nedostatnost riječi? (ulomak iz Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima)

To je vrlo težak tekst, ovdje bih htio izložiti samo nekoliko aspekata koji se odnose na naš problem. Recimo ovo: u pogledu onoga što omogućuje spoznaju stvari, Platon razlikuje pet elemenata. Tri prva su: ime (onoma); definicija (logos, shvaćen u užem smislu, to jest: definicija koja sadrži, kaže sam Platon, imenice i glagole); slika (eidolon). A potom dvije druge razine, dva druga načina spoznavanja: četvrto je ono što nazivamo znanošću (episteme, koja je, kaže on, također i ispravno mišljenje – orthe doxanous), i onda potom jedan peti element. Da shematiziramo ovaj složeni tekst, mislim da bi se moglo reći ovo: tri prva vida spoznaje (imenom, definicijom, slikom) takvi su spoznajni vidovi da pružaju spoznaju jedino preko onoga što je heterogeno, u tom tekstu kaže Platon: suprotno samoj stvari. Uzmimo primjer kruga, kaže on, jasno je da je arbitrarno ime (kuklos) koje se koristi za označavanje kruga … tuđe samom krugu. Također i dana definicija kruga, što je čine tek imenice i glagoli, jednako je tuđa samom krugu. Treće, slika kruga nacrtanog u pijesku, i ona je strana krugu. Čak je učinjena od elemenata koji su, kaže on [samo] male ravne linije, očito suprotne prirodi kruga. Dakle, sve ovo (ime, definicija, slika) tuđe je samoj prirodi kruga. Što se tiče četvrtog načina spoznavanja, episteme, koja je dakle ujedno orthe doxa (ispravno mišljenje) i nous, ta četvrta razina, taj četvrti oblik spoznaje, za razliku od drugih, ne počiva u izvanjskom svijetu. Riječi su šumovi, nacrtani likovi su materijalne stvari. Četvrti element, episteme, boravi samo u duši. I omogućuje spoznati … ne stvari tuđe ili izvanjske samoj stvari, ona omogućuje spoznati odlike stvari…

Peti element spoznaje je onaj koji će omogućiti spoznaju same stvari u njezinom vlastitom bitku (to on). U čemu se sastoji taj peti oblik spoznaje, što je on? I u tome ima nešto važno.Tko je izvođač pete spoznaje, tko je njezin pokretač? Tko nam daje pristup stvarnosti stvar u samom njezinu bitku? To je nous, taj nous o kome je rečeno da je stvarno prisutan u četvrtom, prethodnom vidu spoznaje, s episteme i orthe doxa. Drugo, kaže Platon, ta spoznaja koju tako stječemo i koja omogućuje da shvatimo sam bitak stvari, kako se nju može stvoriti? E pa, može je se stvoriti kretanjem, usponom i silaskom po četiri druga stupnja spoznaje i preko instrumenata koji karakteriziraju druge oblike spoznaje. I tako se, usponom od imena do definicije, od definicije do slike i od slike do episteme, potom se spuštajući njima, potom se opet penjući, i tako će, malo pomalo, doći do shvaćanja spoznaje samog bitka (to on) kruga i stvari koje se želi spoznati. No da bi nas hod uspona i silaska duž ostalih stupnjeva spoznaje mogao stvarno voditi do tog petog stupnja, još je potrebna dobra odlika duše. Treba imati srodnosti, biti suggenes sa stvari samom (to pragma).

I dok duša dobrih odlika tako ostvaruje spori, dugi, teški hod uspona i spuštanja uz ostale oblike spoznaje, dok je primjenjivala ono što Platon naziva tribe – u užem smislu: trenje – time će biti moguća spoznaja onoga što je sama stvarnost u svome bitku. Ta riječ “tribe” je važna. To je materijalno trenje. Ovdje imamo odjek i podsjećanje na sliku vatre koja se mora upaliti u duši kao u svjetiljci. Tribe je, također, u jednom općenitijem i apstraktnijem smislu, sve što je vježba, vježbanje. To je sve ono čime se navikavamo, vježbamo u nečemu. Prema tome vidite da je spoznaja petog žanra posve različita od četiri ostala stupnja spoznaje. No ta posljednja spoznaja stječe se jedino nekom praksom, stalnom praksom, praksom koja se neprestano ostvaruje, praksom trenja između drugih vidova spoznaje.

Naravno da shematiziram, jer taj tekst sa svim svojim formulacijama izaziva velik broj poteškoća što se tiče platoničke teorije spoznaje, što se tiče značenja koje treba dati riječima kao što su doxa, episteme, cijeli problem shvaćanja nousa itd. Ono na čemu bih htio ustrajati, i aspekt pod kojim bih htio razmatrati taj tekst jest … problem za koji mi se čini da upravlja cijelim VII. pismom … naime: što je to filosofija kada se nju više ne želi misliti kao logos nego kao ergon? … Naime filosofska spoznaja, čisto filosofska spoznaja, doista je posve različita od četiri ostala oblika spoznaje. No ipak, zbilja te spoznaje može se dosegnuti jedino marljivom i stalnom praksom ostalih vidova spoznaje.

U svakom slučaju, iz te teorije spoznaje koju, ponavljam, Platon predstavlja kao izričito objašnjenje razloga zbog kojeg odbija pisati, iz te analize on izvlači određene posljedice koje su formulirane u samom tekstu. Platon kaže:

Ako je točno da je spoznaja dakle to, ako je točno da postoji tih pet stupnjeva spoznaje i da se spoznaja onoga što je stvarnost u samom svom bitku može ostvariti samo tribe (trenjem) spoznajnih vidova jednih o druge,

e pa, kaže on,

ozbiljan se čovjek tim stvarima ne može baviti pišući.

Ne može se pišući baviti tim stvarima iz razloga koji nisu rečeni u tekstu, ali se vrlo jasno pojavljuju budući da upravo pisanje, dajući onome što je poznato i onome što se mora upoznati oblik matema, mathema, mathemata koje su u neku ruku sredstvo ili prijenosnik već ostvarene spoznaje onome tko je mora spoznati, ni na koji način ne može odgovoriti na to što je zbilja filosofske spoznaje: stalno trenje spoznajnih vidova jednih o druge.

… Vidite da ako se odbijanju pisanja o kojem sam vam govorio zaista mora dati smisao koji sugeriram, nikako u tom platonskom odbijanju pisanja ne bi trebalo vidjeti nešto poput nastanka logocentrizma u zapadnoj filosofiji [napomena urednika: ovdje je vrlo jasna referencija na teze J. Derride]. Vidite da su stvari kompliciranije od toga. Jer kroz odbijanje pisanja, ovdje, u cijelom tekstu VII. pisma, slijedi tema nedostatnosti logosa. Samo odbijanje pisanja artikulira se kao odbijanje spoznaje koja bi išla putem onoma (riječi), logosa (definicije, igre imenica i glagola itd.). Sve to, ujedno pisanje i logos, tu je jednostavno odbačeno. Pisanje nije odbačeno jer je oprečno logosu. Naprotiv, stoga što se nalazi na istoj strani kao i on, i što je, na svoj način, poput izvedene i drugotne forme logosa. I zauzvrat, to odbijanje pisanja i logosa pridruženog pisanju, ili logosa kojem je pisanje podređeno, to se odbijanje čini u ime nečeg pozitivnog, što dakle nije sam logos, nego u ime tribe, u ime ostvarivanja, u ime muke, u ime rada, u ime određenog vida radnog odnosa sebe sa sobom. U tom odbijanju pisanja nikako ne treba dešifrirati nastanak logocentrizma, nego nastanak nečeg posve drugog. Nastanak filosofije, filosofije u kojoj bi sama zbilja filosofije bila praksa sebe na sebi.

ulomak iz Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima, predavanja 1982/3., Zagreb 2010., str. 226.-230., preveo: Zlatko Wurzberg

(najprije objavljeno na forumčiću pjaceta)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s