uz film Agora

Nekidan na TV pogledah film Agora iz 2009. (Oprez, spoileri!) Nadao sam se dobru jer me zanima tema filma – život i smrt antičke neoplatonističke filosofkinje Hipatije koja je 415. godine stradala u Aleksandriji od skupine kršćana – a i zato što mi se svidio raniji film redatelja Amenábara, The Others.

Nažalost, film mi je ostavio dojam potpune ideologiziranosti, a kasnije guglanje mi je potvrdilo opravdanost toga dojma. Redatelj Amenábar je zamisao za film dobio na temelju ovoga pasusa iz znanstveno-popularne knjige i TV serije Carla Sagana Kosmos.

Znanost nikad nije obuzela maštu mnoštva. Nije bilo protuteže stagnaciji, pesimizmu, najpuzavijem prepuštanju misticizmu. Kad je, na koncu, gomila došla spaliti Knjižnicu, nije bilo nikoga da ih zaustavi.

Zadnji znanstvenik koji je radio u Knjižnici bio je matematičar, astronom, fizičar i vođa neoplatoničke škole filosofije – izniman raspon postignuća za bilo kojeg pojedinca u bilo kojem dobu. Njeno je ime bilo Hipatija. Rođena je u Aleksandriji 370. U doba kad su žene imale malo mogućnosti i tretiralo ih se kao imovinu, Hipatija se slobodno i neopterećeno kretala tradicionalno muškim područjima. Po svim svjedočanstvima bila je prava ljepotica. Mnogi su joj udvarali, ali odbila je sve ženidbene ponude.

Aleksandrija Hipatijinog doba – tada već dugo pod upravom Rimljana – bila je grad velikih napetosti. Ropstvo je isisalo životnost te klasične civilizacije. Rastuća kršćanska crkva je uspostavljala svoju moć i pokušavala izbrisati poganske utjecaje i kulturu. Hipatija se nalazila usred tih moćnih društvenih sila. Ćiril, aleksandrijski nadbiskup, prezirao ju je zbog njenog bliskog prijateljstva s rimskim upraviteljem, i zato što je bila simbol učenosti i znanosti, koje se u ranoj crkvi uvelike poistovjećivalo s poganstvom. Uz veliku osobnu opasnost nastavila je poučavati i objavljivati, sve dok je 415. na putu na posao nije presrela fanatična gomila Ćirilovih župljana. Izvukli su je iz kočije, pokidali joj odjeću, te, naoružani školjkama, kidali joj meso s kostiju. Njeni su ostatci spaljeni, radovi uništeni, ime zaboravljeno. Ćiril je proglašen svecem.

Slava aleksandrijske knjižnice je tek izblijedjelo sjećanje. Njeni su zadnji ostatci bili uništeni ubrzo nakon Hipatijine smrti. Kao da je na čitavoj civilizaciji učinjena neka samoizazvana operacija mozga koja je većinu njenih sjećanja, ideja i strasti nepovratno istrijebila.

I točno to pripovijeda ovaj film. Sagan doduše ne kaže da je “gomila” koja je spalila aleksandrijsku knjižnicu ista ona koja je ubila Hipatiju, ali ipak sugerira da jest. Već na početku knjige kaže:

Hipatija, matematičar i astronom, zadnje svjetlo knjižnice, čije je mučeništvo spregnuto s uništenjem knjižnice.

U jednoj sceni filma Hipatija određuje razliku između nje i vjernika: on ne smije propitivati svoja vjerovanja, dok ih ona mora propitivati.  Također, nakon što je došla do svog najvažnijeg otkrića (fiktivnog), ne pada u zanos nego uz primjerenu znanstvenu skepsu kaže da je možda ona to tek umislila. Stoga je zanimljivo da autori filma nimalo NISU propitali gore navedeni autoritet koji im je predao ovu pripovijest. Tim više što su, a to se vidi iz filma, pročitali relevantne povijesne izvore, pa su trebali vidjeti da je Saganova pripovijest jedna konstrukcija.

Ta konstrukcija je ideološka, a ideologija je scientizam. Kao i kod ostalih ideologija, radi se o jednoj teoriji povijesti. Ona kaže da se zapadnjačka (a sad globalna) povijest odvija kao sukob između znanstvene racionalnosti i pripadnog joj liberalnog društvenog uređenja s jedne strane te religijskog fanatizma (i uopće praznovjerja) s druge strane.

Sve u filmu je podvrgnuto toj ideološkoj tezi. Najprije prikaz paljenja knjižnice. Radi se o događaju iz 391. godine kad su kršćani u međureligijskim borbama srušili poganski hram posvećen bogu Serapisu. Taj hram nije bio ona velika aleksandrijska knjižnica koju su osnovali Ptolemejevići na nagovor jednog Aristotelovog učenika sedamsto godina ranije. Dotična je knjižnica do 391. već bila zapaljena od strane Cezara i napadnuta još jednom od Rimljana, ne iz religijskih nego iz imperijalnih razloga. Serapisov hram (Serapeum) je u  jednom razdoblju preuzeo dio knjiga iz te knjižnice. Navod s wiki:

Manja knjižnica smještena u Serapeumu je preživjela, ali je dio njenog sadržaja možda odnesen u Konstantinopol tijekom 4. stoljeća u čast nove prijestolnice. No, čini se da Ammianus Macellinus koji piše oko 378. godine poslije Krista piše o knjižnici u hramu Serapeum kao o nečem prošlom te kaže da su mnogi svesci te knjižnice spaljeni kad je Cezar napao Aleksandriju.

Dakle, trinaest godina prije nego je kršćanska gomila srušila hram boga Serapisa o Knjižnici se piše kao o prošlom svršenom vremenu. No film prikazuje taj napad kao spaljivanje najveće antičke knjižnice od strane religijskih fanatika. Mada i glavni povijesni izvor za događaje u filmu, stanoviti Sokrat iz Konstantinopolisa (od kojega su preuzeli većinu događaja), ne spominje nikakvu knjižnicu, samo rušenje religijskih objekata. I ne samo on, koji je ipak bio kršćanin:

Poganski učenjak Eunapius iz Sardisa svjedočio je uništenju, i mada je prezirao kršćane, njegov opis uništenja Serapeuma ne spominje uništenje nikakve knjižnice.

Knjižnicu nisu spalili vjerski fanatici nego je stradala djelomice u ratovima, a još više zato što su njeni zaštitnici gubili političku moć (pa je bilo sve manje prepisivanja papirusa a sve više njihovog odnošenja u nove centre moći). Priču o kršćanskom spaljivanju knjižnice konstruirao je u doba Prosvjetiteljstva engleski povjesničar Edward Gibbon, koji je i inače krivio kršćanstvo za sve i svašta.

Ali, poanta filma, naime da smo mi (ljudi uopće, civilizacija) protraćili barem cijelo jedno “mračno” tisućljeće na religiju umjesto na znanost, tražila je prikaz vjerskih fanatika koji pale knjige. Prikaz tog fanatizma pojačan je neskrivenim aluzijama na suvremenost. Jedna od rijetkih grčkih riječi u filmu je parabalan, naziv za pripadnike najfanatičnije religijske skupine u Aleksandriji. Taj se naziv višekratno ponavlja, a zgodno je da riječ zvuči slično kao taliban ili iranski pasadran. Da aluzija ne bude presuptilna, dodali su im bliskoistočni naglasak i ovakav izgled:

parabolani

Teza filma je najjače izražena u fiktivnom pripisivanju Hipatiji otkrića do kojih je stvarno došao tek Kepler 1200 godina kasnije. Ta su otkrića ostala skrivena jer je Hipatija ubijena dan kasnije. OK, umjetnička sloboda, ali poanta je jasna: da nije bilo religijskih fanatika, Kepler i cijela znanstvena revolucija koja je uslijedila za njim oko godine 1600., bili su mogući već oko godine 400. Ipak, ta teza je neistinita: zapravo je rimski imperij marginalizirao helenističku filosofiju i znanost više od tristo godina prije nego je taj imperij postao kršćanski. Opreka znanost vs. religija je neprimjerena za razumijevanje stagnacije znanosti nakon helenističkog razdoblja. Nešto drugo je tada zaustavilo napredak znanosti, ne vjerski fanatizam. Ali, scientizam ne može vidjeti ništa izvan njemu temeljne opreke.

U takvoj ideološkoj opreci nema mjesta za filosofiju, pa je Hipatija zapravo prikazana kao neka suvremena fizičarka koju više zanimaju zvijezde nego ljubav, a sugerira se i ateizam (“ona ne vjeruje u ništa”, doduše ne iz njenih usta). Naravno, teško da je neoplatonist ujedno ateist. Od neoplatonizma je ostala jedna scena, kad Hipatija odbija prosca tako da mu pokaže svoju menstrualnu krv da bi razbila njegovu fantaziju o njoj kao utjelovljenom skladu. Ali, u filmu to prije izgleda kao neki hiroviti način odbijanja ljubavnika koji proizlazi više iz pms-a nego li iz Hipatijine filosofske pozicije (s obzirom da je naznačeno kako joj se zapravo više sviđao jedan drugi potencijalni ljubavnik).

Uz već spomenute događaje iz 391., druga središnja radnja, naime Hipatijino ubojstvo, odvija se 415. Već vremenski razmak od četvrt stoljeća pokazuje proizvoljnost temeljne Saganove konstrukcije, naime da je gomila koja je zapalila “knjižnicu” (a zapravo Serapisov hram) ista gomila koja ubila Hipatiju. (U filmu ipak ispravljaju po svemu sudeći krivi prijevod na koji se oslanjao Sagan, po kojem joj je koža naživo oderana školjkama, dok se zapravo vjerojatno radilo o kamenovanju.) Razlog njenom ubojstvu nije mržnja religijskih fanatika spram znanosti: to što je Hipatija postala martir suvremenog scientizma nema veće povijesno opravdanje od toga da je Ćiril Aleksandrijski postao svetac kršćanstva. Stradala je u ondašnjoj političkoj borbi između dva tabora u Aleksandriji koji su oba bili kršćanski i oba su u vodstvu imali biskupe. Dok je iz povijesnih izvora preuzeta činjenica da je civilni načelnik Aleksandrije, inače kršćanin, napadnut nakon neuspješnih pregovora s aleksandrijskim biskupom, pri kojima mu je biskup na koncu pokazao Evanđelja, fikcija autora filma je to da se pritom radilo o pasusu Pavlove poslanice o ženinom mjestu spram muškarca, i da se to odnosilo na Hipatiju. Ali, jasno je da ta fikcija nije ideološki neutralna, nego unutar one početne postavke znanost=dobro religija=zlo ozbiljenje nama suvremenih i svake hvale vrijednih ženskih sloboda nekako pripisuje u zaslugu novovjekovnog razvoja prirodnih znanosti.

Sve skupa: šteta.

Oglasi

4 misli o “uz film Agora

  1. Snimio sam film ali ga nisam mogao reproducirati. Tehničke poteškoće. Bilo mi je jako žao. Očekivao sam neki ozbiljniji pristup ovoj temi, ali iz tvog teksta vidim da bih se razočarao.

    Sviđa mi se

    • Vjerojatno bi se razočarao. To ne znači da je film naprosto loš: dobro je snimljen, glumljen, ima zanimljivih scena, za razliku od holivudskih ”povijesnih spektakla” dosta su se oslanjali na povijesne izvore. Ali cjelina je određena tim ideološkim pogledom.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s