prije Bitak i vrijeme §7: fenomenologija na djelu – ova tu stolica?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Možda prije nego napišemo nešto o §7. ima smisla pogledati fenomenologiju u akciji. Meni se sviđa jedan izvadak iz Prolegomena za povijest pojma vremena (str. 39.), koji, čini mi se, lijepo pokazuje jednu fenomenološku analizu. Mada je fenomenologija (barem prije SuZ) imala pretenziju nastupati ne-povijesno, ipak je ovdje povijesni kontekst sasvim prepoznatljiv.

Heideggerov pojam fenomena u §7. je, čini mi se, razvijen nasuprot Kantovom pojmu pojave. Kao što je poznato, Kant smatra da nikad ne opažamo samu stvar, nego tek njenu pojavu, i to tako da predmet izaziva osjet koji djeluje na našu sposobnost predočavanja. Dakle, kad vidim stolicu, onda ne vidim samu stvar kakva je po sebi, nego tek pojavu te stvari za nas. Za Kanta, različito od novovjekovnog ”objektivističkog” common sense-a, niti neki fizikalni opis te prirodne stvari (dakle, recimo duljina, težina, atomi, i slično) nije sama stvar, nego također naša predstava/reprezentacija/predočba same stvari.

Fenomenologija se suprotstavlja i gledištu po kojem je prirodoznanstveni opis neke stvari istinski, a sve drugo tek naša predočba, ali i kantovskom po kojem je i jedno i drugo naša predočba, a sama stvar ostaje skrivena. Evo kako ta analiza izgleda na primjeru neke stolice koja je tu u predavaonici dok Heidegger drži predavanje:

”Što je to?

Govoreći bez predrasude – to je stolica sama. Ono što vidim nisu ‘predočbe’ te stolice, ja ne zahvaćam nikakvu sliku stolice, ne ćutim nikakve osjete stolice, već naprosto vidim nju – samu stolicu. Najprije je dan taj smisao opažanja.

No, treba pitati točnije: Što vidim u svojoj ‘prirodnoj’ zamjedbi, u kojoj živući se sad nalazim u dvorani, i što mogu reći o toj stolici? – Reći ću da se ona nalazi u predavaonici 24 pokraj katedre, da je vjerojatno koriste oni predavači koji radije sjede za vrijeme predavanja. To nije bilo kakva katedarska stolica, već sasvim određena katedarska stolica u predavaonici 24 Marburškog sveučilišta, možda malo oštećena zbog korištenja, loše obojana u tvornici iz koje očigledno potječe. … Ne pripovijedam ništa drugo osim beznačajne povijesti stolice, povijesti u kojoj je ona neprestano, svakodnevno tu nazočna. Ono opaženo te ‘prirodne’ zamjedbe nazivamo stvarju okolnog svijeta.

Mogu se zadržati pri zamjedbi i opisivati dalje ono što je u njoj, samu stolicu, i reći: teška je toliko i toliko, toliko i toliko je visoka i široka, može se premjestiti s jednog mjesta na drugo; podignem li je i pustim, ona pada, može se rastaviti sjekirom; ako se zapali, ona gori. I sada opet imamo sve same iskaze kojima govorim o samom opaženom, a ne o predočbama stolice i ne osjetima, ali ipak je tu riječ o drugim određenjima stvari nego što su bila prethodna. Ono što je sad rečeno o samom opaženom može se iskazati o bilo kojem komadu drveta. To što smo sada izlučili na stolici, ne određuje je kao stolicu. O stolici je doduše nešto iskazano, ali ne kao o stvari-stolici, već kao o prirodnoj stvari; okolnost da je to opaženo stolica, sad je bez važnosti.

To opaženo je stvar okolnog svijeta, ali ono je isto tako i prirodna stvar. Za tu razliku imamo u našem jeziku vrlo fina razlikovanja u načinu na koji sam jezik oblikuje značenje i izraz. Tako kažemo: Darujem ruže, ali mogu također reći i: Darujem cvijeće. Ipak ne mogu reći: Darujem biljke. No botanika raščlanjuje biljke a ne cvijeće. Razlika između biljke i nekog cvijeta, a oboje se podjednako može iskazati o jednoj te istoj ruži, jest razlika između prirodne stvari i stvari okolnog svijeta. Kao cvijet, ruža je stvar okolnog svijeta, kao biljka ona je prirodna stvar.

Opaženo je po samome sebi i jedno i drugo.”

Dakle, uz anti-kantovsko insistiranje da vidimo upravo samu stvar, imamo i anti-objektivističko insistiranje da ”prirodoznanstveni” opis nije u većoj mjeri sama stvar nego li opis koji izvire iz svakodnevnog bavljenja stvarima. Dapače, mada nije izrijekom rečeno, prije bi se moglo zaključiti obrnuto, jer vidimo kako se ”prirodoznanstveni” opis zapravo zasniva na određenim svakodnevnim postupcima (mjerenje, premještanje, puštanje da padne, rezanje, paljenje).

Također, s obzirom na temu ontološkog primata povijesti ili prirode, vidimo da naše svakodnevno bavljenje i ne-ljudskim predmetima implicira neku povijest (stolica je izrađena tu i tu, što se na njoj dijelom i vidi, korištena je tako i tako, što se također na njoj možda vidi, itd.). ”Prirodoznanstveni” opis apstrahira od svega takvoga, što ga čini općenitim, ali i drugotnim i osiromašenim u odnosu na onaj prvi, svakodnevni opis.

I još jedna zanimljiva stvar iz ovog pasusa: vidimo da su u svakodnevnom jeziku, dakle već u predontološkom bavljenju stvarima, ipak ponekad naznačene ontološke raznolikosti bića, kao u ovom primjeru sa ”cvijetom” i ”biljkom”.

***

S obzirom da se radi baš o stolici, ne mogu odoljeti da i ovo navedem…  Još jedno iskustvo stolice, koje ne spada ni u ”prirodnu stvar” (u smislu postupaka prirodnih znanosti) niti u ”stvar (ljudskog svakodnevnog) okolnog svijeta”. Radi se o iskustvu Aldousa Huxleya na halucinogenom narkotiku. Po njegovoj naknadnoj interpretaciji, očito je njegov dojam bio da je upravo to iskustvo ”same stvari” (ili barem približavanja njoj).

”Sjalo je sunce, i sjene letvica bacale su zebrasti uzorak na tlo i preko sjedala i naslona vrtne stolice koja je stajala na ovom kraju sjenice. Ta stolica – hoću li je ikad zaboraviti? Tamo gdje je sjena padala na platnenu presvlaku, pruge tamnog, ali izrazitog indiga izmjenjivale su se s prugama bjelila tako intenzivno jarkog da je bilo teško povjerovati da su načinjene od ičeg drugog drugog do modre vatre. Naizgled neizmjerno dugo zurio sam, a da nisam znao, čak nisam želio znati, što je to s čim sam suočen. U bilo koje drugo vrijeme vidio bih stolicu ispruganu naizmjeničnim svjetlom i sjenom. Danas je opažaj progutao pojam. Bio sam tako zaokupljen gledanjem, kao munjom ošinut onim što sam zapravo vidio, da nisam ni mogao biti svjestan nečeg drugog. Vrtni namještaj, letvice, sunce, sjena – nisu bili ništa do imena i pojmova, puke verbalizacije, nakon događaja, u utilitarističke ili znanstvene svrhe. Događaj je bio ovo smjenjivanje modrih vatri koje su razdvajali ponori nedokučive boje encijana. To je bilo neizrecivo divno, divno toliko da bude zastrašujuće. I odjednom sam naslutio kako mora da je biti lud.

Suočen sa stolicom koja je izgledala poput posljednjeg suda – ili, da budem točan, s posljednjim sudom u kojem sam, nakon dugog vremena i znatnih poteškoća, prepoznao stolicu – našao sam se odjednom na rubu panike. Ovo, naglo sam osjetio, ide predaleko; predaleko, premda ide u intenzivniju ljepotu, i dublje značenje. Taj je strah, kako sam naknadno analizirao, bio strah od toga da budem shrvan, da se raspadnem pod većim pritiskom realnosti nego um, naučen da većinu vremena živi u udobnom svijetu simbola, može podnijeti.” [1]

Da je Huxley smatrao kako se tu radi o samoj stvari svjedoči i naslov djela odakle je ovaj izvadak, ”Vrata percepcije”, koji se odnosi na rečenicu Williama Blakea:

If the doors of perception were cleansed every thing would appear to man as it is, infinite.

Dakle, svaka stvar bi se pojavila za čovjeka onakva kakva jest, odnosno bez razlike sama stvar-pojava. Kad bismo prihvatili da je to što je Huxley iskusio upravo ”sama stvar”, onda bi imalo smisla govoriti o ”pojavama” te najčešće i najprije skrivene same stvari. Ali, naravno, ne podcjenjujući to iskustvo, pitanje je na čemu je zasnovano to da je ono bliže samoj stvari nego li iskustvo stolice kao svakodnevnog uporabnog predmeta ili predmeta znanosti (a te vidove iskustva stolice Huxley također spominje tamo gdje kaže ”u utilitarističke ili znanstvene svrhe”). A čak i ako prihvatimo da je dojam toliko jak da je taj primat neupitan, postavlja se pitanje odnosa tog iskustva stolice i ostalih iskustava stolice – kako razumjeti međusobni odnos tako raznolikih iskustava iste stvari? (Huxleyevo ”to su puke verbalizacije” očito ne zadovoljava.) I to je problem jedinstva bitka naspram mnogostrukosti načina bitka, ili, isto, problem fundamentalne ontologije naspram mnoštva regionalnih ontologija. U krajnjoj liniji, to je još i Platonov problem, kad čitamo (npr. u Sedmom pismu) o odnosu same stvari naspram različitih vidova znanja o toj stvari.

[1] (Aldous Huxley, Eseji, Zagreb 1980., str. 36. – 38.)

[izvorno objavljeno na forumčiću pjaceta]

Oglasi

Jedna misao o “prije Bitak i vrijeme §7: fenomenologija na djelu – ova tu stolica?

  1. Dio razgovora sa zajedničkog čitanja na pjaceta.com:

    Marijan:

    Dakle, uz anti-kantovsko insistiranje da vidimo upravo samu stvar, imamo i anti-objektivističko insistiranje da ”prirodoznanstveni” opis nije u većoj mjeri sama stvar nego li opis koji izvire iz svakodnevnog bavljenja stvarima.

    Uglavnom se slažem s prigovorom znanstvenom opisu (iako se znanstvenim apstrahiranjem sigurno nešto i dobiva).

    H. se suprotstavlja kantovskom gledištu, ali opovrgava li ga? (znam da ‘opovrgavanje’ nije baš heidegerijanski izraz) Zašto se Heideggerovoj fenomenologiji stolice ne bi prigovorilo da ona samo opisuje sadržaj svijesti, odnosno tu određenu predočbu koju je stvorio mozak nakon procesuiranja osjetilnih signala?

    davor: Ali time već prihvaćaš ontološki primat prirodoznanstvenih koncepcija: primarni su električni impulsi u mozgu (”objektivni”), a njihova sekundarna posljedica sadržaj svijesti (”subjektivno”). Upravo je pitanje ontološkog statusa tih koncepcija, odnosno, taj se redoslijed primarno-sekundarno pokazuje kao slabo utemeljen.

    Marijan: Kako to H. opisuje samu stolicu a ne tek ‘puku pojavu’ stolice? Što fali kantovskom gledištu?

    davor: Ako stolica koju vidim ispred sebe, ili ova na kojoj sjedim, nije ”prava stvar”, onda je pitanje: u odnosu na što ona nije ”prava stvar”? Otkud nama pojam ”prave stvari”, pravije od ovih s kojima se susrećemo? Naime, dok se držimo onoga redoslijeda primarno-sekundarno, tada (zanemarimo li da je taj redoslijed upitan) ima smisla govoriti o samoj stvari (onome što je primarno) i pukoj pojavi (onome što je sekundarno). Ali ako kažemo, kao Kant, ”sve što uopće možemo opaziti i pojmiti je puka pojava”, onda je teško razumjeti što uopće znači pojam same stvari. Dakle, ako odbacimo ontološki primat prirodoznanstvenog opisa nad predontološkim, onda i pojam same stvari otpada, odnosno, sama stvar nije nešto drugo od ove tu stvari.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s