porijeklo tragedije u magijskoj terapeutici?

Teško mi je izbjeći misao da su Hellingerove obiteljske konstelacije relevantne pri odgovoru na (npr. Nietzscheovo) pitanje o podrijetlu tragedije. Naime, ono što se otkriva u konstelacijama često nalikuje na antičke tragedije: npr. skriveni postupci predaka određuju nekom nesvjesnom ”prisilom ponavljanja” sudbine potomaka. Naravno, bitna je razlika spram teatra i tragedije da konstelacije nitko ne piše niti glumi – ali, upravo će to biti spoj prema Nietzscheovim razmatranjima.

U zbivanju konstelacija najprije možemo prepoznati dionisko i apolonsko počelo na djelu. Bit dioniskog je spontano kretanje – ne po vlastitoj volji, nego po raspoloženju koje obuzima. To je ujedno i ključni aspekt konstelacija. Apolonski moment je izvođenje skrivenoga na vidjelo. Mnogo toga svojstvenoga konstelacijama Nietzsche je naslutio u početcima grčke tragedije. (Navodi su iz Rođenje tragedije, stranice u zagradi prema izdanju Zagreb 1997.):

[Antičko] nam naslijeđe posve odlučno kaže da je tragedija nastala iz tragičkog kora i da je izvorno bila samo kor i ništa drugo doli kor: odakle potječe naša obaveza da tom tragičkom koru zavirimo u srce kao pravoj pradrami… (54.)

[P]ravi gledatelj, ma koji bio, svagda mora biti svjestan kako pred sobom ima umjetničko djelo, a ne empirijsku realnost: dok je tragički kor prinuđen da u likovima na pozornici prepozna tjelovite egzistencije. (55.)

Dionisko je uzbuđenje kadro cijelom mnoštvu udijeliti taj umjetnički dar da sebe vidi okruženo četom duhova s kojom se u svojoj nutrini osjeća poistovjećeno. Taj proces tragedijskog kora dramski je prafenomen: da čovjek pred sobom vidi sebe preobražena i onda postupa kao da je doista zašao u neko drugo tijelo, u neki drugi lik. (63.)

… već je oslobođen svoje individualne volje i u stanovitom smislu je postao medijem … (48.)

[D]itirampski kor je kor preobraženih u kojih su građanska prošlost i njihov društveni položaj posvema zaboravljeni…

[K]or iz sebe proizvodi viziju i o njoj govori cijelom simbolikom plesa, zvuka i riječi. (64.)

Nakon te spoznaje imamo grčku tragediju razumjeti kao dioniski kor koji se uvijek iznova prazni u apolonskom svijetu slika. (64.)

Kasnija konstitucija kora tragedije umjetničko je oponašanje te prirodne pojave; pri čemu je, dakako, bilo nužno odvojiti dioniske gledatelje od dioniski opčinjenih. (61.)

M. Đurić to ovako interpretira:

Ono zbog čega se Niče posebno oduševljavao grčkom tragedijom … bio je njen prevashodno izvođački karakter… U tome je video najočigledniju potvrdu njenog dionizijskog porekla, njenu nesumnjivu povezanost s dionizijskim svetkovinama. Tragedija nije priča, već delanje, nije podsećanje na nešto što se nekad zbilo, već stvaran događaj. …[T]ragedija ne poznaje i ne priznaje podelu na autora, delo i publiku… U njenom izvođenju sudeluje celo gledalište, svi su prisutni svedoci nečuvenog događaja. Nema nikakvog unapred gotovog umetničkog dela, koje bi se moglo samo izneti pred publiku, pa zato nema ni stroge granice između umetnika i gledaoca. …Grčka tragedija nije znala ni za kakvo podvajanje. Jedinstvo je obezbeđivao hor. …

Ali još više nego zbog njenog izvođačkog karaktera, zbog toga što predstavlja umetničko zbivanje a ne naprosto umetničko delo, Niče je cenio grčku tragediju zbog njene živototvorne snage, zbog toga što se izrazito potvrdno odnosi prema životu, što prihvata život u celini, sa svim njegovim mukama, nesrećama i strahotama. Činilo mu se da nijedna druga grana grčke umetnosti nije tako drastično obelodanila protivrečnu prirodu života, da nijedna nije tako ubedljivo pokazala da su zlo, nasilje i patnja ne samo neizbežni sastojci života već i najdublji izvor njegove stvaralačke snage.  (Mihailo Đurić, Niče i metafizika, Beograd 1984., 258.-260.)

Budući da ništa ne znam o podrijetlu tragedije, malo sam guglao. Najduže se zadržah na Eli Rozik, The Roots of Theatre: Rethinking Ritual and Other Theories of Origin, svi daljnji navodi su od tud, str. 26.-73.).

 

Professor_Eli_Rozik

Eli Rozik (1932.)

 

Uglavnom, čini se da Nietzscheove teze više nisu predmet podsmijeha stručne javnosti, kako je to bilo u njegovo doba kad je njegov prvijenac značio “znanstveno samoubojstvo” za dotad obećavajućeg klasičnog filologa. Tako nalazim:

Nalaziti izvore teatra u dioniskim ritualima … sačinjava srce ritualne teorije koju zagovara škola iz Cambridgea.

Jedna varijanta te teorije povezuje grčke dioniske rituale sa šamanističkim praksama. (Geografsku udaljenost premošćuje grčka prisutnost ne samo u Crnom moru, nego putem tada plovnih rijeka duboko u Srednjoj Aziji. U svakom slučaju, arheolozi su na crnomorskoj obali u sadašnjoj Ukrajini našli orfičke zapise.)

Ernest T. Kirby predlaže teoriju porijekla [tragedije] iz šamanskih praksi na temelju njihove zajedničke izvedbene naravi. Dok je u transu, opsjednut duhom (drugoga bića), izgleda da ga šaman predstavlja. Kirby izjednačava ekstatičnog šamana s glumcem koji predstavlja [enacting] neki karakter.

Za šamana se vjeruje da može ući u stanje transa … “prvenstveno u svrhu liječenja bolesnih ritualnim sredstvima”. … U zanosu … šaman, izgleda, “predstavlja” [enacts] drugo biće, stanovnika drugog svijeta, što bi šamana učinilo prototipom kazališnog izvođača, glumca. … Šamanski se ritual razlikuje od … onoga što bi se moglo nazvati svečanim ritualom utoliko što ovisi o trenutnom i izravnom očitovanju publici nadnaravne prisutnosti, a ne njene simbolizacije. … Nadalje, unatoč tome što je usmjeren na liječenje pojedinog pacijenta, šamanski se čin izvodi ispred zajednice …

Okupljena zajednica nije publika u smislu dekodiranja i doživljavanja nekog kazališnog opisa, … nego, prije, zajednica koja sudjeluje u zajedničkom nastojanju da se osigura učinkovitost rituala. … [Š]aman i zajednica zajednički sudjeluju u zbiljskom događaju. … Tu je, međutim, razlika: sudjelovanje u ritualu tiče se učinkovitosti obreda, dok se sudjelovanje u kazalištu bavi nekim opisom i njegovim eventualnim značenjem za pojedinog gledatelja. Dok je ono prvo jedan način djelovanja, potonje je neka vrsta razmišljanja.

Kirby tako ocrtava razvoj od “male terapijske seanse”, kroz “razrađenije ceremonije liječenja” i “rituale i ekstatične plesove za liječenje i druge svrhe”, do “predstava koje su čisto kazalište, prikazi iz kojih je nestao funkcionalni element” . … U tom smislu … se stvaranje kazališta promatra ne kao posljedica nekog rituala, nego njegova raspada.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s