tehnologija?

Od početka Novog vijeka zapadnjački se intelekt rascijepio između ”dvije kulture”, jedne prirodoznanstvene, druge humanističke, narativne. Niz poraza ove druge okončao je u njenom vlastitom odustajanju od relevantnosti, i pretežnom usmjerenju na periferno, marginalno, slabo, zanemareno, kratkotrajno,… usmjerenjem što ga označavamo postmodernim. Ali, ona nadvladavajuća ”prirodoznanstvena kultura” nije nikakva kultura, jer ne omogućuje vrednovanja, budući  da se bavi činjenicama a ne vrijednostima, svrhama. Odnosno, ona ne može čak niti sebe samu pozitivno vrednovati bez neke izvan-znanstvene naracije koja bi pružila smisao i svrhe našim projektima, pa tako i znanosti. Stoga znanost nije, kako je tradicionalno volimo zamišljati, vrhovna autonomna civilizacijska vrijednost novovjekovnog Zapada, nego je sluga nečemu svrhovito usmjerenome: tehnologiji.

Tehnologija je ta središnja moć koja diljem planete baca na periferiju ne samo sve naracije i uopće kulturno naslijeđe, nego i biološko naslijeđe.

Iako smo preblizu da bismo mogli donijeti objektivni sud, postalo je očito da je naša vlastita kultura dospjela u stanje opasne neravnoteže, te da danas stvara izobličene i neuravnotežene umove. Jedan dio naše civilizacije – onaj posvećen tehnologiji – uzurpirao je vlast nad svim drugim komponentama, geografskim, biološkim i antropološkim: zapravo najpomamniji zagovornici tog procesa javno obznanjuju da se danas cijeli biološki svijet odmjenjuje tehnološkim, te da će čovjek ili postati dragovoljnom tvorevinom svoje tehnologije, ili će prestati postojati. (Lewis Mumford 1970.)

Naravno, neprebrojive su dobrobiti koje zahvaljujemo tehnologiji i tehnološkim izumiteljima, i nikako ne bih htio da ih ova razmatranja razmaženo previde. Svjestan sam veličine tehnoloških uspjeha na kojima bi nam prethodne generacije s pravom zavidjele, zahvalan sam zbog novih životnih mogućnosti ogromnog broja ljudi, a ponajprije meni najbližih i mene samoga. Ipak, odavno su prepoznate i mnoge neželjene popratne pojave tehnološkog napredka. Uvažavajući dobrobiti, i bez nabrajanja dovoljno poznatih problema, nameće se presudno pitanje: je li tehnologija nešto što čime mi vladamo?

HEIDEGGER: … Shvaćanje da je tehnika u svojoj biti nešto što čovjek ima u ruci … po mojem mnijenju nije moguće. Tehnika je u svojoj biti nešto čime čovjek iz sebe ne vlada. …

SPIEGEL: Sada, ipak pada u oči da čovjek nikada neće izaći na kraj sa svojim oruđem, da u njemu vidi Đavoljeg učenika. Nije li malo previše pesimistično kazati: mi nećemo s ovim, zacijelo mnogo većim oruđem moderne tehnike izaći na kraj?… Zašto bismo bili tako jako svladani od tehnike . . .?

HEIDEGGER: Ne kažem svladani. Kažem: još nemamo put koji odgovara biti tehnike.

SPIEGEL: Moglo bi Vam se ipak samo naivno suprotstaviti. Što bi tu trebalo biti svladano? Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?

HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje. Ne znam jeste li se prestrašili; ja sam se na svaki način prestrašio kad sam sada vidio snimke s Mjeseca k Zemlji. Uopće ne trebamo atomsku bombu, raskorijenjenost čovjeka je već tu. Imamo još samo tehničke odnose. To nije više zemlja, na kojoj danas čovjek živi. (intervju Martina Heideggera za Spiegl, 1966.)

Ukoliko su ove napomene mogle izgledati kao neki antimodernistički intelektualni ludizam, pedesetak godina kasnije slične misli spopadaju i tehnofile:

Tehnologija sve više razvija onu vrstu autonomije koja do sada karakterizirala biološka bića. Stanfordski ekonomist Brian Arthur tvrdi da se tehnologija samoorganizira te se može, u stvari, reproducirati i prilagoditi svojoj okolini. To je kvalificira kao živi organizam, barem u onom smislu u kojem je koraljni greben živa stvar. Naravno, ona ne može postojati bez životinja (to jest, ljudi) koji je grade i održavaju, ali slično vrijedi i za koraljni greben.

I tko zna kada to više neće biti istina za tehnologiju, pa će se graditi i održavati sama? Za znanstvenog pisca Kevina Kellya “technium” – što je njegovo ime za evoluirajući organizam koji obuhvaća naše kolektivne strojeve – već jest “vrlo složen organizam koji je često slijedi svoje vlastite porive”. On “želi ono što svaki živi sistem želi: produžiti sebe.” …

Zapanjujuće su implikacije tog novog načina gledanja na tehnologiju kao na samostalno, evoluirajuće biće koje nastavlja napredovati bez obzira na to tko je za njega zadužen. Ljudi su tek pijuni u procesu. Ne upravljamo inovacijskim valom, taj val nas nosi. Tehnologija će naći svoje izumitelje, a ne obrnuto. (Matt Ridley 2015.)

Nelagoda u tehnologiji je i unutar filosofije prepoznata znatno ranije, npr. kod Marxa (ulomak)Marx, poznato je, predlaže da je zadaća filosofa, onih revolucionarnih, da aktivno mijenjaju takav svijet. Ako u “nezasitnoj gladi za profitom” prepoznamo ono što je Platon (u svojoj trodijelnoj antropologiji) najčešće nazivao žudnjom, onda u pozivu na aktivnu promjenu svijeta možemo vidjeti ono što je nazivao srčanošću. No, nije li i njome već ovladala tehnika?

Scheler je znao da filosofija tehnike ne može nešto smisleno kazati o samoj tehnici ako je reducira na puko sredstvo i odvoji od znanosti i društva. Cjelovitu smislenu svezu čine znanosti, tehnika u užem smislu i gospodarstvo s odgovarajućim društvenim odnosima… Ipak, postoji i jedna neovisna i određujuća varijabla: “Neovisna varijabla, koja određuje oba carstva formi znanja i radne tehnike, jest postojeća nagonska struktura vođa društva… – u najužem jedinstvu s onim što nazivljem ethosom, tj. svagda vladajućim i važećim pravilima duhovnog pred-postavljanja vrijednosti; ili, jednostavnije, s vodećim vrijednostima i idejama na koje su zajednički usmjereni vođe skupina i kroz njih skupine same…”

Nagonska struktura koja nastupa kao neovisna antropologijsko-socijalna varijabla u osnovi je nagon za moći, ili, na osobno-duhovnoj razini, volja za moći vođa društva ili pak, kao što ih on naziva, “vodećih duhova civilizacije” (znanstveni istraživači, tehničari, državnici i gospodarski poduzetnici), naglašavajući da je riječ o civilizaciji u kojoj su zapostavljene sve ostale vrijednosti za volju vrijednosti korisnosti, moći, ovladavanja, gospodstva nad stvarima i ljudima. Posrednik u svezi modernog trojstva koje određuje život i mišljenje – znanost, tehnika i gospodarstvo – jest tehnika, s time da se ostala područja moraju prilagoditi “duhu tehnike”. (Milan Galović, 1997.)

Tu ipak nedostaje onaj treći, umni dio duše. Heidegger kaže da bismo ipak prije akcije trebali misliti, da ne bi bilo, kao što se po njemu zbivalo u onim zemljama koje su svoje drastične aktivnosti pravdale marksizmom, kako je i sam taj aktivizam posljedica tehnološkog životnog stava.

SPIEGEL: Sigurno biste i komunistički pokret tu uvrstili?

HEIDEGGER: Da, bezuvjetno, kao određen planetarnom tehnikom.

SPIEGEL: I amerikanizam?

HEIDEGGER: I to bih kazao. (intervju Martina Heideggera za Spiegl, 1966.)

Ono što trebamo misliti prije svakog aktivizma jest bit tehnike (Heidegger i tehnika? (ulomak)). Ta bit nisu ova ili ona oruđa, nego instrumentalni način na koji nam se u doba tehnologije pojavljuju bića, podjednako npr. priroda i drugi ljudi. Najveći je problem s tehnologijom, dakle, tendencija koja postaje sveopća, ka instrumentalnom odnosu spram bića, čime ostaju zapostavljeni drugi načini na koje čovjek može susresti biće (npr. u umjetnosti, u prijateljstvu, u porodičnim odnosima, u ljubavi, u obuzetosti prirodom, u molitvi, čak i u pomnoj brizi zanatlije o svom alatu ili seljaka o voćki, itd.)

Zemlja i njezina atmosfera postaju sirovinom. Čovjek postaje ljudskim materijalom, koji je postavljen na pred-postavljene ciljeve. … Moderna znanost i totalna država kao nužne posljedice biti tehnike istovremeno su njena pratnja. Ne biva tehnički opredmećeno samo ono živo u uzgoju i iskorištavanju, nego… u temelju treba da se bit samog života preda tehničkom uspostavljanju. (Martin Heidegger 1946.)

Nietzscheov zadnji čovjek, onaj kojem je i rađanje i umiranje strano jer time nije moguće instrumentalno ovladati, pravi je predstavnik našeg doba, dok je sofist sa svojim instrumentalnim odnosom spram govora/mišljenja bio njegov rani glasnik. Filosofija, kao nastojanje za cjelovitošću, suprotstavlja se tom osiromašenju mogućih odnosa spram bića. Put nije neka ponajprije razumna kontrola nad tehnologijom, jer je kontroliranje upravo instrumentalni/tehnički odnos, neprimjeren za ograničenje tehnologije. Prije bismo mogli pokušati razvijati i obnavljati neinstrumentalne odnose spram bića, i samim time instrumentalnom odnosu naći primjerene granice.

HEIDEGGER: … Položaj čovjeka u svijetu planetarne tehnike ne vidim kao nerazmrsivu i neizbježnu sudbinu, nego zadaću mišljenja vidim baš u tome da u svojim granicama pripomogne da čovjek uopće tek stekne dovoljan odnos spram biti tehnike. (intervju Martina Heideggera za Spiegl, 1966.)

Literatura:

1. Lewis Mumford, Mit o mašini II, Zagreb 1986., str. 301., preveo: Nikica Petrak, izvornik: Lewis Mumford, The Myth of the Machine II : The Pentagon of Power (1970.)
2. intervju Martina Heideggera za Spiegl 23. rujna 1966, preveo: Vanja Sutlić, link
3. Matt Ridley, The Myth of Basic Science, novinski članak 2015.
4. Davor Rodin, Dijalektika i fenomenologija, Beograd 1979.
5. Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Zagreb 1997., str. 113.-118.
6. Martin Heidegger, O biti umjetnosti/Čemu pjesnici?, Zagreb 1959., str. 107., preveo: Danilo Pejović, izvornik: Martin Heidegger, Wozu Dichter (1946.)

(nadopuna ranije inačice s prvog izdanja: tehnika? iz 2008., ovdje premješteni i komentari; X. 2016. dodan ulomak)

Oglasi

6 misli o “tehnologija?

  1. Jako dobra tema! Opća. Ja bih o pojedinačnom. O sebi. Ne tako davno fascinirala me tehnika! Sve sam željela imati. Što željela? Trebala!

    Od prvobitnog prenosnog telefona, preko prvobitnog mobitela do današnjeg; video playera, televizora, plazme, digitalnih fotoaparata, video playera, CD playera, kazeta, disketa, CD-a…(samo ono što koristim, molim), A komp.? Što on pak ima u „trbuhu“? Ja bih tu nabrojila i medije sa svojim produženim pipcima koji me zaustave u bilo kojoj nakani, osim da se okrenem njima. (npr. tv ugasim, ali na tramvajskoj stanici dočeka me zgašena tema izložena u naslovu na kiosku).

    To je teror što tehnika radi!!!

    Jasno mi je da se znanošću i tehnikom zavladalo prirodom i ljudima.
    Ali da ja u svom domu postanem sluga tehnike je van pameti!!!
    Moram se spasiti! Nešto je ušlo u moje navike, nešto sam pretvorila u obavezu. Iz obaveze se mora korak po korak van.
    To je jedina prilika da se vratim od kuda sam krenula?!

    Da je red u stvarima – red u glavi, doktrina je koje se držim. Stvarima su obuhvaćene zadaće i obaveze.
    Napominjem idem od sebe. Da bih završila zadano i posvetila se onome što mi srcu znači trebam:
    – pregledati 8 videokazeta (najčešće od 240 min.), na kojima se snimalo ono što treba pregledati i onda dati naslov ako se želi sačuvati
    – više komada CD-a, na kojima je opći naslov (npr.fotke), a da pojma nemam zašto ih čuvam
    – CD-a i videokazeta s nepregledanim filmovima
    – O..ho…ho..imam hrpu audi kazeta
    – iz kompa presnimiti obiteljske fotke po temama

    Na Internetu (kompu) me čekaju:
    – dva bloga s kojim nisam ažurna (drugi sam otvorila jer je trebao biti zajednički nas više osoba okupljeni oko iste teme, nestali su odvukle ih neke njihove tehnike)
    – odgovarati na komentare
    – njegovati prijateljstva koja su se spontano dogodila, a vrijedna su njegovanja
    – ne stižem na nekoliko blogova kojima se trebam više dati od ležernog komentiranja (to su oni kod kojih se uloženi trud vraća)
    – na Forumu me čeka tema i grizem nokte
    – prazne i nedovršene stranice moje proze
    – prva stranica romana s naslovom i prvom rečenicom i zadnjom gdje je točka

    I tako ništa ne stižem, vremena nemam, a sebe sam izgubila.

    Sviđa mi se

    • ”Heidegger naglašava da se posredstvom tehnike ne mogu postići atehničke individualno-ljudske ili socijalne svrhe. Tehničke naprave postaju određujuće za ono čemu služe, pridavajući svemu tehničku odrednicu.” Tvoje bi se iskustvo moglo uklopiti u ovu njegovu tezu: mada ti polaziš od toga da tehnika služi tebi u kreativne i društvene svrhe (održavanje prijateljstava, objavljivanje autorskih tekstova i sl.), ipak bi se moglo reći da su ogromne mogućnosti objavljivanja i komunikacije koje otvara tehnika uvelike prividne. Čini se kao da objavljujemo nešto svoje, i kao da čitamo nešto od drugih – ali, čitamo li se doista? Komuniciramo li doista? Ili ta naša ”komunikacija” tek služi – kako tvrdi Heidegger – proširenju tehnike, njenom razvoju, dakle nečemu ne-ljudskome?
      Ja vjerujem da ponekad (ali, doista tek ponekad) i ovakvi tehnikom posredovani vidovi komunikacije mogu uspjeti, i stvoriti zbiljsko zajedništvo među ljudima. U tom smislu, vjerujem da je Heideggerova teza pretjerana, i da tehnika – doduše rijetko – može služiti i izvan-tehničkim, doista ljudskim svrhama.

      Problem s tehnikom nije u tehničkim napravama, nego u načinu mišljenja koji svemu pristupa tehnički, odnosno instrumentalno. Suviše smo naviknuti na to da je dovoljno pritisnuti pravo dugme na daljinskom upravljaču da bi stvari postale onakvima kakve bismo mi u tom trenutku željeli. Pa svakom biću (i živim bićima, i umjetničkim djelima, i drugim ljudima, i duhovnim iskustvima) prilazimo s pitanjem ”gdje treba pritisnuti da dobijem to što hoću”? Drugim riječima, slažem se sa Schelerom. U trenutku kad su ljudi koji su mjero-davni izgubili svaku mjeru i prepustili i sebe i druge bez-mjernoj požudi i volji za moći, ”kola su iskočila iz tračnica”. I, već od tada, ”tehnika je nešto čime čovjek iz sebe ne vlada”, kao što reče Heidegger. Ali, ne prihvaćam njegov fatalizam: tehnika je nešto čime čovjek ne vlada samo zato što je čovjek sam nešto čime čovjek iz sebe ne vlada.

      Sviđa mi se

      • Može Davore, zaista može služiti. I trebamo tehniku da nam služi u ljudske svrhe. Da nema tehnike mnogo toga što je ljudsko ne bi bilo moguće. I mnogo toga ljudskog uz tehniku će biti još moguće. Ali slažem se da je ona veliko iskušenje, uostalom kao svaka druga moć. Ljudi padaju pod tim iskušenjima. Ali to je više njihov problem nego problem same tehnike.
        Lucija i Davore, koristim tehniku da vas toplo pozdravim, da izrazim radost što mogu opet svoje misli dijeliti s vama.

        Sviđa mi se

        • Kaže Lucija u prethodnom postu kako je čitala stare postove, i da su ”komentari biseri” – taj kompliment ipak najviše pripada tebi. Dobro je imati te u blizini (pa i ovako, posredovano tehnikom). 🙂

          Sviđa mi se

        • Pozdravljam ja tehniku! Od koristi mi je. Na radost! Da nije, evo ovdje i sada, ne bih s vama razgovarala i našla se u istoj temi. Ako se zaustavim samo na nas ovdje, tehnici mogu zahvaliti da se mogu vratiti i u prošlost. U Ambijentu gdje se ispijao pjenušac, a Davor nas vodio od trga k vrtu. Skoknem k Miljeu, Platonove sjene čekaju, a domaćin nam otvori Edipov prozor spoznaje…. Vivjanina poezija koja se potvrđuje u našim raspoloženjima…evo samo mi, koliko imamo zahvaliti tehnici?
          Ja sam i na blog stavila taj komentar, tu bol tehnike. Moja je pogreška što ju ne reduciram i ona me zarobila. Grozim se, npr., koliko ljudi vole slati sms-ove koji ne pomiču ni komunikaciju niti je vijest. Onda moram odgovoriti jer sam fino odgojena i nikad kraja… o ostaloj tehnici koja mi je ušla u svakodnevnicu da ne spominjem… eh! Da se pohvalim, u prolazu gradom besplatne novine odbijam, čitanje žutila me nervira i još mi oduzmu vrijeme, recimo vrijeme vožnje autobusom… imam pametnija posla…
          Sad uživam pridružiti vam se, biti s vama, i mogućnost da možemo promijeniti lokal i preči u Otkrivanje lica kruga, kod Miljea, ili kod Vivi odmoriti dušu, za to nam je tehnika ključ! Problem je u nama! (meni!) Ha!

          Sviđa mi se

  2. Prvo čestitam na izvrsnom postu još izvrsnije teme. Ovo je tema na koju bi se trebao zamisliti svaki čovjek jer je svaki pod utjecajem tehnike. Nova mi je spoznaja da je o tome pisao Marx.
    Ja smatram da Heidegger nije u krivu, niti mu je izjava pretjerana. Naime, kako on to vješto daje da zvuči u “kući bitka” rijeka je na centrali, ne obrnuto. Teleološka narav ovih stvari je ključna. Ovo još više razrađuje spomenuti Mumford i prezapostavljeni Aldous Huxley. Naime, mi se sad nalazimo u nekom srednjem svijetu između prirodnog i, recimo tako, Matrixa.

    Mnogi ljudi uvelike služe tehnologiji jer su podložni onima kojima se tehnika podlaže. Tehnika, mediji i sl. zatupljuje većinu osobnosti jer im pruža lažne svjetove i realnosti. Primjer je ogromna količina besmislenih i bespotrebnih informacija kojima se ljude stalno šopa, koje uostalom već iritantno stoje ispod ovog prostora gdje pišem komentar. Samo sam jedan klik od toga da prestanem misliti. Mnogo je lakše kliknuti na jedan od parova sisa koja se tu reklamiraju!

    Problem nije, dakle, u samoj tehnologiji, nego u tome kako se ona sustavno koristi za zatupljivanje ljudi. Naravno, to nije nikakav apsolut. Tehnologija može biti pozitivna i korisna kao u ovom trenutku i datom slučaju tvoga bloga, ali je činjenica da njena široka uporaba većinom teži u suprotnom smjeru, tj. da se čovjeka potčini stroju, da ga se liši ličnosti. Drugim rječima, da je se oblikuje, zapravo depersonalizira osobu.

    Komunistički otvoren sustav “drug Tito misli na sve i za sve” (ergo, ne treba misliti), zamjenjuje drugi implicitan i prikriveniji kapitalistički “vip, sve zbog vas” (ergo, opet ne treba misliti). Kao što čovjek manje pamti brojeve, kad ih može memorirati u mobitel, tako i razmišljanje i znanje zapostavlja kad (misli da) mu nisu potrebni, netko drugi neka se misli.

    Ne želim reći da je to apsolut, niti mislim da je to htio Heidegger, ali velika većina upućuje na veliku opasnost. Sama činjenica da mass media, tehnološki uvjetovani oblikuje javno mijenje po volji političara i njihovih tajkuna saveznika, govori dovoljno. Tvrdim da se ljude s ciljem bombardira dolje danim: Amy Winehouse, Paris Hilton, banalno, banana, banalno, banalno, opet banana….

    Nadam se da nisam bio previše mučan. Uskoro namjeravam, a nadam se da i hoću, objaviti post u kojemu će biti ista tema kao ovdje, samo više putem književnosti (poglavito Huxley).

    Usput, sve najbolje za blagdane tebi i svima koji su ti dragi!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s