platonizam novovjekovne fizike? (ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Ako promatramo samo Galileja – a to je izrazitije kod njegovog suvremenika Keplera, slično je kod Kopernika i nekih drugih – onda ćemo morati reći da je njegova teorija prirodne nauke dalekosežno bila platonovska teorija. Od dva velika antička filosofska autoriteta, koje je poznavao srednji vijek, oni se nisu pozivali na Aristotela nego na Platona, i to na Platona matematičara, na liniji na kojoj on slijedi Pitagoru. …

Aristotel je [za njih] bio dogmatizirani učitelj prošlih vjekova a sada se, kako se govorilo, od napisanih knjiga čovjek okreće knjizi prirode. Ali autoriteti su još bili važni pa je sad Platon, koji je bio zanemaren u srednjem vijeku, najednom postao krunski svjedok. Naime, Platon na koga se oslanjao srednji vijek a još i kasna antika bio je prije svega mistički Platon. To je bio Platon neoplatoničara koji opisuje uzdizanje duše prema božanskom Jednom. To je dio, ali samo jedan dio zbiljskoga Platona. Isti Platon opisuje i zahtijeva silazak u čulni svijet, vraćanje u pećinu, kako se to kaže njegovom metaforom. Ovaj silazak je Platon faktički izvršio u teorijskom dijelu svoga mišljenja, pomoću matematike. To je nagoviješteno u sedmoj knjizi ”Države” a šire u ”Timaju”; to je svakako bio bitni sadržaj njegova nenapisanog učenja. Platon je imao nacrt matematičke prirodne nauke. To je bila nauka koja polazeći od najvišeg božanskog, prema kojem treba da se uzdigne duša, nastoji da objasni i u što je moguće većoj širini pokaže puninu onog pojedinačnog koje se može čulno opažati, i to pomoću pojmova matematike. Na ovog Platona su se pozivali Kepler i Galilej.

Time je, pak, prije svega iskazana opet samo jedna tvrdnja, naime tvrdnja: čulni svijet se razumije pomoću matematike. Ali kako je to moguće? Nije li to, štaviše, posve nepojmljivo? Matematika ipak radi s onim misaonim. Matematika, na primjer, trougla nema posla sa nekim čulnim trouglom. U ranijim predavanjima o Platonu ja sam slobodnom rukom na tabli otprilike nacrtao jedan krug ili trougao a zatim postavio pitanje: ”Je li ovo zbilja krug? Da li ovaj trougao zaista ima zbroj uglova od 180°?” Odgovor je, naravno: ”Ne.” Niti ovaj trougao koji je nacrtan slobodnom rukom niti neki trougao koji je nacrtan linijarom, niti trougao koji možemo  čulno opaziti, niti onaj koji možemo napraviti – nije tačan. Dakle: matematika se ne bavi čulnim stvarima. Ona se bavi onim što možemo misliti, ono što duh – grčki nous – može misliti. Kako onda ono što možemo misliti može postavljati zakone onome što opažamo čulima? To je problem.

Na ovaj problem Kepler daje promišljen odgovor. On je teološki i glasi: bog je stvorio svijet primjereno svojim stvaralačkim mislima. Ove misli su matematičke. Bog je stvorio čovjeka prema svojoj slici. … Čovjek je kao duhovno biće slika boga i kao takav on je u stanju da razmišlja o božjim stvaralačkim mislima i da ih spozna u materijalnim tvorevinama. Ovo ponovno spoznavanje, ova služba bogu je prirodna nauka.

To je platonizam u kršćanskom jeziku. Čisto platonovski bi se reklo: ljudska duša je dio svjetske duše, a ljudski um, ukoliko spoznaje jednu vječnu istinu, jest u božanskom umu koji ovu istinu vječno spoznaje. Svjetska duša, pak, koja pokreće sebe i sve ostalo, ovim kretanjem proizvodi sve što ima svoje nastajanje i propadanje, i ona zna šta čini.

Ovdje Kepler formulira ne samo tezu filosofske teologije nego ujedno opisuje način kako on faktički izvršava prirodnu nauku. Svoja velika otkrića on je doživljavao s entuzijazmom koji mu je omogućio da iskusi samo otkrivanje kao gledanje u božanske tajne i time kao službu bogu. … Ali do današnjeg dana prirodnjaci često osjećaju kao Kepler, i to upravo oni koji su veoma produktivni. Od Einsteina baštinimo stav: ”Šta mi drugo pokušavamo nego da naknadno vučemo Njegove poteze.” Ali sa progresivnim opadanjem religioznog vjerovanja u novom vijeku, povjerenje prirodnjaka u riječi koje je upotrebio Kepler postaje sve manje. Teže im pada da svoj doživljaj naučnog otkrića iskažu i takvim riječima.

Ali time postaje jasniji filosofski problem koji kod Keplera, a na kraju krajeva i kod Platona, samo u smislu njegovih vlastitih uvjerenja ostaje neriješen. To je faktičko posredovanje između najviše tačke filosofije, Jednog ili Ideje same, i mnoštva čulnih iskustava. To da uspješnu spoznaju zakona prirodne nauke njeni stvaraoci doživljavaju kao dio ovog posredovanja, to jest jedno iskustvo od najveće važnosti. Ali ovo iskustvo, time što je doživljeno, još nije shvaćeno.

Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., str. 86.-88., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)


(na prošlom izdanju bloga: izvan vremena?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s