uz Bitak i vrijeme §5: ja sam svoje vrijeme?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Dok su se odjeljci §1.-§4. bavili sadržajem vodećega pitanja o bitku, pitanja o bitku, daljnji odjeljci Uvoda (§5.-§7.) bave se metodom kojom će se to pitanje istraživati.

Koje biće preuzima osobitu ulogu unutar pitanja bitka, razmotreno je. Ali kako da to biće, tubitak, postane dostupno i da ga u razumijevajućem izlaganju tako reći nanišanimo?

Do pravog načina pristupa tubitku, odnosno istraživanju njegova bitka, teško je doći upravo zbog njegove “blizine”.

Tubitak doduše nije samo ontički blizu ili čak najbliže – mi sami smo dapače uvijek taj tubitak. Usprkos tome, ili upravo stoga, on je ontološki najdalje.

Zatim ponavlja da tubitak predontološki razumije svoj bitak ali to nije dovoljno, a i k tome u tom predontološkom razumijevanju

tubitak ima, naprotiv, tendenciju, u skladu s njemu pripadnom vrstom bitka, da vlastiti bitak razumije iz onog bića prema kojemu se bitno neprestano i najprije odnosi, naime iz “svijeta”.[1] U samom tubitku, i time u njegovu razumijevanju vlastita bitka, počiva ono što ćemo pokazati kao ontološko povratno zračenje i razumijevanja svijeta na izlaganje tubitka.

Polt [2] kaže da to što tubitak razumije vlastiti bitak iz svijeta vodi u pogrešnu interpretaciju nas samih jer pretpostavlja da je tubitak poput ostalih stvari koje susreće u svijetu, a baš to nije.

Da bi se izbjeglo tu tendenciju popredmećivanja

negativno rečeno: na to biće ne smije se konstruktivno-dogmatski navući nikakva proizvoljna ideja o bitku i zbilji – ma kako ona bila „samorazumljiva”; nijedna od „kategorija” koje su predskicirane iz takve ideje, ne smije biti ontološki nesmotreno nametnuta tubitku.

Vrsta pristupa i izlaganja prije mora biti tako odabrana da se to biće može pokazati na sebi samom polazeći od sebe samog.

Uglavnom, taj pravi pristup tubitku treba početi tako da

taj način pristupa treba pokazivati, kakvo je to biće najprije i najčešće, u svojoj prosječnoj svakidašnjosti. Kod nje pak ne treba ispostavljati proizvoljne i slučajne, nego bitne strukture, koje se u svakoj vrsti bitka faktičnog tubitka održavaju kao one što određuju njegov bitak.

To ”bitne” i ”u svakoj vrsti” bi valjda značilo da je pristup fundamentalan i univerzalan, jer te strukture svakidašnjosti su iste u svim kulturama i (valjda) povijesnim razdobljima, tj. te strukture su preduboko, previše su temeljne da bi na njih utjecala povijesnost tubitka?

Mada se radi o analizi tubitka, odnosno načina na koji jesmo mi sami (ili ja sam), Heidegger naglašava da namjera nije antropološka nego ontološka.

U nastavku kaže da je smisao bitka tubitka vremenost, a vrijeme horizont razumijevanja bitka, pa naznačuje svoj glavni zadatak:

To vrijeme mora biti izneseno na vidjelo i genuino shvaćeno kao horizont čitava razumijevanja bitka i svakog izlaganja bitka. Da bi taj uvid bio omogućen, potrebna je izvorna eksplikacija [3] vremena kao horizonta razumijevanja bitka iz vremenitosti kao bitka tubitka koji razumije bitak.

Malo komplicirana, ali jezgrovita rečenica, koja sadrži glavni cilj i postupak njegova filozofiranja, (preko analitike/razumijevanja tubitka do razumijevanja/smisla bitka uopće). Samo što H. nije napisao dio knjige koji bi se bavio tom “eksplikacijom vremena kao horizonta razumijevanja bitka”. Veli Polt da se čini kako je H. dosta radio na nastavku “SuZ” ali da je zaključio da je njegov prikaz vremena kao horizonta bitka potpuno neadekvatan pa je uništio rukopis (iako se bavio time na drugim mjestima).

Koliko je vrijeme već tradicionalno važno za shvaćanje bića i bitka pokazuje da vrijeme služi kao kriterij razlikovanja regija bića, odnosno bitka (vremenska nasuprot bezvremenskim bićima), a da ipak nikome nije jasno od kuda vremenu ta “osobita ontološka funkcija”, te “da li u toj naivnoj ontološkoj upotrebi vremena dolazi do izražaja njegova prava moguća ontološka relevantnost…”.

Pod ”nevremenska” bića H. navodi ”prostorni i brojčani odnosi” što pak sve spada pod matematiku (tradicionalno: geometrija i aritmetika). To da npr. Boran Berčić, pri pokušaju određenja ontološke naravi matematičkih predmeta, polazi upravo od pitanja o vremenu govori u prilog ”faktu” da ”vrijeme ima funkciju razlučivanja regija bitka”:

Kada je postala istina da 2+2=4? Pitanje zvuči čudno. Međutim, pomaže nam lakše odrediti o čemu ovise matematičke istine. (ulomak)

Tradicionalni ”platonički” odgovor na to pitanje ”kada?” jest, naravno, oduvijek je istina, to su izvan-vremenska bića.

Pod ”vremenska” bića H. navodi ”prirodni procesi i povijesni događaji”. To drugo razlikovanje je važno. Na njemu naime počiva ”regionalna” podjela znanosti na prirodne i humanističke (Nijemci za ove druge kažu duhovne). Recimo naša wiki kaže ovako:

Prema tradicionalnom shvaćanju, obrnuto od prirodnih znanosti smatrane su duhovne znanosti, odnosno ono, što se danas prema suvremenom razumijevanju pojma naziva humanističkim znanostima. Ova podjela znanosti na dvije osnovne velike kategorije danas uglavnom više nema stvarnu podlogu. Najpoznatiji primjer takve znanosti koju nije moguće svrstati niti u prirodne niti u duhovne znanosti je matematika, koju se danas smatra dijelom strukturnih znanosti.

Dakle, tu imamo neku ”regionalnu” podjelu bića na tri skupine (”priroda”, ono ”humano”, ”strukture”), i Heidegger s pravom kaže da je kriterij podjele vrijeme. Prirodne znanosti proučavaju bića koja su u vremenu ali nemaju odnos prema svojoj povijesti; humanističke znanosti proučavaju bića za koja je odnos spram vlastite povijesti bitan; matematika i logika proučavaju bića koja su izvan-vremenska. Ključno, Heidegger kaže da je taj presudni kriterij ontološke regionalne podjele uzet samorazumljivo, da nije tematiziran. On će to tematizirati, dakle, vrijeme kao kriterij različitih regija bića.

Važnost te podjele u ovom kontekstu vidi se po tome što su predavanja koja čine prvu verziju SuZ nosila naslov Prolegomena za fenomenologiju povijesti i prirode (kasnije su objavljena i prevedena kao Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb 2000.). Odmah na prvoj stranici H. kaže:

Pri navođenju tih dvaju pojmova, povijesti i prirode, pomišljamo najprije na svako od predmetnih područja znanosti što ih istražuju dvije glavne grupe iskustvenih znanosti (prirodna znanost te duhovne, kulturne i povijesne znanosti). Naviknuti smo i skloni tome da povijest i prirodu shvaćamo kroz znanosti koje ih istražuju. No time povijest i priroda postaju dostupne upravo samo u onoj mjeri u kojoj su predmeti tematizirani u tim znanostima. Pri tome nije odlučeno da li neko predmetno područje nužno sadrži i ono istinsko polje stvari iz kojeg je tematika znanosti izvađena. … U našem bi slučaju već i razdvojenost dvaju područja mogla biti pokazateljem da ostaje skrivenom ona izvorna i jedinstvena sveza koja se naknadnim povezivanjem obiju strana – prirode i duha u cjelini ljudskog postojanja – nikad više ne može postići.

Tu opet imamo Heideggerovo stalno metodološko nastojanje da se izbjegne redukcija iskustva koju znanost neizbježno provodi, odnosno, da se ”preskakanjem znanosti” pokuša (ipak) pojmovno zahvatiti izvorniji fenomen. I doista, čini se da i neovisno o znanostima razlikujemo te dvije regije bića. Npr. ako izletnički obiđemo neki krajolik i neku građevinu, i ako smo u oba slučaja dirnuti onim što smo iskusili, ipak se različito odnosimo prema tim dvama bićima: za građevinu ćemo najčešće pokušati saznati nešto o njenoj povijesti, dok krajolik u tom smislu nema povijest koja bi nas zanimala. Tko voli npr. neku glazbu najčešće je koliko-toliko svjestan i neke povijesti (koji su utjecaji, koje je djelo nastalo prije a koje kasnije, itd.) Za takva bića – umjetnosti, gradovi, narodi, obitelji, jezici,… – odnos spram vlastite povijesti je bitan. Dakle, reklo bi se da i predontološki razlikujemo povijesno događanje od prirodnih procesa.

Sad, postavlja se pitanje u koju od one tri regije (prirodne, humanističke, strukturalne znanosti) spada ontologija, kao ”znanost o bitku”? Ako smo se već složili protiv ”naturalizma”, odnosno teze da prirodne znanosti već jesu fundamentalne, da ne trebaju dublje ontološko utemeljenje, ontologija se najprije čini najbližom ”strukturnim” znanostima: ponajprije kao ona koja treba na neki način mapirati različite ”regije” bića i njihove strukturne odnose, a i zbog svoje bliskosti tijekom povijesti filosofije sa logikom, pa i matematikom.

Ipak, jasno je da bi fundamentalna ontologija trebala nekako prethoditi onoj podjeli. S obzirom na u §4. ”dokazano” prvenstvo tubitka pri ontološkom razmatranju, ontologija ne bi smjela zanemariti činjenicu da je bićima kojima se bave ”humanističke” znanosti svojstveno to da imaju povijest. Zato Heidegger kaže (na kraju §5.):

Budući da bitak postaje shvatljiv uvijek samo uzimajući u obzir vrijeme, odgovor na pitanje o bitku ne može ležati u nekoj izoliranoj i šturoj rečenici.

Dakle, rezultat fundamentalno-ontološkog istraživanja nije naprosto neki iskaz, ili neka shema, koji bi ne-povijesno prikazali stanovitu strukturu, a što bi onda moglo biti ”kao sirovi rezultat predavano dalje”. Dapače, povijesnost se mora uvažiti u fundamentalnoj ontologiji u tolikoj mjeri da iz ”odgovora na pitanje o bitku” treba poteći uvid o dosadašnjoj ontologiji, ”o sudbini njezina zapitivanja, njezinih pronalazaka i promašaja – kao o nužnosti primjerenoj tubitku”. To znači da ”promašaji” dosadašnje ontologije nisu naprosto neke slučajne pogreške, nego su ”nužne” jer počivaju na egzistencijalnim strukturama tubitka. Ipak, ako su ”nužni”, kako Heidegger namjerava izbjeći te ”promašaje”? Valjda ta nužnost promašaja nije apsolutna (kao recimo kod Kanta, gdje smo osuđeni na zatvorenost u našim spoznajnim formama), nego se radi samo o upornim ali ipak ne i neizbježivim tendencijama.


[1] Mada se ovdje ”svijet” izričito naziva nekim bićem, valja uočiti navodnike na riječi ”svijet”; izgleda da oni znače da Heidegger ovdje taj pojam upotrebljava u nekom ”vulgarnom” smislu, a ne onako kako ga inače razumije u SuZ, gdje bi svijet unutar ”ontološke diferencije” između bića i bitka trebalo sagledavati na strani bitka: kao element strukture bitka, a ne kao neko biće.

[2] Richard Polt, Heidegger: An Introduction

[3] U Šarinićevom prijevodu piše, zacijelo zbog pogreške u tiskari, ”izvorna eksploatacija”.

[Ovaj blog-zapis sadrži dijelove koje su izvorno na forumčiću pjaceta napisali Marijan i davor.]

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s