Šegedinov Platon? (ulomak iz recenzije Mario Kopić, Znalački izvedeno tumačenje)

Platonovo je uvjerenje da sve ono o čemu se zbori da je po prirodi (physei legomena) proizvodi (poiei) božanska tehnika (theiai technei), a da ono što iz toga (kao materijala) sastavljaju ljudi proizvodi ljudska tehnika (anthropinei). Dva su tako roda (gene) proizvodne tehnike (techne poietike): jedan je ljudski, drugi pak božanski. Božje proizvođenje je, za razliku od automatskog (alogičnog) proizvođenja, logičko proizvođenje. Logičko proizvođenje je domišljato, spretno (mechane), takvo što nije izraslo iz tla, nego je bilo unaprijed zacrtano. Zato se kod Platona mehaničko i automatsko isključuju. Najčistije, božje tehničko proizvođenje je logičko i mehaničko, proizvođenje je to na temelju razloga i domišljatosti. Sve što postoji je dakle proizvedeno, sva bića su nešto proizvedeno i privedeno i na taj način nešto nastalo: nešto što je nastalo, privedeno iz ne-bića (me on), odnosno ne-nazočnosti, u biće, nazočnost. Privedeno je dakle poetskom, proizvodnom tehnikom. To i takvo prevođenje geneze bića, nastajanja svega, na generiranje kao tehničku proizvodnju, ključ je Platonova mišljenja. Platonizam zato nije ni teologija ni antropologija, nego u svojoj najdubljoj dimenziji tehnologija. Razlika pak između božje i ljudske poetičke proizvodne tehnike od drugotna je značenja.

Bitno je da je oblikovanje kosmosa sada shvaćeno iz tehničkog, projektivnog proizvođenja i da se kao opreka tog proizvođenja ocrtava automatičnost bez promišljanja ili razumnosti, automatičnost kakva bi navodno imala pripadati prirodi kao skladištu slučajnosti. No, prema Platonu, priroda nije priroda, nije takva priroda. Priroda je kao proizvod tehnike i sama tehnička, dakle ne djeluje automatski nego logički. Ne djeluje stihijski, nego djeluje kao da djeluje po nacrtu, dakle umno. I samo iz takve prirode, iz prirode s takvom prirodom, takvom biti, izvire kako zakon (nomos) tako i umijeće (techne), ljudski zakon i ljudsko umijeće. Tako da se sada pozitivno zakonodavstvo zasniva na prirodnom pravu, na postavkama što izviru iz čovjeka, čovjeka kao umnog bića, tehničara (technites) u Platonovu značenju, dakle tehno-loga koji se razumije u prirodne i društvene zakone. Svi su zakoni odsada po-stavke: zakoni prirode su po bogu postavljene, a zakoni države su po ljudima postavljene postavke. A ni ljudske postavke nisu proizvoljno ili slučajno postavljene postavke, nego su to umne postavke, na umnu prirodu oslonjene postavke. Ne smiju biti nastavak prirodne volje za moć, odnosno prirode u starom, predplatoničkom, sofističkom značenju, nego izraz sveprožimajuće umnosti.

mario_kopic-1

Mario Kopić (1965.)

Kad Platon u Zakonima zapiše da zakon i umijeće izviru iz prirode ili iz nečega što nije manje od prirode (physeos ouch hetton), onda je ono što nije manje od prirode shvaćeno iz Uma. U Sofistu rabi Platon još različite izraze, poput logos, episteme, mechane. U Zakonima se pak usredotočuje na nous (um). I želi dokazati da je um samo prividna opreka prirode, samo opreka prividne, pogrešno ugledane prirode. Uistinu se um podudara s prirodom, jer se i priroda podudara s umom. Jer se, ako je priroda proizvod Uma, mora podudarati s njim.

Pritom je od drugotna značenja to što je posrijedi božanski um ili um boga. Odlučan je sam prodor uma, uma koji sada postaje mjerilo svega. Nominalno je doista bog mjerilo svega (theos panton chrematon metron), ali sam je bog shvaćen iz tehno-poetskog Uma, poistovjećen s njim. Kriterij božanskosti boga je dakle um. Um je vrhovni vladar, uređivač i voditelj kosmosa, odnosno, kako Platon zapisuje u Filebu, kralj neba i zemlje (basileus hemin ouranou te kai ges): zauzeo je ono mjesto i preuzeo je onu ulogu koja je nekoć pripadala Zeusu, bogu bogova.

Vjera u takvu umnost prirode ostala je živa sve do danas. Živi i u suvremenoj kosmologiji i biologiji: prva polazi od logičnosti (umnosti) kosmosa, od toga da je svemir na zakonima utemeljen kosmos, a druga to pretpostavlja, dodajući još programiranost ili kodiranost života.

Ovim vlastitim kratkim nagovorom na studij Platonove noetologije nastojimo ovdje i sada nadasve svratiti pozornost naše filosofske i kulturne javnosti na nedavnu pojavu jedne knjige koja tu pozornost zaslužuje u najvećoj mogućoj mjeri. 

U predloženoj knjizi Šegedin polazi od toga da se pojam uma u Platonovu filosofiranju ne može zahvatiti disciplinarno jednostranim hermeneutičkim-interpretativnim pristupima. Utoliko on u širokoj perspektivi objelodanjuje ishodišnu međusobnu pripadnost više značenjskih aspekata, ponajprije ontološkog, epistemološkog, etičkog i psihološkog. Referentno polazište za dohvaćanje smisla uma u Platona Šegedin iznalazi u dobrom i promišljenom djelovanju, praksi života kao kreposti (arete) uma, gdje je um razjašnjavajući uvid iz kojeg se oblikuje život čovjeka i kosmosa u cjelini: um je “medij’’ u kojem je bitak bića raskriven i vidljiv duhovnom oku spoznaje tako i etičko određenje, budući da je za Platona već to da ima bića nešto dobro (agathon) i jer istina bitka koja se očituje umu može i treba biti ozbiljena u politeji. Šegedinova studija tako Platonovo poimanje uma sabire u pitanje o istini bića i načinu da se život dovede pod vladajuću moć onog najboljeg, najdragocjenijeg i istinski božanskog, te učini zbiljom istine. Navedeni sklop uma i kreposti otvara naposljetku pitanja o položaju uma u duši, povezanosti uma, duše i ideje te povezanosti duše i kosmosa, ukazujući na obuhvatniju psihološko-kosmološku pozadinu pojmova uma i mišljenja.

Neodvojivost ontološkog i noetičkog, bitka i mišljenja, zbilje i ideja, neodvojivost koja nipošto ne znači njihov identitet, nego, naprotiv, suponira njihovu relativnu samostalnost – to je onaj trag koji je pisac ove knjige slijedio vješto i ustrajno, koji ga je vodio kroz najdublje (i najteže) probleme Platonove filosofije i koji ga je naposljetku doveo do zavidnog hermeneutičkog rezultata u tumačenju. Kadar zaroniti u tokove same geneze Platonove noetologije, osvijetliti je iz najrazličitijih kutova i s puno strana, pokazati nepresušni izvor životnosti i trajnosti Platonove ejdološko-agatološke metafizike i uz to je sačuvati od jednostranih i pogrešnih razumijevanja, Petar Šegedin nam je podario jedno samosvojno i znalački izvedeno tumačenje Platona koje nedvojbeno zaslužuje biti označeno istinskim događajem u ovdašnjoj filosofiji. Imajući posebice u vidu gotovo već posvemašnji gubitak “teritorijalnog dodira’’ domaće filosofije sa samom filosofijom, njezino rastvaranje i gubljenje u literarnu retoriku, proročku objavu istine ili pak pozitivnu znanost, da ne spominjemo zastranjivanje u političku publicistiku, ovo djelo unosi neku nadu da filosofija kao isključivo na sebe postavljeno slobodno mišljenje kod nas možda nije lišena budućnosti.

ulomak iz Mario Kopić, Znalački izvedeno tumačenje, 2013., recenzija u Zarezu

Oglasi

2 misli o “Šegedinov Platon? (ulomak iz recenzije Mario Kopić, Znalački izvedeno tumačenje)

  1. Platonov pojam uma po Kopiću ne bi iznikao npr. iz ”apolonskih” iskustava sabranosti, harmonije, lijepog srazmjera, jedinstva raznolikosti i tome slično, nego iz proizvodno-tehničkih iskustava. To razmatranje je razorno za moje uvjerenje da u početku grčke znanosti o prirodi bijaše nešto kao kosmički osjećaj, ono udivljenje koje je pogađalo još i Kanta pri pogledu na zvjezdano nebo. I da je tek s Novim vijekom znanost postala nerazlučivo isprepletena i uvelike vođena tehnologijom. Naravno, moj filosofski kapacitet i još slabije poznavanje Platona (naspram Kopićevih) ne omogućuju mi primjeren odgovor. Ipak, nasuprot toj hajdegerovskoj tezi da je znanost još od Platona, dakle praktički od samog početka, u cijelosti pod neprepoznatom vladavinom tehnologije, evo dva mišljenja koja ukazuju na ne-tehnološku motiviranost npr. matematike ili astronomije:

    ”Iskazi koji obznanjuju ‘modernu znanost’ kao posljedicu … vladavine tehnologije, neobranjivi su. Promotrimo li, primjerice, jedan veliki teorem moderne matematike … svjedočit ćemo stanovitoj usredotočenosti misli, ljepoti domišljatosti, iznenađenju u poimanju, smionu rezu, riječju nekoj duhovnoj estetici koju se po želji može usporediti s najvećim pjesmama ovog stoljeća, ili s političko-vojnim smionim pothvatima nekog revolucionarnog stratega, ili s najsnažnijim osjećajima ljubavnog susreta, ali zasigurno ne s mlincem za kavu ili televizorom u boji…” (Alain Badiou, Manifest za filosofiju)

    ”Radi pobijanja ili barem ograničavanje teze da je tehnika istinski cilj te ujedno potajni motiv koji određuje egzaktnu prirodnu znanost ukazujemo na najstariju takvu znanost, naime, astronomiju, koja već samim svojim postojanjem kroz nekoliko tisućljeća opovrgava tezu o primatu tehnike… Astronomija se od početka bavila predmetima – zvijezdama – koji ne pripadaju čovjekovu neposrednom okolišu, koji dakle ne posjeduju prisan karakter zbiljnosti kakav imaju mnoge stvari s kojima se susrećemo svaki dan. Njima ne možemo baratati kao što to možemo stolom i stolcem, šeširom i kaputom, plugom i čamcem, mačem i štitom… Ukratko, predmeti koji tvore polje istraživanja astronomije, Sunce, mjesec i zvijezde, čisti su fenomeni i kao takvi su nam poznati, ali samo našim pogledima, a ne našim rukama. Suprotne su tome stvari s kojima se svakodnevno susrećemo, ono što nam jest ili pak upravo nije pri ruci, ali bi ipak moglo biti, i ono što je ‘prisutno’ [pred-ručno], kao spremljena zaliha ili, recimo, kao plijen koji treba uloviti.” (Oskar Becker, Veličina i granica matematičkog načina mišljenja, Zagreb 1998., str. 36.-37., 60.)

    Sljedeći Kopićev pasus potvrđuje ono što sam prekjučer pisao o ”platonizmu” matematičke fizike, ali dodaje tome i biologiju.

    ”Vjera u takvu umnost prirode ostala je živa sve do danas. Živi i u suvremenoj kozmologiji i biologiji: prva polazi od logičnosti (umnosti) kozmosa, od toga da je svemir na zakonima utemeljen kozmos, a druga to pretpostavlja, dodajući još programiranost ili kodiranost života.”

    Te veze je vrlo jasno vidio fizičar i platoničar Carl Friedrich von Weizsäcker:

    ”Platonovska ideja, kad se Platonova filosofija promisli u njenoj strogosti, jest naprosto ime za ono što se jedino može razumjeti. Ono što se može razumjeti jest ideja.”

    Jedan primjer: kad se danas bavimo znanošću, onda je prirodni zakon ono što jedino možemo razumjeti, a to znači da je prirodni zakon u prirodi predstavnik onoga što Platon naziva idejom.

    Prepoznavši središnje mjesto pojma informacije u biologiji (naravno, ne samo u biologiji):

    ”Danas se stoga počinjemo navikavati da informacija mora biti shvaćena kao treća stvar, koja je različita od materije i od svijesti. Ali ono što se time otkrilo jest stara istina na novom mjestu. To je platonovski eidos, aristotelovska forma, odjevena tako da i čovjek dvadesetog stoljeća uči o njima ponešto naslućivati.” (Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

    Sviđa mi se

  2. Dopustio sam sebi obratiti pažnju Mariju Kopiću na ovaj zapis, a on ljubazno pronašao vremena odgovoriti mi. Evo kratkog razgovora:

    M: Šteta samo što prostorna ekonomija nije dopustila širu eksplikaciju. No jasno je da ustrajavam na tezi
    da Platon ne počinje iz ničega, nego da svoje utemeljenje svemira kao kozmosa (svemira kao lijepo oblikovanog sklopa) gradi u konfrontaciji s prošlošću, s odbacivanjem onih mislilaca koji tvrde da svemir nije proizvod tehničke
    projektivnosti, odnosno svrhovitosti, nego je stihijske prirode, odnosno proizvod slučaja. Ta je misao temeljno predstavljena u Zakonima (889 b-c).

    D: Naravno, razumijem da je svrhovitost naspram slučaja temeljna za Platona. Ipak, meni se čini da je moguće neko poimanje svrhovitosti koja se ne bi zasnivala prvenstveno na analogijama s tehničkim planiranjem. Recimo kod Hegela (naravno, na puno načina udaljeno od Platona):

    ”Konačnost svrhe leži u odvojenosti sredstva i materijala: tako je svrha još tehnički način djelovanja. Istina svršne odredbe je ta da svrha po samoj sebi ima svoje sredstvo i jednako tako materijal u kojem se provodi: tako je svrha prema formi istinska, jer objektivna istina leži upravo u tome da pojam odgovara realnosti. … To je istinskost svrhe; svrsishodni odnos u konačnosti je pak ono neistinito.” (Predavanja o dokazima o opstojnosti boga, Izvođenje teleološkog dokaza iz ljeta 1831., u Predavanja o filosofiji religije, II. svezak, Zagreb 2009., str. 378., preveo: Kiril Miladinov)

    Tako da se meni čini da, ne samo kod Hegela, tehnička svrsishodnost ipak nije jedini vid svrhovitosti (da npr. u živom svijetu vidimo i jednu drugačiju: svrhovito? ).

    M: Potpuno razumijem sve tegobe s navedenim (”tehničkim”) tumačenjem. Još bih vam ukratko mogao dodati sljedeće. U Zakonima 889 (b-c) vidi se jasno razilaženje Platona sa svojim prethodnicima oko nastanka (počela, arche, koje je za Grke uvijek i krajnja svrha ili cilj, telos) svemira kao kozmosa, odnosno oblikovanja svega što jest u lijepo uređenu cjelinu. Spor je to oko dva tumačenja.

    S jedne strane, kozmos je oblikovan po samoj prirodi, slucajno, a s druge posredovanjem uma, odnosno boga. Na jednoj strani dakle nastupa priroda, physis, i slučaj, tyche. Na drugoj strani nastupa um, nous, i bog, theos. U navedenom dijelu Zakona susrecemo i ključnu riječ – techne. Možemo je prevesti kao umijeće ili umjetnost, ali ne u današnjem smislu riječi, nego kao umno proizvođenje. Techne za Grke znači razumjeti se u…. Za Platona to onda znači: razumjeti se u neku pojedinacnu ideju, na primjer u ideju stola, kao paradigmu pri proizvođenju (poiesis) stolova, ali i razumjeti se i u sve ideje, sve izglede svih stvari kao paradigme pri božjem proizvođenju kozmosa iz kaosa. To je ono sto Platon u Timaju naziva chora. Sam pojam tehnike (kako ljudske tako i božanske) Platon preciznije izrađuje u Sofistu. Ključna srodnost između čovjeka i boga jest da su i čovjek i bog tecnita, tehničari, ali opet ne tehničari u današnjem smislu te riječi, nego upravo u prikazanom značenju: oni koji se razumiju u nešto.

    Dakle, svi ti termini nemaju ona značenja koja im mi danas pridajemo. No ono što nipošto ne smijemo izgubiti iz vida pri studiju Platona jest da niti jedno biće (jestvujuće, to on) nije bez uzroka, jer bez uzroka ništa ne nastaje, kako on lijepo kaze na početku Timaja. Uzrok (aitios) dakako pritom ne znači uzrok u smislu novovjekovne kauzalnosti, nego uzrok u smislu krivnje ili dugovanja (Verschulden).

    ——————————————————————————————
    Evo i navedenog pasusa iz Zakona (889b-c):
    I will explain it more clearly. Fire and water and earth and air, they say, all exist by nature (physis) and chance (tyche), and none of them by art (techne); and by means of these, which are wholly inanimate (a-psychon), the bodies which come next—those, namely, of the earth, sun, moon and stars—have been brought into existence. It is by chance (tyche) all these elements move, by the interplay of their respective forces, and according as they meet together and combine fittingly,—hot with cold, dry with moist, soft with hard, and all such necessary mixtures as result from the chance combination of these opposites,—in this way and by those means they have brought into being the whole Heaven and all that is in the Heaven, and all animals, too, and plants—after that all the seasons had arisen from these elements; and all this, as they assert, not owing to reason (nous), nor to any god (theos) or art (techne), but owing, as we have said, to nature (physis) and chance (tyche).

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s