vid? (ulomci iz A. Vučković, Dimenzija slušanja u Heideggera i D. Barbarić, S puta mišljenja)

“Apolonsko” se u prošlom zapisu pokazalo kao ponajviše vezano za vid. Bitna je značajka da vidimo čak i kad ne gledamo – naime, kad su oči zatvorene u snu. Vid dakle nije puko receptivno gledanje u ono što je out there nego psiha/duša nešto i ob-likuje kad vidimo, barem u snu, a možda donekle i na javi. I drugo, predmet gledanja, naime slika, je bitno mirujuća.

Imajući to u vidu, izgleda da je grčka filosofija rođena u znaku Apolona.

Početak filosofije podudara se s neospornom prednošću vida pred svim drugim osjetilima. Dokaz toga su riječi koje je grčka misao izabrala s predfilosofskog terena  za svoje riječi-nositeljice. Riječi koje još i danas vladaju mišljenjem potječu iz područja vezanog za gledanje. Tako Homer rabi riječi kao što su eidenai što znači vidjeti, opaziti, zamijetiti, uvidjeti, razmotriti; gnonai sa značenjima razabrati, opažati, uviđati; noein sa sličnim značenjima: opaziti, zamijetiti, spoznati, uvidjeti. Ovi, pak, izričaji koji su potekli iz područja gledanja označuju u isto vrijeme i odmak od osjetilnog iskustva. Eidenai, označujući da je nešto bilo viđeno, a ne gledano, već ucrtava odmak od neposrednog iskustva. Homer drži ”da se savršeno znanje muza temelji na činjenici da one vide sve.” … O kakvom se poistovjećivanju radi postaje jasno ukoliko otvorimo neki rječnik bilo kojeg zapadnjačkog jezika i pročitamo značenja vezana uz glagol ”vidjeti”. Osim opažanja očima, on znači ispitivati, susresti, razmišljati, osjećati, shvatiti, znati, spoznati, razumjeti, uzeti u obzir, suditi, odnositi se, vjerovati, znati, mnijeti…Nema nijednog značenja veznog uz moći uma koje se ne bi moglo izreći glagolom ”gledati”. Činjenica da ”znati”, nasuprot, ne znači ”vidjeti”, proizlazi iz odnosa između gledanja i znanja u kojem ”se može misliti  a da ne vidimo, ali ne i vidjeti a da ne mislimo”. ”Prednost gledanja” – piše H. Arendt – ”toliko je duboko ukorijenjena u grčkom, a time i u našem teorijskom jeziku da ona vrlo rijetko postaje predmetom refleksije, kao da je toliko očita, da ne osjećamo niti potrebu da je na poseban način prizovemo u svijest.” …

Aristotel između svih osjetila daje prednost osjetilu vida jer ”ne samo kako bismo djelovali nego i kad ne kanimo ništa činiti, izabiremo takoreći gledanje radije od svega ostalog. Uzrok je tomu što od svih osjetila ono nam  najviše omogućuje spoznaju  i pokazuje mnoge razlike.” Tako vid, osjetilo spoznaje par exellence, izvan bilo kakve koristi, uživa gledati. Aristotelova Metafizika, knjiga koja  stoji u  podnožju naše povijesti, počinje dobro poznatom rečenicom: ”Svi ljudi teže znanju po naravi.” Heidegger ovu rečenicu prevodi: ”U bitku čovjeka leži bitno briga za gledanjem.” Prijevod je prilično znakovit. Ne radi se samo o doslovnijem prijevodu (Aristotel upotrebljava glagol eidenai), nego prije svega na svjetlo izlazi temeljni čvor cijele metafizike, povezanost ”gledanja” i ”znanja”. Ovaj je  čvor još izričitiji u Heideggerovu prijevodu Parmenidove rečenice:  to gar auto noein esti te kai einai koji glasi: ”Bitak jest to što se pokazuje u čistom motrećem opažanju, i samo to viđenje otkriva bitak.” U ovoj rečenici Heidegger vidi početnu odluku zapadnjačke metafizike kojoj je Aristotel samo glasnogovornik. ”Izvorna i prava istina leži u čistom zoru. Ta teza ostaje otada temeljem zapadne filosofije.”

Platonove ideje vjerojatno su najviši vrhunac do kojeg može doseći gledanje budući da je ono jedini način spoznaje bitka. Gledajući stvari u onome što one jesu, ideja je … izgled same stvari, izgled bez kojega stvari ne bi mogle biti shvaćene. Oko nije tjelesno oko, nego oko duše, koja je sposobna vidjeti što je neka stvar, njenu ideju. Ideja nije osjetilna, ona je nešto što baca svjetlo na osjetilne stvari da bi osjetilno moglo biti spoznatljivo. … Spoznaja … treba iznijeti na vidjelo, donijeti pred oči duše, ono što  je nevidljivo osjetilima. … Ideja je bitak bića, ono viđeno, a čista i neosjetilna predočba jest teorija. Zbog toga je spoznaja bitno teorijska. Za Aristotela je teorija, čisto motrenje, odnos prema biću kao takvom.

Teorija, najplemenitija djelatnost mišljenja, kroz povijest je filosofije najčešće opisivana metaforama koje potječu iz područja vidljivog. Upotrebljavane su metafore, sa svim svojim mogućim varijacijama, vezane uz gledanje: oko, svjetlo, zrcalo. Ovo opredjeljenje, čiji se tragovi još mogu otčitati i u samoj riječi, dogodilo se u zoru filosofije i utjecalo je na njezin daljnji hod. Glagol theorein ima u sebi dva korijena: thea i horao. Thea je pogled, izgled, u kojem se nešto pokazuje. Horao znači pogledati nešto, izvidjeti, razmotriti. Teorija je, dakle, ”čuvajuće gledanje istine”. …Aristotelovska theoria i platonska ideja učinile su da se grčko shvaćanje bića uspoređuje s gledanjem. Stoga su Grci nazvani ”ljudima očiju”. (Ante Vučković, Dimenzija slušanja u Heideggera, Zagreb 1993., str. 13.-16.)

 

Ante Vučković

Ante Vučković (1958.)

U razlici spram ostalih osjetila, pri gledanju smo slobodni i u osnovi nedirnuti. Također ono gledano, sa svoje strane, stoji pred nama u nekoj slobodnoj distanci, počiva u sebi samostalno i tako reći nepomično.

Tomu nasuprot, pri mirisanju, ili također pri kušanju, nismo ničim ”trećim”, posrednim, takozvanim medijem, odijeljeni od ”objekta” i ”predmeta”, nego smo s njime na neki način srasli. Pritom ne biva ”objekt” pušten u samostalnost svoje vlastitosti: oba ta osjetila bave se ustvari tek nekim procesom rastvaranja. Ovdje zapravo i nema mjesta bilo kakvome govoru o nekom ”objektu”, nekom ”predmetu”.

Najmračnije pak od svih osjetila, osjetilo dodira, nazivano još i opipom i osjetilom osjećanja, izgleda da leži svim ostalim osjetilima u osnovi i da je njihov nužni uvjet. No u slučaju da bismo bili samo njemu prepušteni, ostali bismo u potpunosti nerazlučeni od svega ”vanjskog” te, svake orijentacije lišeni, s time stopljeni i gotovo izgubljeni u zgoljnom osjećanju nekog neodređenog otpora, onoga jedinog što tu uopće još preostaje. … Tomu shodno bit će to osjetilo s jedne strane sagledavano kao ono najniže, najtuplje i najsljepije od svih, a s druge se baš u njemu razaznaje ništa manje do neko ”osjetilo supstancije” i ”osjetilo materije”, to znači u krajnjoj liniji jedino koje jamči i uopće može jamčiti zbiljnost naprosto.

Vid stoji osjećanju dijametralno nasuprot. Neodređenosti ovog drugog suprotstavlja se neka po mogućnosti poptuna određenost prvoga. Ne samo da smo ”mi” tu od svega ”vanjskog” jasno razlučeni i posve odsječeni, nego i gledani ”predmeti” leže tu pred nama u jasnim orisima svoje omeđenosti i uzajamne različitosti. … Vid je osjetilo oblika, pravo osjetilo dana. U svjetlu dana nude se stvari oku u njihovu čvrsto ocrtanom, jedno od drugoga potpuno razlikujućem obliku. (Damir Barbarić, Pogled Trenutak Bljesak, u S puta mišljenja, Zagreb 1997., 376.-378.)

Damir Barbarić

Damir Barbarić (1952.)

Koje je osjetilo onda ”dionisko”? Uz tradicionalnih pet, danas se među osjetila ubrajaju još neka, među kojima i ”kinestetički” osjet vlastitog kretanja, koji bi onda možda bio ponajviše dioniski. No, već ples, kao umjetnost koja počiva najviše na tom osjetilu, uz kretanje uključuje i postojanost ”figura”, dakle jedan apolonski element; s druge strane čak i apolonske likovne umjetnosti na razne načine nastoje postići efekt kretanja. Tako da će biti da svaka umjetnost crpi iz obaju poticaja. Nietzsche muziku vidi kao dionisku umjetnost, ali ona očito uz kretanje uključuje i apolonsku postojanost formi.

Nikad sustajući spor unutar muzike između one više matematički i apsolutno-harmonički razumljene i one koja je više ”subjektivistička” te se stoga uobičajeno naziva recimo ”romantičnom”, počiva očigledno ponajprije na tom unutarnjem rascjepu u biti sluha i slušanja samog. (Damir Barbarić, isto, str. 379.)

Kako je s filosofijom? Uz gore naglašenu usredotočenost na apolonske značajke vida/jasnoće, postojanosti formi i distance, ipak još u platonizmu imamo i naslijeđeni pojam sudjelovanja koji posve dioniski dokida distancu. Imamo Platonovo insistiranje da je dijalektika kao kretanje živog razgovora ontološki nadređena čvrstim formama matematike (zbog čega je pisao dijaloge a ne traktate). A ako se u muzici dionisko kretanje može najljepše sljubiti s apolonskim formama, onda je možda nesreća da se pitagorejska muzička tradicija nije očuvala u kasnijoj filosofiji.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s