“sokratizam” ili “Dionysos philosophos”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Mislilac na pozornici)

On počinje sa onim još uvijek bolnim denunciranjem Sokrata, koje na Nietzscheovoj knjizi zjapi kao otvorena rana. Nietzsche se pritom ponaša kao slobodar iz najbolje prosvjetiteljske škole, koji poletom svog antiklerikalnog gnjeva pobjeđuje kakvog crkvenog oca. Sokrat – otac teorijske crkve! Sokrat – arhidogmata ljudskog usavršavanja posredstvom pukog razuma! Sokrat – intelektualni trovač i demon negativnog prosvjetiteljstva! Sokrat – nemuzikalni barbarin mišljenja koji tragediju više ne razumije kao kob, nego samo još kao ”problem”… Sa njime započinje propast tragičke svijesti i ulazak filosofije u vijek teorijskog optimizma – što je samo drugi izraz za najgrublju zaboravljenost Dionisa. (…)

Šta se zbiva? Na svom putu preko tragičke pozornice Nietzsche stiče nolens volens iskustvo da se Dionis, u svečanostima nazvanim po njemu, u osnovi više ne može održati pored apolonskog prisiljavanja na simbole. … Tad se na rubu gledališta pojavljuje neupadljiva figura. Njezino ime je Sokrat… Ta figura ne pokazuje nikakvo razumijevanje za uzvišenost igrokaza i ne učestvuje sa drugima u opijanjima umjetnošću. Ona sjedi tu, pomiče se tamo-amo, trese glavom, zijeva. Ponekad čak pravi glasne upadice i daje teorijske savjete kako radnja treba da teče. Po njoj junaci ne moraju bezuvjetno doživjeti propast, samo kad bi porazmislili o ovome ili onome… Nebesa! Neće biti da je filosof zalutao u teatar? Čudni posjetilac ponaša se nesnosno. I pri najstrašnijim okretima u junakovoj agoniji on objelodanjuje najbezočniji optimizam, i kao da stalno želi kazati: to ne mora biti tako, to bi moglo biti i drugačije, sudbina nema čvrstu knjigu snimanja – trebalo bi da nam nešto drugo padne na pamet! Od takve neozbiljnosti se istinski pristaša Dionisa može samo s gađenjem okrenuti. Ko je toliko lišen ukusa da život ne uzima tragično, taj nije pravo društvo za dionizičara iz dobre škole. Ili pak? Ili baš zato? …

Stvarni polaritet, kojim se Nietzsche bavi u svojoj knjizi, nije naime onaj između apolonskog i dioniskog. Dramska tema spisa je odnos tragičkog prema ne-tragičkom. Pažljivog čitaoca mora začuditi kako lako filologu Nietzscheu ide od ruke kompromis između oba boga umjetnosti, dok se prilično muči da svijet tragičke umjetnosti razluči od svijeta ne-umjetnosti, od svakodnevnosti, racionalnosti, teorijskog držanja – jednom rječju od onoga što on naziva sokratskom kulturom. Za kompromis između Apolona i Dionisa bilo je Nietzscheu dovoljno ne više od nekoliko stranica na početku njegovog Rođenja tragedije. Za izjednačavanje tragičkog s ne-tragičkim trebao mu je ostatak života. …

Apolon i Dionis podnose se, kako Nietzsche izlaže, toliko dobro da bi njihov historijski kompromis mogao postati sinonim za svaku formu ”više” kulture; Freudova je teorija o kulturi i neurozama samo produženje Nietzscheove ideje o kompromisu. Svejedno: Dionis … ne podnosi da ga se štuje isključivo na oltarima više kulture. Odvajkada se on koristi i divljom stranom, i ne naposljetku zbog toga zove se dolazeći bog, jer je zanosan koliko i seksualna ekstaza, koja je ”najdolazećije” od svega što ljudi poznaju. Područje u kojem on vlada jeste opojna divljina – ukoliko ova i za ljude u kulturi predstavlja iskustvo neophodno za život; kultura je moguća samo ako u njoj ostaje pohranjeno i ono što je starije od nje i što je nosi. No, pod divljinom Dionis podrazumijeva više od apolonski upravljanog rezervata muzike. Zato on, ako je iskren, ne ide rado u operu – a pri gledanju tragedije, koja navodno govori o njemu samom, češće mu se zijeva nego što uživa u propadanju.

Može dakle biti da je ovaj idiot što se smije i zijeva, i kog Nietzsche vidi kako iskrsava na ivici tragičkog teatra, zbilja glasnik dolazećeg boga, koji treba da svojim pratiocima, svečanima i u grču, objasni kako mu se s vremena na vrijeme mile opipljivije forme štovanja. Ako tragedija treba za sva vremena da bude tek orgija namjesto orgije, onda to – uza sve razumijevanje za ono što se dobije u zamjenu – naposljetku postaje zamjerkom tragediji. …

peter-sloterdijk-en-1980

Peter Sloterdijk (1947.)

Razumijemo li sad nesagledive posljedice koje moraju rezultirati iz uvođenja ovog filosofskog promatrača? Njegovim pridolaženjem – makar koliko se to na prvi pogled činilo banaliziranjem – moglo bi dionisko dešavanje … da se iznenada pokrene, na nepredviđen način! Skamenjeno rvanje između Apolona i Dionisa moglo bi se preobratiti u živo rvanje – uz pretpostavku da se front dioniskog više ne spoznaje samo u tragičkom spektaklu, nego također, i prije svega, u diskretnoj igri ne-tragičkog. …

Ko ozbiljno shvaća dionisko, taj ne može previdjeti da pored velikih dana muzike, koji ozaruju svijet, moraju postojati i dionizije običnosti – ako još ovaj bog stvarno treba da znači suštinsku jezgru svijeta, i ne predstavlja tek impresarija za sedmice dioniske kulture ili pak pruža izliku za vještačka uzbuđenja pod apolonskim nadzorom. Muzički dani ozarenja svijeta od Pergamona do Bayreutha, zašto ne? No, može li se dioniski kalendar zadovoljiti dvjema nedjeljama svečanosti? Služi li se dostatno dolazećem bogu jednim zastranjenjem u godini? I čak ako je tačno da cjelogodišnje orgije predstavljaju protivrječje po sebi, i da suštini svečanosti pripada to da prožubori u velikim ciklusima – svejedno mora istina tog boga na primjeren način biti pohranjena i uvažena u vremenima njegove odsutnosti. Orgije ne mogu postati kronične. Ali istina orgija – ova uvučenost pojedinačne svijesti u oduševljenu ne-predmetnost, koja izbavlja od jada individuacije – može i mora biti sačuvana makar u neznatnoj uspomeni. Nietzsche nas je prvi ponovo doveo na trag koji otkriva pravo ime te uspomene: filosofija.

Nevjerovatno: od svoga postanka filosofija se – zanemarivši malobrojne suspektne izuzetke – izdaje za suprotnost svega onoga o čemu se, prema uobičajenom razumijevanju, radi u dionizijama. Od drevnih vremena ona obmanjuje da je sami mir, da traga za vedrinom duha i da živi samo za više carstvo ideja. A sad se sugerira da u osnovi i sama ima dionisku suštinu – samo u njezinom neupadljivom, hermetičkom, tragediji dalekom inkognitu? Plauzibilnost ove sugestije i održava se i pada sa onom prethodnom: da nužno moraju postojati dionizije običnosti; da Dionisova istina poznaje i ne-tragički način objavljenja; i da je otuda nastao jedan stav svijesti koji dešifrira dolazak boga iz tisuću običnih stvari, koje svojim svakodnevnim dolaženjem k nama tvore ono što zovemo svijetom.

Iz svega ovoga, ako se prihvati kao istinito, postaje jasno zašto je filosofsko mišljenje koje je postalo školskim oduvijek imalo velikih muka sa svojim samodefiniranjem – jer se ono najbolje prenosilo kad je samo zaboravljalo za što je prvobitno stajalo. Tek u Nietzscheovom Rođenju tragedije veo ispred ove tajne povlači se malo u stranu. Autentična filosofija se prema tome pojavljuje kao dioniska tišina nakon oluje. Ona je svečanost običnoga u svjetlu ekscesa. Oko cijeloga prvobitnog mišljenja osjeća se otuda dašak postorgijastičke sjete. Opijenost proleti, red se vraća, uspostavlja se iznova tok svakodnevice. Ali ostaje čuđenje. Uzvišeno iskustvo svijeta ili rastakanje svijeta u opojnosti djeluje na tajanstven način i kasnije. Negdje – treba li da kažemo: unutra? – otvara se dioniska praznina, usporediva sa ponorom ili sa jednim ništa, u koje će sve što dolazi utonuti u budućnosti poput nečega silnog, makar bilo i najneupadljivije i najobičnije.

Filosofija u svojoj školskoj pojavnoj formi ne misli, međutim, da sebe tako shvati. Uskoro nakon svog nastanka ona se već zapliće u pogon osobene vrste. Brzo je zaboravila da je u početku bila polovicom dvostrukog čuda kulture, koje je s jedne strane vodilo rođenju tragedije iz  duha muzičkih orgija, s druge strane rođenju filosofije iz duha nesigurnosti šta treba činiti između orgija. Otad je filosofija gluha kad joj valja čuti istinu o sebi: ona ne želi priznati da je ona mišljenje koje se nalazi u potrazi za izgubljenim orgijazmom – orgije umjesto orgija, drama umjesto drame. Poput svake kronične potrage i ona se jednoga dana sama stavila na mjesto traženoga i pritom se izgubila, prividno samodovoljna, u posmatranju viših carstava ideja i skrivenih duhovnih svjetova, inteligibilnih struktura i logičkih procedura. Ovom zamjenom razvilo se ono što će kasnije biti nazvano ”metafizikom”; prilikom potiskivanja dioniske svijesti o dolasku svijeta, posredstvom objektiviranog i zaustavljenog opažanja svijeta, nastala je ”teorija”; ovo dvoje je povijesti Zapada dalo najdublji pečat. (Ne treba biti prešućeno da je na početku europskih strukturnih znanosti – kod pitagorejaca – još vladala jasna svijest o nužnoj povezanosti apstrakcije i ekstaze, teorije i svečanosti, matematike i entuzijazma, svijest koja odzvanja u autentičnim platonizmima i u svakom erosu znanja.)

ulomak iz Peter Sloterdijk, Mislilac na pozornici, 11986., Sarajevo 1990., str. 141., 133.-139., preveo Ranko Sladojević, izvornik: Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne (1986)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s