uz Bitak i vrijeme §6: destrukcija nasljeđa?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Početak paragrafa 6 nastavlja se na tezu o vremenosti tubitka s time da se sada precizira da se radi o povijesnosti.

Njegov bitak nalazi svoj smisao u vremenosti. Ta je pak uvjet za mogućnost povijesnosti kao vremenskog načina bitka samog tubitka, bez obzira na to da li je on, i kako, neko biće “u vremenu”.

Mislim bi se to da je tubitak povijesno, a ne (samo) vremensko biće (biće u vremenu), moglo shvatiti u razlici prema bićima koja su samo vremenska. Npr. kamen ili biljka su vremenska bića u smislu da ona imaju svoj početak i kraj, a između postojanje/život sa stalnim promjenama (reklo bi se: mijenjaju se s vremenom, tj. vrijeme se na njima očituje putem promjena koje uzrokuju fizički, kemijski, biološki procesi). Za njih je vrijeme samo slijed sadašnjih trenutaka, a prošlost i budućnost nisu relevantni. To bi valjda bilo vulgarno ili čak znanstveno poimanje vremena i toga što znači biti u vremenu. Ali bitno je da, iako su to vremenska bića, vrijeme za njih nije konstitutivno, da tako kažem. Vrijeme na njih utječe ali im uvijek ostaje nekako izvanjsko, kao tek još jedan aspekt njihova postojanja. Kod tubitka pak vrijeme (i to pogotovo “modus” prošlosti) je konstitutivno jer određuje njegov način bitka, odnosno egzistenciju (tubitak “jest njegova prošlost”). Tako je i s razumijevanjem njegova vlastita bitka koje je naslijeđeno, dakle prošlo, ali ipak određuje (ili bolje: suodređuje?) budućnost i sadašnjost:

To razumijevanje otvara mogućnosti njegova bitka i regulira ih. Vlastita prošlost tubitka – a to uvijek znači prošlost njegove “generacije” – ne slijedi za njim, nego uvijek već ide ispred njega. …

Ta elementarna povijesnost tubitka može samom njemu ostati skrivena. Ali ona može biti također na izvjestan način otkrita i doživjeti da bude njegovana. Tubitak može otkrivati tradiciju, čuvati je i izričito slijediti. Moguće je latiti se tradicije i dokučivanja onoga što ona “predaje” i kako predaje – kao samostalne zadaće.

Samo pitanje je koliko daleko može ići dokučivanje tradicije budući da ona nije tubitku nešto izvanjsko, kao objekt za subjekta, da bi ju mogao u cjelini i bez ostatka spoznati. Npr. tradicionalno razumijevanje bitka je (manje-više nesvjesni) dio samog tubitka (tubitak je “…urastao u jedno naslijeđeno izlaganje bitka i odrastao je u njemu. Iz njega on razumije sebe najprije, i u izvjesnom opsegu stalno.”) A to znači da mu je ono ontološki jako daleko pa zato i jako nedokučivo. Čini se ipak da, nasuprot recimo historicizmu i kulturnom relativizmu, Heidegger ograničava stalnost granica koje nam kulturno naslijeđe postavlja. Ako su one samo ”u izvjesnom opsegu” stalne, onda je valjda ipak moguće katkad (ali sigurno ne ”u cjelini i bez ostatka”) nekako i nadići naslijeđe tradicije pri sebe-razumijevanju tubitka. To nadilaženje se, izgleda, za H., ne postiže nekim odbacivanjem (koje bi zapravo zaboravilo ono što nas određuje), nego upravo osvještavanjem naslijeđa.

Kako bilo, ta naznaka povijesnosti tubitka mu prije svega treba radi zaključka kako

i za sâmo zapitivanje o bitku, čiju smo ontičko-ontološku nužnost pokazali, karakteristična je povijesnost. Tako obrada pitanja o bitku mora iz najvlastitijeg smisla bitka samog zapitivanja razabrati uputu, da pita o njegovoj povijesti, to jest, da postane historijskom, kako bi se pozitivnim usvajanjem prošlosti dovela sebe u posjed najvlastitijih mogućnosti pitanja.

H. ima na umu zapadnjačku filozofiju od starih Grka na ovamo s tri ključne “postaje”: Kant, Descartes i Aristotel. Pretpostavljam kako zapadna filozofija nema izravni utjecaj na prosječno razumijevanje bitka već prije preko npr. vjerskih učenja i cjeline kulture uopće, koji su pak uvjetovani filozofijom (ili da ipak nije obrnuto?). Postavlja se pitanje zašto bi zapadna (filozofska) tradicija bila toliko važna za iznalaženje “najvlastitijih mogućnosti pitanja” o bitku? Jasno da je to važno za zapadni tubitak, za razumijevanje njegovog bitka i i njegove povijesnosti, kao i za razmatranje zapadnog razumijevanja bitka uopće, ali zašto bi bilo važno za univerzalno razmatranje bitka uopće? Nije stvar u nekom eurocentrizmu po kome bi razumijevanje vlastitog bitka Kineza i amazonskih Indijanaca bilo manje važno za fundamentalnu ontologiju od zapadnjačkog (ili recimo ”filosofijskog” ili ”znanstvenog”), nego u tome da mi, kao povijesna bića, moramo poći od sebe, od ekspliciranja vlastitog neosvještenog naslijeđa. A ono je, i za H. i za nas, faktički, htjeli-ne htjeli, ”zapadnjačko”. I ne možemo razlučiti što je tek ”zapadnjačko” a što ”univerzalno” bez da takoreći očistimo svoje razumijevanje od uglavnom nesvjesnih naslaga tradicije u kojoj smo odrasli, i u koju smo urasli (”…tubitak postaje … podložan svojoj više ili manje izričito prihvaćenoj tradiciji.”) A tradicija, kao neosviješteno razumijevanje, ”najprije i najčešće zakriva ono što ‘predaje’ ”. Dakle upravo neosviještenost vlastite uvjetovanosti tradicijom

iskorjenjuje povijesnost tubitka dotle da se on kreće samo još u zanimanju za mnogovrsnost mogućih tipova, smjerova i stanovišta filozofiranja u najudaljenijim i posve tuđim kulturama i tim zanimanjem kuša prikriti svoju lišenost vlastita tla. (…)

Odnosno, odnos prema tradiciji treba od neosvještenog postati eksplicitan. No, to osvještenje nipošto ne znači neki tradicionalizam.

Treba li za samo pitanje o bitku polučiti transparentnost njegove vlastite povijesnosti, onda je potrebno razlabaviti ukrućenu tradiciju i ukloniti prikrivanja kojima je urodila. Tu zadaću razumijemo kao destrukciju naslijeđene sastojine antičke ontologije, provedenu po niti vodilji pitanja o bitku, kao razbijanje te sastojine na izvorna iskustva u kojima bijahu dobivena prva i otada vodeća određenja bitka.

Kaže Polt [1] da izraz ‘destrukcija’ zvuči prilično grubo dok Heidegger u stvari namjerava provesti vrlo pedantnu analizu i kritiku. Izrazi ‘destrukturiranje’ (Stambaugh) ili ‘dekonstrucija’ (koju je Jacques Derrida uveo u modu 40 godina nakon Bitka i vremena) su pogodniji. U stvari, sam Heidegger je ponekad koristio izraz Abbau (‘de-konstrukcija’ ili ‘rasklapanje’). Ono što želi je

kritički proces u kojem tradicionalni pojmovi, koji isprva moraju biti nužno upotrijebljeni, bivaju de-konstruirani do izvora iz kojih su crpljeni.

Postavlja se pitanje kako H. može znati da, kada je išao unatrag do starih Grka, da je došao baš do prvih/izvornih određenja bitka? Valjda su i stari Grci su bili povijesna bića, tj. tubici koji su se našli i odrasli u nekom (tradicionalnom) razumijevanju bitka (koje je nama možda nepoznato jer o njemu ne postoje pisani tragovi) i koje su oni možda samo dalje interpretirali i razvijali? Slično i Matko Sorić prigovara Heideggeru da u Grka vidi neki esencijalistički iskon:

Međutim, postoji bitna razlika između Heideggerove destrukcije i Derridine dekonstrukcije. Dok destrukcija traga za iskonom, autentičnim značenjem na početku vremena, dekonstrukcija odustaje od tog ideala i svodi se na historicističko destabiliziranje identiteta. Zbog toga je Heideggerova pozicija bliska metafizici i esencijalizmu… (Koncepti postmoderne filozofije, str. 56.)

Ne mislim da je za Heideggera ”iskon” baš esencijalističko ”autentično značenje na početku vremena”, nego da obraćanje Grcima treba shvaćati zajedno s onim okretom ka predznanstvenom razumijevanju, ka svakodnevnom. Znanost uopće a posebno ontologija kao znanost, u našoj tradiciji, započinje s Grcima. Eksplicitni ontološki pojmovi koje svi zapadni narodi koriste – npr. kategorija, supstancija, apstraktno, itd. – jesu ili grčki (zapravo Aristotelovi), ili latinski, ali koji su nastali pri prevođenju grčkih (aristotelovskih) pojmova. Ti ontološki pojmovi ne izviru iz našeg svakodnevnog predontološkog razumijevanja, nego su dio naslijeđene ontologije. Grci su jedini (zapadnjački) narod koji je svoje ontološke pojmove izveo iz svakodnevnog iskustva, iz svoga jezika. Oni ih nisu naslijedili. Zato ”pristup natrag k iskonskim vrelima iz kojih se tradirane kategorije i pojmovi bijahu crpili” znači istodobno i okretanje svakodnevnom i destrukciju naslijeđenih ontoloških pojmova sve do onoga razdoblja filosofije u kojemu ontološki pojmovi jesu bili crpljeni iz svakodnevnog iskustva. Dakle, ne traži se početak vremena nego predontološko razumijevanje, odnosno ono što prethodi ontologiji kao znanosti, ili, povijesno gledano, Platonu i Aristotelu. Vjerujem da zato H. oblikuje nove termine, zato etimologizira, zato destruira povijest ontologije, zato se okreće predsokratovcima, zato razgovara s pjesnicima – da bi ”preskočio znanost”, onakvu kakvu mi zatičemo, kako se razvila počevši od Grka. A preskočiti je treba jer nije razumjela kako njena vlastita regionalna podjela bića počiva na kriteriju vremena. I sad počevši od vremena treba razumjeti pronalaske i promašaje dosadašnje ontologije, i na njoj utemeljene znanosti.

Pitanje o bitku (način postavljanja pitanja i odgovaranja na njega) vuče dakle porijeklo još iz antičke Grčke. Antička ontologija jest doduše razumjela bitak s obzirom na vrijeme, ali samo u odnosu na sadašnjost, pa je interpretirala bitak kao prisutnost.

Biće je u svojem bitku shvaćeno kao “prisutnost”, to jest, razumljeno je s obzirom na jedan određeni modus vremena, “sadašnjost“.

Riječ present znači i prisutno i sadašnje. Aristotel je pokušao izvesti vrijeme iz tako shvaćenog postojanja (kao prisutnosti/sadašnjosti), umjesto da shvati da je, obrnuto, prisutnost izvedena iz vremena, i to samo jedne njegove ”dimenzije”. Svi ga kasnije slijede u tome, uključujući novovjekovnu fiziku, gdje se onda vrijeme svodi na niz ”točaka” sada. Također, slično kao u prethodnom paragrafu, prigovara da Grci nisu razmatrali sâmo vrijeme i odakle vremenu takva ontološka funkcija, već

sâmo vrijeme biva uzeto kao jedno biće među drugima, uz pokušaj da sâmo ono bude shvaćeno u strukturi svojeg bitka iz horizonta ovakvog razumijevanja bitka…

Prema tako shvaćenom vremenu (kao sadašnjost ili kao slijed sadašnjih trenutaka/bića) sadašnji trenutak jedini jest, jedini je “stvaran”, dok prošlost nije a budućnost još nije.

Mada Heidegger ”destrukciju povijesti ontologije” postavlja kao opširan zadatak, čini se da su dva problema te povijesti ključna. Prvo je samorazumljivost kojom se u Novom vijeku pojam subjekta uzima kao nešto jednostavno, a drugo je ta ontologija prisutnosti, koju od Aristotela preuzima Srednji vijek, a od nje i Novi vijek. U skladu sa svojom namjerom raz-gradnje, Heidegger nabraja ”ključne postaje” povijesno obrnutim redoslijedom: Kant, Descartes, Aristotel.

Kod Kanta Heidegger hvali to da je on ”prvi i jedini tko se … kretao u smjeru prema dimenziji temporalnosti”.[2] Zamjera mu najprije da nije razradio pojam subjekta (”izostanak jedne tematske ontologije tubitka”), nego ga je naprosto preuzeo od Descartesa, i, drugo, da preuzima tradicionalni (dakle aristotelovski) pojam vremena. Descartes, koji započinje navodnim radikalnim rezom sa svakom tradicijom, također radi dvostruku grešku. Najprije, a to je Kant onda prihvatio,

ostavlja neodređenim način bitka res cogitans [”mišljenja”, ”samosvijesti”], točnije, smisao bitka onoga sum [”jesam”].

I drugo, također prihvaća pojmove naslijeđene iz srednjeg vijeka, s tim da ovdje nije ključno preuzimanje tradicionalnog pojma vremena, nego prihvaćanje srednjovjekovne temeljne razlike između stvorenih bića i Stvoritelja. Zbog toga preuzima koncepciju bića kao stvorenih, odnosno ”napravljenih”. Time je

usađena kobna predrasuda, na temelju koje se u vremenu koje je slijedilo zanemarivala tematska ontološka analiza ‘duševnosti’.

Znači da je novovjekovni mehanicizam, po Hajdiju, tek posljedica preuzimanja srednjovjekovnog poimanja ”stvorenosti”/”napravljenosti” kao temeljne ontološke koncepcije bića. Descartes je u tu machine samo ubacio neki neodređeni ghost, u vidu svijesti. (Usput rečeno, reklo bi sa da zloglasna teorija tzv. ”inteligentnog dizajna” onda nije aberacija nego nužna posljedica te koncepcije bića kao ”dizajniranih”.) Dakle, bića su mu mašina, osim ja/svijesti u mašini, a duše nigdje.


[1] Richard Polt, Heidegger: An Introduction

[2] Mislim da se ta napomena odnosi na ovo.

[Ovaj blog-zapis sadrži dijelove koje su izvorno na forumčiću pjaceta napisali Marijan i davor.]

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s