[Preneseno s bloga Mesto hajdegerijanskih meditacija, a sklopu zajedničkog čitanja: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]
Prva strana bez paginacija
Ono što je u ovoj sekciji potrebno razumeti u jednom osnovnom smislu, da bi se ona kao takva razumela, jesu sledeći pojmovi i njihovi odnosi: pometenost [Verlegenheit], prisni [u gl. obliku vertrauen] “bivstvujuće” [“seiend” (particip gl. sein)] i vreme [Zeit].
Sam početak knjige počinje s citatom koji nas vraća na grčke početke. Ključno je razumeti da pometenost [Verlegenheit] upućuje na ἀπορία. Aporija [ἀπορία] jeste πὰθος Platonovih (ranih) dijaloga i jedan od nosivih elemenata platonovskog dijaloga – ποιεῖν ἀπορεῖν[1]. Ἀπορία se da razumjeti na različite načine.[2] Osnovna značenja su: 1. bespomoćnost [Ratlosigkeit], pometenost [Verlegenheit], teškoća [Schwierigkeit]; 2. ištanje [Mangel]; 3. podozrivost [Bedenklichkeit], dvojba ili dilema [Zweifel].[3] Ἀπορία je stanje nečega ili onoga šta je, ko je ἄπορος[4]. On je kao takav, kao ἄπορος, neprohodan, besputan [unwegsam][5]. On je samom sebi, u vlastitoj teškoj situaciji, stanju, neproziran. Sa druge strane εὔπορος je onaj koji je na dobrom, ali i lakšem putu [εὐπορία][6]. Stoga je onda ta lakoća i neko obilje. Tako je razumljivo i da πόρος označava put [Weg], prolaz [Durchgang], prelaz (preko rijeke) ili gaz [Furt (der Weg durch einen Fluß)], izlaz [Ausgang], pomoćno sredstvo [Hilfsmittel].[7] Stoga se put, imanje puta, shodno navedenom, da razumeti kao neka pogodnost, neki izlaz iz bespuća, jedno razrešenje ili izvršenje bespuća.
Ono što je bitno razumevanje situacije jeste dvostruko nikako [keineswegs]. Upitno je bilo ranije ali sada nemamo odgovor. Tako da pitanje o smislu bitka [die Frage nach dem Sinn von Sein] treba da se obnovi. Drugo Ne je rezervirano za πὰθος antičkog dijaloga. Za ἀπορία odnosno pometenost [Verlegenheit]. Razumevajući Hajdegera, situacija je potpuno nezavidna. Ne samo da izostaje odgovor nego izostaje i sam πὰθος iz koga bi se moglo postaviti pitanje. Tako da je smisao ἀπορία i pitanja potpuno radikalizovan. Stoga je ovakvo postavljanje pitanja tek put u pometenost. Pometenost se tek treba zadobiti.
Prisnost se razumeva kao samorazumljivost imanja nečega, u smislu znanja. Vreme se uzima kao mogući horizont razumevanja bitka. On upućuje u kom smeru će se kretati razumevanje bitka, što sebi istraživanje stavlja za zadatak.
[1] up. Platon Menon, 80d; U nemačkom prevodu koristi se termin ratlos machen (up. Platon: Menon, S. 754 (vgl. Platon-SW Bd. 1, S. 427-428)
[2] up. Historisches Wörterbuch der Philosophie: Aporie, Aporetik, S. 1591(vgl. HWPh Bd. 1, S. 447); Pape: Griechisch-Deutsch, S. 11292 (vgl. Pape-GDHW Bd. 1, S. 321); Grčko-hrvatski rječnik za škole, str. 107.
[3] Navodi su prema Papeovom rečniku uz komparaciju sa Sencovim rečnikom (up. Pape: Griechisch-Deutsch, S. 11292 (vgl. Pape-GDHW Bd. 1, S. 321); Grčko-hrvatski rječnik za škole, стр. 107.)
[4] up. ibid
[5] up. Pape: Griechisch-Deutsch, S. 11300 (vgl. Pape-GDHW Bd. 1, S. 322); Grčko-hrvatski rječnik za škole, стр. 107-108.
[6] up. Pape: Griechisch-Deutsch, S. 36997, 37001 (vgl. Pape-GDHW Bd. 1, S. 1090); Grčko-hrvatski rječnik za škole, стр. 371.
[7] up. Pape: Griechisch-Deutsch S. 75191(vgl. Pape-GDHW Bd. 2, S. 684)]; Grčko-hrvatski rječnik za škole, стр. 775.
nagovor na filosofiju 
Dio razgovora sa zajedničkog čitanja na pjaceta.com:
Marijan: ”Vreme se uzima kao mogući horizont razumevanja bitka. On upućuje u kom smeru će se kretati razumevanje bitka, što sebi istraživanje stavlja za zadatak.”
Što je s vremenom? Je li vrijeme još jedno biće i može li se reći da vrijeme jest? Naslov knjige navodi na pomisao da je vrijeme nešto različito, zasebno od bitka. Znači li to da vrijeme nema neki svoj način bitka i da ono u stvari nije (što mi je apsurdno)?
davor: Mislim da vrijeme treba gledati s druge strane ”ontološke diferencije” između bića i bitka, naime, na strani bitka: kao elemente strukture bitka, a ne kao neka bića.
Ja to razumijem (ne znam koliko pogođeno, u svakom slučaju uz rezervu) u usporedbi s Kantom: kao što je poznato, njegova je ključna ”diferencija” između iskustvenih pojava i njima prethodnih apriornih uvjeta mogućnosti iskustva. To onda vodi u poznate probleme sa ”stvari o sebi”. Heidegger taj a priori, ”uvjete mogućnosti iskustva”, oštrije vidi kao, otprilike, uvjete da bude bića, odnosno, kao ”bitak”. Kod Kanta su vrijeme i prostor, između ostalih, takvi uvjeti, pa ja polazim od toga da je tako i kod Heideggera, naravno, uz značajno drugačije poimanje vremena i svijeta.
Damir Barbarić kaže (Filozofija njemačkog idealizma, Zg 1998., str. 50.):
Zato Heidegger na kraju §3. Kantovu Kritiku čistog uma vidi kao regionalnu ontologiju ”predmetnog područja priroda” (naravno, ”priroda” shvaćena u smislu prirodne znanosti).
Ali, zapravo sam htio reći ovo: Heidegger, tako se meni čini, taj Kantov projekt produbljuje tako da iskustvo ne reducira na prirodoznanstvenu empiriju, nego traži uvjete da uopće bude iskustva, u smislu široko shvaćenog ”razumljenja”. Dakle, uvjeti mogućnosti ne prirodoznanstvenog nego i najsvakodnevnijeg iskustva.
Marijan: O vremenu kao horizontu razumijevanja bitka ima jedan zgodan pasus iz jednog uvoda u Heideggerovu filozofiju Richarda Polta, Heidegger: An Introduction (moj prijevod):
Logično je da, budući da se bitak ne može razumjeti putem definicije, da je potreban neki drugi, posredan način. Tako je uloga vremena u razumijevanju bitka presudna. A kako razumjeti vrijeme? Treba li i neki horizont razumijevanja vremena ili je dovoljno odrediti ga kao trodijelnu strukturu (prošlost, sadašnjost, budućnost)?
davor: Ta je struktura složenija, i uključuje nešto poput onoga što H. u §2. naziva ”čudnovata odnosnost-unazad ili odnosnost-unaprijed”.
Sviđa mi seSviđa mi se