postmoderno?

Suprotstavljajući se na svome početku srednjovjekovnom aristotelizmu, novovjekovna znanost je isključila dotad uobičajena svrhovita objašnjenja prirodnih pojava (tipa ”to se događa da bi…”) koja svršavaju u Bogu, krajnjoj svrsi svega. Ukoliko je svrhovitost inače temeljna značajka naših pripovjednih opisa, znanost je tom metodskom (dakle apriornom) zabranom postala vrlo osobit način objašnjavanja. Taj se razdvoj istinitosti od svrhovitosti očitovao u narednim stoljećima u problematičnim odnosima između ”biti i trebati”, ”činjenica i normi”, ”(znanstvene) istine i vrijednosti”, ”deskriptivnog i preskriptivnog”, itsl. U svim se tim dvojbama drugi član (lišen onog krajnjeg utemeljenja) na koncu neizbježno pokazao kao ne-znanstven. Budući da je znanstvenost sve više postajala jedinim pravim kriterijem istine, istinitost pripovijesti postala je upitnom.

Znanost je od početka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima većinu ih možemo razotkriti kao bajke. (Jean-François Lyotard)

Na Zapadu, odakle je krenula globalizacija toga procesa, najvažnija je, naravno, bila upitnost ”najveće priče ikad ispričane”, odnosno ”neuvjerljivost vjere u kršćanskog Boga”. Time su, naime, sve svrhovite naracije izgubile svoj zadnji temelj, krajnju svrhu. Nietzsche je među prvima objavio da će taj proces nužno dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, utemeljenost uvjerenja da trebamo vjerovati znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost (ulomak).

Nietzsche … ukazuje da je ”europski nihilizam” rezultat samoprimjene znanstvenog zahtjeva za istinitošću na sam taj zahtjev…

Znanstveno znanje može znati i priopćiti da je pravo znanje samo ako pribjegne drugome znanju, priči, koja je za njega neznanje…

Znanost koja nije postigla legitimnost nije prava znanost, ona zapada na najniži stupanj, onaj ideologije ili oruđa moći… ”Kriza” znanstvenog znanja na koju već krajem XIX. stoljeća ukazuju sve brojniji znakovi … proizlazi iz unutrašnjeg podrivanja načela legitimnosti znanja… (Jean-François Lyotard)

Ta kriza nije postala očitom dok je znanost imala za konkurenciju pripovjedna znanja: ako ništa drugo, svrha znanosti je, činilo se, oslobađanje čovječanstva od takvih ”bajki”/”mitova”. Nadomjestci one sad već neuvjerljive ”najveće priče”, naime moderne ”velike pri-povijesti” o smislu, živjele su od sukoba s pred-modernim tradicijama. Stoga je progres kao oslobađanje od tih tradicija (u navodnom kretanju od mythos-a ka logos-u) proglašen za vrhovnu vrijednost. Ali konačno ustoličenje znanosti kao prvenstvenog suca istinitosti onemogućilo je taj manevar (koliko god scijentisti i dalje prenapuhivali protu-znanstvene fantome nastojeći očuvati svoju oslobodilačku pozu i time ponovno gurnuti pod tepih problem nemogućnosti znanstvenog utemeljenja smisla/svrhe/vrijednosti znanosti). Post-moderno doba započinje konačnom pobjedom modernih (anti-tradicionalnih) prosvjetiteljskih zamisli – tada postaje očito da smrću svoga protivnika i one same gube svoj smisao.

U suvremenom društvu i kulturi, … postmodernoj kulturi, pitanje legitimnosti znanja postavlja se na sasvim drugačiji način. Velika je priča izgubila svoju vjerodostojnost…

”Modernom” nazivamo onu znanost koja se na naracije poziva kako bi samu sebe ozakonila… Pojednostavimo li do krajnosti, možemo reći da se nepovjerenje prema velikim naracijama  smatra ”postmodernim”… Narativna funkcija  gubi svoje čimbenike, velikog junaka, velike opasnosti, velike zaplete i velik cilj. (Jean-François Lyotard)

Lyotard … smatra, poput Nietzschea, da su se sve ”velike pripovijesti” zapadne civilizacije sada urušile. Oduvijek su postojale mnoge različite ali povezane ”priče”, ili totalna objašnjenja ljudske prirode i povijesti, poput kršćanstva,  prosvjetiteljstva i marksizma. (Marx je još jedno ”dijete prosvjetiteljstva” zbog vjerovanja u razum i pouzdanost svojih ”znanstvenih” determinističkih predviđanja.) Lyotard … insistira  da se … temelji svih tih ”velikih pripovijesti” više ne mogu prihvatiti. (Dave Robinson)

Što je te velike pripovjesti činilo velikima?

Velike priče su velike ne samo zbog svog teorijskog opsega, nego i zato što je u njih vjerovalo mnoštvo osoba. Velike priče su kolektivne.

Individualizacija životnih stilova u bogatim društvima Zapada popraćena je fragmentacijom znanja, odnosno svjetonazora. Nasuprot velikih priča moderne stoji mnoštvo malih priča postmoderne. Najjednostavnije ih je predočiti kao identitet: svaki žanr glazbe, ako ne i svaki pojedini izvođač ili bend, nudi jednu malu priču s kojom se netko može identificirati. Proliferacija poslovnih zanimanja sa sobom povlači isto toliko identiteta i svjetonazora. Svaki televizijski program nudi specifičnu sliku svijeta… Znanje je razlomljeno i fragmentirano zbog konkretne razlomljenosti društvenog života. Visokorazvijena društva zahtijevaju hiperdiferencijaciju uloga i vrlo usku specijalizaciju čime se rastaču svi kolektivni identiteti. (Matko Sorić)

Osim sveobuhvatnosti i kolektivnosti, i jedan filosofski osobito zanimljiv pojam veličine u postmodernoj također izgleda nemoguć, naime, ovaj Nietzscheov:

U odnosu na svijet ”modernih ideja” [a jednako tako i postmodernih, op. d.] koji bi svakoga htio stjerati u jedan kut i ”specijalnost”, filozof bi, ukoliko danas može biti filozofa, bio prisiljen čovjekovu veličinu, pojam ”veličine”, postaviti upravo u njegovu obuhvatnost i mnogostrukost, u njegovu cjelovitost u mnogom… Upravo to treba zvati veličinom: moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim… (Fridrich Nietzsche)

Obožavajući mnogostrukost, postmoderna ne samo da odbacuje mogućnost biti–cijelim, nego je ujedno sumnjiči za totalitarnost:

Težnja za jedinstvenom i totalizirajućom istinom odgovara jedinstvenoj totalizirajućoj praksi upravljača sustava (društvene cjeline). (Jean-François Lyotard)

Ako ”svi mi svoj život proživljavamo kao pripovijest”, ako ”na pitanje ‘što mi je činiti?’ mogu mogu odgovoriti samo ako sam u stanju odgovoriti na prethodno pitanje ‘koje priče ili kojih priča sam ja dio?’ ” (ulomak), tad odustajanje od istinitosti priča znači odustajanje od razlike između istinskog i lažnog života. Nije li to neko olakšanje? Otkad su dugoročne svrhe proglašene ili iluzornima ili proizvoljnima, priče gube moć usmjeravanja svakome poznate kratkoročnosti i kaotične neusklađenost žudnji tako da dugoročna svrha prevagne nad trenutačnim predmetom želje (koji već u sljedećem trenutku može biti zamijenjen nečim drugim). Stoga vrijednosti postaju onoliko nekoherentne i nepostojane koliko je nestalan, trenutačan, i bitno mnoštven ”objekt” žudnje.

Za Lyotarda, marksistička velika pripovijest zanemaruje libidinalne porive ljudskih bića (ili, Nietzscheovim pojmovima, njihove dionizijske naravi). Prikrivene strasti ljudskih bića uvijek će im onemogućiti da se podvrgnu nekoj teorijskoj doktrini, što je jedan od razloga zbog kojih je komunizam kao realnost i ideologija 1989. konačno propao. (Dave Robinson)

Umjesto težnje za cjelovitosti, mnoštvenost ”objekata” žudnje racionalizira se u mnoštvo malih priča, fragmenata.

Fragmentiranje je proces raspadanja, dijeljenja, rastakanja, osipanja, dezitegracije, lomljenja, cijepanja, razdvajanja, demontaže,  razjedinjavanja, mrvljenja i komadanja neke prethodno jedinstvene, skladne i stabilne cjeline. Postmodernistička filozofija obilježena je općim prihvaćanjem fragmentacije. Cjelina kao ideal tradicionalne filozofije zamijenjena je parcijalnim segmentom… (Matko Sorić)

Fragmentacija se proteže na, citiram: svjetonazor, društvo, rad, politiku, jezik, etiku, znanost, kosmos, povijest,… potom na odnos ljudi spram prirode, ali i na cjelovitost osobe. Ono što jedva da još možemo nazvati po-jedincem rascijepljeno je na nesumjerljivu hrpu raznorodnih uloga u službi mnoštva neusklađenih žudnji, bilo tuđih bilo ”svojih”.

Ljudski subjekt je u postmodernističkoj paradigmi fragmentiran. To znači da on može biti faktički fragmentiran, zbog utjecaja suvremenih društvenih kretanja, ali isto tako može značiti da je tradicionalna filozofija zamišljala kao koherentnog aktera neopravdano mu pripisujući cjelovitost koju zapravo nikada nije imao. U tom smislu pojedinac je fragmentiran u vremenu postmoderne s jedne strane, i fragmentiran je u teorijskom smislu, iz perspektive postmodernističke filozofije s druge strane. Važnu ulogu u tom konceptualnom fragmentiranju imala je psihoanaliza. Subjekt je fragmentiran ako se njegov psihički aparat sastoji od tri samostalne instance, kao što su Id, Ego i Super-Ego… Fredric Jameson u … komentaru ovakvog psihoanalitičkog fragmentiranja subjekta … ”ne podržava [taj] shizofrenični ideal”… [pa] oprezno razlikuje deskriptivnu tezu o fragmentiranosti subjekta i normativni ideal: to što subjekt jest fragmentiran ne znači da on mora biti takav. (Matko Sorić)

Ali, postmodernizam kao kulturalna logika kasnog Novog vijeka zadržava ono početno novovjekovno metodsko odricanje od istinitosti svrha, pa se norma osobnog jedinstva mora činiti podjednako proizvoljnom koliko i bilo koji ”shizofrenični ideal”. Ili bi se čak, s obzirom na postmodernu fragmentaciju svega, norma osobne cjelovitosti trebala sagledati kao ne-normalna, dapače totalitarna, a shizofrenost kao prirodno stanje psihe? Nisu rijetka i takva gledišta.

Ako nam se norma-lnost osobnog integriteta ipak čini uvjerljivom, nameće se pitanje: čemu onda stav radikalnog suprotstavljanja nasljeđu ”tradicionalne filosofije”? Jer već kod npr. Platona je ”psihički aparat” trostruk (kao i u psihoanalitičkoj teoriji), ali je najveća vrlina duše, upravo ono što je dobro za dušu (dakle norma), da to troje bude cjelovito, skladno. Da duša bude, prema Nietzscheovom pojmu, velika, ”jednako tako mnogostruka kao i cijela”. Platonov se pojam filosofije suprotstavljao tada prevladavajućem sofističkom duhu vremena upravo vizijom jedinjenja mnoštva/umnožavanja Jednoga  (a ne nekim rigidnim ideološkim nametanjem lažnoga jedinstva koje isključuje mnoštvenost tijeka žudnji). Jer, ”fragmentacija” je već je vladala duhom vremena na početku zapadnjačke povijesti, naime u doba njene prve ”krize istine”, u sofistici. Nije čudno da su posljedice postmoderne slične posljedicama sofistike – istina više nije spregnuta s ljepotom i dobrom:

Igre znanstvenog jezika postat će igre bogatih, ili najbogatiji ima najviše mogućnosti da bude u pravu. Nastaje izjednačavanje bogatstva, učinkovitosti i istine. (Jean-François Lyotard)

Zamjena ljepote bogatstvom a dobra učinkovitošću, kao i odustajanje od normativne cjelovitosti osobe, ide u točno suprotnom smjeru od ideala jedinstvenog obrazovanja:

Staro načelo koje tvrdi da je stjecanje znanja neodvojivo od obrazovanja duha, čak i osobe, zastarijeva i zastarjet će. Odnos dobavljača i korisnika znanja prema tome znanju … stremi i sve će više stremiti k tome da poprimi oblik koji već ima odnos proizvođača i potrošača potrošačke robe prema toj robi… Znanje jest i bit će proizvođeno da bi se prodavalo…  (Jean-François Lyotard)

Je li Nietzscheov projekt manje suprostavljen danas prevladavajućem postmodernom duhu vremena nego što je Platonov bio sofistici?

I Nietzsche i Lyotard pozdravili su urušavanje vladajućih ”narativa” svoga vremena… Ipak, Lyotardova se alternativna vizija jednog pluralnog društva ”malih pripovijesti” vrlo razlikuje od Nietzscheovog hijerarhijskog projekta nadčovjeka… Različiti postmodernistički pisci nude raznolika tumačenja toga gdje smo sada, i uglavnom nam predviđaju prilično blijedu distopijsku budućnost… Čini se da zapadna civilizacija evoluira u neki oblik post-tehno-kapitalističkog društva u kojem se smisao … ”progresa” ili ”slobode” pomakao tako da označava tek više profite korporacija, povećanu industrijsku učinkovitost i veći izbor konzumacije.  Izgledno je kako naš postmoderni svijet postaje svijetom duhovne praznine i kulturne površnosti, u kojem se društvene prakse neprestano ponavljaju i parodiraju, jedan fragmentirani svijet otuđenih pojedinaca bez osjećaja sopstva ili povijesti, uključenih u tisuću različitih TV kanala… Moderni građani ne će biti ”nadljudi” – tek konzumenti medija… (Dave Robinson)

Nietzsche se slaže s postmodernistima da jedinstvo nije unaprijed dano, ali se odvaja od njihovog potpunog odricanja od jedinstva kao cilja. S deskriptivne strane, Nietzsche i postmodernisti se slažu da je naslijeđeni pojam jedinstvenog kartezijanskog subjekta mit, ali dok na preskriptivnoj strani postmodernisti tipično slave smrt subjekta, Nietzsche odbacuje takvo vrednovanje nejedinstva kao oblik nihilizma i nalaže stvaranje prave ujedinjene subjektivnosti onim rijetkima sposobnima, i stoga dostojnima, takvoga cilja. De-centrirano sopstvo kojega slave postmodernisti za Nietzschea je samopoimanje nihilističkog zadnjeg čovjeka. Uspostava ujedinjenog sopstva je cilj Nietzscheovog nadčovjeka… Postmodernisti zadovoljno prihvaćaju ulogu … bližu Nietzscheovom poimanju zadnjeg čovjeka nego njegovoj ideji nadčovjeka. (Ken Gemes)

Čini se da smo u ”postmodernom stanju” bliži tome drugome liku iz Nietzschovog Zaratustre, zadnjemu čovjeku, nego li nadčovjeku.

Mi sa Zapada predstavljamo Posljednje Ljude, zapletene u glupa svakodnevna zadovoljstva… Nama … je sve teže čak i zamisliti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvovati vlastiti život…

Neplodnost … je još davno dijagnosticirao Friedrich Nietzsche zapažajući kako se zapadnjačka civilizacija kreće u smjeru Posljednjega Čovjeka, ravnodušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Budući da nije u stanju maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeći samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga. (Slavoj Žižek)

Lišen svake razlike između veličine i mediokritetstva, zadnji čovjek nema zašto umrijeti niti ima zašto roditi.

Posljednji čovjek u individualizmu industrijskog doba nije samo druželjubivi pozitivist koji je sreću pronašao u svojim malim zadovoljstvima za dan i zadovoljstvima za noć. Posljednji čovjek je više čovjek za koga nema obnavljanja, vraćanja, ponavljanja. On je izgradio svijet koji više ne priznaje primat reprodukcije. Individue ove vrste su, po tome kako same sebe razumiju, a još više po svom mjestu u procesu generacija, i ono što je novo i ono što je posljednje. One žive u osjećanju ne-povratka; do kraja individualiziran individuum … svoj život vodi kao krajnji potrošač sebe i svojih šansi… Izgledi za potomstvo više ne znače ponavljanje samog sebe u životnoj formi novih generacija… (Peter Sloterdijk)

I? Oblizujemo li se, ili želimo opet ”bacati strelicu svoje čežnje preko i iznad [zadnjeg] čovjeka”?

Postmodernom je stanju, međutim, razočaranje strano… Nostalgija za izgubljenom pričom je i sama izgubljena za većinu ljudi. (Jean-François Lyotard)

Literatura:

1. Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje, Zagreb 2005., str. V., prevela: Tatjana Tadić, izvornik: Jean-François Lyotard, La Condition postmoderne (1979.)
2. isto, str. 55.-56., 41.
3. isto, str. 53., V.-VI.
4. Dave Robinson,  Nietzsche and Postmodernism, 2000., str. 41., preveo: ja, prvo izdanje (1999.)
5. Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar 2010., str. 444.
6. Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 155., 157., prevela: Dubravka Kozina, izvornik: Friedrich Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse (1886.)
7. Lyotard, isto, str. 18.
8. Robinson,  isto, str. 41.-44.
9. Sorić, isto, str. 119.
10. isto, str. 123.
11. Lyotard, isto, str. 65.
12. isto, str. 4.
13. isto
14. Slavoj Žižek, O nasilju, Zagreb 2008., str. 29.-30., preveo: Tonči Valentić, izvornik: Slavoj Žižek, Violence (2008.)
15. Ken Gemes, Postmodernism’s use and abuse of Nietzsche (2001) Philosophy and Phenomenological Research,62, (2), 337-360., prev.: ja
16. navod prema: Peter Sloterdajk, U istom čamcu, Beograd 2001., str. 58., prevela: Aleksandra Kostić, izvornik: Peter Sloterdijk, Im selben Boot (1993.)
17. Lyotard, isto, str. VII., 59.