Platonova gimnastika? (ulomak iz Marko Tokić, Platonova gimnastika)

Vrlina se može steći samo vježbanjem (askesis) u službi odgoja kao cjelovitog obrazovanja (hole paideia) (Legg. 643 e–644 c) koje je u Politeji (518 d–e) nazvano umijećem preokretanja. U Zakonima (729 c–e) se vježbanje vrline opisuje kao natjecanje u kojemu se, za razliku od svih drugih vrsta natjecanja, ne izvojeva pobjeda nad drugima. (…)

(V)rlina (se) ne određuje samo u moralnom smislu. Čini se da Platon određuje vrlinu kao moć bez koje neka stvar – bilo živa, bilo neživa – ne može na dobar način izvršavati za nju odredbeno djelo. Vrlina podrazumijeva odrješenje od prepreka. Tako se za srp može reći da je vrl ukoliko nije tup, jer se u tom slučaju njime može odrezati mladica vinove loze, dok se za oko može reći da je vrlo ako, odriješeno od sljepoće, služi gledanju (Resp. 352 e–353 c). No i poluslijepim okom može se nekako gledati, kao što ni srp ne treba biti u potpunosti naoštren da bi se njime mogla odrezati mladica. Odlučujuće je da svaka stvar može biti više ili manje vrla. To vrijedi i za čovjeka. Ako je na nižem stupnju vrline, premda ima vrlinu, čovjek nije hvale vrijedan.

Budući da je svaka duša počelo kretanja zaslužnih za nastajanje života (Legg. 895 a–896 c; Phaedr. 245 c–246 e), duša čovjeka je vrla onoliko koliko je odriješena od onoga što joj onemogućuje sređivanje ovoga života, te onoga što joj nakon smrti onemogućuje ponovnu uspostavu života čovjeka. … Tijelo je kao i duša dio svega, no ono za razliku od duše ne može biti živo po sebi, pa mu duša sobom iz sebe poklanja život. Utoliko vrla duša čovjeka ne teži povlačenju u vječnu besmrtnost jer kao dio velikog kruga preporađanja ima skrbiti o onomu neživom (Phaedr. 246 b–d). Da bi mogla dobro skrbiti o tijelu, ne smije s njim biti poistovjećena.

Smisao njezinog rastavljanja od tijela, ukoliko je s njim poistovjećena, nalikuje orfičkim nastojanjima oko spasa. No Platon radije slijedi put filozofije nego li orfička uvjerenja: rastavljanje duše i tijela nije postupak povlačenja duše u svijet u kojemu je ona spašena od onoga smrtnog, već se radi o nepoistovjećivanju s tijelom za života u tijelu. (…)

Sva svoja kretanja – i ona drugotna ili smrtna, koja u sebi od sebe porađa prethodeći im kao besmrtna, i ona prvotna koja su besmrtna – duša čovjeka, ako je umna, može povezivati u jednakosti kojom ostvaruje prijateljstvo iz pravednosti (Resp. 443 d–444 a; 586 d–587 a; 589 a–c). (…)

Prema tradicionalnom tumačenju mudrost pripada rodu ljudi za koji je odredben besmrtni dio duše, hrabrost i umjerenost pripadaju rodu ljudi za koji je odredben smrtni dio duše, a pravednost pripada svim rodovima ljudi ukoliko vježbaju vrlinu koja im pripada. No takvo tumačenje treba nadvladati jer sve vrline jednako pripadaju svakom čovjeku. Duša svakog čovjeka … radi na tome da sve svoje dijelove, i njima pripadajuće vrline, skladno poveže, ne bi li cijela – prema mogućnostima svojeg načina otjelovljenja – bila bliža istini (Resp. 586 d–587 a; 589 b–c). Pritom se njezina pravednost očituje pod vidom one vrline koja se najviše tiče roda ljudi kojemu pripada.

Pravedan čovjek uživa samo u onim tjelesnim i onim duševnim ugodama koje ga ne uznemiruju pri razmatranju istine (Resp. 571 d–572 b). Dijelom se radi o nepoistovjećivanju s tijelom, što omogućuje u mjeri zadovoljavanje žudnji: ni previše ni premalo, a dijelom o urušavanju povjerenja u sofističko znanje (koje se izvanjski stječe), na osnovi čega se u mjeri ograničavaju čuvstva. Takav život je u Zakonima (792 d–793 b) opisan kao srednji put. Čovjek koji poznaje mjeru muzikom izvodi sklad, a gimnastikom zdravlje (Resp. 443 c–444 e).

Muzika je, zapravo, razabiranje brojeva. Zato, kada je posrijedi izvođenje sklada, vježbanje vrlina jest bavljenje matematikom: aritmetikom, geometrijom, harmonikom, astronomijom te stereometrijom. Ono omogućuje istinite govore koji ograničavaju zamišljanja. Ograničavanjem zamišljanja nastaju uvjeti za ograničavanje čuvstava, što uvjetuje nastajanje ritma u tijelu.

Muziku je ispravno razumijevati kao obrazovanje besmrtnog dijela duše, a gimnastiku kao obrazovanje smrtnog dijela duše (Resp. 411 e–412 a). Gimnastika je obrazovanje smrtnog dijela duše ukoliko se tijelo svede na taj dio duše. Muzika se uvijek miješa s gimnastikom.

Duša čovjeka koja je ispravno gimnastički obrazovana nije poistovjećena sa svojim smrtnim dijelom (tijelom). To znači da nije poistovjećena niti sa svojim besmrtnim dijelom. Ne smije biti poistovjećena niti s jednim svojim dijelom jer će biti hroma; treba se uvijek cijela obrazovati (Resp. 535 d–e). (…)

Posvećujući vrijeme gimnastici, duša mladog čovjeka – koja je zbog poistovjećivanja s tijelom sklona vjerovati u tjelesnu ugodu kao mjerilo istine – ritmično sređuje dijelove tijela. Tu ona počinje ovisiti o muzici i skladu, te otkriva drukčiju ugodu. S vremenom oslabljuje svoju poistovjećenost s tijelom. Gimnastika time čini uslugu filozofiji: miješajući se s muzikom omogućuje duši mladog čovjeka spomen na sam iskon svega dok ga duša još nije u stanju svojim besmrtnim dijelom uvidjeti.

… Igre na vježbalištu grubo su podijeljene u dvije skupine: hrvanje i plesanje (Legg. 795 e; 813 d–814 e). Pod hrvanjem Platon misli na sve vježbe koje su odlučujuće za pobjeđivanje u ratu. Ako čovjek vježba hrvanje silovito, na štetu duše stječe previše tjelesne snage, zbog čega – osim što postaje sitničav i razdražljiv – ne može primati očima istinu jer mu osjeti nisu čisti (Resp. 411 a–e). Plesanje se izvodi kao tjelesno prikazivanje pjesničkog izričaja ili kao uspostavljanje izvrsnog tjelesnog stanja. Ako se izvodi kao tjelesno prikazivanje pjesničkog izričaja, gimnastika služi uzvišenom mišljenju i slobodi. Ako se izvodi kao uspostavljanje izvrsnog tjelesnog stanja, gimnastika služi mekoći i ljepoti tijela. Mekoća i ljepota tijela uvjetuju prepoznavanje mjere pomoću koje se svi dijelovi tijela šire i stežu kao ritmični valovi zdravlja (Legg. 795 d–796 b). Zato Platon gimnastiku veže za liječništvo. No ono se ne sastoji iz liječenja lijekovima, nego iz vježbi ispravnog hranjenja. Hipokratovim postupkom hranjenja duša čovjeka se usustavlja kao ono živo s takvim ustrojstvom tijela da svi njegovi dijelovi pristoje jedan drugome i u cjelini (Phaedr. 264 c–d). … U konačnici se ove vježbe izvršavaju kao čišćenje osjeta na osnovi čega čovjek uživa u istinitim tjelesnim ugodama. Te ugode nisu različite od drugih vrsta ugoda zbog drukčijih fizioloških uvjeta nastajanja, već zbog toga što nastaju pod okolnostima ostvarivanja prijateljstva s umnim kozmosom. Izravno su pomiješane s umom, prihvaćaju granicu te suimaju istinu. Određene su kao peta tekovina dobra (Phil. 63 a–64 b; 66 b–d). (Platon naglašava da se ne smiju sve tjelesne ugode protjerati iz oblasti onoga dobrog samo zato što nisu ona jesuća po sebi (Phil. 54 c–e). Mnogi od Platonovih sljedbenika nisu prihvaćali njegovo nastojanje da izravno poveže istinu i tjelesnu ugodu.)

Gimnastika je stoga dvoznačna. Prema prvom značenju, koje dolazi od običnih ljudi, ona je skup vježbi kojima se postiže lijep izgled za pogled ili snaga potrebna za pobjedu nad drugima u raznim vrstama natjecanja, a prema drugom značenju, koje dolazi od ljubitelja mudrosti, ona je dio umijeća koje služi poniranju duše u vlastitu nutrinu, pri čemu duša sebe prepoznaje kao moć čuvanja ljepote sretnog i savršenog života svega. Potonja gimnastika je prosvjetljavanje tijela čovjeka na način da se spram tog tijela u očima drugih odražava njihova unutarnja priroda i istina.

ulomak iz Marko Tokić, Platonova gimnastika, članak 2012.

Oglasi

2 misli o “Platonova gimnastika? (ulomak iz Marko Tokić, Platonova gimnastika)

  1. Evo (Marka) tu na mom fakultetu, Davore. Vrata su mu ni tri metra od mojih pa znam kako izgleda… 🙂 Slušao sam ga na 1. danima praktičke filozofije (http://web.ffos.hr/oziz/moodle/mod/forum/discuss.php?d=3611), znanstvenom skupu koji se održao u organizaciji Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Osijeku i onda već shvatio da mu je uža specijalnost Platon… Kad sam vidio da si se okrenuo Platonu baš sam ti mislio pisati o njemu, a ono – sam si ga ‘otkrio’…

    Lijepo si prenio njegovo izlaganje na ovo današnje vrijeme. Sva ta manija tjelesnog vježbanja nakon ‘smrti Boga’, naravno da će nam se Platon onda činiti u oblacima, dalek, neshvatljiv sa svojim zahtjevom da vježbanjem poniremo u same sebe… Btw., ujutro dok odrađujem redovite vježbe zbog kralježnice obvezno slušam 3. program ili puštam Bacha… Znači mislim o skladu, i posvećen sam kako svom smrtnom tako i besmrtnom dijelu… 🙂

    Sviđa mi se

  2. Baš dobro. 🙂 Pozdravi Marka i reci mu da je čitan. 😀 Što on vježba?

    Ja vježbah tai-chi neko vrijeme, sad sam se zapustio. Prije toga malo yogu. Nikad se nisam uspio motivirati čisto sportski, ili radi izgleda ili zdravlja, tek su me te ”ideologizirane” istočnjačke vježbe uspjele pokrenuti.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s