Za mene je bilo odlučujuće ono što sam uz pomoć fenomenološkog pristupa otkrio o savjesti. Godinama sam se pitao: što je, zapravo, savjest? Što je savjesno i što se događa sa savjesnim ljudima i čine li oni dobro ili loše?
Jedan od učinaka savjesti koji sam uočio je da ona onemogućava ljubav prema onima izvan granica određene grupe. To je za mene bila važna spoznaja. Da mogu voljeti i poštivati one koji ne pripadaju mojoj grupi samo ako se izdignem iznad savjesti. To je važno u mom radu. Ova spoznaja je rezultat pomnog promatranja i nije preuzeta iz bilo koje teorije ili tradicije.
– Kako ste došli do te spoznaje?
Promatranjem učinaka nevinosti i krivice. Vidio sam da se nedužnost i krivnja u različitom kontekstu sasvim različito doživljavaju. Kao i to da uvijek postoji veza s jednom sasvim određenom savješću. Vidio sam da savjest nije nešto jedinstveno, već nešto višeslojno. Ograničeno je na određeno područje i određene ljude i ima važnu ulogu regulacije ljudskog ponašanja. Dakle, ona nema nadređenu, tako reći, božansku funkciju i ne daje nam informaciju o tome što je zapravo dobro ili loše u nekom univerzalnom kontekstu.
– Kako je to utjecalo na vaš terapeutski rad?
Prvo što sam vidio bilo je da postoji duboka vezanost djece za obitelj iz koje potječu. Za dijete je najgore ako bi bilo isključeno iz nje. To je elementarno. Dijete živi sa spoznajom da pripada određenoj obitelji. Dijete želi tu pripadnost i ono dijeli sudbinu te obitelji, ma kakva ona bila. Stoga će dijete učiniti sve kako bi očuvalo osjećaj pripadnosti, ponekad bez obzira na posljedice po sebe.
Ova ljubav ne služi strategiji preživljavanja, jer je dijete voljno žrtvovati i vlastiti život da bi pomoglo drugim članovima obitelji. Ova veza je potpuno nesebična i njome upravlja jedno posebno osjetilo. Dijete instinktivno zna što mora učiniti i dopustiti, kako bi steklo pravo na pripadnost. To čak zna i pas, dakle, to nije samo ljudska osobina.
Svuda gdje postoji ovakva veza, automatski postoji i spontano opažanje: Koja pravila ovdje vladaju i što moram ispoštovati da bih stekao pravo na pripadnost, i što moram napraviti ili dopustiti kako ne bih izgubio svoju pripadnost? Osjetilo za ovu vrstu opažanja je savjest. Stoga onaj tko pripada većem broju grupa ima i različite savjesti.
Može se, isto tako reći da ista savjest reagira različito u različitim grupama. To počinje već kod oca i majke. Ja točno znam što moram napraviti da bih se svidio svome ocu i što moram napraviti da bih se svidio svojoj majci. Kod oboje važe različita mjerila. Ali uvijek se radi o istom: Pripadam li tu ili ne. Ovu savjest nazivam savjest vezivanja.
Kad dijete ide u školu ili pripada nekoj skupini ili se priključi nekom pokretu, lijevim ili desnim radikalima, u svakoj se grupi ponaša savjesno. Ove grupe služe različitim ciljevima s različitim sadržajima. Sami sadržaji, međutim, ništa ne govore o savjesti. U svakoj grupi nameće se isto pitanje: Što moram napraviti kako bih pripadao i što moram izbjegavati da ne izgubim pravo na pripadnost.
Imati osjećaj krivice ovdje znači samo bojazan gubitka prava na pripadnost. Imati čistu savjest znači samo da naša pripadnost nije ugrožena. Težnja ka pripadnosti i ovoj vrsti nedužnosti glavna je pokretačka snaga našeg ponašanja na jednoj dubokoj ljudskoj razini. U tome nema ničeg nadređenog ili božanskog. Grupa odlučuje što je za mene dobro, savjesno, ili neprihvatljivo.
Svejedno kojoj grupi, religiji ili partiji netko pripada, članovi su savjesni u istoj formi, s istim osjećajima, s istim strahovima ako prekrše pravila, bez obzira na to koliko različiti bili sadržaji i ciljevi na koje su se ove grupe obvezale.
To je za mene bio jedan od ključnih uvida. Sada na savjest gledam mnogo nepristranije… U tom smislu, nisam više tako savjestan… Definiranje dobrog ili lošeg više ne počiva na savjesti. Ono je nastanjeno s druge strane savjesti. Savjest nam ne može pomoći da spoznamo dobro. Ono se prvenstveno, odvija opažanjem, promatranjem, poštivanjem…
– To što ste rekli bi značilo: ne postoji samo jedan superego, već postoji mnogo njih.
Da, upravo tako. Ovisno od toga gdje se nalazimo u određenom trenutku.
– Je li savjest isto što i superego?
Ne. Superego se čuje. … Savjest ide dalje od toga i ima učinak na nas bez obzira čujemo li mi njen glas ili ne.
– Ima »tjelesnih« terapeuta, koji kažu da djeca preuzimaju držanje tijela svojih roditelja. Imaju slične poteškoće s disanjem, ili idu povijeni prema naprijed, ili im je dijafragma blokirana. Čini se da je to isti fenomen kao i ovaj koji ste opisali kao savjest, samo na tjelesnoj razini.
Točno. To je jedan od načina iskazivanja pripadanja. Isto ponašanje, isto disanje. Djeca slijepih roditelja se ponekad ponašaju kao da su i sama slijepa, iako vide. Tu je očigledno koliko je duboko ovo vezivanje.
– Vi kažete da superego djeluje svjesnije od savjesti.
Savjest je obuhvatnija od superega. Ako je netko pod kontrolom superega onda čuje: To ne smiješ raditi. Dok kod savjesti on ništa ne čuje. Na jednoj elementarnoj razini, jednostavno se zna da treba tako ili onako, da to pripada tamo ili tu.
– To je savjest vezivanja. A kako se odražava osjećaj krivnje?
Kod savjesti vezivanja, osjećaj krivnje je strah od gubitka pripadnosti. Suprotno od toga je osjećaj nevinost, koji doživljavamo kao pravo na pripadnost. To se, također, naziva i čast. Onaj tko je u nekoj grupi ugledan, ima veliko pravo na pripadnost.
ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 166., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Anerkennen Was Ist (2000.)
Neopipljivi društveni utjecaji su stvar zajedničkog iskustva. Mnoge fraze svakodnevnog jezika se odnose na njih: snaga tradicije, društveni pritisak, sila konformizma, i tako dalje. Svatko je od nas iskusio osjećaje srama povezane s društvenim neodobravanjem i pozitivne osjećaje potaknute društvenim odobravanjem; i poznati su nam nevidljivi utjecaji na koje se odnose pojmovi poput društvene solidarnosti, odanosti i timskog duha.
Emile Durkheim je o tim organizirajućim utjecajima mislio kao o vidovima conscience collective. Francuska riječ conscience obuhvaća značenja i svijesti i savjesti. On je određuje kao
skup vjerovanja i osjećaja zajedničkih prosječnim članovima nekoga društva koji oblikuju određeni sustav koji ima vlastiti život…
Ona nadilazi živote pojedinaca: ”oni prolaze a ona ostaje.”
I Sigmund Freud je također dospio do zaključka da je neki takav pojam nužan:
Posvuda smo kao osnovu pretpostavili zajedničku psihu, u kojoj se duševni procesi odvijaju baš kao i u duševnom životu pojedinca. … Jer, bez pretpostavljene zajedničke psihe, kontinuiteta u osjećajnom životu ljudi koji dopušta da se ne obaziremo na prekide duševnih činova zbog prolaznosti pojedinca, psihologija naroda ne bi uopće mogla postojati. Ako se psihički procesi jednog pokoljenja ne nastavljaju i u sljedećem, morao bi se uvijek iznova stjecati svaki njihov stav o životu… No, sada se postavljaju dva nova pitanja: koliko se može pouzdati u psihički kontinuitet unutar generacijskih nizova, te kojim se sredstvima i putovima neko pokoljenje služi da bi svoja psihička stanja prenijelo na ono sljedeće. Neću ustvrditi da su ovi problemi dovoljno razjašnjeni i da su izravno sudjelovanje i tradicija, na koje se najprije pomišlja, dovoljni za taj zahtjev.
Freud je zaključio da se važan dio tog zajedničkog mentalnog naslijeđa prenosi nesvjesno.
William McDougall je bio utjecajan socijalni psiholog koji je također zaključio da društva imaju neku autonomiju koju je najbolje pojmiti kao grupnu psihu:
Neko društvo, kada živi dugo i postane visoko organizirano, zahtjeva strukturu i svojstva koje su uvelike neovisne o svojstvima pojedinaca koji ulaze u njegov sastav i sudjeluju u njemu tijekom nekog kraćeg razdoblja njegovoga života. Ono postaje organizirani sustav sila koje ima svoj vlastiti život, svoje vlastite tendencije, jednu snagu da oblikuje svoje pojedine sudionike, i snagu da održava samo sebe kao samo-identičan sustav koji se tek postupno mijenja… Ako definiramo psihu kao neki organizirani sustav mentalnih ili svrsishodnih sila, onda bi se u tom smislu za vrlo organizirano ljudsko društvo moglo s pravom reći da ima zajedničku psihu…’
Utjecaj takvih zamisli bio je široko rasprostranjen u prvim desetljećima XX. stoljeća, ali su kasnije postale nepoželjne među intelektualcima, dijelom zbog sve više redukcionističke klime u akademskom svijetu, a možda i zbog užasnih očitovanja zajedničke psihe u nacističkoj Njemačkoj i u drugim nacionalističkim pokretima. Naravno, održala se zamisao nevidljivih organizacijskih počela nad pojedincima unutar društva, ali u neutralnijim pojmovima obrazaca odnosa, socijalnih struktura i društvenog konsensusa. Ti su, pak, isto toliko neuhvatljivi koliko i zajednička psiha, pa izazivaju jednake vrste problema: pokušaji da ih se svede na mehanizme unutar pojedinačnih mozgova izgledaju neprikladno i neuvjerljivo, dok tumačenja oslonjena na nepromjenjive platoničke forme izgledaju neuskladivo s promjenjivom povijesnom stvarnošću.
ulomak iz Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 247.-248., preveo: ja
nagovor na filosofiju 