odlazak bogova i obrat bitka? (ulomak iz Ozren Žunec, Mimesis)

[U] filosofiji koja osobito poslije Nietzschea nastoji oko bitnog, filosofiranju neophodnog životnog približavanja samim počecima grčkog filosofiranja, koje je prethodna filosofijska historiografija nazirala tek kao nesigurno i nevješto pomaljanje logosa iz nebula mita, iskustvo grčkog  božanstva može postati preduvjetom filosofskog ”mišljenja”, pokaže li se da grčka ”religija” i  nije  nikakva religija u smislu  nekog područja vjere, ”ideologije”, ”svjetonazora”, ”narodne uobrazilje” i sl. nego da je grčko božanstvo otkrivač i pokazivač onoga filosofiranju najsvojstvenijega: bitka. Ako izostavimo ranu, arhajsku – a stoga i zbog blizine s mitologijom modernom znanstvenom senzibilitetu još ne sasvim filosofsku misao npr. Talesa koji je ”čini se držao da je sve puno bogova” (fr. 1A22 Diels) ili Parmenida koji mišljenje iskušava ”pošto su me boginje izvele na mnogokazni put” (fr. 18B1, 2-3 Diels), blizinu božanskog i filosofiranja naći ćemo začudno i u klasičnom razdoblju, na kraju pravog grčkog mišljenja: u Aristotelovu temeljnom izrijeku filosofiranja – ”a biće zbori se baš mnogostruko” (Metaph. 1003a30) ili ”ta, mnogostruko zborimo bitak” (Metaph. 1077b15) – govori još unekoliko grčko iskustvo božanstva, njegove mnogostrukosti i njegova promjenljiva pokazivanja, prisutnosti i odsutnosti. Razumjeti vrelo filosofiranja u  bogovima, i to ne samo iz procesa osamostaljivanja mišljenja iz mita nego iz povijesne i bitne domovnosti njegove u četvorstvu što sabire ”nebo i zemlju, bogove  i ljude” (Platon  Gorg.  507E6-508A1), bilo bi istinito i najdublje samoosvještenje čovjeka o vlastitoj biti. (…)

Sofistika, etabliranje znanstvenog odnosa čovjeka nasuprot svijetu, te prosvjetiteljstvo ~V. stoljeća označili su kraj arhajskog sklopa. No, pojavu ovog pokreta arhajski … Grci, tj. oni koji još zadržavaju pogled na iskonu (ἀρχή), ne naziru kao puku pojavu nego kao obrat bitka.

”Osjećaj” udaljenja od iskona … kod liričara [je] postao temeljnim ”raspoloženjem”… Teognid [će], … osvjedočen o kraju bitnog pjesništva, tj. odvajanja pjesništva od svečanosti, igre, muzike i plesa, zapitati:

Gdje vam je srce koje bi se odvažilo uz frulaša zapjevati?,

te konstatirati posvemašnju propast:

Svijet je propao (κόσμος δ’ἀόλωλεν)…

Ponajprije, novo doba nazreto je kao vrijeme odlaska i povlačenja bogova:

Harite, dragi moj, zemlju ostaviše (Teognid).

Povlačenje bogova  pokazuje da se ne radi o pukoj zamjedbi zamiranja i gašenja religioznosti, niti da je uopće riječ o nečem psihologijski ili ideologijski objašnjivom (naprotiv, odlazak bogova tek može objasniti psihološke i ideološke mijene): bogovi za Grke ionako nisu stvar religije, zadovoljavanja potrebe duše za spasom, nego pokazivači bitka. Kao što su Grci  narod iskustva bitka, tj. njegove prisutnosti, zato jer je narav njihovih bogova pojavljivanje, tako će, zahvaljujući njihovu odlasku, skrivanju i odsutnosti Grci iskusiti ono što je nužno iskusivo u svakom iskustvu bitka: obrat bitka, skrivanje i zaborav. Hesiod će to pokazati u mitu povijesti: peta i posljednja ”željezna” rasa ljudi, kojoj su strani svi običaji i pravednost, bit će svjedokom događaja nestanka bogova:

I tada na Olimp sa zemlje širokih staza, u bijele pokrivače skrivajući  lijepo tijelo, besmrtnom rodu će otići napuštajući smrtnike…: prepuštajući pogubne boli smrtnim ljudima; od zla neće biti obrane,

jer ljudi su Pravdu (Δίκη) ”izgnali”. Razumijemo li δίκη ne kao ”pravdu” u  smislu pravnosti i zakonitosti nego kao sklop i udešaj svega što uopće jest, tj. kao svijet u smislu uređenosti i spojenosti onog suprotivnog – κόσμος (”ures”) neba i zemlje – onda ”odlazak” istjerane δίκη ne znači tek kaos, metež, bezvlađe i patnju, dakle unutarsvjetsku pomutnju, nego raspad onoga u svijet sklopljenoga, neba i zemlje, bogova i ljudi, tj. raspad i jednoznačno razdaljenje bića od bitka, te iščeznuće i zaborav bitka. Platon će Kaliklu, a preko njega i cijeloj sofistici, spočitnuti zaborav pravednosti i mjere kao zapravi zaborav bitka:

Kažu pak oni mudri, o Kalikle, da i nebo i zemlju i bogove i ljude zajednica drži, i ljubav i uređenost (svjetskost, κόσμιότητα) i razboritost i pravednost, pa cjelotu ovakvu prema ovima zovu svijet (κόσμον), o  druže, a ne bezsvjetskost (neuređenost, ακόσμία) ni nezauzdanost. Ti mi se činiš da se umom ne obazireš na to, iako si toliko mudar, nego ti je skriveno (λἐληθέν σε) da jednakost geometrička i među ljudima i među bogovima može mnogo; tebi se pak čini da se treba truditi oko bezgraničnog (πλεονεξίαν); za geometriju ne mariš. (Gorg. 507E6-508A7)

Povlačenjem … na Olimp sa zemlje koja je do tada čistina i polje iskustva bitka, … uspostavlja se  nebo kao nebo, zemlja kao zemlja, bogovi kao bogovi, ljudi kao ljudi, odnosno: biće kao biće. Jer, dok je u doba sklopa neba i zemlje zemlja bila samo ukoliko je otvorena nebu, čovjek bio samo ukoliko se kušnjom otvorio bogovima, tj. bitku i vremenu, a ontičko bilo samo i jedino u odnosu spram iskona, bitka, sada se nebo odvaja i razdvaja i razdaljuje od zemlje i prepušta je njoj samoj, kao i smrtnike; dok je pravda bila iskusiva samo iz sklopa svijeta, tj. iz prisustva boginje [Δίκη] i pokazivanja zemaljske pravde spram pravde bitka u njegovoj igri i borbi s nebitkom, sada sve zemaljsko, tj. ontičko postaje i ostaje puko biće kojem je pogled na bitak nemoguć i zapriječen: sada je ”δίκη ‘ἐν χερσί (pravda pak u rukama)”, iskusiva samo u onom najbližem, puko ljudskom, rukom dohvativom. Neumjerenost i bezgraničnost novog čovjeka o kojoj govori Platon, a koju Hesiod i Teognid iskušavaju kao obijest (ὕβρις), lakomost (κέρδος), obilje (sitost κόρος) itd. nisu tek fenomeni moralnog raspadanja, nego znakovi gubitka mjere u onom najiskonskijem, odmjeravanju bitka i nebitka, bića u odnosu spram bitka. Otpuštanje neba od zemlje je postanak nemogućnosti mjere i odmjeravanja zemaljskog spram nebeskog, ontičkog spram ontologijskog, bića  u odnosu spram bitka; nemar geo-metrije, ”odmjeravanja zemlje (spram neba)” jest u stvari nemar spram bitka i njegov zaborav. ”Jednakost geometrička” (Gorg. 508A6) skrivena sofistici samo je drugo ime za…: odlazak bogova jest zaborav bitka, i obratno.

Ozren Žunec, Mimesis, Zagreb 1988., str. 5.-6., 82.-83.

(dijelom objavljeno na prošlom izdanju bloga: §3.1. božansko?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s