razgranato vrijeme? (ulomak iz N. Belnap, M. Perloff, M. Xu, Facing the Future)

Ova teorija, koju ponekad nazivamo „teorijom djelatnika i odabira u razgranatom vremenu“, opisuje djelatnike suočene s budućnošću punom stvarnih mogućnosti, od kojih neke razni djelatnici odabirom ostvaruju. … To je jedna rigorozna teorija uokvirena korištenjem postupaka i zamisli iz filosofske logike, filosofije jezika i metafizike s malim „m“. … Za našu je teoriju središnje da su odabiri i na njima utemeljena djelovanja radikalno nedeterministički: prije događaja odabira djelatniku je otvoreno više alternativa. Nadalje, budući da je odabir stvaran, stvarne moraju biti i alternative, a svaka alternativa mora biti podjednako stvarna kao i svaka druga. Sve što možemo reći prije trenutka odabira jest da će djelatnik odabrati jednu od otvorenih alternativa, ostavljajući neodabrane alternative iza sebe. Nakon odabira je ispravno reći da su one nekad bile moguće ali više to nisu. Niti jedan od mogućih odabira nije neka mentalna ili jezična izmišljotina, niti je neka puka sablast „stvarnoga odabira“. Budući da su mogućnosti relevantne za djelovanje uvijek mogućnosti za našu budućnost, ova se teorija također suzdržava od pozivanja na „moguće svjetove“ pored ovog jednog i jedinog svijeta u kome svi živimo.

Ove su zamisli dijelom ukorijenjene u zdravom razumu. Ipak se čini da ih zdrav razum ne može bez pomoći sabrati u suvislu cjelinu. Jedna od naših glavnih nakana je obaviti taj posao artikulirajući ih u jednu potpuno razumljivu egzaktnu teoriju. Ishod je teorija djelatnika i odabira u razgranatom vremenu koja ocrtava uzročnu strukturu našega svijeta sačinjenu od alternativnih sljedova događaja koji se granaju prema budućnosti. Svaka točka grananja predstavlja ili događaj odabira ili slučajan događaj. S jedne strane svaki od nastavaka iz točke grananja je zasebno moguć; s druge strane nije moguće da se ostvari više od jednog od tih nastavaka. Zvuči li vam ovo mutno, slažemo se: smatramo da nije moguće jasno i podrobno govoriti o nedeterminizmu osim u okviru jedne rigorozno uobličene teorije poput ove koju predlažemo. …

Kada kažemo da neki događaj može imati više mogućih ali međusobno isključivih ishoda time se svrstavamo protiv determinizma a na stranu „tvrdog“ nedeterminizma. Ne postoji konsensus o tim zamislima. Otkad je osamnaesto stoljeće postalo razumljivo zadivljeno uspjehom njutnovske znanosti, većinu filosofskih i znanstvenih istraživanja i djelovanja i prirode vodilo je preduvjerenje determinizma. Uzimajući da je ta znanost isporučila determinizam kao jednu neupitnu „činjenicu“ filosofi su od Humea i Kanta nadalje radili na razvijanju „kompatibilističkih“ teorija koje drže da je djelovanje, u vidu moralne odgovornosti, kompatibilno [ne-isključujuće] s onim što James naziva blok-svemirom (the block universe). Takve su teorije često smatrale mogućnosti nestvarnima: kao da one izniču iz uma, ili društvenih praksi, ili jezika… Nasuprot tome naše nedeterminističko uvjerenje je elokventno iskazao uvaženi paleontolog Stephen Jay Gould:  

Ne vjerujem da ima dubljeg ili važnijeg načela koje bi prožimalo prirodu i ležalo u srcu svih povijesnih sljedova nego što je onaj središnji ali nedovoljno priznati pojam „kontingentnosti“ – te velike i oslobađajuće istine da sićušni uplivi, praktički nevidljivi i isprva naizgled smiješno nemoćni, mogu odvesti povijest niz bilo koji put u prostranom polju posve različitih staza.

Naš projekt pretpostavlja nedeterminizam uzročnog poretka u koji je djelovanje uklopljeno, pretpostavlja da su djelovanja utemeljena u stvarnim odabirima, te stoga pretpostavlja da odabiri nisu unaprijed determinirani. Naš cilj nije uvjeriti nego učiniti ove zamisli razumljivima. Mada brojni filosofi dijele naše općenito gledište, nema mnogo egzaktnih teorija koje dijele ta preduvjerenja i nakane. Naša je strategija usredotočiti se skoro isključivo na objektivnu uzročnu stranu nedeterminizma i djelovanja, što već samo predstavlja dovoljno poteškoća bez da uvodimo neuzročne pojmove. Stoga ostavljamo po strani mnoge važne vidove djelovanja i odabira koji uključuju namjere, stavove ili druge mentalne fenomene.  …

C. P. Snow s pravom kaže da se naše akademsko društvo raspada na dvije kulture, onu znanstvenika i onu humanista. Pa ipak postoji samo jedan svijet, zajednički dom fizičkih procesa i [ljudskog] djelovanja. … Predlažemo razgranato vrijeme s djelatnicima i odabirima kao jednu široko empirijsku kvazi-geometrijsku teoriju koja bi bila podjednako proto-fizikalna i proto-humanistička. Poput geometrije, ona ne pokušava biti slavna „teorija svega“. Bavi se iznad svega strukturalnim vidovima toga kako se činovi djelatnika uklapaju u nedeterminističku uzročnu strukturu našeg svijeta. …

Svijet, naš (jedini) svijet, sadrži stvarne mogućnosti i onoga što bi moglo biti i onoga što je moglo biti. Temeljna je zamisao da mogućnost – stvarna mogućnost, objektivna mogućnost – jest u svijetu, a ne izvan svijeta. … Neki drugi filosofi smatraju da su mogućnosti sve ono što je u skladu bilo sa zakonima logike bilo sa zakonima fizike, pa tako mogućnostima daju jedan temeljno jezični status. Neki drugi misle o mogućnostima kao o apstraktnim kreaturama našega uma. Ne namjeravamo iznositi primjedbe protiv raznih drugih pojmova „mogućnosti“… Samo naglašavamo da je vrijedno truda uobličiti rigoroznu teoriju djelovanja i nedeterminizma, a za to je od velike koristi smatrati moguće događaje i konkretnima i objektivnima. …     

Kada u danome trenutku Lee-Hamilton kaže „prošlost je kamen, i stoji čvrsto zauvijek“, njegova upotreba riječi „prošlost“ odnosi se na jednu prošlost koja je jedinstveno determinirana… Bez obzira na buduću povijest, prošlost ostaje čvrstom zauvijek. Budući da nema grananja prema natrag, govoriti o takvom djelovanju koje bi „utjecalo“ na prošlost je puka priča. Ali kada Tennyson kaže „uronio sam daleko u budućnost, koliko ljudsko oko može vidjeti; vidjeh viziju svijeta, i sva čuda što će biti“, moramo biti oprezni, osobito saznamo li da ta vizija uključuje neku pomorsku bitku. Tu nema filosofskog problema interpretiramo li da pjesnik opisuje svoju budućnost mogućnosti, jedno stablo koje se od trenutka izricanja [tih stihova] pruža u zamršeno drvoliko obilje – doista, pravi izvor udivljenja. … Ako, pak, riječju „budućnost“ pjesnik namjerava označiti jednu jedinstvenu buduću povijest čiji je taj njegov trenutak [izricanja stihova] jedan dio, tada se njegova namjera ne da provesti budući da (osim ako je determinizam istinit, od toga trenutka pa do koliko ljudsko oko može vidjeti) ne postoji takva jedinstvena buduća povijest, kao što s vremena na vrijeme ponavljamo. Vjerujemo (ako je to prava riječ) u grananje prema naprijed i nemogućnost grananja prema natrag. Ponekad se čuje da neki filosof ili fizičar spekulira o različitim prošlostima koje se spajaju u sadašnjem trenutku, i nedvojbeno je dobro da se iskušavaju granice naših pojmova. Mi priznajemo, međutim, da ne možemo slijediti takve hirove. Čini nam se točnim to da smo suočeni s alternativama budućih povijesti; a da proizlazimo iz alternativa prošlosti izgleda nam pogrešno. Čini nam se točnim da su počevši od konkretnog događaja koji se dogodio jučer ujutro postojali međusobno isključivi mogući događaji od kojih  se svaki mogao odviti; a izgleda nam pogrešno da je više od jednog od tih međusobno isključivih mogućih nizova događaja moglo okončati u ovoj sasvim konkretnoj situaciji.

ulomak iz N. Belnap, M. Perloff, M. Xu, Facing the Future: Agents and Choices in Our Indeterminist World, 2001, str. i.-vii., 177. i d., preveo: ja

Jedna misao o “razgranato vrijeme? (ulomak iz N. Belnap, M. Perloff, M. Xu, Facing the Future)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s