zapovijedati? (ulomak iz Catherine Zuckert, Postmodern Platos)

Tijekom svojih cjeloživotnih refleksija Nietzsche je dospio u sumnju da su platonički nauci, poput ideje Dobra i besmrtne duše, sačinjavali javna učenja u koja Platon sam nije vjerovao i koja su se značajno razlikovala od Platonovog razumijevanja njegove vlastite djelatnosti, odnosno od pravilno razumljene filosofije. U mjeri u kojoj su kasniji filosofi gradili na Platonovoj teoriji ideja, gradili su na falsifikatu, na ”plemenitoj laži” ili mythosu kojega je Platon namjerno fabricirao, ne tek zato da bi čuvao filosofiju od progona, nego da bi joj dao politički utjecaj. Ako je ta Nietzscheova sumnja na mjestu, zapadna se filosofija nastavila na  Platona pogrešno shvaćajući vlastiti izvor i bitnu narav, te mora biti korjenito pretumačena u svjetlu svojih političkih izvora i ciljeva. …

Nietzscheovo pretumačenje platoničke filosofije iznosi i konkretizira afirmativni zaključak njegovoga pretumačenja zapadne filosofije. Ako nema netjelesne, vječne, nepromjenjive ”istine”, sav smisao, cjelovitost ili potpunost mora poprimiti neki pojedinačni, naglašeno tjelesni i povijesni oblik: to jest, to se događa i može jedino dogoditi u pojedinačnom čovjeku. Kao jedini vid sebi-dovoljne ljudske djelatnost, filosofija predstavlja jedini mogući izvor opravdanja za sve ostale oblike ljudskog života. Platon nudi možda jedini primjer takvoga života, osim samoga Nietzschea. …

Ako je svo postojanje pojedinačno … istina može biti shvaćena i doslovno utjelovljena samo u nekom pojedinačnom obliku postojanja. ”Istina”, zato, ne može biti primjereno izražena kao neki nauk; riječi (i, stoga, pojmovi) su neprimjereni. … Same za sebe, sve filosofske ”istine” ili nauci sačinjavaju pogreške; oni predstavljaju tek pogled jednoga čovjeka ili iskustvo njegovog vlastitog postojanja. Istinite su samo o njemu i za njega. Filosofske nauke utoliko ne bismo trebali proučavati toliko kao argumente, mišljenja niti kao gledišta, nego bismo ih trebali slaviti kao znakove vrhunske individualnosti:

Taj način življenja i promatranja ljudskih stvari svakako je jednom bio prisutan i tako je moguć. …

Još u predavanjima dok je bio mladi profesor filologije predstavio je Platona kao pisca koji je oblikovao naše gledište što je to biti filosof, pun žudnje za znanjem i udivljenja ljepotom kosmosa.

Zamislite da su Platonovi spisi bili izgubljeni, da filosofija započinje Aristotelom; uopće ne bismo mogli zamisliti tog antičkog filosofa koji je istodobno i umjetnik.

Ali, nasuprot školskom konsensusu toga vremena, Nietzsche nije smatrao Platona naprosto filosofom ili umjetnikom; smatrao ga je političkim aktivistom. Da bi proveo političku reformu, Platon je vidio da potrebno obrazovati novu vladajuću klasu. Osnivanjem Akademije, nadao se potpuno promijeniti svijet! …

zuckert

Catherine Zuckert

Nietzsche je svezu reda s vladanjem ili zakonodavstvom (tu svezu sugerira grčka riječ archē) eksplicirao u svom kasnijem učenju o volji za moć. Slično je u svojim kasnijim djelima filosofiju kao neko uređivanje i stoga neku djelatnost vrednovanja povezao prvenstveno s Platonom, zato što je Platon poučavao da ideja Dobra jest upravo vladajuće počelo cjeline. Ukoliko su učili o postojanju kosmičkog reda, po kasnijem Nietzscheu, i predsokratovski filosofi su također bili moralisti. Platon je naprosto tu svezu spoznatljivosti i moralnosti učinio eksplicitnijom. …

Platon je vjerovao da pravedno i ispravno uređeno društvo mora biti zasnovano na nekoj ”nužnoj laži”. Ljudi moraju vjerovati da su za svoju posebnu društvenu ulogu oblikovani prije nego su bili rođeni, to jest, prirodno. Nužna laž je, dakle, da društveni red odražava neki prirodni red. Ako društveni red ne počiva na nekom prirodnom redu, kao što Platonovo insistiranje na nužnosti laganja čini se sugerira, ako možda nema nikakvog prirodnog reda, svi su postojeći redovi zasnovani na neznanju, pogrešci, prevari i nasilju. … Filosofiju se ne može čvrsto utemeljiti nekom kritikom čistog uma, to jest uspostavom mogućnosti znanja ispitivanjem načina na koji radi ljudski um. Potrebno je pitati, zašto uopće tražiti znanje? To pitanje pokazuje, naravno, prema nekom odgovoru koji nadilazi znanje. Znanost ili znanje nemaju svojstvenu vrijednost ni postojanje odvojeno od ljudi, naglašava Nietzsche i u ranim i u kasnim zapisima. …

Platon nauk o spoznatljivom svijetu nije izmislio. Prije je uvidio da taj nauk ili postulat čini nužan uvjet za vođenje jedinog života vrijednog življenja. … On i njegov heroj-učitelj Sokrat možda su to što čine bolje razumjeli od njihovih nasljednika. Sokrat i Platon su vidjeli da nijedna ljudska djelatnost nije bezinteresna; poučavali su da svi ljudi, filosofi možda ponajviše, traže vlastitu koncepciju onoga što je dobro. … Platon je poučavao ono što je nužno da bi se održala filosofija kao način života. Razumio je opasni značaj filosofije. Vidio je da ona ugrožava duševnu ravnotežu samoga filosofa kao i uspostavljene konvencije njegove zajednice. Da bi imao dovoljno povjerenja u sebe, da bi stari red rušio s pouzdanjem da ga se može zamijeniti boljim, filosof treba biti ili barem izgledati malo lud.

Platon je sjajno opisao kako filosofijski mislilac usred svakog postojećeg društva mora sloviti kao uzor sve izopačenosti: jer kao kritičar svih običaja on je suprotnost ćudorednu čovjeku, a ako ne dotjera tako daleko da postane zakonodavac novih običaja, ostaje on u sjećanju ljudi kao ‘zao princip’.

Opazivši nužnu napetost između filosofa i uspostavljenog društva (ili zajednice), Platon je prepoznao potrebu da filosof maskira radikalnu narav svoje djelatnosti. Odvojenost filosofa od svoje domovine … slijedi iz filosofove žudnje, ”političkog nagona” kojega je sam Platon, kako kaže, bio pun, da uspostavi novi red na mjesto staroga.

Kod Platona se filosof pojavljuje kao zakonodavac, ne samo za druge, nego još važnije samome sebi. … Nietzsche nije kritizirao Platona zato što je pokušao uvesti reda u vlastiti život i živote drugih, nego zato što je maskirao pravu narav filosofije kao zakonodavstva. Od svog ranog neobjavljenog rukopisa kroz kasnije spise, Nietzsche je dosljedno predstavljao ”zakonodavstvo” kao pravi posao filosofa. Prepoznao je da postoji i jedna vrsta filosofije koja sabire i uređuje svo postojeće znanje … u koju je ubrajao i Kanta i Hegela.

Insistiram da se filosofe napokon prestane zamjenjivati s filosofskim radnicima i uopće sa znanstvenim ljudima – da se upravo tu strogo dade “svakome njegovo”… [P]ravi filosofi su oni koji zapovijedaju i koji daju zakone. Oni  kažu: “tako treba biti!” Oni tek određuju čovjekovo kamo i čemu  te pritom raspolažu pripremnim radom svih filosofskih radnika… Njihovo spoznavanje je stvaranje, njihovo stvaranje je zakonodavstvo, njihova volja za istinom je – volja  za moć. Ima  li danas takvih filosofa? Je li već bilo takvih filosofa?

U jednoj bilješci dodaje:

Tek oni određuju ono ‘kamo’ i ‘čemu’, korist, što je na korist ljudi… Ta druga vrst filosofa rijetko kad uspije; a zapravo su im položaj i opasnost silni. Koliko su si često hotimice vezivali oči samo da ne moraju vidjeti uzak prostor što ih dijeli od ponora i vrleti: npr. Platon, dok se uvjeravao da ‘dobro’, kako ga je on htio, nije dobro Platonovo nego dobro po sebi, vječno blago što ga je na svom putu našao samo neki čovjek po imenu Platon!

ulomak iz Catherine Zuckert, Postmodern Platos, Chicago 1996., str. 10.-22., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s