Analiza i plemenita šutnja

[Zadovoljstvo  mi je da se Marin Rameša odazvao mom pozivu da gostuje na Nagovoru na filosofiju.]

Egzistencijalna analitika – paticcasamuppada

Mladi Siddhartha (budući Buddha) je krenuo na svoj put buđenja nakon što je vidio starost, bolest i smrt, dakle istinu patnje bivanja:

Sada kao i ranije, prosjaci, ja objašnjavam samo patnju i dokončanje patnje.

Nanavira Thera govori o svjesnosti nekonzistentnosti same egzistencije u svijetu:

On postane svjestan, nejasno, da je u stalnoj kontradikciji sa samim sobom i sa svijetom u kojem postoji.

Jean Paul Sartre govori o egzistencijalnoj mučnini koja nam otkriva fenomen bivanja. Dakle, kako prekinuti mučninu, patnju i nezadovoljstvo? Čedomil Veljačić objašnjava:

… Buddho je isticao da stav onoga tko želi da se oslobodi svijeta i da postigne ‘utrnuće bez ostatka’, ili nirvanu (čiju je đainsku interpretaciju smatrao kontradiktornom), treba da bude akosmički, introvertan i sažet isključivo na uviđanje unutarnje egzistencijalne istine čovjekova bića u svijetu, a ta je istina samo jedna: patnja, dok je jedini problem ljudske mudrosti oslobođenje od patnje bivstvovanja.

Buddhistička egzistencijalna analiza se naziva paticcasamuppada (međuzavisno nastajanje) koje se može shvatiti kao načelo uzročnosti. Veljačić objašnjava:

To načelo nije podređeno metafizičkom ‘prvom uzroku’, nego krajnjem uvidu u ništavilo, uvidu kojim se konačno u cjelini poništava i sam relativni smisao ulančenosti uzroka i posljedica. Ta kategorijalna struktura svijeta pojavne egzistencije i Buddhina formulacija uzročnosti u tom relativističkom smislu, razrađena u primjeni na tok zbivanja koji konstituira čovjekovo biće-usvijetu, sažeta je ovako u metodološkom odsječku Buddhina govora u Anguttara-nikayi, X, 10, 92:

“Šta je usavršena metoda? – Budući da je ovo, onda je i ono. Ako nastaje ovo, nastaje i ono. Ako nema ovoga, nema i onoga. Ako ovo prestane, prestaje i ono. Evo kako:

1. Na neznanju se osnivaju izrazi volje.
2. Na izrazima volje se osniva svijest.
3. Na svijesti se osniva (razlikovanje) imena-i-lika.
4. Na (razlici) imena-i-lika se osniva (razlika) šest područja osjetnosti.
5. Na područjima osjetnosti se osniva doticaj.
6. Na doticaju se osnivaju osjećaji.
7. Na osjećajima se osniva žeđ za životom.
8. Na žeđi za životom se osniva prianjanje uz život.
9. Na prianjanju se osniva bivanje.
10. Na bivanju se osniva rađanje.
11. Na rađanju se osniva
12. starost i smrt, jad i nevolja, patnja, žalost i očaj.” (Veljačić str. 231)

Prekidom neznanja prekida se cijeli niz, no, što je točno neznanje (avijja)? Nanavira objašnjava:

avijja je dakle ne-viđenje paticcasamuppada-e.

I dalje:

… Apsolut nije (kao kod [britanskog idealista] Bradley-a) totalitet iskustva, nego se treba dosegnuti u samom srcu osobnosti mišlju koja transcendira relativnost svih stvari, percipirajući tada prazninu. Točno i što, ultimativno, je taj Apsolut nego avijja, samo-održavan i bez prvog početka? I što, dakle, Buddha podučava nego da taj Apsolut nije apsolut, to jest da se može privesti kraju. (Nanavira str. 51)

Veljačić nam slično govori:

… u buddhističkom odbijanju prihvaćanja ideje bilo kakvog, pa makar i ‘negativnog’ Apsoluta.

Na neznanju se osnivaju izrazi volje (određenja, sankhara). Što su točno izrazi volje? Nanavira objašnjava:

… Dah je, prijatelju Visakha, tjelesno određenje, zamišljanje i razmišljanje su određenja govora, percepcija i osjećaj su određenja uma.

Dakle, prekid neznanja transcendira koncept daha, zamišljanje i razmišljanje (“… moja egzistencija je iznad razuma …” – kaže Nanavira u vezi Descartes-ovog cogita) i percepciju i osjećaj. Dakle, uvid u ništavilo (sunnata) je znanje koje je iznad percepcije i osjećaja. Sam Buddho objašnjava:

I zato jer je slobodan od zablude, on je unutar sebe ostvario stanje savršenog mira. Shvativši kakvima stvarno jesu izvor i prekid osjećaja, njihovo zadovoljstvo, njihovo nezadovoljstvo, i bijeg od njih, Tathagata je, prosjaci, emancipiran kroz ne-prijanjanje. (Brahmajala Sutta)

Međuzavisno nastajanje je opis iskustva osobe koja se naziva puthujjana. To je osoba kod koje je neznanje još uvijek u funkciji. No, kakvo je stanje onoga kod kojeg je neznanje uništeno (arahat)? Nanavira objašnjava:

Arahat, međutim, još živi, ima i intencije (ili općenitije određenja) i svijest …

No, to nije obična svijest, jer prekid neznanja prekida i svijest:

Ta svijest preko koje Tathagata može biti manifestiran je prekinuta, odrezana u korijenu, iskopana, napravljena nepostojećom, nije u mogućnosti budućeg uzdizanja; Tathagata, veliki kralju, je slobodan od prepoznavanja kao svijest …

U kontrastu s tim nova svijest je:

Ne-pokazujuća svijest, neograničena, u cijelosti ne-nastala.

Što je sa Sartre-ovom mučninom koja otkriva fenomen bivanja? Kod Arahata ta je mučnina u cijelosti nestala: “Ne uživam u smrti, ne uživam u životu, čekam svoje vrijeme, staložen i svjestan.” I dalje, Nanavira kaže:

U usporedbi sa puthujjana-om, arahat se u cijelosti riješio asmimana-e [misao ‘Ja jesam’] (da ne govorimo o attavada-i – vjerovanje u sebstvo), i čak ne misli: ‘Ja jesam’. To je bhavanirodha, prekid bivanja. I pošto ne misli ‘Ja jesam’, ne misli i ‘Ja sam rođen’ ili ‘Ja ću umrijeti’. Drugim riječima, ne vidi sebstvo niti čak ‘Ja’ na koje bi se riječi smrt i rođenje mogli primjeniti. (Nanavira str. 21)

No, kojom metodom se ostvaruje znanje strukture međuzavisnog nastajanja?

Apstraktna umjetnost njegovanja šutnje

Buddhistička kontemplacija je apstraktna umjetnost njegovanja šutnje.

– kaže Veljačić, i dalje:

Šta je plemenita šutnja? – Isposnik koji je stišao zamišljanje i razmišljanje (ili zahvaćanje i razradu sadržaja svijesti) boravi u unutrašnjoj smirenosti, u usredotočenosti duha, u dosegu drugog stepena zadubljenosti: To se stanje rađa iz sabranosti lišene zamišljanja i razmišljanja, uz prijatan osjećaj zadovoljstva … (Veljačić, str. 107)

Zadubljenost se na Pali jeziku naziva đhanam i označava introvertno stanje duha. Izraz kontemplacija stoji u kontrastu kršćanskom i hinduističkom izrazu meditacija koji označava ideal određen likovnom konkretnošću imaginacije, dok je kod Buddhe kontemplacija potpuno apstraktna i određena jedino kao ništavilo, to jest, “poništenje cjelokupne uobličenosti svijeta i njegovih stvaralačkih principa – vjerskih, umjetničkih ili spekulativnih.” Krajnji cilj kontemplacije je utrnuće ili “boravak u ništavilu, gdje je boravište duhovnih velikana.”

Dalje, Veljačić objašnjava:

Uočavanje stvari ‘kakve jesu’, bez uključenja teorijskih ‘shvaćanja’ ili ‘nazora’ (ditthi, sansk. drišti, grčki doksa), bez uključenja ‘viših’ ili ‘općenitijih’ umnih stavova, naziva Buddho čistim zrenjem ili ispravnom intuicijom (vipassana, grčki eidos). (Veljačić, str.109-110)

Prva četiri stanja duha nazivaju se oblikovano zadubljenje koje se sastoji u redukciji (grčki epohe, u Husserl-ovom smislu). Opis dolaska do oblikovanog zadubljenja nalazimo u Pali Kanonu: “Njegovo tijelo spokojno, on je osjetljiv na zadovoljstvo. Osjećajući zadovoljstvo, njegov um postane koncentriran.” Sljedeći stupanj je povlačenje od osjeta u koncentraciju uma i time povlačenje od nevještih mentalnih kvaliteta. Veljačić to opisuje ovako: “Redukcija spoznajnih sposobnosti (noesis); Osnaženje pažnje; Usmjerenost na predmet – noematska intencija.” Dalje, započinje ulazak u koncentraciju (Veljačić, str. 122):

1. đhanam: Pojmovno zahvatanje (“zamišljanje”) – vitakko; Analitička razrada (“razmišljanje”) – vićaro; Redukcija čuvstvenih i voljnih pobuda; Izolacija (ćitta-viveko, epohe); Učvršćenje strukturnog sklopa; Oduševljenje – piti; Zadovoljstvo – sukham.

2. đhanam: Oduševljenje – piti; Zadovoljstvo – sukham; Redukcija intelektualnih stavova – ditthi (grčki doxa); Sabranost na jednu tačku – samadhi-đa ekodi-bhavo

3. đhanam: Zadovoljstvo – sukham; Ravnodušnost – upekha; Ravnodušnost prema oblikovanju i prema uvidu.

4. đhanam: Ravnodušnost – upekha; Čistoća pažnje; Oslobođenje duha – ćeto-vimutti; Redukcija intencionalnih zahvata na čisti tok svijesti – bhavanga-soto

Čisti tok svijesti – ovdje možemo vidjeti i paralelu sa Husserl-om: “… da svijest ima, u sebi, svoje bivanje koje u svojoj apsolutnoj suštini, nije dodirnuto sa fenomenologijskom ekskluzijom. Ona dakle ostaje kao ‘fenomenologijski reziduum’ …”

Doseg prvog stupnja isključuje govor, doseg drugog stupnja zamišljanje i razmišljanje, doseg trećeg stupnja osjećaj prijatnosti, a doseg četvrtog stupnja udisanje-i-izdisanje.

Veljačić primjećuje paralelu sa antičkim skeptikom Pyrrhon-om iz Elide:

… kaže se da je njegovao niz asketskih vrlina obuhvaćenih pod pojam epohe, među kojima se uz vrlinu apatheia (nepodložnost strastima) spominju adiaphoria (ravnodušnost) i isosthenia (uravnoteženost). Ako Buddhin pojam upekha prevedemo Pyrrhon-ovim apatheia, onda bi njegovu konotaciju na trećem stepenu đhanam mogli obilježiti terminom isosthenia, a na četvrtom stepenu terminom adiaphoria. (Veljačić, str. 123)

Iznad četiri oblikovanih zadubljenosti nalaze se stanja duha koja su neoblikovana:

1. Kad isposnik potpuno nadiđe predodžbe oblika, kad iščeznu suzbijene predodžbe, kad odvrati pažnju od predodžbi raznolikosti, onda dostiže do spoznaje da je prostor neograničen i boravi u području prostorne neograničenosti.

2. Kad isposnik potpuno nadiđe područje prostorne neograničenosti, onda dostiže do spoznaje da je svijest neograničena i boravi u području neograničene svijesti.

3. Kad isposnik potpuno nadiđe područje neograničene svijesti, onda dostiže do spoznaje da nema ničega, i boravi u području ničega.

4. Kad isposnik potpuno nadiđe područje ničega, onda dostiže područje ni-predočavanja-ni-nepredočavanja i boravi u tom području.

5. Kad isposnik potpuno nadiđe područje ni-predočavanja-ni-nepredočavanja, onda boravi u dosegu prestanka predočavanja i osjećanja.

Vezu sa fenomenologijom objašnjava Veljačić:

Redukcija ekstrovertne (bahiram) na introvertnu (addhattam) dimenziju dobro je poznata modernoj fenomenološkoj filosofiji kao introverzija prostorne u vremensku svijest čija se neograničenost konačno stapa s čistim tokom egzistencijalne ‘struje svijesti’ (bhavanga-soto). Redukcija kategorijalne svijesti s ontoloških područja na čisti tok mogla bi se u terminologiji savremene filosofije egzistencije označiti kao ‘ništvovanje’ (Sartre: nihilation). Tako doseg ‘čistog toka svijesti’ (Husserl) koincidira s intencionalnim doživljajem ništavila. (Veljačić str. 125)

No, što se događa nakon neoblikovanih stanja duha – o tome govori Buddha:

I dok tako više ne obraća pažnju ni na predodžbu područja ni-čega, a ni na predodžbu područja ni-predočavanja-
ni-nepredočavanja, nego na osnovu sabranosti duha bez obilježja održava jedinstvo pažnje i tom sabranošću bez obilježja prožimlje, bistri, stišava i oslobađa duh, isposnik spoznaje: ‘Ova je sabranost duha bez obilježja čvrsto utemeljena i proniknuta. Pa ipak je i sve ono što je čvrsto utemeljno i proniknuto tek nepostojana i prolazna pojava.’ – Ko je i to spoznao i uvidjeo, tome se duh oslobađa taloga strasti, taloga bivstvovanja, taloga neznanja. U oslobođenome se
spoznaja oslobođenja očituje ovako: ‘Iscrpljeno je rađanje, iživljen je asketski život, učinjeno je šta je trebalo učiniti, tako da više ništa ne preostaje. Brige koje potječu iz taloga strasti više ne postoje, a ni brige koje potječu iz taloga bivstvovanja i iz taloga neznanja. Briga koja još preostaje ograničena je na ovo tijelo čiji život zavisi od šest područja osjetnosti.’ … Preostaje ono što je tu. – I spoznaje: ‘Budući da je ovo, onda je i ono.’ – Takav je, Anando, njegov adekvatni, nesmetani, pročišćeni pristup ništavilu. (Veljačić str. 131-132)

Dakle, spoznaja ništavila koindicira sa spoznajom strukture međuzavisnog nastajanja. Iz citata vidimo da Arahat još uvijek ima tijelo i šest osjetila i nije u nekonceptualnom stanju jer još uvijek spoznaje ideje u umu, to jest, ne radi se o disociranom stanju nekonceptualne percepcije i osjećaja, kako sam Buddha kaže:

Ono, prijatelju, što je osjećaj, ono što je percepcija, ono što je svijest, – te stvari su asocirane, ne disocirane, i nije moguće pokazati razliku između tih stvari odvajanjem jedne od drugih. Jer, ono što, prijatelju, netko osjeća to i percipira, ono što netko percipira to i spoznaje, – zato su te stvari asocirane, ne disocirane, i nije moguće pokazati razliku između njih odvajanjem jedne od drugih.

“Jer ovdje i sada Tathagata aktualno i u istini se ne može naći …”

Literatura:

  1. Access To Insight: http://www.accesstoinsight.org/
  2. Jean Paul Sartre: “Being and Nothingness”
  3. Čedomil Veljačić: “Budizam”
  4. Nanavira Thera: “Clearing the Path”
  5. Edmund Husserl: “Ideas Pertaining to a Pure Phenomenology and to a Phenomenological Philosophy”

(izvorno objavljeno na prošlom izdanju: Analiza i plemenita šutnja)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s