smrt Boga: čemu znanost? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, Radosna znanost i Damir Barbarić, U intermezzu svjetova)

Koliko smo i mi još pobožni. U znanosti uvjerenja nemaju nikakvo građansko pravo, kaže se s dobrim razlogom: tek kad se nakane spustiti do skromnosti jedne hipoteze, nekog privremenog pokusnog stajališta, neke regulativne fikcije, onda im smije biti dopušten pristup i čak priznata određena vrijednost unutar carstva spoznaje – no ipak uz ograničenje da ostanu podvrgnuta policijskom nadzoru, policiji nepovjerenja. – Ali, kad bolje pogledamo, ne znači li to da tek onda kad uvjerenje prestane biti uvjerenjem, smije ono zahtijevati ulazak u znanost? Ne započinje li stega znanstvenog duha time što se sebi više ne dopuštaju uvjerenja?

… Tako, čini se, stvar stoji; preostaje jedino upitati nije li, da bi ta stega mogla započeti, nepohodno da već postoji neko uvjerenje, i to u toj mjeri zapovjedničko i bezuvjetno, da sebi žrtvuje sva ostala uvjerenja. Vidi se da i znanost počiva na nekom vjerovanju, da uopće nema neke ”bespretpostavne” znanosti. Na upit je li istina potrebna, ne samo da već unaprijed mora biti potvrdno odgovoreno, nego potvrdno u tom stupnju da pritom dođe do izraza stav, vjerovanje, uvjerenje kako ”ništa nije potrebnije od istine i kako u poredbi s njom sve ostalo ima drugorazrednu vrijednost”.

Ta bezuvjetna volja za istinom: što je ona? Je li to volja da sebi ne dopustimo obmanjivati se? Je li to volja da ne obmanjujemo? Naime, volju za istinom moglo bi se interpretirati i na ovaj zadnji način: uz pretpostavku da se pod poopćenjem ”ne želim obmanjivati” podrazumijeva i pojedinačan slučaj ”ne želim sebe obmanjivati”. Ali zašto ne obmanjivati? Ali zašto se ne dati obmanjivati?

Neka se primijeti da razlozi za ono prvo leže u posve različitom području nego za ono drugo: čovjek se ne želi dati obmanuti pod pretpostavkom da je štetno, opasno, kobno biti obmanut – u tom smislu znanost bi bila dugotrajna razboritost, oprez, korist, protiv koje bi se ipak smjelo s pravom primijetiti: Kako? Zar je zbilja ne-dati-se-obmanuti manje štetno, manje opasno, manje kobno? Što vi unaprijed znate o karakteru opstojnosti, pa da biste mogli odlučiti je li veća prednost na strani bezuvjetno-nepouzdanog ili bezuvjetno-pouzdanog? U slučaju, pak, da je oboje potrebno, puno pouzdanja i puno nepouzdanja: otkud bi znanost smjela uzeti svoje bezuvjetno vjerovanje, svoje uvjerenje na kojemu počiva, naime to da je istina važnija od bilo čega drugoga, pa i od svakog drugog uvjerenja? Upravo to uvjerenje ne bi moglo nastati da se obje, istina i neistina, nisu neprekidno pokazivale korisnima – kao što i jest slučaj. Dakle – bi li vjerovanje u znanost, koje nedvojbeno postoji, svoje podrijetlo moglo vući ne iz jednog takvog kalkuliranja korisnosti, nego radije usprkos tomu što će mu neprestano biti  dokazivana beskorisnost i opasnost ”volje za istinom”, ”istine pod svaku cijenu”. ”Pod svaku cijenu”: o, mi to jako dobro razumijemo, nakon što smo na tom oltaru prinijeli i poklali jedno vjerovanje za drugim.

Prema tomu, ”volja za istinom” ne znači ”ne želim se dati obmanuti”, nego – ne preostaje izbor –”neću obmanjivati, pa niti sebe sama”: i time smo na tlu morala. Jer, valjalo bi se ozbiljno upitati: ”Zašto ne želiš obmanjivati?”, osobito ako bi se trebalo pričinjati – a tako se i pričinja! – kao da život počiva na pričinu, mislim na zabludi, prijevari, pretvaranju, zaslijepljenosti, samozaslijepljivanju i kad se, s druge strane, istinski veliki zamah života pokazivao na strani najbeskrupuloznijih polytropoi [vješt, spretan, okretan u mnogo čemu; lukav, podmukao]. Takav stav bi, blago izložen, možda mogao biti donkihoterija, mala zanesenjačka ludorija; ali mogao bi biti i nešto gore, naime životu neprijateljsko načelo razaranja… ”Volja za istinom” – to bi mogla biti prikrivena volja za smrću.

Na taj način pitanje: čemu znanost? vodi natrag do moralnog problema: čemu uopće moral, kad su život, priroda i povijest ”nemoralni”? Bez sumnje, onaj tko je istinoljubiv, u onom odlučnom i krajnjem smislu kojeg pretpostavlja vjerovanje u znanost, time potvrđuje jedan drugi svijet nego što je onaj života, prirode i povijesti; a ukoliko on potvrđuje taj ”drugi  svijet”, kako? ne mora li upravo time njegov pandan, ovaj svijet, naš svijet nijekati?… Ipak, shvatit će se na što smjeram, naime na to da naša vjera u znanost još uvijek počiva na jednom metafizičkom vjerovanju – da i mi današnji spoznavatelji, bezbožnici i antimetafizičari, još i našu vatru uzimamo iz požara kojega je zapalilo tisućgodišnje vjerovanje, ono kršćansko vjerovanje koje je bilo i Platonovo vjerovanje, da je bog istina i da je istina božanska… Ali što ako upravo to postane sve manje uvjerljivo, ako se ništa više ne pokaže kao božansko, nego kao zabluda, zaslijepljenost, laž – ako se sam bog pokaže kao naša najduža laž?

Friedrich Nietzsche, Radosna znanost, Zagreb, str. 180.-182., preveo: Davor Ljubomir, izvornik: Friedrich Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft (1882.)


[Tu] su teme znanost i Bog sabrane pod jedinstvenim mortištem, a njihov međusobni odnos određen tako podrobno i jasno kao malo gdje u Nietzscheovu djelu. Već … naslov ‘‘U kojoj smo mjeri još i mi pobožni’‘ upućuje da je toliko slavljena bespretpostavnost znanosti, pa i u njezinu modernom, pozitivističkom vidu, uistinu samo prividna. Da bi sebi pribavila pristup oblasti čiste spoznaje, da bi sebi osigurala pravo građanstva u carstvu znanosti, sva se predznanstvena uvjerenja moraju ”odlučiti na to da se unize do skromnosti hipoteze, prethodnog stajališta, regulativne fikcije”. To znači da moraju prestati biti uvjerenjima. Strogi odgoj ”znanstvenoga duha počinje time da se sebi više ne dopuštaju uvjerenja”.

To naoko posve samorazumljivo stanje stvari za Nietzschea je sve drugo no samorazumljivo. Jer zacijelo nije teško uvidjeti da je upravo taj zahtjev za slobodom od svakog uvjerenja osnovno uvjerenje koje vrijedi svoj spoznaji i svoj znanosti. I ona počiva na nekoj vjeri i nekom uvjerenju, i to nekom ”tako zapovijedajućem i bezuvjetnom da sebi na žrtvu prinosi sva ostala uvjerenja”. Ta vjera koja prethodi svakoj znanosti i leži joj u temelju sastoji se u pretpostavci da je istina nužna i da je ona najviša vrijednost naprosto. Dakle, bezuvjetnu volju za istinom treba smatrati nužnom pretpostavkom sve znanstvene spoznaje.

U skladu sa svojim vodećim stavom, prema kojemu se ”problem znanosti ne može spoznati na tlu znanosti”, Nietzsche se izdiže nad znanstveni vidokrug te na neki način povratno pita o smislu i opravdanju odluke za potpunu bespretpostavnost, koja je taj vidokrug omogućila i koja neupitno vlada u cjelini njegova obzorja. Njegovo je pitanje odakle znanost može znati da je istina vrednija od neistine i da je lišenost uvjerenja vrednija od samog uvjerenja… Nietzsche zaključno naglašava kako i modrna znanost, unatoč svom navodnom protumetafizičkom i protuteologijskom karakteru što ga sama sebi pripisuje, još uvijek počiva na volji za istinom kao osnovnoj vjeri sve metafizike. Odatle s nužnošću slijedi

da i mi današnji spoznavatelji, mi bezbožnici i protumetafizičari, još i svoju vatru uzimamo od onog požara što ga je zapalila tisućljećima stara vjera, ona vjera kršćana, koja je bila i Platonova vjera, da je istina božanska. …

Iz te su osnovne misli o Bogu kao ”krajnjoj istini, krajnjoj dobroti, krajnjoj moći” onda nastale metafizika i znanost, moral i religija (pod ”religijom” Nietzsche u tom kontekstu misli uvijek samo onu kršćansku). Sve one počivaju na tom čvrstom temelju te iz njega crpe svoju tisućljetnu sigurnost i postojanost.

Tek kad se sve to uzme u obzir može se odmjeriti sva dalekosežnost Nietzscheova iskustva smrti Boga. Tek odatle biva razvidno da izlijevi užasa i očaja ”mahnitog čovjeka” u čuvenom aforizmu 125 djela Radosna znanost nisu samo doduše duboko uznemirujuće, ali u krajnjoj liniji ipak neobvezne pjesničke metafore i da je, hoće li se razumljivim i Nietzschea i stvar o kojoj je tu riječ, nužno svaku od njih i sve zajedno promisliti u punoj mjeri uvažavajući pojmovnu strogost koja im je svojstvena.

Bog će tu biti u slijedu koji se sve više intenzivira označen kao ”cijeli horizont”, zatim kao ”sunce”, a na koncu i kao ”ono najsvetije i najmoćnije što je svijet do sada posjedovao”. U paralelnoj bilješci iz ostavštine Nietzsche u istom smislu govori o ”vječnoj crti, na koju su se do sada sve crte i mjere povratno odnosile, prema kojoj su do sada gradili svi graditelji života, za koju se činilo da bez nje uopće ne bi bilo prespektive, reda, graditeljskog umijeća”. ”Strahoviti događaj” smrti tog Boga nije dakle ništa manje do brisanje cijelog horizonta i vječne čvrste crte, kao i potpuno odrješenje zemlje od njezina sunca. Tim odrješenjem kretanje zemlje, jednako kao i čovječanstva koje je nastanjuje, neizbježno biva napredujućim urušavanjem, i to ”prema dolje, prema natrag, na stranu, na sve s trane”. Iznenada više nema ni gore ni dolje; zemlja i ljudi tumaraju ”kao kroz beskonačno ništa”. Odjednom je postalo hladnije; ono što dolazi je ”uvijek samo noć i sve više noći”.

ulomak iz Damir Barbarić, U intermezzu svjetova, Zagreb 2010., str. 185.-187.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s