti” na svim razinama složenosti. Čak i subatomske čestice, atomi, molekule i kristali su organizmi i stoga su u nekom smislu živi… Sva je priroda živa. Organizirajuća počela živih organizama različita su u stupnju ali ne i u vrsti od organizirajućih počela molekula ili galaksija.

Biologija proučava veće organizme, a fizika manje organizme

kako to reče Whitehead. A u svjetlu nove kosmologije, fizika proučava također … galaktičke, zvjezdane i planetarne organizme… Pomislite, primjerice, na koloniju termita kao jedan organizam sačinjen od individualnih kukaca, koji su sami organizmi načinjeni od organa, sačinjenih od tkiva, sačinjenih od stanica, sačinjenih od podstaničnih sustava, sačinjenih od molekula, sačinjenih od atoma, sačinjenih od elektrona i jezgri, sačinjenih od nuklearnih čestica. Na svakoj su razini organizirane cjeline, koje su sačinjene od dijelova koji su opet i sami organizirane cjeline. I na svakoj razini je cjelina više nego zbroj svojih dijelova; ima nesvodivu cjelovitost.


ulomak iz Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 21., 26., 69., 84.-87., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s