informacija?

Živa se bića, i tamo gdje ne možemo pretpostaviti neku svijest o cilju, uvelike ponašaju svrhovito. Jedan smjer shvaćanja živih organizama, naime vitalizam, pretpostavljao je da stoga za objašnjenje života uz poznate fizičke čimbenike treba pretpostaviti još neki dodatni, svojstven živim bićima ali ne i neživoj tvari (”elan vital”, ”entelehija” i sl.). Mehanicizam, pak, obećava da sve te naizgled svrhovite pojave može objasniti bez pozivanja na takve dodatne čimbenike, opisom živih bića kao strojeva. Barem negdje od sredine prošlog stoljeća vitalizam je, čini se, definitivno napušten. No, metafore koje se koriste unutar mehanicističkih objašnjenja često zvuče baš kao zamaskirani vitalni faktori.

Paradigma suvremene biologije, mada nominalno mehanicistička, zapravo je postala znakovito slična vitalizmu, s ”genetskim programima” ili ”informacijama” ili ”uputama” ili ”porukama” koji igraju ulogu ranije pridavanu vitalnim faktorima poput entelehija. Mehanicisti su oduvijek optuživali vitaliste da tajne života pokušavaju objasniti riječima koje su prazne, poput entelehije, koje ”objašnjavaju sve i stoga ništa”. Ali vitalni čimbenici i u svojim mehanicističkim maskiranjima imaju upravo tu značajku. Kako neki neven naraste iz sjemena? Jer je genetski programiran da to čini. Kako određeni pauk instinktivno plete svoju mrežu? Zbog informacija kodiranih u svojim genima. I tako dalje… Uvijek nanovo iznikne zamisao svrhovitih organizirajućih počela koja su nematerijalna.

Zapravo je ta dualnost materije i nematerijalnih organizirajućih [u-strojavajućih] počela bila od početka implicitna u mehanističkoj teoriji života. Ona je bitno svojstvo metafore stroja. Svi strojevi podrazumijevaju dualnost između materijalnih komponenti od kojih su izrađeni i svrhovitog dizajna zamišljenog u umu njihovih dizajnera i izrađivača. Kao što je to izrazio suvremeni teorijski biolog Francisco Varela:

”Ono što određuje neki stroj su odnosi, pa stoga … organizacija nekog stroja nema veze s materijalnošću, odnosno sa svojstvima komponenti koje ih određuju kao fizička bića. Materijalnost ne ulazi u organizaciju [u-strojstvo] nekoga stroja, mada se podrazumijeva.”

Ta je dualnost materije i forme zapravo unutarnje svojstvena svim tradicionalnim filosofijama formi… U suvremenom se kontekstu ona obično poima kao dualnost materije i informacije. Informacija je ono što in-formira [u-obličava]; ona ima in-formativnu ulogu [naime, u-obličavanja, ”formativnog uzroka”, op. d.] kao što je naglasio Norbert Wiener, osnivač kibernetike, u svojoj zamisli prvenstva informacije pred materijom i energijom. On je to razlikovanje vidio kao bitno za materijalistički nauk: ”Nikakav materijalizam koji to ne priznaje ne može danas preživjeti.” Ta se pozicija može činiti radikalnom, ali zapravo sve od 17. stoljeća je opstanak materijalizma ovisio o svome miješanju s platonističkim pojmom nematerijalnih organizirajućih počela: prirodnim zakonima.

Ali, ako biološku ”informaciju” nije moguće razumjeti pomoću materijalne podloge samih gena, što je onda ona? Je li informacija platonička, transcendira li nekako vrijeme i prostor? Ili je imanentna unutar organizama? …

Informacija je pomodna riječ. Živimo u ”informacijsko doba”, okruženi smo informacijskom tehnologijom… Ali, što je ona? I unutar i izvan granica znanstvenog diskursa općeniti način upotrebe te riječi nije usko ili precizno povezan sa stručnim pojmom informacije iz teorije informacije… Kad npr. biolozi govore o ”genetskoj informaciji” obično koriste tu riječ u nekom neodređenom, ne-stručnom smislu, i često ju je moguće zamijeniti s jednako neodređenom i ne-stručnom upotrebom riječi program.

”Smatra se da informacija, taj moderni izvor oblika, obitava, često kao latentna ali s mogućnošću uzrokovanja, u molekulama, stanicama, tkivima, ‘okolišu’, omogućujući im da prepoznaju, odabiru i upućuju jedni druge, da grade jedni druge i sebe same, da upravljaju, nadziru, pokreću, usmjeravaju i određuju svakovrsna događanja.”

Narav te informacije ostaje tajanstvena, a upotreba zamjenskih riječi poput uputa ili programa ne pojašnjava mnogo. Je li ona fizička ili mentalna? Je li u biti matematička? Je li to neka vrsta pojmovne apstrakcije? Ako jest, iz čega se tu apstrahira? (Rupert Sheldrake 1988.)

Što je, dakle, informacija? Matematički formalizam nazvan ”teorija informacije” razvio se sredinom prošlog stoljeća u vezi s proučavanjem mogućnosti telefonskih komunikacijskih kanala da prenesu poruke od pošiljatelja do primatelja. Količina informacije nekog događaja nije definirana nijme samim, nego tek s obzirom na vjerojatnost da se on dogodi (u odnosu na sve druge mogućnosti). Binarnim simbolima se onda označavaju da-ili-ne odluke, i broj takvih odluka potreban da bi se neki obrazac jednoznačno odredio definira količinu informacije toga obrasca. No, taj matematički definirani pojam informacije vrijedi samo za zatvorene sustave (što biološki sustavi nipošto nisu). On je, također, primjenjiv samo tamo gdje su poznate vjerojatnosti nekoga događaja. Biolozi, kad govore o ”genetskoj informaciji”, ne koriste taj precizni pojam, nego neki manje određeni, svakodnevni pojam informacije. Tako da nijedna od nekoliko različitih matematičkih definicija informacije ovdje baš ne pomaže. (O svima njima možete više pročitati u vrijednom i svima online dostupnom svesku šesnaestosveščanog ”priručnika” filosofije znanosti posvećenom informaciji. Na žalost upravo je članak posvećen pojmu informacije u biologiji za sad tek skiciran. Zahvaljujem Magičaru na linku. 🙂 )

Što je informacija? Prema današnjoj jezičnoj upotrebi informacija je priopćenje o stanju činjenica. Informacija je ono što objavljuje neki biro za informacije, ono što je sadržano u statističkim dokumentacijama, diplomatskim izvješćima, u vijestima tajnih službi… Pojam informacije uvodim pomoću mnogih primjera… Ali, što je zapravo informacija, to nisam rekao. Sokrat sa mnom ne bi bio zadovoljan.

Na pitanje o biti informacije nećemo iscrpno odgovoriti, ali pitanje možemo jednim dijelom pomaknuti dalje. Mi još od Sokrata znamo kako nas pitanje o onome što neka stvar doista jest može odvesti dalje, pa i kad ga na koncu moramo ostaviti neriješeno. Moći ovo razumjeti označava onoga tko se odvažio da se nazove ne sophos, mudrac, nego samo philo-sophos, ljubitelj mudrosti…

Mi, ljudi razdoblja kojim dominiraju Descartesovi pojmovi, možda ćemo postaviti pitanje: ”Što označava riječ informacija?” Materijalnu stvar (možda tiskarsku boju na telegramskoj cedulji) ili neki sadržaj svijesti (dakle moje mišljenje kad čitam telegram)? Ovo je pitanje uznemirilo teoretičare informacije naših dana, i oni su došli do rezultata koji ih možda još i više uznemiruje: nijedno od to dvoje. Informacija nije niti materijalna stvar ni sadržaj svijesti. Oba tumačenja padaju na onome zašto je pojam informacije uopće uveden, na objektivnom karakteru informacije.

Uzmimo da je informacija tiskarska boja na cedulji. Tada ono što sam napisao u Hamburgu kad sam predavao telegram i ono što je primatelj u Münchenu dobio u ruke nije ista informacija, jer su to različite cedulje – no informacija je upravo ono što je zajedničko objema ceduljama. Uzmimo da je informacija misaoni proces u duši čovjeka koji misli sadržaj telegrama. Tada je ono što sam mislio kad sam predavao telegram drugačija informacija od onoga što je mislio primatelj kad je primio telegram. Informacija nije taj naš akt svijesti, nego ono što taj akt svijesti zna, ono što je zajedničko objema, inače vrlo različitim, svjesnim osobama.

Danas se stoga počinjemo navikavati da informacija mora biti shvaćena kao treća stvar, koja je različita od materije i od svijesti. Ali ono što se time otkrilo jest stara istina na novom mjestu. To je platonovski eidos, aristotelovska forma, odjevena tako da i čovjek dvadesetog stoljeća uči o njima ponešto naslućivati.

Čak nam porijeklo riječi ”informacija” daje ovaj mig. Pogledamo li u latinski rječnik pod glagolom informare, nalazimo značenje ”formirati”, ”oblikovati”, u prenesenom smislu ”oblikovati u duhu”, ”sebi predstaviti”, a otud informatio kao ”od-slik”, ”predstava”, ”pojam”… Informacija je, dakle, svakako nešto kao donošenje forma u materiju ili materije u formu… Informatio se može razumjeti samo u pojmovnom paru forma-materija, a izvorno je strana pojmovnom paru svijest-materija…

Ja ću, bez bližeg objašnjavanja pojmova koji se pri tom podrazumijevaju, informaciju shvatiti kao formu ili oblik ili kao strukturu. Ta forma može biti forma različitih osjetilno opipljivih predmeta ili procesa koje može proizvesti čovjek: tiskarske boje ili tinte na papiru, krede na ploči, zvučnih valova u uzduhu, strujnih impulsa u krugovima, itd. Ona nije identična s geometrijskom formom, jer tiskani telegram i akustički govor telefonom sadrže istu informaciju. Ona pripada višem stupnju apstrakcije… Nju čovjek može opaziti, razumjeti, misliti. Ali ona nije duševni akt mišljenja, nego ono što to mišljenje misli; misao, u onom smislu u kojemu mogu reći da dva čovjeka misle isto…

Moderni biolozi, npr. u genetici, potpuno legitimno govore o informaciji. Jedna kromosomska rečenica u svojim genima sadrži informaciju koja definira fenotip individuuma, ukoliko je on određen nasljedno… Evidentno je da ako su igdje na mjestu pojmovi informacije, onda su to ovdje. Ali tu nema nikoga tko govori, nikoga tko nešto priopćava ili razumijeva ono priopćeno…

Možda je ovdje najnaivniji način izražavanja također doista najprimjereniji stvari: onaj koji primjenjuje jezične kategorije i tamo gdje nema nikakve svijesti koja govori i sluša. Kromosom i individuum koji raste stoje u takvom odnosu kao da kromosom govori a individuum sluša. Metafore koje se nameću svakom istraživaču prirode pružaju svjedočanstvo o tome, na primjer način govora da kromosom propisuje način rasta ili da rast sluša taj propis…

Na ovo nemam nikakav valjan odgovor… Čvor se izvjesno može presjeći i pokušati informaciju definirati bez ikakva odnosa prema jeziku ili priopćenju. U tom slučaju u prirodi objektivno postoji informacija… i mi samo oponašamo ono što je pronađeno. Može se, međutim, slutiti da je to upravo ustrojstvo našeg mišljenja koje se jezično artikulira, a koje nam omogućuje da iz beskrajne mnoštvenosti prirode izvučemo upravo ove aspekte; mi pristupamo prirodi s pitanjima koja su informacijske vrste i onda ih [informacije] nalazimo… (Carl Friedrich von Weizsäcker 1959.)

Što znači da informacija ima “objektivni karakter”?

Informacija (kako ju se uobičajeno shvaća) nešto je blisko povezano s onim što pružaju prirodni znakovi… Kažemo da dvadeset godova na deblu naznačuju, znače, da je to drvo staro dvadeset godina. To je informacija (o starosti drveta) koju godovi nose. Slično tome, povećanje obujma žive (u staklenoj cijevi, termometru) znači da se povećava temperatura… Prirodno značenje je informacija. Ono mora biti istinito. To neće reći da mi moramo znati što stvari znače, koju informaciju nose. Možemo ne znati. Možemo to tek trebati pronaći strpljivim istraživanjem. Ali to što pronađemo strpljivim istraživanjem – tragovi u snijegu znače to i to, ili osjenčenja na filmu naznačuju to i to – to je nešto što je bilo istina i prije nego smo to našli. U tom (prirodnom) smislu značenja, mi otkrivamo što stvari znače… Što stvari znače, što naznačuju, … neovisno je o tome što mi mislimo ili vjerujemo. Možemo tražiti informaciju da bismo zadobili znanje, ali postojanje informacije za kojom tragamo ne ovisi o bilo čijoj spoznaji… Utoliko je informacija različita od znanja. Informacija ne treba svjesna bića da bi postojala, a znanje treba. Bez života nema znanja (jer nema nikoga tko bi nešto znao), ali ipak ima informacije. Još uvijek postoji ono što bi, da spoznavatelji postoje, trebali znati. (Fred Dretske 2007.)

Ipak, mada ima takav ”objektivni karakter”, po svemu sudeći informacija (vidjeli smo) nije materijalna, a nije ni mentalna.

Je li informacija neovisna ontološka kategorija, različita i od fizičkog/materijalnog i (pretpostavimo li da možemo povući to kartezijansko razlučivanje) i od mentalnog? Wiener je, primjerice, smatrao: ”Informacija je informacija, ne materija niti energija.” Ako nije nezavisna ontološka kategorija, na koju je [od one dvije] svodiva? Ako jest neovisna ontološka kategorija, u kakvom je odnosu s fizičkim/materijalnim i s mentalnim? … Bi li moglo biti da informacija nije ni tu (inteligencija) ni tamo (prirodni svijet) nego na pragu, kao osobita veza ili sučelje između svijeta i njegovih inteligentnih stanovnika? Ili bi mogla biti negdje drugdje, u nekom trećem svijetu, intelektualno dostupnom inteligentnim bićima ali ne i ontološki ovisnom o njima? (Luciano Floridi 2007.)

Pojam informacije tako iskače iz kartezijanske sheme svijest-materija, dok bi se bolje mogao uklopiti u ranije aristotelovske sheme (forma-materija, aktualno-potencijalno, četverostruki pojam uzroka) koje možda čuvaju Aristotelov izvorni interes za biologiju. A možda bi nas doista, kako reče Weizsäcker,  mogao dovesti i do toga da bolje razumijemo što je za Platona i Aristotela značilo eidos (forma).

Literatura:

  1. Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 87.-88., 113., preveo: ja
  2. navod prema: Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 33., 39.-43., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
  3. Fred Dretske, Epistemology and Information, ovdje, str. 4. -5., preveo: ja
  4. Luciano Floridi, Trends in Philosophy of  Information, ovdje, str.15.-16., preveo: ja

(ranija inačica ovoga zapisa objavljena je na prvom izdanju bloga: informacija? (iii.’06.))

Oglasi

13 misli o “informacija?

  1. Koliko se danas ta rec izlizala kad meni nikad nije ni pao na pamet ovaj izvorni smisao… U informatickom drustvu… Danas je smisleno reci: ako hoces da uoblicis nesto, bezi od informacija.

    Sviđa mi se

    • Da, to čemu smo danas izloženi kao ”informacijama” se čini bliže onoj Kantovoj mnogolikosti, raznovrsnosti (die Mannigfaltigkeit) koja se jedva može sabrati pod neko jedinstvo forme. Utoliko je taj bezmjerni suvišak ”informacija” prije kaos, manjak forme, puka masa, bezobličnost, pa to što kažeš svakako stoji. No i ovaj, tome suprotni, aristotelovski pojam informacije kao forme se potajice očuvao i danas u jednoj temeljnoj prirodnoj znanosti. Ono što se u znanstvenom žargonu naziva ”centralna dogma molekularne biologije” govori tome da su u DNA pohranjene informacije potrebne za uobličenje živog bića, no bez da se sam pojam informacije u tom kontekstu eksplicira.

      Sviđa mi se

  2. Imam nekoliko pitanja:

    Možemo li lažni iskaz smatrati informacijom?

    I zašto informaciju ne bismo shvatili u materijalnom smislu, kao suptilni mehanizam koji upravlja razvojem složenijih sustava?

    Sviđa mi se

    • 1. Dretske (link je gore u literaturi) je tu izričit, a meni se čini da je u pravu: ne možemo. Taj iskaz je informativan jedino ako ga prozremo kao lažnoga, ali tad informacija nije ono što je intendirano iskazom, nego je informacija to da taj laže. Evo Dretskea:

      ”As the name suggests, information booths are supposed to dispense information. The ones in airports and train stations are supposed to provide answers to questions about when planes and trains arrive and depart. But not just any answers. True answers. They are not there to entertain patrons with meaningful sentences on the general topic of trains, planes, and time. Meaning is fine. You can’t have truth without it. False statements, though, are as meaningful as true statements. They are not, however, what information booths have the function of providing. Their purpose is to dispense truths, and that is because information, unlike meaning, has to be true. If nothing you are told about the trains is true, you haven’t been given information about the trains. At best, you have been given misinformation, and misinformation is not a kind of information anymore than decoy ducks are a kind of duck. If nothing you are told is true, you may leave an information booth with a lot of false beliefs, but you won’t leave with knowledge. You won’t leave with knowledge because you haven’t been given what you need to know: information.
      So if in formulating a theory of information we respect ordinary intuitions about what information is—and why else would one call it a theory of information?–we must carefully distinguish meaning, something that need not be true, from information which must be true. There are, to be sure, special uses of the term “information”— computer science is a case in point—in which truth seems to be irrelevant. Almost anything that can be put into the memory of a computer, anything that can be entered into a “data” base, is counted as information. If it isn’t correct, then it is misinformation or false information. But, according to this usage, it is still information. Computers, after all, can’t distinguish between “Paris is the capital of France” and “Paris is the capital of Italy.” Both “facts”, if fed into a computer, will be stored, retrieved, and used in exactly the same way. So if true sentences count as information, so should false ones. For computational purposes they are indistinguishable.
      This approach to information–an approach that is, I believe, widespread in the information sciences—blithely skates over absolutely fundamental distinctions between truth and falsity, between meaning and information. Perhaps, for some purposes, these distinctions can be ignored. Perhaps, for some purposes, they should be ignored. You cannot, however, build a science of knowledge, a cognitive science, and ignore them. For knowledge is knowledge of the truth. That is why, no matter how fervently you might believe it, you cannot know that Paris is the capital of Italy, that pigs can fly or that there is a Santa Claus. You can, to be sure, put these “facts”, these false sentences, into a computer’s data base (or a person’s head for that matter), but that doesn’t make them true. It doesn’t make them information. It just makes them sentences that, given the machine’s limitations (or the person’s ignorance), the machine (or person) treats as information. But you can’t make something true by thinking it is true, and you can’t make something into information by regarding it as information.
      So something—e.g., the sentence “Pigs can fly”–can mean pigs can fly without carrying that information. Indeed, given the fact that pigs can’t fly, nothing can carry the information that pigs can fly. This is why, as commonly understood, information is such an important, such a useful, commodity. It gives you what you need to know—the truth. Meaning doesn’t.”

      Sviđa mi se

    • 2. Nisam siguran što misliš pod ”mehanizam”. Recimo da neki industrijski špijun hoće dobiti i prodati konkurentskoj firmi informaciju o nekom novom stroju. On može tu informaciju imati u vidu nacrta na papiru, ili u vidu nacrta na mikrofilmu, ili u nekom računalnom mediju, ili u vidu samoga stroja (recimo da ga ukrade), ili (ako je dobar inženjer) pohranjenu u svom mozgu, itd. Osim toga, kad šalje tu informaciju radio-valovima onda je ona pohranjena u obrascima elektromagnetskog polja, ako je netko izgovara onda je pohranjena u obrascima titranja zraka, itd. U tim svim slučajevima informacija je ista, ali je materija u kojoj je ona utjelovljena vrlo različita. Tako da je, čini mi se, nužno razlikovati samu informaciju od njenog materijalnog utjelovljenja.

      Sviđa mi se

  3. Ja ću reagirati (neo)pragmatistički: informacija je ono što učinimo s njom.

    O problemu informacije nemam pojma i o tome nisam ništa čitao, ali čini mi se da je u pitanju samo ‘pomodna’ varijanta pojma istine. Ovo Dretskeovo razlikovanje informacije i značenja je pomalo naivno, a kritika je jednaka kao u slučaju ‘dobrote’ ili ‘istine’; različiti ljudi će na različite načine definirati te pojmove. Spomenuti industrijski špijun možda se dočepao namjerno defektnog nacrta, branio ga životom, i potom skužio da je nacrt beskorisan. Sumnjam da će mu utjehu pružiti konstatacija kako je život riskirao za značenje, a ne za informaciju. Razlikovati ih možemo tek nakon što ih provjerimo ili upotrijebimo, a ako s značenjem možemo postići iste ciljeve kao i s informacijom, onda je distinkcija nepotrebna.

    Nietzsche nešto piše o tome. Niz pokušaja realizacije nekog cilja može propasti, a kada jedan ‘upali’, mi ga retroaktivno proglašavamo za ‘svrhu’, ‘intenciju’, ‘telos’, i sl., premda je u pitanju pucanj u prazno za koji nismo imali pojma čime će rezultirati. Reprodukcija je lijep primjer. Stvaranje mnogo potomaka (R-selekcija) u najvećem broju slučajeva rezultira smrću, a one koji prežive smatramo realizacijom svrhe. Problem je u tome što ih ne možemo unaprijed razlikovati, pa jedini kriterij može biti retroaktivno spoznati uspjeh.

    Gotovo cijeli period studiranja bio sam neselektivno izložen raznoraznim hilemorfističkim objašnjenjima, i ne mogu reći da su me se dojmila. Nisam siguran da formu trebamo tumačiti kao metafizički entitet, dovoljno će biti i jezično objašnjenje.

    Sviđa mi se

    • Što se tiče izloženosti hilemorfističkim objašnjenjima tijekom cijelog studija, Heidegger (kojega, ako se dobro prisjećam, i neopragmatizam dijelom svojata) negdje reče: ”potrebno je najprije petnaestak godina studirati Aristotela, pa tek onda prijeći na druge stvari”. Tako da si po tom Heideggerovom kriteriju, izgleda, suviše brzo diplomirao. 😉 Šalim se, naravno da poštujem tvoju neimpresioniranost, mada, razumije se, ona ne mora meni predstavljati neki argument protiv hilemorfizma.

      U vezi starih pojmova u novom ruhu: upornost kojom se neki pojmovi uvijek nanovo vraćaju može biti motivirana ovim ili onim konzervativizmom (možda je takav slučaj i na tvom studiju), ali može biti motivirana i ”prisilom fenomena”. Teško mi je zamisliv kontekst u kome bi npr. Norbert Wiener zastupao skolastiku. Ipak, ”nematerijalnost” informacije mu se činila neizbježnom.

      Dok se slažem se da je svrhovitost kod ne-jezičnih bića uglavnom spoznatljiva retroaktivno, ipak mislim da se može doista raditi o spoznaji, a ne pukom učitavanju. Odnosno, da se ne radi uvijek nužno o ”pucnju u prazno” čiji nasumični pogodak mi naknadno proglasimo ”ciljem”. Mogu ponoviti primjer iz komentara uz post ”§51. svrhovito?”:

      Mlado ptice kukavice, nikad ne upoznavši roditelje niti ikoga iz svoje vrste, u točno određeno doba godine se zapućuje na točno određeno mjesto, gdje se nalazi s drugim mladim kukavicama, i potom sve zajedno idu do mjesta gdje se nalaze starije kukavice. Je li to svrhovito ponašanje? Je li ispravno, kad jedna kukavica krene na put, reći da je ona krenula RADI TOGA da se nađe s drugim kukavicama? Ja mislim da je to evidentno tako, odnosno, slažem se s Aristotelom da (u takvom slučaju) mi VIDIMO svrhe u prirodi, vidimo da se nešto događa s nekim ciljem. Čini mi se da je doista potrebno neko a priorno ”sljepilo” koje isključuje samu mogućnost takvog opisa da bi se ustvrdilo ”to mi tek naknadno učitavamo da ona ide RADI TOGA da se nađe s drugim kukavicama”.

      Taj primjer može poslužiti i za pitanje o navodno ”jezičnom” karakteru informacije: zar nije ispravno reći da to mladunče kukavice ima informaciju o tome gdje treba ići da nađe druge kukavice? Ali, kakvog smisla ima smatrati da se tu radi o nekom jeziku? Sigurno je da joj nitko nije ”rekao” kamo treba ići. A ipak, čini se da je tu primjereno govoriti o informaciji.

      Sviđa mi se

  4. No dobro, s obzirom na intenzitet izloženosti hilemorfizmu, čini mi se da sam odradio 15 godina u 5, tako da bi Heidegger bio zadovoljan… hehehe

    Možda zastranjujemo od izvorne teme, ali valja i hilemorfizam promisliti. Kao jedan od problema tu je teorija evolucije. Ono što ćemo mi u ovom trenutku prepoznati kao formu određenog organizma, iz evolucijske je perspektive samo jedna točka na kontinuumu razvoja vrste. Pitanje je kad jedna forma nestaje, a druga nastaje? Drugi problem je djeljivost bića. Forma implicira jedinstvo, ali tada ne bismo mogli predočiti što je to kriška torte, polovica jumbo pizze, ili ‘kotač auta’. Nadalje, kako shvatiti relacijska svojstva? Ako forma zahtjeva materiju, što onda označavaju riječi poput ‘svjetlije’, ‘bahato’, ‘toplina’, ‘kontrola’, ‘preteći’, ‘jatak’, i sl.? Možda to nisu oznake forme i možda forme i jezik ne stoje u homolognom odnosu, ali ako je forma ono što spoznajemo, ono jedno u mnoštvu, kako smo onda u stanju razumjeti te riječi i koristiti ih? Meni je u svim ovim slučajevima plauzibilnije lingvističko objašnjenje,

    Proširimo malo priču. Što ćemo s aktom i potencijom? Jedno biće ima mnoštvo potencija, ne može ih sve realizirati, i one se međusobno poništavaju. Ako je ispravna potencija unaprijed definirana naravlju bića, koja je istovremeno i njegova svrha, čemu ostale potencije? Kada pokušamo primjeniti koncepte akta i potencije na ljudsko djelovanje, također nastaju problemi. Svaki akt bi trebao biti svjesno odabrana potencija, no to nije tako. Ono što jesmo i činimo uvelike je izvan naše kontrole i svijesti. Rekao bih da su koncepti akta i potencije presuptilni; to je kao da pokušamo objasniti funkciniranja Porezne uprave preko atoma od kojih je ona sastavljena.

    Ima tu i drugih problema. Jednom sam napisao neozbiljnu kritiku hilemorfizma, pa kad je nađem, prenijet ću komentare u ozbiljnijem obliku. Ali da se vratimo glavnom toku rasprave. Možemo reći da kukavica krenula na put da se nađe s drugima, isto kao što možemo reći da se mjesec ‘prikrao’ zemlji, da vjetar ‘leti’ i da ‘jesen ulazi u močvaru’, ta da sam te primjere ‘ukrao’ od Tadijanovića. Po meni, to su jednostavno opisi koji funkcioniraju, ali ih ne bismo trebali uopćavati i praviti metafizički nauk od njih.

    Sviđa mi se

    • Sorry, ali ja ne bih (barem ne sada i ovdje) proširivao priču. Ne bih htio nezasluženo preuzeti na sebe posljedice tvoga petogodišnjeg neimpresioniranog trpljenja hilomorfizma. 🙂 Dakle, kontekst u kojem spominjem aristotelovske pojmove je određen: čini mi se da unutar razmišljanja o biologiji (ne o metafizici) aristotelovski pojmovi mogu biti primjereniji od mehaničkih. Naravno, da s obzirom na evoluciju očito je pretpostavka o nepromjenjivosti bioloških formi pogrešna. No, nije isključeno da time nužno otpada pojam biološke forme.

      Drugo: naravno, možemo jednostavno reći da je bilo koji opis metaforičan, i stoga podjednako (ne)primjeren. Mjesec bi u tom smislu bilo podjednako (ne)ispravno nazvati komadom sira gore na nebu (kao u jednom crtiću) kao i dati detaljnu kemijsku analizu Mjesečeve tvari dobivenu empirijskim istraživanjem – sve su to zapravo metafore. Crtić je metafora koliko i periodni sustav elemenata. Doista. Mada je takvo poravnavanje svega doduše moguće, meni nije baš ni uvjerljivo ni zanimljivo. Mogli bismo tako reći da je npr. kukavica ”živa” isto onako kako je ”živa” crvena boja neke haljine, i da je puka socijalna konvencija da se biologija bavi kukavicama i mravima ali ne i bojama haljine (barem onim za koje kažemo da su žive). I teško bi netko mogao opovrgnuti takav sol-lingvizam (ovo sam smislio po uzoru na solipsizam 😀 ), no to ga ne bi učinilo uvjerljivim (kao što solipsizam nije uvjerljiv, mada je teško opovrgljiv). Ja mislim da postoje dobri razlozi da smatram kako su kukavica i mrav živi u drugačijem smislu od živo crvene boje haljine. Uostalom, mislim je to tako očito svakome tko imalo promisli o tome da one koji bi da ih uvjeravam u te razlike ne uzmem za ozbiljno.

      Da onda pokušam pojasniti u čemu je bitna razlika između npr. ”cigla je pala s krova radi toga da bi Matu pogodila u glavu” i ”kukavica je išla da bi se našla s drugim kukavicama”? Zašto prvo ne smatram svrhovitim događajem a drugo smatram? Zato što se kod kukavica radi prije o pravilu nego o iznimki, i još važnije, da kukavice (i živa bića općenito) nastoje ostvariti takav susret i kad su ometene (mijenjaju način, ali ne mijenjaju cilj) dok cigla ne trči za dotičnom glavom. Evo iz posta ”morfogenetička polja”, malo niže: ”…mnogi sustavi koji se razvijaju sposobni su za regulaciju; drugim riječima ako se odstrani neki dio sustava koji se razvija (ili ako mu se doda neki dodatni dio), sustav se nastavlja razvijati tako da se prozvede više ili manje normalna struktura. Klasičan prikaz tog fenomena su pokusi H. Driescha iz 1890-ih na embrijima ježinaca. Kad se jedna od stanica vrlo mladog embrija u dvostaničnoj fazi ubije, preostala stanica ne rađa pola ježinca, nego malog ali potpunog ježinca. Slično, mali ali potpuni organizmi se razviju nakon uništenja jedne, dvije ili tri stanice u četverostaničnoj fazi. Obrnuto, ishod spajanja dva mlada embrija ježinca je razvoj jednog golemog ježinca… Rezultati tog tipa pokazuju da se sustavi koji se razvijaju kreću ka jednom morfološkom cilju, te da imaju neko svojstvo koje određuje taj cilj i omogućuje im da ga dosegnu čak i kad se dijelovi tog sustava uklone a normalni tijek razvoja poremeti.” Mislim da ovi primjeri pokazuju bitnu razliku između forme ježinca i forme kriške – ova druga je potpuno proizvoljna i ovisi skoro isključivo o našoj samovolji, ona prva baš i ne.

      Sviđa mi se

  5. Evo još jedan link za matka, ako se bude vraćao ovom postu: The Information Philosopher (http://www.informationphilosopher.com/). Tip je odvaljen. Odmah na naslovnoj stranici razotkriva svoje poslanje. Želi odgovoriti na pitanje: What is the process that creates information structures in the universe? Odgovor mu je vrlo intrigantan. Kaže, lakonski, da se trebaju dogoditi dva procesa: The first is the mysterious collapse of a quantum-mechanical wave function, which happens in any measurement process. The second is a local decrease in the entropy (which appears to violate the second law) corresponding to the increase in information. Naravno, pridodaje da se entropija svemira povećava kako bi se zadovoljio II. zakon. Spoj kvantne mehanike i entropije, koga ne bi zainteresirao!
    Nadam se da gorite od znatiželje da tipa “upoznate” 🙂

    Odličan post, davore, koji je već na tragu i mojih profesionalnih preokupacija. Slutim da si entropiju mislio spomenuti u nekom od narednih postova jer mi se nekako čini da je neodvojiva od informacije….

    U mojoj struci, s aspekta informacije, mi se bavimo odnosima podatka, informacije, znanja i zamisli – mudrosti. 🙂 U literaturi se navedeni topic može naći pod nazivom DIKW hiearachy (http://en.wikipedia.org/wiki/DIKW)… pa možda nekog bude zanimalo. Zanimljivi su ti odnosi. Kad Wiener kaže da informacija nije ni materija ni energija čovjek se zapita: pa ne bi li možda mogla biti neka vrst njihovog odnosa?! OK, samo spekuliram… 🙂

    Osobno sam sklon vjerovati ono što većina ne vjeruje, da je informacija samo koncept, odnosno da su samo podaci objektivni i razasuti prirodom. Mi ili kukavica dajemo značenje podatku na koji naiđemo. Sukladno tomu, znanje bi bilo informacija u kontekstu, dok se uz mudrost veže moć predviđanja itd.

    Sviđa mi se

  6. @ davor

    Ok, sužavanje hilemorfizma na područje biologije nešto mijenja na stvari. Ako teorija ima smisla, unatoč tome što potječe iz izrazito sumnjivog metafizičkog nauka, nemam ništa protiv njezine obrane. Dakako, to će zahtjevati malo sistematičniji prikaz. U tom slučaju, slaba točka će joj biti mirenje svrhovitosti i procesa selekcije, ali ne isključujem da se i tu nađe neko objašnjenje.

    Ne bih rekao da spomenuti ‘sol-lingvizam’ nivelira sva objašnjenja. Upravo suprotno. On nam pomaže da objasnimo uvjerljivost pogrešnih tumačenja. Čini mi se razumnim skeptično reagirati na pojam svrhe, imajući u vidu povijest filozofije, a i sadašnjost zdravog razuma; doista je bio neselektivno primjenjivan, pa tu treba biti oprezan.

    @ magičar

    pogledam sajt uskoro, izgleda jako zanimljivo.

    Sviđa mi se

  7. Ne odgovaram jer stalno čekam da nađem vremena za čitanje Magičarevih linkova, ali nikako da stignem… U svakom slučaju, prihvaćam izazov pa ću pokušati nešto napisati o entropiji i ovdje objaviti bude li suvislo (nisam planirao, ali mi se sviđa prijedlog)… 🙂 Prije toga, svakako se kao tema nametnuo hilemorfizam. 😉

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s