ideologija?

Moderno doba voli sebe vidjeti kao kretanje “od mita ka logos-u”, napuštanje tradicijskih i svjetonazorskih predrasuda u korist znanstvenog progresa. Ali naivna samorazumljivost svojstvena svjetonazoru nije tek neko pred-znanstveno ili pred-filosofsko stanje koje je moguće napustiti jednom zauvijek, nego se radi o jednoj “fundamentalnoj tendenciji života”, “potrebi za mirom, sigurnošću i čvrstoćom”, za “instinktivnom sigurnosti, bezupitnosti”, za “ukorijenjenosti” (vidi završetak ovdje). Očituje li se ta “moć samorazumljivoga” i tamo gdje su tradicijski svjetonazori već eksplicitno odbačeni? Moderni naziv za nju je ideologija.

Ideologija nije samo nužno upućena na nauku (utoliko što je došla na svet tek u doba kada je logos zadobio potpunu prevlast) nego ona … polaže pravo na naučnost, sama sebe upadljivo često reklamuje kao jedino pravu, jedino stvarnu nauku…

Na prvi pogled reklo bi se da su filosofija i ideologija veoma bliske…, da oboje potpadaju pod zajednički imenitelj pogleda na svet… Jer zahvataju daleko preko granica pojedinačnih nauka, obema je svojstvena težnja da razviju sveobuhvatan pogled na položaj čoveka u svetu, obadve se trude oko toga da odgovore na pitanja koja najviše zaokupljaju čoveka… Ma koliko … ovde doista postoji izvesna formalna, spoljašnja sličnost, ipak … ideologija nema nikakav neposredan odnos prema osnovnom filosofskom pitanju: uopšte … je ne uznemirava pitanje o pravoj stvarnosti… Ideologija je zatvoreno tumačenje čoveka i njegovog mesta u svetu … [koje] nije prvenstveno usmereno prema istini, već se, štaviše, nalazi u službi životne prakse. Da tako kažemo: više je sredstvo vladavine nego sredstvo spasenja… Svoj glavni zadatak ne vidi u tome da metodički osigura istinu, već samo u tome da mobiliše duhovne energije, da podstakne i učvrsti spremnost za borbu… Uopšte uzevši, ideologija služi stvari volje, a ne stvari mišljenja. Štaviše, ona parališe, guši i onemogućava svaki misaon pokušaj. (Mihailo Đurić 1989.)

Ideologija je, jednostavno, svjetonazor za one koji napuštaju tradiciju da bi bili znanstveni ili progresivni. Stoga se, u skladu sa modernim predrasudama, a različito od ranijih (npr. mitskih i tradicijskih) svjetonazora, više ne poziva npr. na bogove ili pretke, nego prije na neku vrstu (pseudo?-)znanstvene zakonitosti. Ipak, zadržala je ključnu odliku svjetonazora, naime zatvorenost.

Pojam ideologije afirmirali su ponajviše marksisti – najprije, kao ”krivu svijest” o samome sebi, neprepoznavanje vlastite uvjetovanosti društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima.

Najelementarnija definicija ideologije vjerojatno je poznata fraza iz Marxova Kapitala: “Oni to ne znaju, ali to čine.” Sam pojam ideologije podrazumijeva neku vrstu osnovne, konstitutivne naïvete: pogrešne spoznaje vlastitih pretpostavki, vlastitih stvarnih uvjeta, neku distancu, razliku između takozvane društvene realnosti i naše iskrivljene reprezentacije, naše patvorene svijesti o toj zbilji. Zato se takva  “naivna svijest” može podvrgnuti kritičko-ideološkom postupku. Cilj tog postupka je dovesti naivnu ideološku svijest do točke na kojoj može spoznati vlastito stanje, društvenu realnost koju iskrivljuje i tim činom samu sebe razgraditi… To je klasično shvaćanje ideologije kao “lažne svijesti”, pogrešne spoznaje društvene realnosti. (Slavoj Žižek 1989.)

Naravno, to pretpostavlja neku ispravnu svijest: rani marksizam je vjerovao da može znanstveno objasniti mehanizame društva i povijesti. Danas je ta znanstvena ambicija uvelike poljuljana (pa je brigu za ”znanstveno” isljeđivanje  ”mitova” i ”krivih” (”pseudo-”) mnijenja preuzeo scientizam, čiju pak ideologičnost zauzvrat prokazuju, između ostalih, i marksisti). Izgubiviši povlašteni status episteme, marksizam je sveden na jednu doxu koja, poput svih  ostalih, druge proglašava za krive a sebe za pravu (orto-doksnu), što naizbježno priziva sumnju da je takva kritika ideologije i sama neka ideologija.

Ideologije su poznate po svome znanstvenom karakteru: znanstveni pristup kombiniraju s filosofski relevantnim rezultatima i predstavljaju se kao znanstvena filosofija… Ideologija je doslovce ono što joj govori ime: logika jedne ideje. Njezin predmet je povijest, na koju se primjenjuje ”ideja”… Ona razmatra tijek događaja kao da on slijedi isti ”zakon” kao i logičko izlaganje njezine ”ideje”. Ideologije tvrde da poznaju tajne čitava povijesnog procesa – tajne prošlosti, zamršenosti sadašnjosti, neizvjesnosti budućnosti – zbog logike sadržane u njihovim odnosnim idejama… Taj argumentacijski proces ne može prekinuti ni nova ideja niti novo iskustvo. Ideologije uvijek polaze od toga da je jedna ideja dovoljna da se sve objasni u razvijanju iz premise, i da nijedno iskustvo ne može ničemu poučiti jer je sve obuhvaćeno u tom konsistentnom procesu logičke dedukcije. Opasnost u zamjeni nužne nesigurnosti filosofijskog mišljenja totalnim objašnjenjem ideologije i njezina Weltanschauunga nije toliko u nasjedanju na neku nekritičku pretpostavku koliko zamjena slobode kao sastavnog dijela čovjekove sposobnosti mišljenja za luđačku košulju logike kojom se čovjek može prisiljavati gotovo onoliko koliko ga prisiljava neka vanjska sila.   (Hannah Arendt 1950.)

Budući da nijedna teorija povijesti, po svemu sudeći, (još?) nije uspjela pružiti znanstveno uvjerljiva mehanička objašnjenja toga tipa, nad svima njima stoji moguća oznaka ”ideologije”. Marksistička kritika ideologije je uvelike prihvatila vlastitu ideologičnost kao neizbježnu, tješeći se da je i sve ostalo (npr. znanost, filosofija,…) ideologično, ali je, gubitkom znanstvenih pretenzija, (p)ostalo nejasno na čemu temelji vlastitu ”pravost”. Rješenje (?) se našlo u maglovitoj analogiji s psihoanalizom: kritičar ideologije nastupa prema javnosti kao psihoanalitičar prema pacijentu. Problem više nije toliko ”kriva svijest”, pogrešna vjerovanja koja bi se načelno mogla ispraviti racionalnom argumentacijom, nego ”krivo nesvjesno”, naime pogrešna djelovanja čak unatoč ispravnim vjerovanjima; dakle, neka vrsta rascjepa u umu, društvene duševne bolesti.

Moramo se vratiti marksovskoj forumli “oni to ne znaju, ali to čine” i postaviti sebi jednostavno pitanje: Gdje je mjesto ideološke iluzije, u znanju ili u djelovanju…? Na prvi pogled odgovor se čini očit: ideološka iluzija je u “znanju”. Riječ je o neskladu između onoga što ljudi misle da čine i onoga što zapravo čine – ideologija se sastoji od same činjenice da ljudi “ne znaju što zapravo čine”, da imaju lažnu predočbu o društvenoj realnosti kojoj pripadaju… Uzmimo klasičan marksovski primjer takozvanog fetišizma robe: novac je u zbilji samo puko utjelovljenje, kondenzacija, materijalizacija mreže društvenih odnosa; činjenica da on funkcionira kao univerzalni ekvivalent svih roba uvjetovana je njegovim položajem u teksturi društvenih odnosa. Ali samim pojedincima se ta uloga novca – da bude utjelovljenje bogatstva – čini kao izravno, prirodno svojstvo stvari što se zove “novac”, kao da je novac već po sebi, u svojoj izravnoj materijalnoj realnosti, otjelovljenje bogatstva…

Ali takvo čitanje marksovske formule zanemaruje iluziju, pogrešku, iskrivljenje koje je na djelu već u samoj društvenoj realnosti na razini onoga što ljudi čine, a ne samo na razini onoga što misle ili znaju da čine. Kad pojedinci upotrebljavaju novac, oni vrlo dobro znaju da u tome nema ničeg tajanstvenog – da je novac u svojoj materijalnosti jednostavno izraz društvenih odnosa. Svakodnevna spontana ideologija svodi novac na običan znak, što osobi koja ga posjeduje daje pravo na dio društvenog proizvoda. Tako na svakodnevnoj razini pojedinci vrlo dobro znaju da iza odnosa među stvarima stoje ljudski odnosi. Problem je u tome što se u svojem društvenom djelovanju, u onome što čine, ponašaju kao da je novac, u svojoj materijalnoj realnosti, izravno utjelovljenje blagostanja kao takvoga. Oni su fetišisti u praksi, ne u teoriji. Ono što oni “ne znaju”, što pogrešno shvaćaju, je činjenica da su u svojoj društvenoj aktivnosti – u robnoj razmjeni – vođeni fetišističkom iluzijom… Ne smijemo zaboraviti da [je] građanin je u svojoj svakodnevnoj ideologiji … dobar anglosaksonski nominalist, koji misli da … vrijednosti po sebi ne postoje, postoje samo pojedinačne stvari koje, uz druga svojstva, imaju vrijednost. Problem je što se on u svojoj stvarnoj aktivnosti ponaša kao da su partikularne stvari (robe) samo mnogobrojna otjelotvorenja univerzalne Vrijednosti… Iluzija nije na strani znanja, ona je na strani … onoga što ljudi čine…

Ako naše poimanje ideologije ostane klasično, ono prema kojem je iluzija locirana u znanju, tad se današnje društvo mora doimati postideološkim: prevladavajuća ideologija je ideologija cinizma; ljudi više ne vjeruju u ideološku istinu; ideološke tvrdnje više ne shvaćaju ozbiljno. Temeljna razina ideologije, ipak, nije razina iluzije koja prikriva stvarno stanje stvari, nego razina [jedne] nesvjesne … [moći] što strukturira samu našu društvenu realnost… Čak i ako ne shvatimo stvari ozbiljno, čak i ako zadržimo ciničku distancu, mi ih ipak činimo. (Slavoj Žižek 1989.)

Je li proces racionalne argumentacije zapravo načelno nemoćan spram takvih rascjepa, ako nam je ponašanje u tolikoj mjeri neovisno o vjerovanjima?

Postavlja se pitanje nije li u društvenom životu u cjelini komunikacijski proces u stanju služiti održanju i širenju jedne krive svijesti. Teza je kritike ideologije u najmanju ruku to da suprotnost društvenih interesa praktično onemogućuje komunikativno događanje jednako kao i u slučaju duševne bolesti…

[No, ako kritika ideologije] tvrdi kako zna da stvarni društveni uvjeti omogućuju samo izobličenu komunikaciju, to bi … već uključivalo da se zna što bi pri neizobličenoj točnoj komunikaciji moralo proizaći … [te] postupati kao terapeut koji pacijentov refleksivni proces vodi dobru završetku, ka višim uvidima u njegovu životnu povijest i njegovu istinsku bit. U oba slučaja, u kritici ideologije kao i u psihoanalizi, interpretacija drži da je vođena prethodećim znanjem, od kojega se mogu odvojiti prethodno oblikovana fiksiranja i predrasude. (Hans-Georg Gadamer 1968., 1970.)

Nejasno je otkud kritičarima ideologije taj uvid u ”neizobličenu komunikaciju” koji bi  im omogućio dijagnozu društvene bolesti.

Kritika ideologije se sve više zapliće u seriozna radikalna rješenja. Jedno od njih je njihovo upadljivo traženje pribježišta u psihopatologiji. Kriva svijest javlja se u prvoj liniji kao bolesna svijest… Takvo držanje, koje samo sebe grlato proklamira kao najzdravije, najnormalnije, najprirodnije, izaziva zazor kao bolesno. Naslanjanje kritike na psihopatologiju, sadržajno zacijelo utemeljeno, riskira sve dublje otuđenje protivnika… Odviše često to ometa sposobnost razgovora umjesto da mu otvori nove putove; ono postvaruje i lišava zbiljnosti drugoga… Takve  kritičare … zanimaju bolesti, ne pacijenti. (Peter Sloterdijk 1981.)

Razinu “lišavanja zbiljnosti drugoga” pokazuje na primjer ovakvo ideologijsko ponavljanje slavne  Pascalove oklade (kod njega izvorno na postojanje Boga) u situaciji kad racionalni argumenti ne daju jednoznačno rješenje.

Pascalov je konačni  odgovor dakle: mani se racionalne argumentacije i naprosto se pokori ideološkom ritualu, omami se ponavljanjem besmislenih gesta, ponašaj se kao da već vjeruješ i vjerovanje će doći samo.

Daleko od toga da je ograničen na katoličanstvo; takav postupak za postizanje ideološke konverzije univerzalno je primjenjiv, zbog čega je, u određenom razdoblju, bio veoma popularan među francuskim komunistima. Marksistička verzija motiva “oklade” glasi otprilike ovako: buržoaski intelektualac ima svezane ruke i  začepljena usta. Prividno je slobodan, vezan samo argumentima svog razuma, ali u stvarnosti je natopljen buržoaskim predrasudama. Te predrasude ne dopuštaju mu da vjeruje u smisao povijesti, historijsku ulogu radničke klase. Što može učiniti?

Odgovor: prvo treba konačno shvatiti svoju nemoć, svoju nesposobnost vjerovanja u Smisao povijesti; čak i ako njegov razum teži istini, strasti i predrasude izazvane njegovim klasnim položajem sprečavaju ga da ih prihvati. Stoga se ne treba iscrpljivati dokazujući istinu historijskog poslanja radničke klase, već treba naučiti kako da potisne svoje malograđanske strasti i predrasude. Treba si uzeti za primjer one koji nekoć bijahu podjednako nemoćni kao on sada, ali bijahu spremni riskirati sve za revolucionarnu Stvar. On treba imitirati način na koji su oni počeli: ponašali su se kao da vjeruju u ulogu radničke klase, postali su aktivni članovi Partije, prikupljali su novac za pomoć štrajkašima, propagirali su radnički pokret i tako dalje. To ih je omamilo i učinilo da vjeruju sasvim prirodno… Istina je da su se morali odreći nekih pogubnih malograđanskih zadovoljstava, svojih egocentričnih intelektualističkih prepucavanja, njihovog lažnog osjećanja individualne slobode, ali s druge strane – i ne uzimajući u obzir činjeničnu istinitost njihova vjerovanja – dobili su mnogo: žive smislenim životom, oslobođeni sumnji i nesigurnosti, sve njihove svakodnevne aktivnosti popraćene su sviješću kako pružaju svoj mali doprinos velikoj i plemenitoj Stvari. (Slavoj Žižek 1989.)

Ako bi pristanak na takvo “liječenje” ideološkim obraćenjem prije izgledao kao simptom bolesti nego kao terapija, što je s dijagnozom? Je li onaj rascjep mišljenja i djelovanja (o kojem govori Žižek) simptom duboke društvene bolesti? Ista tradicija povezivanja marksizma i psihoanalize nudi jedno pojašnjenje.

Ljudi na dvostruk način podliježu svojim odnosima bivstvovanja: direktno, neposrednim uplivom svojeg ekonomskog i socijalnog položaja, a indirektno posredstvom ideologijske strukture društva; oni, dakle, moraju uvijek razviti takvo proturječje u svojoj psihičkoj strukturi koje odgovara proturječju  između utjecaja njihovoga materijalnog položaja i utjecaja ideologijske strukture društva… A budući da ljudi različitih slojeva nisu samo objekti tih utjecaja nego se reproduciraju i kao djelatni subjekti, njihovo mišljenje i djelovanje moraju biti tako proturječni kao i društvo iz kojeg proizlaze. Time što neka ideologija mijenja psihičku strukturu ljudi ona se ne samo reproducira u tim ljudima nego, a to je značajnije, ona u obliku na taj način konkretno promijenjenog čovjeka, koji zbog toga promijenjeno i proturječno djeluje, postaje aktivnom silom, materijalnom snagomBudući da se psihičke strukture koje odgovaraju određenoj historijskoj situaciji u osnovnim crtama formiraju već u ranom djetinjstvu i mnogo su konzervativnijeg karaktera nego tehničke proizvodne snage, dolazi do toga da psihičke strukture vremenom zaostaju za razvojem odnosa bivstvovanja iz kojih proizlaze, a koji se brzo mijenjaju, pa tako psihičke strukture dolaze u konflikt s kasnijim oblicima života. To je osnovna crta biti takozvane tradicije…  (Wilhelm Reich 1933.)

Dakle, čini se da u našoj psihi (kako god ona bila shvaćena), uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (“ideologija”), nalazimo daleko dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju našim “prosvijećenim” zamislima.

Duša se ne ravna prema društveno-političkim zahtjevima… [koji] možda zvuče i razumno. Ali u dušama sudionika se to ne prihvaća. Oni osjećaju da nešto nije u redu i zbog toga pate. Duša se ne može uvjeravati ideologijom. (Bert Hellinger 2000.)

Stoga je upitno treba li “novome”, “modernome”, itd. dati bezuvjetnu prednost pred “takozvanom tradicijom”, pa problem rješavati isključivo  tako da “pogrešno” ponašanje podređujemo dresuri “ispravnog” znanja; možda i oni “osjećaji” imaju neko svoje pravo.

Razumjeti strukture i poretke našega svijeta, međusobno se razumjeti u ovom svijetu, posve sigurno pretpostavlja jednako toliko kritike i borbe protiv onoga što je ukočeno ili protiv onoga što je postalo strano koliko i obrane postojećih poredaka. Stoga je teška zabluda ako netko misli da … [to] uključuje recimo posebno harmonizirajuće ili temeljno konzervativno držanje prema našemu društvenom svijetu…

Po sebi je razumljivo da jezik svoj napeti život uvijek vodi u antagonizmu između konvencionalnosti i revolucionarnog loma. Svi smo iskusili prvu jezičnu dresuru polaskom u školu… U zbilji je upravo škola ustanova društvenoga konformizma u velikom. Naravno, samo jedna među ostalim. Ne bih želio biti krivo shvaćen, kao da bismo time trebali nekog posebno optužiti. Štoviše, držim: to jest društvo, tako djeluje društvo, uvijek normirajući i konformistički. To nikako ne znači da je sav društveni odgoj samo represivni proces… Antagonizam … između prirodnoga društvenog konformizma i sila koje ga razaraju, a koje oslobađa kritički uvid, … trajan je. (Hans-Georg Gadamer 1970.)

No to je naprosto ljudsko stanje, traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva za sigurnom ukorijenjenošću u društvu i njemu suprotnoga za novim i otvorenim. Ne radi se o takvoj bolesti uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, a iz koje nas može izvući tek navodno nadmoćna “logika ideje” koju slijedi psihoanalitičar, odnosno kritičar ideologije.

Literatura:

  1. Mihailo Đurić, Mit, nauka, ideologija, Beograd 1989., str. 130.-132.
  2. Slavoj Žižek, Sublimni objekt ideologije, Zagreb 2002., str. 49.-50., preveli: Nebojša Jovanović, Dejan Kršić, Ivan Molek, izvornik: Slavoj Žižek, Sublime Object of Ideology (1989.)
  3. Hannah Arendt, Totalitarizam, Zagreb 1996., str.228.-230., prevela: Mirjana Paić Jurinić, izvornik: Hannah Arendt:  Eine Geschichte der totalen Herrschaft (1950.)
  4. Slavoj Žižek, isto, str. 52.-55.
  5. Hans-Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., str. 74.,96., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Klassische und philosophische Hermeneutik (1968.) i Sprache und Verstehen (1970.)
  6. Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 34., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1981.)
  7. Slavoj Žižek, isto, str.63.
  8. Wilhelm Reich, Masovna psihologija fašizma, Beograd 1998., str. 36., preveli: Nadežda i Žarko Puhovski, izvornik: Wilhelm Reich, Massenpsychologie des Faschismus (1933.)
  9. Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 166., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Anerkennen Was Ist (2000.)
  10. Hans-Georg Gadamer, isto, str. 95.-97.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s