uz Bitak i vrijeme § 1: dijalog o pitanju o bitku

[Izvorno objavljeno na blogu Mesto hajdegerijanskih meditacija, ovdje u sklopu zajedničkog čitanja: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

”Valja ponovno postaviti pitanje o smislu bitka.” Ali, danas ne samo da izostaje odgovor nego izostaje i πὰθος  pogodan za pitanje, naime ἀπορία, pometenost koju tek treba zadobiti da bi to pitanje postalo nužno.

Vid: Ukoliko je najprije potrebno ponovno pobuditi raspoloženje pogodno za jednu aporiju, možda da pokušamo kao u antici, dijalogom? 🙂

Tvrtko: Baš zabavno. Ti bi valjda bio mudri Sokrat, a ja onaj što govori ”Zeusa mi, tako je!”? Neka, prihvaćam igru jer mi nema smisla to što govoriš. Zašto bi bilo nužno buditi interes za neko pitanje koje odavno nikoga ne zanima? Taj ”bitak” je pojam iz žargona one filosofije koja je danas zasluženo zaboravljena, tradicionalne metafizike. Što bi se nas, osim ako nismo baš historičari filosofije, ticale pradavne ”bitke oko bitka”[0] Platona i Aristotela naspram njihovih suvremenika?

Vid: ”Pitanje o bitku” ne proizlazi iz nekritičkog preuzimanja tradicije. Premda stručni filosofijski pojam, ”bitak” ipak nije drugo do imenični oblik onog što izgovaramo svakodnevno stotine puta: onog biti. Kad kažeš ”bio sam u kinu”, ”dosadno je ”, ”dva je manje od pet”, ”sredit ću to”,… u svakoj od tih rečenica je neki oblik toga ”jest”, ”biti”. Pitanje je o smislu toga biti.

Tvrtko: Ali svatko već razumije to jest u tim rečenicama.

Vid: Doista postoji neka prosječna samorazumljivost toga jest koja nam omogućuje da ga neprestano upotrebljavamo. Ipak, upravo je posao filosofa da samorazumljivosti, te implicitne ”tajne sudove običnog uma” eksplicira, učini svojom izričitom temom. Zato je pitanje o smislu onoga biti nužno izričito ponoviti.

Tvrtko: Pitanje je, dakle, što znači to biti? Onda se valjda traži neka definicija ”bitka”.

Definicija (lat. definitio: ograničenje, određenje) je izraz kojim se određuje sadržaj nekog pojma točno i jednosmisleno s pomoću najbližega višega rodnog pojma (genus proximum) i specifične razlike (differentia specifica).[1]

OK, pokušajmo najprije na nečemu konkretnome, npr. ovom tu stolu. ”Viši rodni pojam” bio bi namještaj, a ”specifična razlika” naspram ostalog namještaja recimo to da ima ravnu plohu pogodnu da na njoj nešto obavlja netko tko sjedi. Ako je time otprilike pogođena definicija stola, kako bismo takav postupak primijenili na pojam bitak?

Vid: Radije pokušajmo zaobilazno. Kako bismo od tvoga primjera nastavili dalje ka višim rodnim pojmovima?

Tvrtko: Viši rodni pojam za namještaj je pribor, uporabna stvar. Potom, još viši, konkretna fizička stvar uopće.

Vid: Recimo da je tako.[2] Dalje?

Tvrtko: Ima li dalje?

Vid: Kažemo da jest i za nešto što nije konkretna fizička stvar, na primjer za broj.

Tvrtko: Onda biće (bivstvujuće), neko nešto koje uopće jest? To bi obuhvatilo oboje.

Vid: Je li moguće ići dalje ići u tom smjeru? Apstrahirati i od minimalnog određenja poput ”to” ili ”tu” ili ”nešto”?

Tvrtko: Tad bi, valjda, preostalo samo to jest, ”bitak”. Dalje ne možemo misliti, neki još viši rodni pojam. Znači ”bitak” je najapstraktniji, najopćenitiji mogući pojam?

Vid: To jest neki maksimum apstrakcije.[3] Hegel na početku svoje Znanosti logike kaže o tako razumljenom bitku:

B i t a k,  č i s t i   b i t a k, – bez ikakve daljnje odredbe. U svojoj neodređenoj neposrednosti on je jedino jednak sebi samome, a također nije nejednak prema drugom, nema nikakve različitosti unutar sebe, niti prema vani. Bilo kojom odredbom ili sadržajem koji bi u njemu bio razlikovan, ili čime bi bitak bio postavljen kao različit od nečeg drugog, on se ne bi čvrsto držao u svojoj čistoći. On je čista neodređenost i praznina. – U njemu se  n i š t a  ne može zreti, ako se ovdje može govoriti o zrenju; ili on je samo to, čisto prazno zrenje sâmo. U njemu se jednako malo može nešto misliti ili on je isto tako sâmo to prazno mišljenje. Bitak, ono neodređeno neposredno, uistinu je  N i š t a  i ni više ni manje nego  N i š t a.[4]

Tvrtko: Uh, to ”bitak je ništa” zvuči čudnovato. Zar se bitak ne bi trebao odnositi na jest, a ništa, odnosno ne-bitak, na tome suprotno, na nije?

Vid: Taj se neobični odgovor, naime ”ništa”, javlja uz pitanje ”što je bitak?” Budući da nije nikakvo ”nešto”, da nema nikakvog određenja, da nije ”neko-što”, samo utoliko je bitak upravo ”ništa”. Nije moguće dati drugačiji odgovor na to pitanje. Ali, očito smo time izašli izvan onih okvira unutar kojih, kako rekosmo, svatko razumije što znači kad kažemo ”jest”.

Tvrtko: Čini se da smo napravili korak previše kad smo nakon pojma biće dalje apstrahirali.

Vid: Možda je ipak već pitanje što je bitak pogrešno postavljeno, ako je jedini mogući odgovor na njega teško pojmljiv. Izgleda da bitak nije nešto poput još nekog bića, o kojemu možemo pitati što je to.

Tvrtko: Zar nije tako glasilo ”pitanje o bitku”?

Vid: Zapravo je to prije pitanje o kako nego o što. Već je Aristotel, koji je prvi razvio onaj način definiranja pomoću genus proximum i differentia specifica, vidio taj problem. Naime, to da jesu nije neko opće svojstvo npr. broja dva i ovog tu stola (onako kako je npr. plinovitost opće svojstvo zraka i vodene pare). Način kako jest broj različit je od načina kako jest konkretna fizička stvar. Zato Aristotel kaže da se to biti iskazuje višeznačno[5]. Ne radi se o višem rodnom pojmu nego prije o analogiji između različitih upotreba te riječi. U srednjem vijeku se taj problem prvenstveno pojavljivao kao razlika toga biti u iskazima poput neka stvar jest i Bog jest – načini kako jest Stvoritelj i kako jest ono stvoreno nisu jednaki.[6] Osim toga, zar da Bog, po kome sve jest, ima iznad sebe viši rodni pojam?

Tako su se na dugom putu zakazivanja pitanja što je bitak pokazala barem dva važna momenta: naime da bitak nije još jedno (pa niti ”najviše”) biće[7], te, drugo, da se načini bitka pojedinih bića mogu razlikovati[8].

Tvrtko: Ili se ipak radi o praznom pojmu, koji ništa ne znači, ako već ne možemo definirati što je bitak.

Vid: Ali, sjeti se početka razgovora: ustvrdio si, i to s pravom, da je to biti samorazumljivo.

Mi ne znamo (ne zna ‘se’) što znači ‘bitak’, ali taj izraz je u stanovitom smislu razumljiv svakome.[9]

I ne samo kao jezični izraz, nego uvijek već živimo razumijevajući različitost načina na koji jesu ovaj tu konkretni predmet, broj dva, ja sam, drugi čovjek ili lik iz crtića. Mada to biti svatko nekako već razumije, ipak ne znamo što je to: ne pobuđuje li to nelagodu? Nije li to jedna aporija?

Tvrtko: Zeusa mi, tako je! 🙂


[0] Heidegger navodi Platonovu sintagmu γιγαντομαχἰα περἱ τῆϛ οὑσἰαϛ  (Soph. 246a).

[1] http://hr.wikipedia.org/wiki/Definicija , 31.V.2012.

[2] Heidegger kasnije u SuZ (§15) pokazuje da puko postojeća stvar nije viši rodni pojam uporabnom priboru, nego je razlika između njih kategorijalna, razlika u vrsti bitka.

[3] Eugen Fink tumači taj predstojeći Hegelov navod kao maksimalno naprezanje apstrakcije: ”Početak filozofije nije apstraktan zato što započinje nekim apstraktnim pojmom, nego jer počinje … totalnom apstrakcijom: napuštanjem svega određenoga, žrtvovanjem svega sadržaja, odvraćanjem pogleda od svega pojedinačnog i razlikovanog. To je najveće naprezanje mišljenja, isprazniti se i držati se praznine te shvatiti prazninu kao temelj svakog sadržaja po sebi samome. (…) To što inače činimo uvijek je mišljenje o određenom, mišljenje nečega, mišljenje ovog i onog. (…) Tek u ispražnjenju, u odvraćanju pogleda od vezanosti na ono određeno, svagda sadržajno, svagda posebno, mijenja se čovjek tako da se obraća k neposrednosti onog neposrednog: bitku.” Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 97.-98.

[4] G. W. F. Hegel, Znanost logike I, Zagreb 2003., str. 71.-72.

[5] Aristotel, Metafizika K, (1060b30)

[6] Usporedi Alois Halder, Filozofijski rječnik, Zagreb 2002., str. 20.

[7] ”To razlikovanje nije neko proizvoljno, već ono razlikovanje putem kojega se tek zadobiva tema ontologije a time i same filozofije. (…) Mi ga označujemo kao ontologijsku diferenciju, tj. kao razlikovanje bitka i bivstvujućeg.” Martin Heidegger, Temeljni problemi fenomenologije, Zagreb 2006., str 17.

[8] ”Svako bivstvujuće ima način bitka. Pitanje je ima li taj način bitka u svakom bivstvujućem isti karakter (…) ili se pojedinačni načini bitka razlikuju među sobom? (…) Kako se unatoč višestrukosti načina bitka uopće može govoriti o jednom jedinstvenom pojmu bitka?”, isto, str. 18. Nasuprot Hegelovom shvaćanju bitka kao neodređene neposrednosti, Heidegger shvaća bitak nehomogeno, strukturirano. ”Najvažniji korak prema pitanju Bitka i vremena sada se sastoji u tome da si u punoj jasnoći raščistimo da biće … s obzirom na strukturu svoga bitka nije homogeno. (…) Drugačije izraženo: bitak koji je … svaki put uvijek već ‘razumljen’ nije jednoličan nego pokazuje bogatstvo unutarnje raščlambe.” Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str. 59.

[9] Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb 2000., str. 161.

Oglasi

Jedna misao o “uz Bitak i vrijeme § 1: dijalog o pitanju o bitku

  1. Dio razgovora sa zajedničkog čitanja na pjaceta.com:

    Marijan: Zašto se [kod Hegela] kaže da je bitak praznina (jasna mi je neodređenost bitka)? Meni se na pravu čini da je bitak prije upravo suprotno – (apsolutna) punina. Jer sva bića jesu zahvaljujući bitku.

    I još nešto, u dijelu u kojem Heidegger opisuje predrasude o bitku u prvoj točki nije mi baš jasno je li bitak transcendens ili nije.

    davor: Mislim da to ”praznina” znači isto što i ”neodređenost”. Praznina u smislu da tu nema ničega, odnosno, nijednog nečega (dakle, nikojeg ”što”, odnosno, ima onog neodređenog, ”ni-što”). Ne mislim da je ”punina” suprotna takvoj ”praznini”, utoliko iz tog ”ništa” izvire svako ”nešto”. Kao pitagorejski aperion, ne-određeno, bez-granično, ”ženski” element koji je ”trudan” svim mogućim bićima. Hajdijev zen suradnik Hisamatsu je napisao knjigu pod naslovom ”Punina ničega”.

    Magičar: Ključno mi je ono Hegelovo određenje bitka kao “čisto prazno zrenje sâmo”. Mogu to zamisliti. Ukoliko bi svako biće, jedno po jedno, na neki način uklanjali iz svijeta, preostala bi nam samo ta ‘bitkovna praznina’, ‘samo zrenje’, horizont poimanja uopće. Suprotno tomu, čim bi neko biće ubacili, pridodali u svijet ono bi odmah postalo ‘bitkovito’.

    davor: Da, privlačno je to Hegelovo određenje bitka, ali mislim da je za Heideggera ono suviše teorijsko, ukoliko se sjetimo da theorein znači otprilike ”motriti”. Znamo onu staru platoničku pripovijest po kojem su filosofi oni koji više vole motriti nego sudjelovati, što je ujedno i čest prigovor filosofima. Ovaj Hegelov pojam je moguć samo uslijed krajnje ab-strakcije, od-micanja od zbivanja svijeta. Uslijed toga što to možemo, možemo i zamišljati sebe kao neke načelno izvan-svjetske ”subjekte” koji su tko zna kako i otkud pali u svijet.

    Međutim, Heidegger kaže da prije nego dospijemo do takvog motrišta, prije čistog theorein, prije filosofije, mi uvijek već predontološki razumijemo raznolikost bića. I to ne teorijski, motrilački, apstraktno, ne-sudjelujući, nego upravo sudjelujući u svijetu, bivajući-u-svijetu. Tako da ovo može biti možda jedan aspekt bitka, zadobiven u osobitom motrilačkom stavu, ali nikako cijeli pojam bitka.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s