uz Bitak i vrijeme §9: egzistencija?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Nakon Uvoda (§1.-§8.), u prvom poglavlju (§9.-§11.) Heidegger namjerava razgraničiti egzistencijalnu analizu tubitka od prividno usporednih istraživanja o čovjeku. U §9. izvodi neka pojašnjavanja/preciziranja osnovnih pojmova. Tako kaže da

“bit” tubitka leži u njegovoj egzistenciji

a pri tome se egzistencija ne može razumjeti na tradicionalan način kao puko postojanje/predručnost.

Bit” tubitka leži u njegovoj egzistenciji. Otuda karakteristike što ih je moguće ispostaviti kod tog bića nisu postojeća “svojstva” nekog postojećeg bića koje “izgleda” ovako i ovako, nego su uvijek tubitku mogući načini da jest, i samo to. [1] Otuda naziv “tubitak”, kojim označujemo to biće, ne izražava njegovo Što, poput stola, kuće, drveta, nego njegov bitak.

Heidegger se koleba kod upotrebe riječi “bit” pa ju stavlja pod navodne znakove, da bi naglasio da tubitak nema bit u onome smislu u kojem to imaju ostala bića (recimo kao odgovor na pitanje “što?”). Čini se značajnim tragom to da i riječ “izgled” piše u navodnicima. Naime “bit”, essentia, kao ono što je neko biće, vezana je uz aristotelovsku formueidos. Eidos, pak, u grčkom znači nešto kao izgled, lik (što je zadržano i u prijevodu forma). “Materija” sama po sebi je neko ni-što, nijedno što, sama neodređenost, a tek joj forma daje da bude nešto (naime nešto određeno), odnosno da ima essentia-u.

Tubitak je ono biće koje ne iskušavamo najprije preko izgleda. Perspektiva “prvog lica” nema lica.  Lice dobijemo tek u zrcalu, ali to više nije prvo lice, jer dolazi naknadno, morali smo naučiti tko je to. Dok smo s izgledom ostalih bića prisni, vlastiti izgled uvijek zadržava nešto zbunjujuće (što je razvila lacanovska psihologija govoreći o “stadiju zrcala”).

Naravno, u filosofskoj upotrebi eidos više nije tek “izgled”, jer izgled može biti i zavaravajući (pa razlikujemo npr. “puku formu” nasuprot “biti” nečega). Ipak, eidos je nešto kao pravi izgled, ne za tjelesne oči nego za “oči uma”, za “svjetlo uma” (metafore vezane uz vid i gledanje su redovite kad se govori o umu). Platon u svojoj ontološkoj razdiobi (prispodoba “crte” iz Politeje) za puki izgled nečega nestvarnoga (npr. lik u zrcalu, odraz na vodi, i tome slično) rezervira odjeljak ispod stvarnih vidljivih stvari, a za eidos odjeljak iznad. U čemu je sličnost gledanja i mišljenja? U tome što i jedno i drugo omogućuje stanovitu distanciranost od objekta. Možemo gledati horor film ili misliti strašne misli, a ne biti pogođeni time. Nasuprot tome, sva ostala osjetila – pa i slušanje, ali osobito opip, njuh i okus – a također i osjećaji, pogađaju neposredno. Puno je teže održati distancu spram nečega što nas dira, što nanjušimo, što okusimo, pa i nečega što osjećamo, čak i nečega što čujemo, nego pri mišljenju i pri gledanju (theorein se odnosi i na mišljenje i na motrenje).

Zato sami sebe ne iskušavamo ponajprije ni u gledanju ni u mišljenju, jer oboje pretpostavlja nešto kao distancu. Ali, kod tubitka ne možemo pretpostaviti takvu distancu od sebe samoga, odnosno, tubitak je uvijek s ove strane distance. Dakle, ni “izgled” ni “bit” (misaona forma) ne zahvaćaju ono što je primarno tubitku.

Primaran odnos prema tubitku nije promatranje, nego ‘to biti‘. [2]

Zato se ne kaže npr. to biće spoznaje/misli/poima/svjestan je samog tog bitka nego kaže ”radi mu se o njemu samom”.

Egzistencija samoga sebe, da jesam, jest upravo ono najneupitnije. Descartes je mogao zamisliti da je sve privid osim toga da on sam jest. Nasuprot tome, teoretski (misaoni i gledajući) pristup samome sebi je drugotan, i u mjeri u kojoj je essentia povezana s mišljenjem i gledanjem, “ja sam” nemam essentia-u, odnosno, ona nije ono prvotno moje. Ono moje prvotno jest to da jesam. Stoga se ipak može govoriti o egzistenciji kao biti tubitka u pravom smislu riječi, bez navodnih znakova, jer je egzistencija, odnosno egzistencijalna struktura njegova bitka, ono što je samo za to biće karakteristično i nužno i što ga bitno  razlikuje od drugih bića.

No, egzistencija tubitka nije jednostavno to “da jest”, nego mu se pritom nekako i “radi o tome da jest”, odnosno još jedna posebnost tubitka je samoodnošenje. Iako ne u smislu samosvijesti, koja je za Heideggera naknadna i preuska budući da se pojavljuje tek sa subjektom.

To da ne samo da jest, nego se pritom nekako i odnosi spram toga da jest i kako jest, vodi ključnom mjestu gdje se jedim korakom čine irelevantnima tradicionalni problemi o slobodi odabira. Naime, sve dok se egzistencija shvaća kao nešto puko prisutno/predručno, iz modusa sadašnjosti-prisutnosti, tad za jednim sadašnjim stanjem slijedi sljedeće sadašnje stanje, potom sljedeće, itd. Ono što jest (sada) je jedino što može biti, nema smisla govoriti o neozbiljenim mogućnostima. U takvom shvaćanju bitka kao prisutnosti-predručnosti-sadašnjosti nema mjesta za mogućnost, ono što bi moglo ali ne mora biti. No, Heidegger buduću dimenziju vremena shvaća kao ravnopravnu sadašnjoj, pa u analizu tubitka može uvesti u igru pojam mogućnosti:

Tubitak jeste svagda svoja mogućnost, a on nju „nema” još samo tako da bi mu ona bila svojstvo poput nečega predručnog. A pošto tubitak suštinski svagda jeste svoja mogućnost, onda to biće može u svom bitku samog sebe da „bira” da zadobije, ono može sebe da izgubi, odnosno da nikada ne zadobije sebe i samo „prividno” da se zadobije.

“Biranje” između mogućnosti dospjelo je također u navodnike, jer se tek tijekom knjige ima ispostaviti složena struktura koja stoji iza toga. Ipak, u prvoj aproksimaciji, može se reći da je “izbor” između pravog-navlastitog-svojstvenog [Eigentlich] i onog što nije takvo. Iako kaže da su ti “izrazi odabrani u strogo terminološkom smislu” i da “nepravost tubitka ne znači, recimo, nešto ‘manje’ bitka ili neki ‘niži’ stupanj bitka” ipak ostaje dojam da je za H. nepravi bitak nekako manje vrijedan ili sekundaran, a pravi je onaj središnji. Jer inače bi nepravi bitak imenovao nekim pozitivnim terminom a ne tek kao ono što nije pravo? Pa navodi primjer kako je to biti na nepravi način:

Nepravost može, naprotiv, određivati tubitak prema njegovoj najpotpunijoj konkretnosti – u njegovoj zaposlenosti, uzbuđenosti, zainteresiranosti, sposobnosti da uživa.

To bi bio jedan nereflektirani način bitka, bez distance. Vezano za pojavu subjekta, nije li upravo on ovdje potreban? Ne pretpostavlja li pravost tubitka, štoviše odabir pravosti, postojanje distance i refleksije, tj. subjekta?

Ipak, primarni i najčešći način egzistiranja nije distancirani i refleksivni subjekt, nego indiferentna prosječnost (koja je u pravilu ili možda čak uvijek nepravi način bitka).

Izlazeći van iz te vrste bitka i vraćajući se u nju, svo egzistiranje je kakvo jest.

Prigovara kako se ta prosječnost stalno preskakuje u eksplikaciji tubitka upravo zato što je ona ontički primarna, pa valjda time i samorazumljiva ili bolje rečeno nevidljiva-neosviještena. Iako ne znam baš je li taj prigovor posve korektan jer se čini da se prije Heideggera nitko nije niti bavio eksplikacijom tubitka već eksplikacijom racionalnog bića, božjeg djeteta, subjekta, osobe, duše, homo sapiensa itd., a takvim pristupima prosječnost možda nije relevantna.

Pri kraju §9. uvodi terminološku razliku između egzistencijala i kategorija kao dva fundamentalno različita apriorna određenja bitka tubitka  i ostalih bića.

[K]araktere bitka tubitka nazivamo egzistencijali. Njih valja strogo lučiti od određenja bitka bića nesukladnog tubitku koja nazivamo kategorije. (…)

[B]iće jest neko Tko (egzistencija) ili neko Što (postojnost/predručnost u najširem smislu). O vezi između tih dvaju modusa karaktera bitka može biti govora tek iz horizonta razjašnjenog pitanja o bitku.

Shvatio sam da su to u neku ruku dvije pojmovne sheme kojima se apriori razumije bitak bića i da stari Grci nisu ontološki “poznavali” egzistencijale, pa su bitak čovjeka nastojali razumjeti iz načina bitka ne-ljudskih bića.

Na kraju veli, odnosno drugim riječima ponavlja, da egzistencijalna analiza tubitka promiče

razotkrivanje onoga A-priori koje mora biti vidljivo, da bi bilo moguće filozofski razmotriti pitanje “što je čovjek”. Jer egzistencijalna analitika tubitka slijedi prije svake psihologije, antropologije i pogotovu biologije. U razgraničenju prema tim mogućim istraživanjima tubitka može tema analitike dobiti još jedno strože omeđenje.

Jasno je u kojem smislu egzistencijalna analitika tubitka “slijedi prije” navedenih znanosti (o tome je već bilo riječi), ali vezano za to bi li se ipak moglo reći da je čovjek jedno višeslojno, višedimenzionalno biće? Na jednoj razini, njemu bitnoj/karakterističnoj, on je tubitak s njegovim egzistencijalnim strukturama, ali na jednoj drugoj razini on ipak ima određena čvrsta biološka i psihološka svojstva kao jedna životinja (homo sapiens). Na trećoj razini on je pak fizičko biće, “nakupina atoma” itd. Jer bitak čovjeka nije samo na način bitka tubitka (egzistencija) već i na ove ostale načine. Ili pak tubitak, osim što ima prvenstvo kao predmet istraživanja, još i k tome nekako dominira ostalim načinima bitka čovjeka? Čini se da Heidegger smatra da sve te razine imaju biti izvedene iz egzistencije, kao njeni, recimo tako, osiromašeni aspekti. Koliko je u tome uspio, ostaje za vidjeti.


[1] Izgleda da u ovdje u Šarinićevom (hrvatskom) prijevodu fali jedna rečenica, koja u Todorovićevom (srpskom) prijevodu glasi: ”Sav tako-bitak tog bića je primarno bitak.”

[2] Martin Heidegger, Pojam vremena, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 50.

[Ovaj blog-zapis sadrži dijelove koje su izvorno na forumčiću pjaceta napisali Marijan i davor.]

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s