znanost i pri-povijest? (ulomak iz Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje)

Znanost je od početka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima većinu ih možemo razotkriti kao bajke. No ukoliko se ne ograničava na nabrajanje korisnih pravilnosti i ukoliko traga za istinom, ona mora ozakoniti vlastita pravila igre. I tada o svome ustrojstvu stvara diskurs legitimnosti koji nazivamo filosofijom. … [O]dlučujemo  ”modernom” nazvati onu znanost koja se na naracije poziva kako bi sebe ozakonila. … [T]akva je bila naracija prosvjetiteljstva u kojoj je heroj znanja radio u korist ispravnog etičko-političkog cilja, za univerzalni mir. Na ovom primjeru vidimo da legitimirajući neko znanje meta-naracijom, što uključuje i filosofiju povijesti, moramo pitati i o vrijednosti institucija koje upravljaju društvenim odnosom;  i njih je također potrebno legitimirati. I pravda se, jednako kao i istina, mora pozivati na veliku naraciju.

Pojednostavimo li do krajnosti, možemo reći da se nepovjerenje prema meta-naracijama smatra ”postmodernim”. Ono je zasigurno posljedica napretka znanosti, no i napredak sa svoje strane pretpostavlja nepovjerenje. … Narativna funkcija gubi svoje čimbenike, velikog junaka, velike opasnosti, velike zaplete i velik cilj. …

Gdje nakon meta-naracija možemo naći legitimnost? Kriterij operativnosti je tehnološki i nije primjeren pri prosuđivanju istine ili pravde. …

Povratak narativnog u okrilje ne-narativnog, u bilo kojem obliku, ne smijemo smatrati konačno nadiđenim. Evo jednostavnog primjera – kako se ponašaju znanstvenici kada nakon nekog ”otkrića” nastupaju na televiziji ili daju izjave u novinama? Pripovijedaju epopeju o znanju premda to znanje uopće nije epsko. Time udovoljavaju pravilima narativne igre čiji je pritisak još uvijek znatan, ne vrše ga samo korisnici medija već i sami znanstvenici. No ovakva činjenica nije ni beznačajna ni usputna, ona se tiče odnosa znanstvenog znanja i ”pučkog” znanja, ili onoga što je od njega ostalo. Država može potrošiti mnogo na prikazivanje znanosti kao epopeje jer tako postaje vjerodostojnom, stvara javno slaganje potrebno onima koji odlučuju.

Nije dakle isključeno da je pribjegavanje narativnom neizbježno, barem u onoj mjeri u kojoj znanstvena jezična igra želi istinu svojih iskaza, a ukoliko ih ne može legitimirati vlastitim sredstvima…

Od samih početaka [ta] nova jezična igra ima problema sa svojom legitimnosti – to je Platon. … Dijaloška igra sa svojim posebnim zahtjevima i uključujući u sebi dvije uloge, i istraživanje i poučavanje, sažima znanstvenu pragmatiku. Ovdje nalazimo određena pravila …: dokazivanje dok se ne postigne konsensus (homologia), jedinstvo referenta koji osigurava sporazumijevanje, jednakost među sudionicima, i čak neizravno prihvaćanje da se radi o igri a ne o sudbini, budući da su iz nje isključeni svi oni koji ne prihvaćaju pravila, bilo zbog slabosti bilo zbog neistančanosti.

Ipak, i pitanje legitimnosti same igre, uzevši u obzir njezinu znanstvenu prirodu, također mora biti dijelom pitanja što se postavlja u dijalogu. Poznati primjer, i važan, jer povezuje ovo pitanje sa sociološko-političkim, dan je u VI. i VII. knjizi Države. Naime, znamo da je odgovor barem djelomično dat u priči, alegoriji pećine, koja kazuje zašto i kako to da ljudi žele priče, a ne prihvaćaju znanje. Zato se znanje utemeljuje pričom o svom mučeništvu.

No ovdje postoji još nešto – već samim oblikom Platonovih Dijaloga nastojanje legitimacije predaje oružje naraciji. To je stoga što svaki od njih uvijek zaodijeva oblik priče o nekoj znanstvenoj raspravi. … Činjenica je da platonički diskurs koji ustanovljuje znanost nije znanstven, i to utoliko što misli da ju legitimira. Znanstveno znanje može znati i priopćiti da je pravo znanje samo ako pribjegne drugom znanju, priči, koja je za njega neznanje; ako to ne učini onda mora samo sebe pretpostavljati, a time zapada u ono što osuđuje, petitio principi, predrasudu. No, zar u to ne zapada i kada svoj autoritet temelji na priči? …

[V]eć u renesansnom humanizmu, a na drugi način i u Prosvjetiteljstvu, Sturm und Drangu, njemačkoj idealističkoj filosofiji i historicističkoj francuskoj školi … izričito pozivanje na priču u problematici znanja događa se usporedno s oslobađanjem građana od tradicionalnih autoriteta. Znanje koje priče sadrže vraća se na Zapad kako bi donijelo rješenje legitimacije novih autoriteta. Prirodno je da u narativnoj problematici to pitanje treba riješiti imenom nekog junaka: tko ima pravo odlučivati za društvo? Tko je subjekt čije su preskripcije norme za one koji ih moraju poštivati?

Ovaj način propitivanja društveno-političke legitimnosti povezuje se s novim znanstvenim stavom koji glasi:  ime junaka je narod, znak legitimnosti njegov konsensus, način normiranja vijećanje. Iz toga nužno slijedi ideja napretka koja nije ništa drugo do postupak kojim se znanje treba akumulirati, no postupak se proširuje na novi društveno-politički subjekt. Narod sam vijeća o tome što je pravedno i nepravedno na isti način kao što zajednica znanstvenika odlučuje o tome što je istinito ili lažno. Narod akumulira civilne zakone kao što ona akumulira zakone znanosti; on konstitucionalnim propisima usavršava pravila konsensusa jednako kao što ona uvijek sve provjerava u svjetlu svojih spoznaja…

Vidimo da se ovaj ”narod” u svemu razlikuje od naroda iz tradicionalnog narativnog znanja koje, kao što rekosmo, ne zahtijeva nikakvo institucionalno vijećanje, nikakav kumulativni  napredak, nikakve težnje k univerzalnosti – sve su to čimbenici znanstvenog znanja. Stoga se ne treba čuditi što su predstavnici nove legitimnosti putem ”naroda” ujedno i aktivni rušioci tradicionalnih narodnih znanja, koje se sad vidi kao manjine ili moguće separatizme koji mogu voditi samo u mračnjaštvo.

Podrazumijeva se da stvarno postojanje ovog nužno apstraktnog subjekta … ovisi o institucijama u kojima bi trebalo vijećati i odlučivati, a koje obuhvaćaju državu u cijelosti ili samo jedan dio. Tako se pitanje države nalazi tijesno isprepleteno s pitanjem znanstvenog znanja.

No vidimo također da ova isprepletenost ne može biti jednostavna. Stoga što ”narod” koji je nacija ili čak čovječanstvo, nije dovoljno zadovoljan … spoznavanjem. …

U suvremenom društvu i kulturi, postindustrijskom društvu, postmodernoj kulturi, pitanje legitimnosti  znanja postavlja se na sasvim drugačiji način.  Velika je priča izgubila svoju vjerodostojnost…

Znanost koja nije postigla legitimnost nije prava znanost, ona zapada na najniži stupanj, onaj ideologije ili oruđa moći, ako diskurs koji je treba legitimirati i sam proizlazi iz predznanstvenoga znanja, jednako kao i ”jednostavna, obična” priča. A upravo se to događa ako protiv njega okrenemo pravila znanstvene igre koju pokazuje kao empirijsku. …

Nietzsche ne čini ništa drugo kada ukazuje da je ”europski nihilizam” rezultat samoprimjene znanstvenog zahtjeva za istinitošću na sam taj zahtjev. … ”Kriza” znanstvenog znanja na koju već krajem XIX. stoljeća ukazuju sve brojniji znakovi … proizlazi iz unutrašnjeg podrivanja načela legitimnosti znanja.

ulomak iz Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje, Zagreb 2005., str. V.-VII., 40., 42., 53., 55.-56., prevela: Tatjana Tadić, izvornik: Jean-François Lyotard, La Condition postmoderne (1979.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s