uz Bitak i vrijeme §2: ako ne znamo što je to bitak, znamo li što je to pitanje?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

U §2. Heidegger još jednom navodi onu aporiju iz §1.:

Mi ne znamo što znači ‘bitak’. Ali već kada pitamo: ‘što je ‘bitak?’ mi se nalazimo u nekom razumijevanju toga ‘je’, iako ne bismo mogli pojmovno fiksirati što znači to ‘je’… To prosječno i maglovito razumijevanje bitka jest fakt.

Ako taj ”fakt” ne gurnemo naprosto u zaborav nego podnesemo teškoću te aporije/pometenosti (vidi §0.), tada put iz ”prosječnog i maglovitog” razumijevanja toga ”je” (”bitka”) ka pojmovnoj jasnoći započinje postavljanjem pitanja o smislu bitka. Vidjeli smo (§1.) da uobičajeni način postavljanja pitanja zakazuje, pa valja biti oprezan i u pogledu toga što uopće znači ”pitati” i ”pitanje”. Zato je najprije potrebno eksplicirati ”konstitutivne karakteristike samog pitanja”[1].

”Pitanje” pri tom ne treba shvatiti apstraktno, nego onako kako se ono zapravo odvija, kao zapitivanje, ”ponašanje/držanje nekog pitača”. Heidegger nalazi da svako zapitivanje ima stanovitu trostruku strukturu. Pritom je dobro imati u vidu da trostrukosti u SuZ, koje najprije mogu izgledati proizvoljno, vrlo često, pa i kad to nije izričito navedeno, odražavaju strukturu vremena razlučenu na budućnost, prošlost, i sadašnjost.[2] Struktura pitanja je implicitna u onome što je već rečeno: zapitivanje je

i. kretanje ka budućoj pojmovnoj jasnoći,

ii. polazeći od maglovitog i prosječnog prethodnog razumijevanja,

iii. a koje se odvija kao sadašnje ponašanje/držanje nekog pitača.

Nije, dakle, sokratovski samo početak u aporiji, nego i način istraživanja: poput Sokrata u Platonovom Menonu hoćemo eksplicitnim postavljanjem pitanja dovesti do pojma već implicitno, neosviješteno predrazumijevanje.

i. Ono ispitano (das Erfragte) je ”ono kod čega neko ispitivanje stiže na cilj”, ”ono zapravo intendirano”, ”ono … što se treba ispostaviti u odgovoru”, dakle, ono kamo smo zapitivanjem usmjereni. Kada se radi o ”specifično teorijskom” pitanju, tada se u ispitanome traži pojam. U našem pitanju o bitku ono ispitano je smisao bitka.

ii. Ono pitano (das Gefragte) je ono o čemu je pitanje. Da bismo uopće mogli postaviti pitanje o nečemu, već nas je to pitano prethodno moralo nekako susresti. U pitanju o bitku ono pitano je ”ono na temelju čega je biće … uvijek već razumljeno”, ono prethodno, a priori. To prethodno biću ne treba ”mitološki” izlagati kao opet neko biće. Ono pitano, dakle, je bitak bića (koji sam nije neko biće).

iii. Ono upitano (das        Befragte)       je       ono        kod       čega/koga       se        raspituje.

Očito je:

da bismo ispitali bitak bića o tome mora biti upitano samo biće.

Ali koje biće? Naime,

biće je sve o čemu govorimo, što mislimo, prema čemu se ovako ili onako odnosimo, biće je također ono što smo i kako smo mi sami.

Već se u prisutnosti nekoga ”mi” u svakoj od tih formulacija može naslutiti odgovor na to ključno pitanje:

s (iii) kojeg bića valja (i) očitati smisao bitka, od kojeg bića (ii) treba da pođe otkrivanje bitka?

Odgovor postaje očitiji zadržimo li na umu da nam je polazište jedna aporija, neprozirnost – tada ono pitanje koje se želi zaputiti iz nje, dakle pitanje o bitku,

treba postaviti izričito i provesti ga uz potpunu transparentnost.

Takvo zapitivanje jedan je način na koji jest neko biće, naime upravo ono koje pita.

Obrada pitanja o bitku … znači: činjenje transparentnim nekog bića – onog koje pita – u njegovu bitku.

To biće smo mi sami. (Heideggerov termin za ”biće koje smo uvijek mi sami” je tubitak (Dasein).)

Dakle, jedno biće (naime mi sami koji zapitujemo) ispituje se u njegovom bitku, da bi se otud došlo uopće do pojma o bitku. Očekujemo li dedukciju iz neke arhimedovske čvrste točke, iz nekog apsolutnog temelja, tada ovo može izgledati poput pokušaja da se poput barona Münchhausena izvučemo iz močvare povlačenjem sebe za kosu:

najprije odrediti biće u njegovu bitku i zatim htjeti tek na temelju toga postaviti pitanje o bitku.

Ipak, tu se ne radi o poročnom krugu pri dokazu, nego o

nekom čudnovatom ‘unazad- odnosno unaprijed odnošenju’ onoga pitanoga (bitka) na zapitivanje kao modus bitka jednog bića,

i to onoga bića koje smo mi sami. Kretanje mišljenja u SuZ bit će, dakle, prije kružno nego li neko izvođenje iz prvih principa.

Treba li da pitanje [o bitku] bude postavljeno, … tad samo pitanje mora biti izrađeno kao prozirno pitanje, tad se samo biće koje ima karakter pristupa, iskustva itd. [naime ”mi sami”, ”tubitak”] mora rasvijetliti u svome bitku, čak i uz rizik da to bude poročni krug – krug istraživanja, hoda i bitka, upravo ‘krug bitka’ – kružnost bića koju tek treba razumjeti…[3]


[1] Gdje nije drugačije napomenuto, svi navodi su iz SuZ §2.

[2] ”Bez iznimke ( :o ), trostrukosti su uvijek povezane s Heideggerovom teorijom vremena.’ (Graham Harman, Heidegger Explained, 2008., str.181.) Također i: ”Slijedi Heideggerova slavna mada pomalo naporna tvrdnja kako svako pitanje ima tri dijela: ono o čemu se pita, ono što se upituje, i ono što se ima pronaći zapitivanjem. Malo koji pasus kod Heideggera pogađa početnike kao tako zbunjujuće istančan poput ovoga. Ali, pogledano pobliže, tu imamo naprosto našeg starog prijatelja trostruku strukturu vremena.” (isto, str. 57.)

[3] iz Prolegomena za povijest pojma vremena, str. 165.

[izvorno objavljeno na forumčiću pjaceta]

Oglasi

Jedna misao o “uz Bitak i vrijeme §2: ako ne znamo što je to bitak, znamo li što je to pitanje?

  1. Dio razgovora sa zajedničkog čitanja na pjaceta.com:

    Marijan: Zašto kaže da je prosječno razumijevanje bitka maglovito? Zar nije da ono jasno razumije bitak kao predručnost, odnosno prisutnost?

    davor: Pa ne. Dapače, u onom smislu u kojem H. govori o razumijevanju, prosječno je razumijevanje prije na način priručnosti, praktičnog ophođenja sa stvarima kao svrhovitima. Uzmimo neki čekić: njegov način na koji jest (”način bitka”) je prije svega u uporabi kao priručna stvar. Kad ga tek motrimo u nekom teorijskom stavu ”objektivnosti” zatvoreni smo za taj priručni način na koji on jest, pa ga doživljavamo kao neki puko prisutni/predručni predmet. Opet neki treći način na koji taj čekić može biti je npr. u sklopu umjetničkog djela (tim načinom bitka se H. nije izričito bavio u SuZ, ali jest kasnije). Dakle, odgovor na pitanje što? možda jest isti sva tri puta (naime ”čekić”), ali odgovor na pitanje kako? je različit (kao dio pribora, kao ”objekt” nezainteresiranog motrenja, kao dio umjetničkog djela). Hoću reći, naprosto je predrasuda teorijskog čovjeka da je ”objekt nezainteresiranog teorijskog motrenja” nekako bitniji/istinitiji/prvotniji način na koji jest čekić u odnosu na ova druga dva načina. H.-ov primjer (ne iz SuZ) je Van Goghova slika seljačkih cipela koja možda više kazuje o njima od zblenutog buljenja u cipele, pa i fizikalnog od mjerenja njihove težine, čvrstoće ili obujma. Da ne spominjem kako ni nošenje cipela nije baš irelevantno za pitanja o cipelama. ”Objektivnije” ne znači istinitije, nego više na način objekta za teorijsku svijest.

    Ali i drugi ”načini bitka”, osim priručnosti, pojavljuju se i u ”prosječnom” razumijevanju. Npr. sve kulture (da li baš sve? sigurno ogromna većina) postupaju s mrtvim tijelima drugih ljudi upravo kao s osobitim, ljudskim tijelima, a ne kao s puko prisutnim, predručnim stvarima. Tako da se raznolikost načina bitka očituje i u prosječnom razumijevanju.

    Prije nego ”prosječnom” razumijevanju, prevelika orijentacija na predručnost/prisutnost je prije svojstvena teorijskom razumijevanju. Heidegger je držao odmak spram intelektualizma ”profesorskih sinova”, kako je on doživljavao svoje kolege filosofe; uvijek je htio zadržati svoje seljačko porijeklo. Valjda je smatrao je da mu ono pomaže da ne zapadne u takav intelektualizam suviše orijentiran na predručnost/prisutnost. Zato i insistira na pred-teorijskom razumijevanju, na svagdašnjosti itd. Također je i u umjetnosti vidio branu spram takvog teorijskog stava koji sve pretvara u ”objekt” za motreći ”subjekt”.

    Marijan:

    ”biće je sve o čemu govorimo, što mislimo, prema čemu se ovako ili onako odnosimo, biće je također ono što smo i kako smo mi sami.”

    Može li se uopće predstaviti, razumjeti ili misliti o nečemu što nije neko biće, tj. o ničemu/bitku? Imam dojam kako se i bitak mora predstaviti kao neko biće da bi se mogao razumjeti i misliti, iako to onda naravno ne može biti ispravno.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s