idealnost?

Ali čemu uvoditi neku novu znanost nazvanu fenomenologija kad već postoji uspostavljena znanost, naime psihologija, koja objašnjava duševni život ljudi i životinja? (Dan Zahavi 2008. )

Doista, zašto ne očekivati sve odgovore od prirodnih znanosti, uključujući u njih psihologiju (u onoj mjeri u kojoj primjenjuje prirodoznanstvene metode)? Osobito danas kad nam znanstveni i tehnološki razvoj omogućuje tako puno znanja npr. o radu ljudskog mozga ili o evoluciji života… No, to se pitanje ne postavlja tek danas, nego je upravo u njegovom znaku fenomenologija i nastala.

Kraj 19. stoljeća obilježilo je nezadrživo širenje znanstvenog pozitivizma, s njegovim objektivizmom, težnjom za egzaktnošću, matematiziranjem prirodnih znanosti, kauzalnim objašnjavanjem prirodnih procesa itd. Taj je pozitivizam zahvatio sve znanosti, kako prirodne tako i duhovno-povijesne. Činilo se da filosofiji ne preostaje drugo doli da postane metodologijom ili teorijom pozitivnih znanosti, pridržavajući se pritom, koliko je moguće, i sama znanstvene paradigme. Psihologija i sociologija, koje bi svojim pristupom možda mogle baciti drukčije svjetlo na taj cjelokupni znanstveni posao, i same su zahvaćene pozitivizmom. Sociologija je trebala postati socijalnom fizikom, a psihologija, na način prirodnih znanosti, kauzalno objašnjavati psihičke procese… Kada bi psiholozi … u predmetno područje svojeg istraživanja uključili npr. logičke, estetičke, etičke, religijske i sl. sadržaje, tražeći njihovu psihičku genezu i zakonitosti, upadali bi u psihologizam, tj. u pokušaj da dotad zasebne filosofijske ili teorijske discipline ukinu i nadomjeste psihologijama (religije, logike, itd.); da ih proglase dijelovima psihologije te traže da psihologija mjerodavno ispostavi njihove teorijske fundamente. (Milan Galović 1996.)

Od samih začetaka filosofije, osobito se način postojanja onoga čime se bavimo u matematici i logici opirao svakom relativizmu i subjektivizmu. Za Husserla (kao i za Gottloba Fregea, jednog od začetnika druge najvažnije filosofske tradicije u 20. stoljeću, naime (jezično-)analitičke filosofije), to je također i brana spram psihologizma.

Prije nego vidimo kako je Husserl proveo tu obranu, treba reći da se ne radi isključivo o opovrgavanju nekih danas irelevantnih/napuštenih gledišta s početka prošloga stoljeća. Naime, za Hussela je psihologizam bio posebna vrsta naturalizma, odnosno pokušaja svođenja svake spoznaje, pa i logičke, na psihologiju shvaćenu kao prirodnu znanost.

U svome prvom stadiju, u samom proboju, fenomenologija  se razumijevala takoreći kao borba protiv naturalizma, dakako, protiv naturalizma u posebnom obliku psihologizma, i to psihologizma na posebnom polju logike. (Martin Heidegger 1925.)

A naturalistički pokušaji svođenja spoznajne teorije na psihologiju su danas sasvim aktualni (zapravo je Quineov tekst koji se smatra ključnim u suvremenom obratu ka ”naturaliziranju” filosofije prvotno imao podnaslov The Case for Psychologism).

Dok su važne figure s početka 20. stoljeća, poput Fregea i Husserla, vrlo izričito odbacivali naturalizam (obojica su poznati po svome odbacivanju pokušaja naturaliziranja zakona logike, tj. po svojoj kritici psihologizma), stanje se uvelike  promijenilo. Danas mnogi filosofi – i ne ponajmanje unutar analitičke filosofije – prihvaćaju neki vid naturalizma… Možda je primjereno opisati razvoj filosofije zadnjih tridesetak godina kao okret od antinaturalizma ka naturalizmu…

Prema nekim interpretacijama predanost naturalizmu jednostavno znači zadržavanje na onome što je prirodno (nasuprot onome što je natprirodno), ali mislim da je pravo reći da upotreba toga pojma danas uglavnom upućuje na usmjerenje ka prirodnim znanostima. Kao što reče Sellars ”pri opisu i objašnjenju svijeta, [prirodna] znanost je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu a onih koje nisu da nisu”. (Dan Zahavi 2010.)

Husserlovo opovrgavanje psihologizma počiva na osporavanju mogućnosti ”naturaliziranja” idealnosti (dakle njihovog svođenja na empirijsku prirodnu znanost).

Glavni tijek argumentacije psihologizma je ovaj: Epistemologija se zanima za kognitivnu prirodu zamijećivanja, vjerovanja, suđenja i dolaženja do znanja. Međutim, svi su ti fenomeni psihički pa je očito da psihologija mora istražiti i ispitati njihovu strukturu. To se odnosi i na naše znanstveno i logičko zaključivanje, te se stoga logika mora smatrati dijelom psihologije, a logički zakoni psiho-logičkim regularnostima, čija se priroda i valjanost moraju empirijski istraživati. Prema tome, psihologija pruža teorijski temelj logike. (Dan Zahavi 2003.)

Na primjer, psihologist tipično zaključuje:

Kada logičar tvrdi da dve suprotne rečenice ne mogu biti istinite u isti mah, on samo izražava da je meni, u stvari, nemoguće da, na stupnju doživljaja svesti, verujem kako  je zid žut i kako je, istovremeno, zelen. Valjanost velikih načela zasniva se na mom psihičkom ustrojstvu, a ako se ta načela ne mogu dokazati, to je stoga što su urođena. Iz čega, očevidno, proizlazi da, najzad, nema istine koja bi bila nezavisna od psiholoških postupaka [akata] koji vode ka njoj. (Jean-François Lyotard 1954.)

Dakle, sadržaj bilo koje teze, uključujući logičke i prirodne zakone, bio bi neodvojiv od faktičnog čina mišljenja nekoga tko ih misli. Husserl  se ne slaže.

Postojao je pravac … koji je shvaćao zakone mišljenja [logike] kao zakone psihičkih procesa, dakle psihičkog odvijanja mišljenja. Nasuprot tome krivom shvaćanju Husserl je … pokazao da zakoni mišljenja nisu zakoni psihičkog odvijanja mišljenja, već zakoni mišljenog, dakle da se mora razlikovati između psihičkog procesa suđenja i onoga što je prosuđeno u tim aktima. Mi razlikujemo između … suđenja kao takvoga i onog idealnog, tj. sadržaja suda. U tome razlikovanju između realne provedbe i idealnog sadržaja temelji se načelno odbacivanje psihologizma. (Martin Heidegger 1925.)

Temeljna pogreška psihologizma sastoji se u nerazlučivanju na ispravan način između predmeta znanja i akta dolaženja do znanja. Dok je akt psihički proces koji se odvija u vremenu te ima početak i kraj, to ne vrijedi za spoznata logička načela ili matematičke istine. Kad netko govori o zakonima logike ili se referira na matematičke istine, teorije, načela, tvrdnje i dokaze, on se tada ne referira na subjektivno iskustvo s vremenskim trajanjem, nego na nešto bezvremeno i trajno valjano… Mi ipak bivamo svjesni nečega idealnog, što je nemoguće svesti na realne psihičke akte spoznavanja i što je od njih potpuno drugačije…(Dan Zahavi 2003.)

Nemoguće je, na primer, pomešati tok subjektivnih stanja koja matematičar doživljava kad sudi, sa samim tim suđenjem: operacije suđenja mogu se odrediti  nezavisno od svakog toka; jedino se može reći to da matematičar tačno sudi kada pomoću ovog subjektivnog toka  dolazi  do objektivnosti istinitog suđenja. (Jean-François Lyotard 1954.)

Ta razlika između akta spoznavanja i sadržaja spoznaje ne vrijedi isključivo unutar matematike i logike:

Husserl nastavlja svoj argument za razlikovanje između vremenskog akta spoznavanja i bezvremene prirode idealnosti, ali ovaj put u kontekstu teorije značenja. Kako naglašava, kad govorimo o ”značenju” možemo se referirati na ono što pomišljamo (na primjer na to da je ”Kopenhagen glavni grad Danske”), ali se također možemo referirati na sam akt ili proces pomišljanja nečega, a te dvije uporabe moraju se nepokolebljivo držati odvojenima. Konačno, moguće je da različiti ljudi razmatraju isto značenje, da pomišljaju isto uvijek iznova, iako je konkretni proces pomišljanja nov u svakom od tih slučajeva. Bez obzira koliko često netko ponavlja Pitagorin poučak, bez obzira tko ga pomišlja ili gdje se to događa, poučak će ostati potpuno isti, iako će se konkretni akt pomišljanja promijeniti u svakom od slučajeva.

Husserl očigledno ne poriče to da značenje tvrdnje može ovisiti o kontekstu te da se značenje tvrdnje može promijeniti ukoliko su okolnosti drugačije. On samo ističe da formalna varijacija mjesta, vremena i osobe ne vodi do promjene u značenju. Istinosna  vrijednost tvrdnje ”U siječnju 2000. danski premijer bio je muškarac” ostat će ista bez obzira je li izrečena danas ili sutra izgovaram li je ja ili moj prijatelj u Kopenhagenu ili Tokiju.  (Iznimke su izrazi poput ”ja”, ”ovdje” i ”sada”.)

Sama mogućnost ponavljanja istog značenja u brojnim aktima po sebi je dovoljan argument za odbacivanje psihologizma, koji miješa idealnost s realnošću. Ako bi se idealnost doista mogla svesti na utjecaj vremenske, realne i subjektivne prirode psihičkog akta, bilo bi nemoguće ponavljati ili dijeliti značenje, baš kao što je nemoguće ponoviti konkretni psihički akt u trenutku kad se pojavio, a da ne govorimo o dijeljenju akta s drugima. (Mi, naravno, možemo izvesti sličan akt, ali sličnost nije istovjetnost.) Ali ako bi to doista bio slučaj, znanstveno znanje, a jednako tako i uobičajena komunikacija i razumijevanje bili bi nemogući. (Dan Zahavi 2003.)

Naglasak na izvan-vremenskom načinu na koji su nam dani idealni predmeti logike i matematike ne bi trebalo shvatiti kao da im se pridaje neka osobita vrijednost naspram vremenskoga – kao npr. da bi način na koji spoznajemo idealnosti bio jedini valjani način spoznaje. Ne, idealnosti su ovdje samo osobito povoljan primjer da postoji više od jednog načina na koji su nam dani predmeti. Tim primjerom započelo je suprotstavljanje fenomenologije onoj zamisli po kojoj postoji samo jedna spoznajna metoda, i to prirodoznanstvena, ispravna pri spoznaji bilo čega.

Kao temeljna dogma pozitivističkog duha vremena vrijedi shvaćanje da postoji samo jedna nedvosmislena zbilja. U skladu s time može joj se pristupiti samo putem jedne jedinstvene znanstvene metode. No, uspješnom se pokazala metoda fizike. Njezino prenošenje na područje duhovnog dovelo je do zasnivanja empirijske psihologije…

Husserl odbacuje psihologizam na bazi jednog načelnog i dalekosežnog uvida: naime, da se ono što nam je otkriveno kao cjelokupna realnost ne smije misliti kao jednosmisleno. Sveukupna zbilja zapravo se raščlanjuje na mnoštvo vrsta zbilje, na mnoštvo regija s nesvodljivim … strukturama. U strogoj korelaciji prema svakoj regiji postoji i po jedan specifičan stav svijesti u kojem se ona otkriva i koji bitno određuje njezinu konstituciju. (Rainer Thurnher 1995.)

Koliko god se današnje razumijevanje logike ili temelja matematike moglo promijeniti od Husserlova doba, zacijelo ipak stoji da toj promjeni nisu doprinijele empirijske prirodoslovne znanosti – npr. proučavanje rada mozga pri bavljenju matematikom, ili razvojne psihologije djeteta s obzirom na npr. brojeve, ili zoološka istraživanja o sposobnostima životinja da prepoznaju brojeve, ili antropološka istraživanja o raznolikosti poimanja brojeva u raznim narodima…

Prema Husserlu to stajalište [naime psihologizam] griješi ignorirajući temeljnu razliku između područja logike i psihologije. Logika (kao i primjerice matematika i formalna ontologija) … istražuje idealne strukture i zakone, a ta su istraživanja obilježena sigurnošću i egzaktnošću. U razlici spram toga psihologija je empirijska znanost koja istražuje činjeničnu prirodu svijesti, i njeni su rezultati stoga obilježeni istom onakvom nejasnoćom i pukom vjerojatnošću kakve označavaju rezultate svih drugih empirijskih znanosti… (Dan Zahavi 2003.)

Nasuprot usmjerenju na navodno jedinu ispravnu metodu spoznaje, fenomenološka maksima ”povratak samim stvarima” obraća pažnju na to kako su nam dani upravo predmeti te specifične vrste, ali i, ne manje važno, kako mi baš njima pristupamo.

Prema Husserlu psihologizam se može radikalno prevladati samo … [tako da] posvetimo pažnju samim idealnim predmetima… To zahtijeva povratak samim stvarima – zasnivanje naših razmatranja samo na onome što je aktualno dano. Drugačije rečeno, ako bez predrasuda želimo ispitati što su idealnost i realnost, tada moramo obratiti pažnju na njihovu iskustvenu danost… Točna analiza pokazuje nesvodivu razliku između akta spoznavanja i predmeta znanja (u ovom slučaju zakona logike). To se razlikovanje mora zadržati, iako njihova veza ostaje. Tu pak povezanost adekvatna analiza mora ispitati ukoliko ne želi imati posla s praznim postulatima. Želimo li razumjeti idealnost, moramo se konačno okrenuti svjesnim aktima u kojima je ona dana. (Dan Zahavi 2003.)

Formalistima poput Fregea (i nakon njega Russella) to je izgledalo kao Husserlov ponovni pad u psihologizam:

No taj okret prema subjektivnosti nije ponovno padanje u istu pogrešku psihologizma. Prije svega, nema pokušaja svođenja predmeta na akte, nego samo pokušaj razumijevanja predmeta u odnosu ili u korelaciji s aktima. Kao drugo, Husserl želi razumjeti i opisati strukture tih akata. Njega ne zanima naturalističko objašnjenje koje nastoji razotkriti njihov biološki nastanak ili neurološku osnovu. (Dan Zahavi 2003.)

Husserlova  je namjera proći između Scile formalizma, za kojega je logika kao neka tehnika mišljenja koja na koncu ovisi o stanovitim arbitrarno (ili barem konvencionalno) uspostavljenim pojmovima i procedurama, i Haribde psihologizma za koga su zakoni logičkog mišljenja na koncu svodivi  na psihološke zakone koji zapravo upravljaju ljudskom psihom. Husserl zauzima anti-formalistički stav, jer logički formalizam potpuno zanemaruje psihički život u kojem se logičke objektivnosti pojavljuju… (Christopher Macann 1993.)

Fenomenološka analiza spoznaje potrebna nam je kako bismo logiku uopće osmislili, te objasnili njene pretpostavke. No takva analiza po Husserlu vodi nas u područje subjektivnosti, područje u kojemu formalna logika ne zna ništa…

Odmah moramo upozoriti da ta subjektivnost nije ”psihološka subjektivnost”… Husserla ne zanima kako psihološki djeluje neki pojedinac ili neka skupina, nego ga zanima kako djeluje subjektivnost kao takva… Ukratko, Husserlu je do sljedećega: nije dovoljna čisto pojmovna analiza, nije dovoljno istražiti samo strukture teorija i kategorijalnih sistema te analizirati tehničke probleme konstrukcije znanstvenih sistema i logičku strukturu znanstvenog argumenta – sve je to možda korisno, ali nikako nije dovoljno želimo li potpuno razumjeti što znanost znači. Moramo rasvijetliti bit i porijeklo te djelatnosti koja je u pozadini svega, djelatnosti koju teoretičar smatra samorazumljivom. ”Moramo se” – kaže Husserl – ”uzdići iznad samozaborava teoretičara koji, zaokupljen u svojoj teorijskoj djelatnosti stvarima, teorijama i metodama, ne zna ništa o unutrašnjosti svoga vlastitog djelovanja, koji živi u takvim stvarima, teorijama i metodama, ali vlastitu djelatnost nikad ne tematizira.”

Zahtjevom da se usredotočimo na svoj vlastiti ”djelatni život” Husserl čini odlučujući korak koji ga dijeli od Fregea… Iako je odbacio psihologizam, time se ipak nije odrekao svojega zanimanja za ”subjektivne” uvjete spoznaje. (Edo Pivčević 1970.)

Literatura:

  1. Dan Zahavi, ”Phenomenology” u Routledge Companion to Twentieth-Century Philosophy, 2008., 667., link, preveo: ja
  2. Milan Galović,  ”Edmund Husserl” u Suvremena filozofija II. (Filozofska hrestomatija, svezak 8.), Zagreb 1996., str. 54.-55.
  3. Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb 2000., str. 131., preveo: Borislav Mikulić, izvornik: Martin Heidegger, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs, Marburger Vorlesung Sommersemester 1925., Gesamtausgabe Bd. 20 (1979.)
  4. Dan Zahavi, ”Naturalized Phenomenology”, 2010., link, preveo: ja
  5. Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija, Zagreb 2011., str. 18.-21., preveo: Nebojša Mudri, izvornik: Dan Zahavi, Husserl’s Phenomenology (2003.)
  6. Žan-Fransoa Liotar, Fenomenologija, Beograd 1980., str.18., prevela: Mirjana Zdravković, izvornik: Jean-François Lyotard: La Phenomenologie (1954.)
  7. Heidegger, isto, str. 131.
  8. Zahavi, isto
  9. Lyotard, isto, str.19.-20.
  10. Zahavi, isto
  11. Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str. 8.-9., prevela: Darija Domić, izvornik: Rainer Thurnher, Lebenswelt und Wissenschaft bei Edmund Husserl. Eine Anleitung zum Vergleich zwischen Phänomenologie und Konstruktivem Realismus (1995.)
  12. Zahavi, isto
  13. Zahavi, isto, 23.-25.
  14. Zahavi, isto
  15. Christopher Macann, Four Phenomenological Philosophers, London 1993., str. 3, preveo: ja
  16. Edo Pivčević, Na tragu fenomenologije, Zagreb 1997., str. 55.-57., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Edo Pivčević, Von Husserl zu Sartre: Auf den Spuren der Phänomenologie (1972.)
Oglasi

2 misli o “idealnost?

  1. U jednome razgovoru povodom ovoga zapisa pojavila su se dva pitanja, pa da prenesem svoje odgovore. Možda će ta pitanja ili moji pokušaji da na njih odgovorim zanimati još ponekog čitatelja.

    1. Nije li nespretno zamjeriti psiholozima da psihologiziraju? Zar to nije zapravo posao psihologa da psihologizira, kao što stolar radi stolove, a filosof filosofira? Nije li zapravo problem kad se ne-psiholozi (npr. logičari, i drugi) okrenu psihologiji tražeći odgovore na svoja pitanja?

    Čini mi se da ima smisla smatrati spornim to da psiholozi psihologiziraju. Mislim da im to zapravo nije posao, nego se, naprotiv, tu miješaju drugima u posao. Psihologizam prekoračuje granice psihologije, kao što fizikalizam prekoračuje granice fizike, ili kao što stolar zapada u ”stolarizam” 😀 kada prekoračuje granice stolarstva (npr. ako vjeruje da se neki kip ili arhitektonsko djelo može potpuno procijeniti po stolarskim zanatskim kriterijima). Naravno, u pravu si da i svi ostali mogu upasti u psihologizam ili fizikalizam kad od psihologije ili fizike očekuju da objasne nešto što one ne mogu (npr. stalno po forumu vidim kako netko očekuje od fizike (osobito kvantne) da objasni svijest i slično tome).

    Filosofi su, naravno, poseban slučaj. Oni se po definiciji svima miješaju u posao. 😉 Šalim se, naravno, filosofija nema u tom smislu neko zasebno područje kojim se ima baviti, nego joj je upravo posao paziti (npr. u takvim situacijama kad fizičari i ne-fizičari fizikaliziraju ili kad psiholozi i ne-psiholozi psihologiziraju) da ”svatko radi svoje” (kao u Platonovoj Državi 😀 ), odnosno, da ne izlaze izvan onoga što je njihovoj metodi primjereno.

    2. Nije li Frege ipak bio u pravu kad je smatrao da je Husserla ponovno pao u (ponešto prošireni) psihologizam? Jer Frege se htio u potpunosti očistiti od svega subjektivnog, psihičkog, psihološkog itd., i u tome je uvelike uspio.

    Husserl je psihologizam napao zbog nerazlikovanja predmeta spoznaje od akta spoznaje: naime da je psihologizam orijentiran isključivo na (”realne”, vremenske) akte spoznaje i da zato zaboravlja (”idealne”, izvanvremenske) predmete spoznaje. Čini mi se da Fregeovo nastojanje ide u drugu krajnost: potpuno isključivanje akta (dakle ”svega subjektivnog, psihičkog, psihološkog itd.”) u korist predmeta. Husserl tu pokušava ići takoreći ”srednjim putem”, pa razumjeti i akt i predmet u njihovom međusobnom odnosu.

    Sviđa mi se

  2. Davore, apsolutno se slažem s tvojim odgovorom na prvo pitanje. Kao da stalno patimo od toga da apsolutiziramo samo jedan aspekt, a sve ostale zanemarujemo. Bilo da je fizikalizam, bilo da je psihologizam, biologizam, ekonomizam…stalno postoji ta sklonost da se ode u besmislenu redukciju. Naravno, najlakše bi bilo ići linijom manjeg otpora. No to je uvijek opasno jer sužavamo horizonte.

    Koliko daleko može ići ta redukcija, u jednu paradoksalnost, eklatantno svijedoči i primjer filozofa Alexa Rosenberga koji u jednoj svojoj knjizi tvrdi (zanimljivo i u kontekstu problematike psihologizma, intencionalnosti, značenja i objektivnosti a što se protežu kroz ovaj tekst naslovljen kao “idealnost?”) da je “um identičan mozgu, stoga misao mora biti događaj u mozgu, a budući da nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu slijedi da nijedna misao nije o ničemu”. No kao što je to Sir Antony Kenny (tomist i povjesničar filozofije svijetskog glasa) pokazao u svojoj recenziji te Rosenbergove knjige u jednoj rečenici: “Ova odsutnost referentnosti prema vanjskom svijetu bi naravno uključivala i sve “misli” Rosenbergove knjige”. Dakle, budući da nema značenja ili referencijalnosti, slobodno možemo odbaciti sve riječi Rosenbergove knjige i svih takvih redukcionističkih pokušaja bili oni psihologistički, ovi ili oni “-izmi”. Sami sebe pobijaju. Mat u jednom potezu 😀

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s