postmoderno?

Suprotstavljajući se na svome početku srednjovjekovnom aristotelizmu, novovjekovna znanost je isključila dotad uobičajena svrhovita objašnjenja prirodnih pojava (tipa ”to se događa da bi…”) koja svršavaju u Bogu, krajnjoj svrsi svega. Ukoliko je svrhovitost inače temeljna značajka naših pripovjednih opisa, znanost je tom metodskom (dakle apriornom) zabranom postala vrlo osobit način objašnjavanja. Taj se razdvoj istinitosti od svrhovitosti očitovao u narednim stoljećima u problematičnim odnosima između ”biti i trebati”, ”činjenica i normi”, ”(znanstvene) istine i vrijednosti”, ”deskriptivnog i preskriptivnog”, itsl. U svim se tim dvojbama drugi član (lišen onog krajnjeg utemeljenja) na koncu neizbježno pokazao kao ne-znanstven. Budući da je znanstvenost sve više postajala jedinim pravim kriterijem istine, istinitost pripovijesti postala je upitnom.

Znanost je od početka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima većinu ih možemo razotkriti kao bajke. (Jean-François Lyotard 1979.)

Na Zapadu, odakle je krenula globalizacija toga procesa, najvažnija je, naravno, bila upitnost ”najveće priče ikad ispričane”, odnosno ”neuvjerljivost vjere u kršćanskog Boga”. Time su, naime, sve svrhovite naracije izgubile svoj zadnji temelj, krajnju svrhu. Nietzsche je među prvima objavio da će taj proces nužno dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, utemeljenost uvjerenja da trebamo vjerovati znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost (ulomak).

Nietzsche … ukazuje da je ”europski nihilizam” rezultat samoprimjene znanstvenog zahtjeva za istinitošću na sam taj zahtjev…

Znanstveno znanje može znati i priopćiti da je pravo znanje samo ako pribjegne drugome znanju, priči, koja je za njega neznanje…

Znanost koja nije postigla legitimnost nije prava znanost, ona zapada na najniži stupanj, onaj ideologije ili oruđa moći… ”Kriza” znanstvenog znanja na koju već krajem XIX. stoljeća ukazuju sve brojniji znakovi … proizlazi iz unutrašnjeg podrivanja načela legitimnosti znanja… (Jean-François Lyotard 1979.)

Ta kriza nije postala očitom dok je znanost imala za konkurenciju pripovjedna znanja: ako ništa drugo, svrha znanosti je, činilo se, oslobađanje čovječanstva od takvih ”bajki”/”mitova”. Nadomjestci one sad već neuvjerljive ”najveće priče”, naime moderne ”velike pri-povijesti” o smislu, živjele su od sukoba s pred-modernim tradicijama. Stoga je progres kao oslobađanje od tih tradicija (u navodnom kretanju od mythos-a ka logos-u) proglašen za vrhovnu vrijednost. Ali konačno ustoličenje znanosti kao prvenstvenog suca istinitosti onemogućilo je taj manevar (koliko god neki scientisti i dalje prenapuhivali protu-znanstvene fantome nastojeći očuvati svoju oslobodilačku pozu i time ponovno gurnuti pod tepih problem nemogućnosti znanstvenog utemeljenja smisla/svrhe/vrijednosti znanosti). Post-moderno doba započinje konačnom pobjedom modernih (anti-tradicionalnih) prosvjetiteljskih zamisli – tada postaje očito da smrću svoga protivnika i one same gube svoj smisao.

U suvremenom društvu i kulturi, … postmodernoj kulturi, pitanje legitimnosti znanja postavlja se na sasvim drugačiji način. Velika je priča izgubila svoju vjerodostojnost…

”Modernom” nazivamo onu znanost koja se na naracije poziva kako bi samu sebe ozakonila… Pojednostavimo li do krajnosti, možemo reći da se nepovjerenje prema velikim naracijama  smatra ”postmodernim”… Narativna funkcija  gubi svoje čimbenike, velikog junaka, velike opasnosti, velike zaplete i velik cilj. (Jean-François Lyotard 1979.)

Lyotard … smatra, poput Nietzschea, da su se sve ”velike pripovijesti” zapadne civilizacije sada urušile. Oduvijek su postojale mnoge različite ali povezane ”priče”, ili totalna objašnjenja ljudske prirode i povijesti, poput kršćanstva,  prosvjetiteljstva i marksizma. (Marx je još jedno ”dijete prosvjetiteljstva” zbog vjerovanja u razum i pouzdanost svojih ”znanstvenih” determinističkih predviđanja.) Lyotard … insistira  da se … temelji svih tih ”velikih pripovijesti” više ne mogu prihvatiti. (Dave Robinson 1999.)

Što je te velike pripovjesti činilo velikima?

Velike priče su velike ne samo zbog svog teorijskog opsega, nego i zato što je u njih vjerovalo mnoštvo osoba. Velike priče su kolektivne.

Individualizacija životnih stilova u bogatim društvima Zapada popraćena je fragmentacijom znanja, odnosno svjetonazora. Nasuprot velikih priča moderne stoji mnoštvo malih priča postmoderne. Najjednostavnije ih je predočiti kao identitet: svaki žanr glazbe, ako ne i svaki pojedini izvođač ili bend, nudi jednu malu priču s kojom se netko može identificirati. Proliferacija poslovnih zanimanja sa sobom povlači isto toliko identiteta i svjetonazora. Svaki televizijski program nudi specifičnu sliku svijeta… Znanje je razlomljeno i fragmentirano zbog konkretne razlomljenosti društvenog života. Visokorazvijena društva zahtijevaju hiperdiferencijaciju uloga i vrlo usku specijalizaciju čime se rastaču svi kolektivni identiteti. (Matko Sorić 2010.)

Osim sveobuhvatnosti i kolektivnosti, i jedan filosofski osobito zanimljiv pojam veličine u postmodernoj također izgleda nemoguć, naime, ovaj Nietzscheov:

U odnosu na svijet ”modernih ideja” [a jednako tako i postmodernih, op. d.] koji bi svakoga htio stjerati u jedan kut i ”specijalnost”, filosof bi, ukoliko danas može biti filosofa, bio prisiljen čovjekovu veličinu, pojam ”veličine”, postaviti upravo u njegovu obuhvatnost i mnogostrukost, u njegovu cjelovitost u mnogom… Upravo to treba zvati veličinom: moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim… (Fridrich Nietzsche 1886.)

Obožavajući mnogostrukost, postmoderna ne samo da odbacuje mogućnost biticijelim, nego je ujedno sumnjiči za totalitarnost:

Težnja za jedinstvenom i totalizirajućom istinom odgovara jedinstvenoj totalizirajućoj praksi upravljača sustava (društvene cjeline). (Jean-François Lyotard 1979.)

Ako ”svi mi svoj život proživljavamo kao pripovijest”, ako ”na pitanje ‘što mi je činiti?’ mogu mogu odgovoriti samo ako sam u stanju odgovoriti na prethodno pitanje ‘koje priče ili kojih priča sam ja dio?’ ” (ulomak), tad odustajanje od istinitosti priča znači odustajanje od razlike između istinskog i lažnog života. Nije li to neko olakšanje? Otkad su dugoročne svrhe proglašene ili iluzornima ili proizvoljnima, priče gube moć usmjeravanja svakome poznate kratkoročnosti i kaotične neusklađenost žudnji tako da dugoročna svrha prevagne nad trenutačnim predmetom želje (koji već u sljedećem trenutku može biti zamijenjen nečim drugim). Stoga vrijednosti postaju onoliko nekoherentne i nepostojane koliko je nestalan, trenutačan, i bitno mnoštven ”objekt” žudnje.

Za Lyotarda, marksistička velika pripovijest zanemaruje libidinalne porive ljudskih bića (ili, Nietzscheovim pojmovima, njihove dionizijske naravi). Prikrivene strasti ljudskih bića uvijek će im onemogućiti da se podvrgnu nekoj teorijskoj doktrini, što je jedan od razloga zbog kojih je komunizam kao realnost i ideologija 1989. konačno propao. (Dave Robinson 1999.)

Umjesto težnje za cjelovitosti, mnoštvenost ”objekata” žudnje racionalizira se u mnoštvo malih priča, fragmenata.

Fragmentiranje je proces raspadanja, dijeljenja, rastakanja, osipanja, dezitegracije, lomljenja, cijepanja, razdvajanja, demontaže,  razjedinjavanja, mrvljenja i komadanja neke prethodno jedinstvene, skladne i stabilne cjeline. Postmodernistička filosofija obilježena je općim prihvaćanjem fragmentacije. Cjelina kao ideal tradicionalne filosofije zamijenjena je parcijalnim segmentom… (Matko Sorić 2010.)

Fragmentacija se proteže na, citiram: svjetonazor, društvo, rad, politiku, jezik, etiku, znanost, kosmos, povijest,… potom na odnos ljudi spram prirode, ali i na cjelovitost osobe. Ono što jedva da još možemo nazvati po-jedincem rascijepljeno je na nesumjerljivu hrpu raznorodnih uloga u službi mnoštva neusklađenih žudnji, bilo tuđih bilo ”svojih”.

Ljudski subjekt je u postmodernističkoj paradigmi fragmentiran. To znači da on može biti faktički fragmentiran, zbog utjecaja suvremenih društvenih kretanja, ali isto tako može značiti da je tradicionalna filosofija zamišljala kao koherentnog aktera neopravdano mu pripisujući cjelovitost koju zapravo nikada nije imao. U tom smislu pojedinac je fragmentiran u vremenu postmoderne s jedne strane, i fragmentiran je u teorijskom smislu, iz perspektive postmodernističke filosofije s druge strane. Važnu ulogu u tom konceptualnom fragmentiranju imala je psihoanaliza. Subjekt je fragmentiran ako se njegov psihički aparat sastoji od tri samostalne instance, kao što su Id, Ego i Super-Ego… Fredric Jameson u … komentaru ovakvog psihoanalitičkog fragmentiranja subjekta … ”ne podržava [taj] shizofrenični ideal”… [pa] oprezno razlikuje deskriptivnu tezu o fragmentiranosti subjekta i normativni ideal: to što subjekt jest fragmentiran ne znači da on mora biti takav. (Matko Sorić 2010.)

Ali, postmodernizam kao kulturalna logika kasnog Novog vijeka zadržava ono početno novovjekovno metodsko odricanje od istinitosti svrha, pa se norma osobnog jedinstva mora činiti podjednako proizvoljnom koliko i bilo koji ”shizofrenični ideal”. Ili bi se čak, s obzirom na postmodernu fragmentaciju svega, norma osobne cjelovitosti trebala sagledati kao ne-normalna, dapače totalitarna, a shizofrenost kao prirodno stanje psihe? Nisu rijetka i takva gledišta.

Ako nam se norma-lnost osobnog integriteta ipak čini uvjerljivom, nameće se pitanje: čemu onda stav radikalnog suprotstavljanja nasljeđu ”tradicionalne filosofije”? Jer već kod npr. Platona je ”psihički aparat” trostruk (kao i u psihoanalitičkoj teoriji), ali je najveća vrlina duše, upravo ono što je dobro za dušu (dakle norma), da to troje bude cjelovito, skladno. Da duša bude, prema Nietzscheovom pojmu, velika, ”jednako tako mnogostruka kao i cijela”. Platonov se pojam filosofije suprotstavljao tada prevladavajućem sofističkom duhu vremena upravo vizijom jedinjenja mnoštva/umnožavanja Jednoga  (a ne nekim rigidnim ideološkim nametanjem lažnoga jedinstva koje isključuje mnoštvenost tijeka žudnji). Jer, ”fragmentacija” je već je vladala duhom vremena na početku zapadnjačke povijesti, naime u doba njene prve ”krize istine”, u sofistici. Nije čudno da su posljedice postmoderne slične posljedicama sofistike – istina više nije spregnuta s ljepotom i dobrom:

Igre znanstvenog jezika postat će igre bogatih, ili najbogatiji ima najviše mogućnosti da bude u pravu. Nastaje izjednačavanje bogatstva, učinkovitosti i istine. (Jean-François Lyotard 1979.)

Zamjena ljepote bogatstvom a dobra učinkovitošću, kao i odustajanje od normativne cjelovitosti osobe, ide u točno suprotnom smjeru od Huxleyevog ideala jedinstvenog obrazovanja:

Staro načelo koje tvrdi da je stjecanje znanja neodvojivo od obrazovanja duha, čak i osobe, zastarijeva i zastarjet će. Odnos dobavljača i korisnika znanja prema tome znanju … stremi i sve će više stremiti k tome da poprimi oblik koji već ima odnos proizvođača i potrošača potrošačke robe prema toj robi… Znanje jest i bit će proizvođeno da bi se prodavalo…  (Jean-François Lyotard 1979.)

Je li Nietzscheov projekt manje suprostavljen danas prevladavajućem postmodernom duhu vremena nego što je Platonov bio sofistici?

I Nietzsche i Lyotard pozdravili su urušavanje vladajućih ”narativa” svoga vremena… Ipak, Lyotardova se alternativna vizija jednog pluralnog društva ”malih pripovijesti” vrlo razlikuje od Nietzscheovog hijerarhijskog projekta nadčovjeka… Različiti postmodernistički pisci nude raznolika tumačenja toga gdje smo sada, i uglavnom nam predviđaju prilično blijedu distopijsku budućnost… Čini se da zapadna civilizacija evoluira u neki oblik post-tehno-kapitalističkog društva u kojem se smisao … ”progresa” ili ”slobode” pomakao tako da označava tek više profite korporacija, povećanu industrijsku učinkovitost i veći izbor konzumacije.  Izgledno je kako naš postmoderni svijet postaje svijetom duhovne praznine i kulturne površnosti, u kojem se društvene prakse neprestano ponavljaju i parodiraju, jedan fragmentirani svijet otuđenih pojedinaca bez osjećaja sopstva ili povijesti, uključenih u tisuću različitih TV kanala… Moderni građani ne će biti ”nadljudi” – tek konzumenti medija… (Dave Robinson 1999.)

Nietzsche se slaže s postmodernistima da jedinstvo nije unaprijed dano, ali se odvaja od njihovog potpunog odricanja od jedinstva kao cilja. S deskriptivne strane, Nietzsche i postmodernisti se slažu da je naslijeđeni pojam jedinstvenog kartezijanskog subjekta mit, ali dok na preskriptivnoj strani postmodernisti tipično slave smrt subjekta, Nietzsche odbacuje takvo vrednovanje nejedinstva kao oblik nihilizma i nalaže stvaranje prave ujedinjene subjektivnosti onim rijetkima sposobnima, i stoga dostojnima, takvoga cilja. De-centrirano sopstvo kojega slave postmodernisti za Nietzschea je samopoimanje nihilističkog zadnjeg čovjeka. Uspostava ujedinjenog sopstva je cilj Nietzscheovog nadčovjeka… Postmodernisti zadovoljno prihvaćaju ulogu … bližu Nietzscheovom poimanju zadnjeg čovjeka nego njegovoj ideji nadčovjeka. (Ken Gemes 2001.)

Čini se da smo u ”postmodernom stanju” bliži tome drugome liku iz Nietzschovog Zaratustre, zadnjemu čovjeku, nego li nadčovjeku.

Mi sa Zapada predstavljamo Posljednje Ljude, zapletene u glupa svakodnevna zadovoljstva… Nama … je sve teže čak i zamisliti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvovati vlastiti život…

Neplodnost … je još davno dijagnosticirao Friedrich Nietzsche zapažajući kako se zapadnjačka civilizacija kreće u smjeru Posljednjega Čovjeka, ravnodušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Budući da nije u stanju maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeći samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga. (Slavoj Žižek 2008.)

Lišen svake razlike između veličine i mediokritetstva, zadnji čovjek nema zašto umrijeti, niti ima zašto roditi.

Posljednji čovjek u individualizmu industrijskog doba nije samo druželjubivi pozitivist koji je sreću pronašao u svojim malim zadovoljstvima za dan i zadovoljstvima za noć. Posljednji čovjek je više čovjek za koga nema obnavljanja, vraćanja, ponavljanja. On je izgradio svijet koji više ne priznaje primat reprodukcije. Individue ove vrste su, po tome kako same sebe razumiju, a još više po svom mjestu u procesu generacija, i ono što je novo i ono što je posljednje. One žive u osjećanju ne-povratka; do kraja individualiziran individuum … svoj život vodi kao krajnji potrošač sebe i svojih šansi… Izgledi za potomstvo više ne znače ponavljanje samog sebe u životnoj formi novih generacija… (Peter Sloterdijk 1993.)

I? Oblizujemo li se, ili želimo opet ”bacati strelicu svoje čežnje preko i iznad [zadnjeg] čovjeka”?

Postmodernom je stanju, međutim, razočaranje strano… Nostalgija za izgubljenom pričom je i sama izgubljena za većinu ljudi. (Jean-François Lyotard 1979.)

Literatura:

  1. Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje, Zagreb 2005., str. V., prevela: Tatjana Tadić, izvornik: Jean-François Lyotard, La Condition postmoderne (1979.)
  2. isto, str. 55.-56., 41.
  3. isto, str. 53., V.-VI.
  4. Dave Robinson,  Nietzsche and Postmodernism, 2000., str. 41., preveo: ja, prvo izdanje (1999.)
  5. Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar 2010., str. 444.
  6. Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 155., 157., prevela: Dubravka Kozina, izvornik: Friedrich Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse (1886.)
  7. Lyotard, isto, str. 18.
  8. Robinson,  isto, str. 41.-44.
  9. Sorić, isto, str. 119.
  10. isto, str. 123.
  11. Lyotard, isto, str. 65.
  12. isto, str. 4.
  13. isto
  14. Slavoj Žižek, O nasilju, Zagreb 2008., str. 29.-30., preveo: Tonči Valentić, izvornik: Slavoj Žižek, Violence (2008.)
  15. Ken Gemes, Postmodernism’s use and abuse of Nietzsche (2001) Philosophy and Phenomenological Research,62, (2), 337-360., prev.: ja
  16. navod prema: Peter Sloterdajk, U istom čamcu, Beograd 2001., str. 58., prevela: Aleksandra Kostić, izvornik: Peter Sloterdijk, Im selben Boot (1993.)
  17. Lyotard, isto, str. VII., 59.

(izvorno objavljeno na prošlom izdanju: §4.3. postmoderno?)

Oglasi

5 misli o “postmoderno?

  1. Uh, Davore, ovo se zove zahtjevnim postom! Kako za čitatelje tako i za autora 🙂 Sve napisano trebalo bi dirati pa barem intelektualce, ako ne već ono što se danas naziva ‘prosječnim čovjekom’ (a zapravo je na granici na postane ‘posljednji’ u Nietzscheovu smislu) koji je već odavna pod hipnozom medija. Misli o postmoderni me redovito zaokupljaju i nisam ravnodušan na bilo što izrečeno u vezi nje, a u tvom postu sam naišao na neke dijelove (izjave o postmoderni) od kojih bi normalnog čovjeka trebala podići jeza. Vjerojatno većina ljudi nije svjesna u kakvom to čudnom dobu živimo, rijetki se usuđuju o tome čak i diskutirati… Umor zapada i ova čudna žilavost u ovim našim krajevima – razumljivo da naš čovjek ne razumije postmodernu i da se ona općenito teško razumije… Ali barem razgovarajmo o njoj!

    Sorić mi je pravo otkriće. “Velike priče su kolektivne.” Mislim da tu leži tajna čovjekova duha, u mogućnosti dijeljenja a ne otkrivanja istina. To što danas dijelimo, ne neku veliku pripovijest o Bogu, već linkove i lajkove na Facebooku govori o našoj unutarnjoj praznini. To što dijelimo čini nas minornim ili snažnim u duhu.

    Vidio si da sam se i ja dotakao postmoderne, ali naravno na svoj način. 🙂 Pretpostavljam da to već znaš, ali ću napisati za ostale čitatelje tvoga bloga: Rip Kirby doista je stvaran lik i u nedavnom broju časopisa Philosophy Now! objavio je da je postmodernizam mrtav i pokopan, a da ga je smijenilo novo doba koje on naziva pseudomodernizmom! Zanimljivo. Tu je i link na članak: http://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond

    A možda planiraš sljedeći post upravo na tu temu? 🙂 Znaš da sam to u nekoliko slučajeva dosad i naslutio… 🙂

    Nisam se dugo javljao, ali evo sada su nam se teme preklopile, pa se vjerujem, opet češće ‘čujemo’…

    Sviđa mi se

    • Uvijek me obraduje tvoj komentar. 🙂 Zahtjevnost gornjeg posta možda proizlazi iz toga što se dosta oslanjam na svoje ranije zapise, gdje su neke stvari opširnije navedene a ovdje samo spomenute. Osobito se to odnosi na §2.cjelovitost? gdje potrebu za filosofijom obrazlažem kao potrebu za cjelovitošću. Utoliko je za mene postmoderno usmjerenje isključivo ka fragmentaciji i mnoštvenosti upravo protu-filosofsko. To što je duh sadašnjeg vremena protu-filosofski ne znači da je filosofija nepotrebna, jer je i duh vremena u doba nastanka filosofije bio protu-filosofski, naime sofistički. Dapače, za mene je upravo filosofija (naravno, ne postmodernistička) lijek protiv takvog duha vremena.

      Ovaj put nisi pogodio sljedeći zapis, mada nisi ni posve promašio. 🙂 Naime, on će polaziti od teze da nemoć postmoderne (kao posljedica postupnog opadanja moći ”duhovno-humanističke”, bitno narativne, kulture naspram ”prirodoznanstvene”) ostavlja potpuno neobuzdanom jednu drugu posljedicu rasta novovjekovne prirodne znanosti, naime tehnologiju. Ako su naši identiteti postali posve kratkotrajni (kako to kaže Matko na Lyotardovom tragu), onda su žudnje (”libido”, kaže Lyotard gore) u svojoj promjenjivosti jedino što nas vodi. Opasnost sadržana u tome je, čini mi se, da bilo kakvo ne-dugoročno upravljanje ogromnom tehnološkom moći vodi u katastrofu. Bez nekog dovoljno dugoročnog i dovoljno zajedničkog koncepta poželjnih svrha, bez da u tom smislu ”ovladamo sami sobom”, prije ćemo mi služiti tehnologiji nego li ona nama.

      Dobro kažeš da je zanimljiv taj Kirbyjev tekst, nisam ga ranije čitao. Rekao bih da i on naglašava potpunu nadmoć tehnologije nad zajedničkim naracijama. Umjesto zajedničkih naracija sad imamo tehnološki omogućenu interakciju, ali lišenu bilo kakvih ambicija za veličinom, potpuno izloženu promjenjivosti i kratkotrajnosti žudnji (što je trebao naglasiti filmić uz moj gornji zapis). Mislim da i umjetnici i filosofi jedinu šansu za relevantnost u tome svijetu imaju ako siđu sa svojih proročkih pozicija (koje su im omogućivale sada sve nepotrebnije institucije visoke kulture) ”na ulicu”. Izgleda mi da će umjetnost, a osobito književnost, u toj ulozi uličnog zabavljača prilično izgubiti. Za filosofiju nisam siguran hoće li biti u plusu – možda će joj povratak sokratovskom filosofiranju dobro doći. U svakom slučaju vjerujem da bi toj pseudo-modernoj ”ulici” dobro došli internetski Sokrati.

      Sviđa mi se

  2. Ne znam koliko je opravdano pozivati se na duh vremena, a pogotovo u aktualnom trenutku vidjeti intenzivnu fragmentaciju. ‘Opasnost’ fragmentacije i mnoštvenosti možda oduvijek prijeti, zbog same materijalnosti bitka, a ne zbog ove ili one filozofske škole. Uz to, sumnjam da su ljudi ikada, u nekom zlatnom dobu, bili cjeloviti, pa se dezintegrirali s prosvjetiteljstvom ili postmodernitetom. Postmoderna u smislu globalizacije s jedne strane zahtjeva specijalizaciju (fragmentiranje) osobe, ali također vrši homogenizaciju u nikad pomišljenoj mjeri. Na snazi su dvosmjerni procesi, dijalektički, a cijela ta drama civilizacije je svojevrsno discipliniranje ocjeljivanja. Dakako, moramo još razlučiti – 🙂 – što to može ili treba biti cjelovito, o harmoniji čega govorimo: psihe, čovjeka, društva… Premda cijenim cjelovitost kao ideal, problem mi i dalje predstavljaju dvije stvari: biološka konstitucija mozga s jasno specijaliziranim modulima, i podjela rada kao principa proizvodnje koji zahtjeva fragmentaciju i istovremeno stvara bogatstvo. Da sumiram: ne treba pripisivati cjelovitost ondje gdje je nema.

    Sviđa mi se

    • Mac, jezgrovito si napisao puno toga, i mada izražavaš neslaganje s mojim tezama, uglavnom se slažem s tobom. 😮 Daljnji opširni odgovor bi trebao pokazati da to ipak ne znači da se ne slažem sam sa sobom. 🙂

      Jasno mi je da je ”zlatno doba” projekcija. Sigurno je da o pred-novovjekovnom razdoblju znamo dovoljno da takvu projekciju jedva da itko i pokušava, dok je npr. pred-sofističko razdoblje u Grčkoj ipak dovoljno davno da su takve projekcije lakše. Ipak, čini mi se nedovoljnim te projekcije naprosto odbaciti. Gledao sam nedavno dva dokumentarca o dvije različite južnoameričke pred-kolumbovske civilizacije, i u oba slučaja su znanstvenici koji su se njima bavili na prvi pogled došli do zaključka kako se radilo o harmoničnim civilizacijama usklađenima s prirodom i unutar sebe (društveno). Par desetljeća kasnije, detaljnija istraživanja su u oba slučaja pokazala da se radilo o vrlo brutalnim društvima, i riječ ”harmonija” je ispala iz njihovog opisa. Očito se u prvim opisima tih civilizacija radilo o projekcijama znanstvenika, projekcijama koje su im bile neodoljive unatoč njihovom značajnom povjesničarskom obrazovanju. Ali i projekcije u budućnost (različite utopije) najčešće imaju sličan sadržaj. Mi koji smo imali ”sreću” učiti marksizam u školi sjećamo se sheme: u davnoj prošlosti harmonična ”prvobitna zajednica”, u budućnosti harmonični komunizam, između eksploatacija. Dakle, ne projiciramo baš bilo što, nego u pravilu nekakvu društvenu i prirodnu harmoniju.

      Naravno, odmah se nameće misao ”možemo mi projicirati što hoćemo, činjenice su takve kakve jesu”. Da, ali upravo to je problem s kojim počinje gornji tekst. Da bismo nešto smatrali ”činjenicom” to mora zadovoljiti određene metodske zahtjeve, a sami ti metodski zahtjevi su norme, a ne naprosto činjenica. Dakle, nije tako (kako je uglavnom izgledalo u ”moderno” doba) da su činjenice tvrda realnost, a norme nešto puko konvencionalno ”naše”, suviše ljudsko (vidi §4.2.). Norme prethode činjenicama, i ako su norme relativirane, time su neizbježno relativirane činjenice (što otprilike definira obrat iz ”modernog” u ”postmoderno” doba). A ako insistiramo, kao što je meni neizbježno, da činjenice ipak nisu proizvoljne, onda valjda barem jednaku neproizvoljnost trebamo prihvatiti i za norme.

      I sad, ja hoću reći da je ”harmonija” nešto poput neproizvoljne norme. Ta se norma, kako se meni pričinja, očituje npr. u logici, medicini, fizici, etici i umjetnosti. 😀

      Ajmo unatrag. Uzmimo za protuprimjer ono mnoštvo identiteta iz gornjeg zapisa: ”svaki žanr glazbe, ako ne i svaki pojedini izvođač ili bend, nudi jednu malu priču s kojom se netko može identificirati.” Naravno, tu ”atomizaciju” možemo i radikalizirati: možda ne samo pojedini bend nego čak i pojedina pjesma (da ne idemo dalje). Ali, za najbolje albume ljudi obično ne biraju naprosto one koji imaju najviše dobrih pjesama, nego one koji su uz to cjelovita djela, gdje postoji neka koherencija različitih pjesama unutar jednog albuma. Niti kao najbolji muzičari ili režiseri ili slikari ili pisci slove naprosto oni koji imaju najviše dobrih pjesama/filmova/slika/knjiga, nego se vrednuje i neka koherencija cjelovitog djela pojedinog umjetnika.

      U etici, da ne duljim, evo link na meni vrlo uvjerljiva i lijepa razmatranja Hannah Arendt o etici, osobito Sokratovoj: http://blog.dnevnik.hr/uvod/2008/10/1625480114/zivjeti-sa-sobom-savjest.html

      U fizici, opet link: http://uvod.blog.hr/2007/07/1622967502/lijepo-stvarno.html

      U medicini, link: http://uvod.blog.hr/2007/01/1622026927/zdravo.html

      U logici – čini mi se dovoljno reći kako očekujemo da neki niz rečenica bude koherentan, su-visao.

      Dakle, što treba biti harmonično? Sve. 🙂 Kao kod Platona: kosmos, psiha, polis, logos. I tijelo (dodaje taoist u meni). Zašto sve treba biti cjelovito? Jer ”trebanje”, normativnost, jest bitno vezano uz harmoniju.

      Odužio se odgovor, pa ću nastaviti kasnije.

      Sviđa mi se

      • Evo nastavka. 🙂 Dakle, slažem se da ne treba pripisivati cjelovitost kao faktičnu tamo gdje je nema, ali mi se čini da trebamo naći način da ne-faktičnost normativnosti ne vidimo naprosto kao njenu proizvoljnost, nego kao nešto što ima moć utjecati na faktičnost.

        Da pokušam odgovoriti i na dva problema koja postavljaš idealu cjelovitosti, vezano uz podjelu rada i uz specijaliziranu konstituciju mozga.

        Podjela rada doista stvara bogatstvo, ali stvara i značajnu nelagodu i osjećaj otuđenosti, recimo klasičan primjer su Chaplinova ”Moderna vremena”. Tako da nije neobično da u zadnje vrijeme imamo čestu potragu za još nekim parametrom uspjeha neke države osim bogatstva (osim BDP-a i rasta BDP-a). Recimo, uključuje se obrazovanje, zdravstvena zaštita, očuvanje okoliša i dr., pa je na jednoj listi najuspješnija ispala ne toliko bogata Costa Rica. Tako da postoji neka svijest da bogatstvo nije zadovoljavajuće kao ”najveće dobro”, nego da je potrebno neko, ne znam bolju riječ, cjelovitije/harmoničnije dobro.

        Što se tiče drugog problema, postoje i drugačija teorija (znanstvena, nije pseudo-, makar bila popularna i među čudacima) koja poriče tako jasnu specijalizaciju mozga, pa mozak, dapače, vidi kao sličan hologramu, čija je temeljna značajka da svaki njegov dio sadrži impliciranu cjelinu, koja ovisno o uvjetima može biti više ili manje eksplicirana – vidi Karl Pribram.

        Slažem se i s tvojom tezom da se u kretanju povijesti uvelike radi o dijalektičkom procesu između fragmentacije i homogenizacije, ali mi se čini da je jedna strana zapravo već poražena, i da zato prijeti opasnost okončanja živog dijalektičkog kretanja – stoga ”posljednji čovjek” i uopće česte figure ”kraja” u postmodernoj. Naime, početni rascjep na science i narativnu kulturu tijekom cijeloga Novog vijeka vodi ka sve manjem stvarnom utjecaju ove druge. Homogenizacija koja se doista događa posljedica je prije svega tehnologije, odnosno science, a ne narativne kulture, humanističkih i društvenih znanosti, ideologija, umjetnosti itd. U odnosu na science&technology sve ovo drugo zajedno se pokazuje kao nemoćno. Humanistička kultura doduše još uvijek uživa stanoviti ugled, ali vjerojatno ne zadugo (vjerujemo li Kirbyju). U postmodernoj fragmentirana kultura/umjetnost/naracije… prihvaćaju vlastitu ”malenost”, vlastiti ”kraj”, vlastitu ”marginalnost” itd., ukratko, vlastiti poraz. Presudne stvari ljudskog života su odlučene drugdje – u tehnologiji, ekonomiji, science…, ne u kulturi. Kultura je za muzeje. Tehnologija i ekonomija (možda i njima srodna darvinistička biologija) određuju naš život, sviđalo nam se to ili ne.

        No, ja vjerujem da ako jest tako, ne treba biti tako. Da može bolje. Da opet možemo (i trebamo) ”bacati strelicu svoje čežnje preko i iznad [zadnjeg] čovjeka”. I da je filosofija mjesto gdje to ”trebanje”/normativnost može doista doći do riječi (znanosti, po definiciji, to nisu). A u postmodernizmu to ne vidim, dapače, meni to sve izgleda dosta luzerski (naime s obzirom na ovo što vidim kao ”područje borbe”).

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s