znanstvena hereza?

Može izgledati posve iracionalno da uopće uzimam u razmatranje jednu znanstvenu hipotezu objavljenu prije 30 godina a koja ni do sada nije prihvaćena. Zasigurno je tako dugo razdoblje više nego dovoljno za njenu provjeru. Pa ipak, način na koji je hipoteza iz prošloga zapisa primljena u znanstvenoj zajednici potiče na sumnju spram te samorazumljivosti.  Rupert Sheldrake, nekad ugledni britanski biolog (biokemiju doktorirao na Cambridgeu a filosofiju na Harvardu, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća objavio niz znanstvenih radova iz biologije u uglednim stručnim časopisima), zbog te je svoje vrlo neuobičajene zamisli uvelike izgubio dotad značajan ugled u znanstvenoj zajednici (a stekao ga, htio-ne htio, među poklonicima tzv. “ruba znanosti”). Godine 1981. u jednome od par najvažnijih znanstvenih časopisa na svijetu, britanskom Nature, objavljen je osvrt na njegovu knjigu A New Science of Life. Osvrt je bio nepotpisan (kao u najboljoj tradiciji optužbi za herezu, jer tu tužitelj ne govori u svoje ime nego u ime Istine), naslov je glasio A Book to Burn?, iliti Knjiga za spaliti?, i u njemu se kaže: “book is best candidate for burning there has been in years”, iliti “ta knjiga je najbolji kandidat za spaljivanje koji se pojavio već godinama”. Poslije se saznalo da je autor osvrta dugogodišnji urednik toga znanstvenog časopisa, koji je za svoje uredničke zasluge proglašen i vitezom britanske krune, Sir John Maddox. Kasnije je ovako obrazložio taj poziv na spaljivanje:

Toliko sam bio uvrijeđen time da sam rekao: mada ne bi trebalo spaljivati knjige u praksi, kad bi takvo spaljivanje bilo dopušteno, ta bi knjiga bila kandidat… Smatram da je opasno da se ljudima u našim liberalnim društvima dopušta da iznose takvu vrstu besmislica u optjecaj. Nepotrebno je uvoditi magiju u objašnjenja fizičkih i bioloških pojava kad je zapravo vrlo vjerojatno da će nastavak istraživanja kakva se danas provode popuniti sva prazna mjesta na koja Sheldrake obraća pažnju. Vidite, Sheldrakeova teorija nije znanstvena. Sheldrake predlaže magiju umjesto znanosti, i to treba osuditi, točno istim riječima kojima je papa osudio Galileija, i zbog istog razloga: to je hereza. (John Maddox 1991.)

Radi se, dakle, o čovjeku koji je desetljećima bio urednik najcitiranijeg (što znači i najuglednijeg) nespecijaliziranog znanstvenog časopisa na svijetu. Budući da se ono što nije objavljeno u znanstvenim časopisima uglavnom ne priznaje kao znanstveni doprinos, Sir Maddox je desetljećima obavljao funkciju koja presudno prosuđuje što se ima smatrati istinitim, a što ne.

Kopernikovu je teoriju zabranila katolička crkva 1616. jer je rečeno da je pseudoznanstvena. Skinuta je s popisa zabranjenih 1820. jer je do tog doba Crkva smatrala da su je činjenice dokazale i tako je postala znanstvena. Centralni komitet Sovjetske komunističke partije je 1949. proglasio mendelovsku genetiku pseudoznanstvenom pa su njeni zagovornici, poput akademika Vavilova, ubijeni u koncentracijskim logorima; poslije ubojstva Vavilova mendelovska je genetika rehabilitirana; ali se održalo pravo Partije da odluči što je znanost i što se može objaviti, a što je pseudoznanost i ne može se objaviti. Novi liberalni establišment Zapada također izvršava prava zabrane slobode govora onome što smatra pseudoznanošću… Sve su te prosudbe neizbježno zasnovane na nekom kriteriju razgraničenja. Zbog toga problem razgraničenja znanosti i pseudoznanosti nije pseudo-problem salonskih filosofa: on ima ozbiljne etičke i političke posljedice. (Imre Lakatos 1973.)

Nakon onog poziva na spaljivanje, ostatak znanstvene zajednice je potpuno ignorirao Sheldrakea. Do tada brilijantni znanstvenik nije mogao nakon toga znanstvenog (samo?)ubojstva pronaći posao ni na jednom sveučilištu.  Sir Maddox, pak, još je 15 godina ostao urednikom onoga časopisa.

Zamislimo sad nekog mladog biologa, recimo 26 godina, baš ima doktorirati, žena trudna, kredit za stan… Čita on tog Sheldrakea i čini mu se da bi to bilo zanimljivo i vrijedno istraživati. A onda malo razmisli o tome da je ovaj za znanstvenu zajednicu mrtav čovjek čiju se knjigu u časopisu Nature nepotpisano proglašava kandidatom za spaliti, i sjeti se kako mora plaćati kredit još dvadeset godina i othraniti to dijete…

Reklo bi se na prvi pogled da je tragika ovog slučaja u tome da sir Maddox (i njemu slični scientistički borci protiv pseudoznanosti) ne vidi ono što je očito: trenutak u kojemu ”naša liberalna društva” ne bi dopuštala javno izlaganje onoga što njene institucije smatraju besmislicom bio bi trenutak u kome ta društva više nipošto ne bi bila liberalna. Trenutak u kome knjiga koja objavljuje dobro obrazloženu znanstvenu hipotezu biva proglašena ”kandidatom za spaljivanje” u vodećemu znanstvenom časopisu jest trenutak u kome znanost gubi svoju ne-dogmatičnost. U tim trenutcima neka ideja (liberalna ideja, ideja znanosti, ideja kršćanstva itd.) postaje ideologija. Rekao bih da se taj prijelaz, barem načelno, može točno odrediti. Naime, neizbježno je da nastojanje za ozbiljenjem neke ideje dijeli ljude na zastupnike i protivnike te ideje, i svrstava ih u tabore. U trenutku kada pobjeda tabora zastupnika ideje postane važnija od sadržaja same ideje, ideologija je nadvladala.

Ko se bori s čudovištima, mora paziti da pri tom i sam ne postane čudovište. (Friedrich Nietzsche)

Sir Maddox stoji u tradiciji znanstvene borbe protiv šarlatanstva, ali kada je u toj borbi postao spreman zanemariti slobodu argumentiranja, istraživanja, itd. da bi zagovarao sprječavanje izlaganja onih zamisli koje on smatra ”besmislicama”, njegovo je zastupanje znanosti odustalo od ideje znanosti i postalo ideološko.

Osobito nevjerojatno zvuči njegovo pozivanje na papinu osudu Galileija. Galilei je, znamo, arhetipski heroj znanosti, prvi znanstvenik, koji je (poput heroja filosofije Sokrata, ili mnogobrojnih kršćanskih mučenika) stradao od tadašnjeg establišmenta svjedočeći (znanstvenu) istinu. Galilei je Događaj kojim započinje znanost i njen pobjedonosni hod kroz zapadnjačku povijest. Taj se hod odvija i u razvoju znanstvenih institucija koje bi (idealno) trebale spriječiti da se opet nekome tražitelju istine dogodi to što se dogodilo Galileiju. A onda upravo jedna ključna znanstvena institucija – naime, urednik jednog od najvažnijih znanstvenih časopisa – sebe vidi prije kao čuvara pravovjerja (“trebamo samo nastaviti kao do sada”), nego li kao jamca slobode istraživanja. U pozivanju na papu, u označavanju Sheldrakea kao doslovno “heretika”, očituje se da dotični nije tek zapao u ideologiju (što bi značilo da je nesvjesno izgubio ideju vodilju), nego da upravo zna da čini to što čini, da svjesno napušta samu ideju znanosti radi pobjede nad “protivničkim taborom”, svjesno “postaje čudovište”. Odnosno, da se tu radi o onome što Peter Sloterdijk naziva cinizam.

Cijela ta priča neodoljivo podsjeća na Velikog Inkvizitora iz Braće Karamazovih od Dostojevskoga. Taj inkvizitor koji se bori za Kristovo naslijeđe, upravo u trenutku kada nakon tisućljetne borbe skoro pa može proglasiti pobjedu kršćanstva, nailazi na samoga Krista čiji povratak ugrožava pobjedu institucionalnog kršćanstva (baš kao što Maddox upravo u trenutku kad nakon stoljeća borbi skoro pa može proglasiti pobjedu znanosti nad magijom nailazi na vrlo ozbiljnog i metodičnog znanstvenika koji znanstvenom metodom potvrđuje ”magiju”).

Kardinal, Veliki Inkvizitor u Sevilli, asketski starac u devedesetim godinama, u kojemu izgleda da je utrnuo sav život, osim što u njegovim očima još sjaji neki tamni žar, postade jednog dana – tako kaže Ivan Karamazov u svojoj ”fantastičnoj poemi” – svjedok Kristova povratka. Isus je pred katedralom ponovio svoje nekadašnje čudo, te tihom riječju opet vratio u život neko mrtvo dijete. Po svemu se čini da je starac smjesta pojmio smisao događaja, no njegova reakcija je paradoksna. Umjesto da se pokloni povratku Gospodinovu, on ispruži prema njemu svoj koščati prst te nalaže straži da uzapti čovjeka i zatvore ga pod svodovima Svetog tribunala. Starac se po noći spusti u podrum Isusu i kaže:

Jesi li to ti? Ti? – Ali kad ne dobi odgovora, nadoda brzo: Ne odgovaraj, šuti. A i što bi ti mogao reći? Ja i suviše dobro znam što ćeš reći. Ali ti nemaš prava nadodati bilo što onome što si prije rekao. Zašto si došao da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, i sam to znaš. Ali, znaš li što će sutra biti? Ja ne znam tko si ti i neću da znam: jesi li to ti ili tek prilika njegova ali sutra ću te osuditi i sažeći na lomači kao najgoreg heretika i onaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge pojurit će sutra i na jedan moj mig dovlačiti ugljevlje pod tvoju lomaču, znaš li ti to? Jest, možda ti to znaš…

Koga čudi ponašanje Velikog Inkvizitora, taj će o smislu događaja zapravo zapitati tek kad sebi razjasni ono odlučujuće: u mišljenju i djelovanju starca nema traga zabuni ili pomutnji, nema zablude ni nesporazuma. Ono što je Isus uzeo kao razlog za opraštanje svojim razapinjačima – ”jer oni ne znaju što čine” – za crkvenjaka ne dolazi u obzir! On zna što čini i on to zna u naprosto šokirajućoj razgovijetnosti, pri kojoj ostaje otvoreno samo to treba li je nazvati tragičnom ili ciničnom. Ako Veliki Inkvizitor, dakle, zna što čini, tada on mora djelovati iz razloga goleme težine, razloga koji su dostatno snažni da dignu iz stožera religiozno vjerovanje koje on zastupa prema vani. Zaista, starac iznosi svoje razloge; svedeno na najkraći zajednički nazivnik radi se u njegovu govoru o replici političara utemeljivaču religije; viđeno nešto dublje, to je obračun antropologije s teologijom, upravnog aparata s emancipacijom, institucije s individuumom.

Već smo čuli temeljni prijekor onome koji se vratio: on je došao da ”smeta”. Pri čemu? Inkvizitor uzima za zlo svom Spasitelju što se je vratio baš u trenutku u kojemu je Katolička crkva, uz pomoć terora inkvizicije, bila na najboljem putu da ugasi posljednju iskru kršćanske slobode te se je već gotovo mogla uljuljkati u vjerovanje da je dovršila svoje djelo, uspostavu vlasti preko ”istinite religije”. … U govoru Dostojevskijevog kardinala njegovu onijemljelu sužnju otkrivamo jedan od izvora modernog institucionalizma, koji na ovome, i možda samo na ovome, mjestu na jedinstven način otvoreno priznaje svoju ciničku temeljnu strukturu u svjesnoj prevari, koja se poziva na nužnost. Moćnici, prema Dostojevskijevoj profundnoj i vrtoglavoj refleksiji, razvijaju sljedeći proračun:  … Ljudi su generalno u potrazi za odterećenjima, olakšanjima, udobnostima, rutinama, sigurnostima. U svim vremenima moćnici mogu spokojno polaziti od toga da ponajveći broj ljudi zazire od slobode te da ne poznaje dubljega poriva od toga da otkloni svoju slobodu, podiže tamnice oko sebe te da se klanja starim i novim idolima. Što gospodstvenim kršćanima – zastupnicima religije slobode – preostaje da učine? …

Baš to je ideologijska signatura svih modernih konzervativizama na Istoku i na Zapadu; svima u osnovi leže pesimističke antropologije po kojima težnja za slobodom nije više od opasne iluzije, puki poriv što zamagljuje institucionalni (”vezani”) karakter ljudskog života. Tamo gdje se danas, bilo gdje u svijetu, oglase teorije slobode i emancipacije, pojavi se i suprotstavljanje, koje riječima Velikog Inkvizitora, zvuči kako slijedi:

… sudio si o ljudima odviše visoko, jer su oni, razumije se, sužnji, mada su stvoreni za buntovnike. Obazri se i prosudi, ta prošlo je već petnaest vjekova, idi i pogledaj ih: koga si ti uzdigao do sebe? Kunem ti se, čovjek je stvoren nižim i slabijim nego što ti misliš… Poštujući ga toliko, ti si uradio kao da si prestao da ga sažaljevaš… (Peter Sloterdijk, cinizam pravovjerja? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma))

Kao da čujem Maddoxa: ljudi nisu dovoljno pametni da razumiju sve finese znanstvenog istraživanja. Ako priznati znanstvenik znanstvenom metodologijom iznosi hipoteze koje podsjećaju na magiju, tad će blesavi puk pomisliti da su i znanstvenici povjerovali u magiju. I tko će nas onda obraniti od silnog šarlatanizma, pseudoznanosti, baba vračara, indijskih gurua, i tko zna čega sve ne? Zato bi tu Sheldrakeovu knjigu – tim više ako je racionalna, argumentirana i metodična! – trebalo spaliti. Javnost ipak nije zrela za potpunu slobodu istraživanja, stalnu skepsu i opovrgljivost u znanosti. Trebamo već jednom ljudima dati jednostavnu i jasnu neupitnu sliku svijeta, proglasiti je ”znanstvenom” nasuprot svih ostalih, pa nek’ vjeruju u nju. Ionako ne mogu pojmiti to što znanost doista radi, pa bolje da vjeruju u naše priče nego li u neke druge. Rani su prosvjetitelji suviše visoko sudili o ljudima kad su vjerovali da će racionalnost i istraživačka svijest pobjediti. Mi sada znamo da puku treba neka lako razumljiva predočba, da im treba priča. Morat ćemo ekskomunicirati ponekog naivnog istraživača suviše naklonjenoga slobodi istraživanja koji će tu predočbu dovesti u pitanje, ali tu cijenu moramo platiti da se riješimo šarlatana. To je cijena pobjede znanosti.

Sloterdijkovoj rečenici: “Ne govori li sve u prilog tome da je trijumfirala logika Velikog Inkvizitora, u slijedu koje bi se povratnik Isus spalio na lomači, povratnik Nietzsche ugušio u plinskim komorama, povratnik Marx ostavio da istrune u sibirskim logorima?”, možda možemo dodati i “povratnik Galilei bio proglašen crackpotom”.

Literatura:

  1. Imre Lakatos, Science and Pseudoscience, preveo: ja, izvornik ovdje
  2. Fridrih Niče, S onu stranu dobra i zla §146., link
  3. Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 188.-190., 196., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1981.)
Oglasi

14 misli o “znanstvena hereza?

  1. Sjajan post!

    Evo ti jednog predavanja, srecom ne misle svi naucnici isto:

    Ispostavlja se da su mnoge ideje koje su bile jereticke, tipa da nafta ne nastaje samo raspadanjem zivih organizama i njihovim talozenjem, vec malo drugacije, budu oznacene kao jeres (o tome prica i Freeman Dyson u predavanju iznad).

    Nazalost, cesto se desava da je naucno drustvo prilicno inertno. U tom smislu se slazem sa Kuhn-om i njegovim vidjenjem naucnih revolucija. Kad budem imao vremena i inspiracije napisacu nesto vise na tu temu.

    Ima i jedna anegdota, kada je Per Bak, otac ideje o samoorganizovanoj kriticnosti hteo da objavi kljucni rad u nekom od vrhunskih casopisa, recezenti su ga odbijali, kao jereticara. Medjutim jedan urednik je na silu rad objavio, i ispostavilo se da je to bio pun pogodak. Kasnije je Per Bak na jednom predavanju pricao o celoj prici, ispostavilo se da su u prvom redu sedeli recezenti koji su rad odbijali, nisu se ni zacrveneli 🙂

    Sviđa mi se

    • Da, izvrsno je to primijetiti i imati na umu da je svaka ideja značajna, ma kako nam iz našeg trenutačnog kuta gledanja izgledala. Naišao sam na zgodan web-link na kojemu je popis neshvaćenih, a kasnije s-lovorim-vijencima-slavljenih: http://amasci.com/weird/vindac.html#j19.
      (Osobno, volim priču o dokazu da je bakterijska vrsta Helicobacter pylori uzročnik vrijeda, gastritisa i da je povezan s MALT limfomom), gde je ideja Warrena i Marshala iz australskog Perta odbačena tada, samo zato što je bilo uvrijeđeno mišljenje i gotovo kao dogma, da je želudac sterilan.

      Sviđa mi se

  2. Drago mi je da vam se sviđa post. Zapravo sam ga napisao u jeku jedne internetske rasprave o pseudoznanosti (ja sam, naravno, bio zastupnik pseudoznanosti 😀 http://symblogia.wordpress.com/2011/01/25/pseudoznanost/#comment-715 ), ali sam tada odustao od objavljivanja jer je ta rasprava postala previše usijana za moj ukus. Sad mi se činilo zgodno da se nadovežem na prethodni post, pa sam ga pronašao u računalu. Vjerojatno je ostao dio ondašnjeg polemičkog raspoloženja, a možda je zato i zanimljiviji…

    Hvala na linkovima, Josh i ”izmedju”… Za razliku od jednoga sudionika gorenavedene rasprave, ja ne vjerujem da je jamac dobre znanosti prije svega metoda, nego pametni znanstvenici. A doista je malo gdje toliko pametnih ljudi kao u znanosti (i tu svakako spadaju ovi na koje ste ukazali linkovima). Tako da je sigurno da mnogi znanstvenici vide u čemu je problem (naime, ako doista ima problema, kao što ja mislim da ima), ali je upitno koliko mogu učiniti za njegovo rješavanje.

    U čemu je, dakle, točno taj problem, kako ga ja vidim? Svrha znanosti se, s jedne strane, može predstaviti kao načelno lišena suviše ljudskih briga, naime, naprosto kao povećanje znanja o svijetu. I to je u osnovi točno. Ali, budući da je tako postavljena zadaća beskonačna, a mi ljudi smo u svakom smislu konačna bića, jasno je da od beskraja mogućih stvari mi istražujemo samo one stvari koje su na neki način za nas relevantne. Pitanje o tome je li nešto relevantno ili nije prije je stvar prosudbe nego li egzaktnosti – ne mogu zamisliti znanstveno-egzaktno rješenje nekoga pitanja o relevantnosti. Jer relevantnost prosuđujemo opet naspram ciljeva koje sebi postavljamo. A to koji su ciljevi dobri i poželjni, i što je za ljude više a što manje važno, i tome slično… to, po svemu sudeći, nije moguće znanstveno riješiti. Tako da to što znanost treba istraživati (a što pak ne treba jer je gubitak vremena) na kraju ne može biti određeno znanstveno. Zbog toga je autonomija znanosti uvijek samo djelomična – to što će znanost istraživati i čime će se baviti uvijek su-određuje društvo, prije svega kroz financiranje (dakle, npr. država/politika ili privatni investitori ili multinacionalne kompanije…), ali i time što su znanstvenici privatno dio društva pa ih zanimaju stvari koje zanimaju i druge ljude. Zato će nužno u nekom naopako postavljenom društvu i znanost dobrim dijelom biti naopako postavljena. Zato se, kad čitam lijepi intervju sa S. Ostojićem, ne mogu ne rastužiti kad on spominje zamisao o znanstveniku kao renesansnom čovjeku… Naravno da bi to bilo sjajno, ali u ovom anti-renesansnom društvu u kojem se sve specijalizira toliko da smo svi sve više nalik kotačićima u nekom mehanizmu kojega niti ne razumijemo a još manje nadziremo, čini mi se iluzornim očekivati da će znanost funkcionirati bitno drugačije.

    Sviđa mi se

  3. Odlična dva zadnja upisa. Kad ostavimo sve ostrašćenosti po strani cijeli problem stoji u tome što se taj redukcionistički model započet još Demokritovim atomizmom pokazao toliko korisnim da je većina jednostavno uložila sve nade da ćemo tim putem objasniti cijelu prirodu. Oni znanstvenici koji su smatrali da smo od toga modela izvukli sve što smo mogli i da su holistički modeli ispravniji put danas su svedeni na razinu redikula. Naročito zato što je new age pokret u potpunosti prihvatio holističku sliku svijeta i sve neobičnosti koje priroda stavlja pred nas tako da je danas uopće spomenuti holizam u znanstvenoj zajednici postalo vrlo opasno. Strogo postavljenu crtu razgraničenja između “razumnog” i “budalaština” ne smijemo prijeći ni za milimetar jer ćemo time pokrenuti val koji će nas nepovratno vratiti u praznovjerje. Tako da ćemo sve ono što se ne uklopi u ovu, prevladavajuću konceptualizaciju svijeta proglasiti nepostojećim, a one koje sumnjaju ili prigovaraju proglasit ćemo protivicima razuma ili napretka. Ono što nam je svima nužno potrebno je osjećaj sigurnosti, da nismo spoznajno ograničeni, da na koncu ništa neće ostati skriveno našim empirijskim istraživanjima, da nas razum ne vara. Mehanicistički koncept nam nudi upravo tu sigurnost. Ali priroda se ne podvija pod našim uvjerenjima, konceptima, razgraničenjima i potrebama za sigurnošću. I uvijek iznova nađe načina da nas iznenadi. Eto, nisam rekao ništa o čemu već niste pisali ali potreba za komentarom me nadjačala 🙂

    Sviđa mi se

    • Putniku: molio bih te da pokušaš objasniti kako doživljaš “holistički pojam svijeta”. Naime, ja kao znanstvenik uvijek razmišljam holistički, a u biti radim to, metaforički ću se sada izraziti da na osnovu kapljice mora pokušavam uopćiti pojavu na razini mora (cjelokupnosti). Stoga me jako interesira tvoje poimanje holizma (ali ne onih pročitanih definicija, nego baš tvoje poimanje). I hvala unaprijed 🙂

      Sviđa mi se

      • Pozdrav ondajosh 🙂

        Kako holistički doživljavam svijet? Jedino kako ga mogu doživjeti (iskusiti), kao cjelinu sastavljenu od sustava u međusobnim neraskidivim, kontinuirano mijenjajućim odnosima. Jedini način za bilo koji sustav da postoji je međudjelovanjem s okolnim sustavima koji su opet u međudjelovanju s okolnim sustavima itd. Možda zvuči nepopularno hipijevski ali uistinu jest sve povezano. I to toliko povezano da stroge granice između sustava zapravo i nema. Niti organizmi kao psihofizički sustavi nisu međusobno samotni razdvojeni otoci. Oni su procesi i međudjelovanje s okolinom pa i na nama možda neobične načine. Evo, zašto recimo mnogima ona teza o proširenom umu koju Sheldrake istražuje (telepatija, osjećaj da vas netko gleda) mnogima zvuči besmisleno? Pa upravo zbog toga što unatoč postojanju polja promatramo prirodu isključivo kao sumu njenih dijelova. A kako uopće razlomiti psihu na dijelove? Možemo mi blejati u neurone dok ne poplavimo ali dok ne shvatimo da je i psiha međudjelovanje s okolinom, a ne nešto što opstoji isključivo u glavi takve neobične pojave i dalje će nam se činiti potpuno nemogućima. Sheldrake shvaća da razlamanje prirode na dijelove može biti određeni spoznajni put ali to ne znači da ćemo tim putem moći objasniti sve prirodne pojave ili da je to prava istina o naravi prirode. Koliko ideja morfnih polja uistinu drži vodu ne možemo u potpunosti znati jer ih osim Sheldrakea trenutno nema puno koji su voljni više istraživati.

        Sviđa mi se

        • Putniku: početi se baviti nečime, u ovom slučaju provjeriti da li Sheldrakeova(e) teorije “drže vodu”, nije nužno započeti proučavanjem tih teorija. Upravo je to jedna od blagodati teorije sustava (i pohvala mojoj lijenosti) da se opća matrica nekog sustava poznaje bez detaljnijeg upućivanja u dinamiku sustava i bez kibernetskih objašnjenjima komunacije u sustavu. Dakle, ta matrica je iznad sustava i kao neki njen vrlo složen, a opet jednostavni simbol. To objašnjenje naišao sam i kod Pierra Bayarda u knjizi naslova “Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali”. Tako i ja, “heretik” nisam pročitao Darwinovo Podrijetlo vrsta (i ktomu me nije sram), a sveudilj potvrđujem studentima da teorija evolucija potvrđuje da napreduju oni koji se prilagode… Osobno mi se sviđa tvoje poimanje holizma. Da li se mislio pod ovime da “…I to toliko povezano da stroge granice između sustava zapravo i nema.” u stvari da granice ipak postoje (to je jedna od pretpostavki sustava), ali da su sustavi otvoreni (open systems) pa se doimaju kao da su bez granica?

          Sviđa mi se

          • Da, mislim da u prirodi i nema strogo zatvorenih sustava.

            Vezano uz Sheldrakea, više neovisnih istraživanja dobro bi došlo i onima koji se boje ispasti iracionalni ako im se misli maknu izvan trenutnih znanstvenih spoznaja. Osobno mi je nekako svejedno kad ionako vjerujem da nitko nema monopol nad istinom.

            Sviđa mi se

  4. Ovo mi se, ne znam zašto, valjda po etimološkoj vezi, jako sviđa: “… znanstvenika koji znanstvenom metodom potvrđuje ”magiju”” 🙂 Slutim da će se možda u CERNu nečemu sličnom približiti…

    Odlični postovi i odlični komentari, pridružio sam se i svojim komentarom, iako mi je Sheldrake potpuno nova i vrlo uzbudljiva priča. Ako igdje budeš spominjao narav svog bloga Davore, onda spomeni da se koristi i u obrazovne svrhe… 🙂

    Sviđa mi se

    • @Magičar – kako to misliš etimološka veza? Nisam nešto “ubrao” dobro ili, jer ne vidim na što misliš kada kažeš “etimološka veza”? BTW, Magičaru, čitao sam nešto i tvoj blog još prije i svidjelo mi se ono što sam čitao. Najviše se sjećam postova o Sloterdijku i Bukowskom, a ovaj potonji mi je bio posebno interesantan. Lijep pozdrav do sljedećeg čitanja.

      Sviđa mi se

    • @Magičar, ne bih upotrijebio tu riječ jer ne znam kako ju ti doživljavaš…Moj stav jest da je Sheldrake znao što ga čeka nakon objave njegovih stavova. Ali njega je vodila jedna druga nit vodilja, koja je bila iznad onoga što je paradigma. Dakle, jasno i javno nudi nešto drugačije. Osobno volim kada imam više pristupa nekom problemu, kada ga sagledam s nekoliko kuta.
      Zaista je važno razgovarati. I slušati, možda još važnije. Hvala Davoru.

      Sviđa mi se

      • @ondajosh, Davor je spomenuo na jednom mjestu “znanstvenika koji znanstvenom metodom potvrđuje ”magiju”” pa sam se samo nadovezao svojom mišlju. Inače, o Sheldrakeu ovo mi je prvi glas i ne bih se upuštao o nekakvu ocjenu njegova rada osim izražavanja neskrivene simpatije 🙂 Jer i ja sam, kao i Davor – za “pseudoznanost” 🙂
        Ima jedna zanimljiva stvar u vezi onog što je moguće na ovom svijetu. Moje gledište jest magičarsko – sve što mogu misliti ujedno stoji kao mogućnost ovog svijeta. O toj hipotezi nekada znam satima meditirati. Stoga, bilo koja ideja za mene ne može biti promašena. Nešto na tragu Davida Bohma i njegovog stava da su zbilja i mišljenje jedno odnosno da ih ne treba razdvajati…

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s