tragičar Platon? (ulomci iz F. Nietzsche, Rođenje tragedije i O. Žunec, Mimesis)

Iz Sloterdijkovog prevrednovanja  Sokratova “nerazumijevanja tragedije” (vidi prošli zapis) pada drugačije svjetlo i na Platonov filosofski početak, o kome Nietzsche ovako:

[Sokrat je] od svojih učenika zahtijevao uzdržanost i strogo ograđivanje od takvih nefilosofskih poticaja [kao što je tragička umjetnost]; s takvim uspjehom da je mladi pisac tragedija, Platon, najprije spalio svoja pjesnička djela da bi mogao postati Sokratovim učenikom. Ali i ondje gdje su se nesvladiva nagnuća borila protiv Sokratovih maksima, snaga je ovih, skupa sa silinom toga čudesnog karaktera, bila još uvijek dovoljno velika da i pjesništvo stjera na nove i dotad nepoznate pozicije.

Primjer za to je upravo spomenuti Platon: on … je morao ipak iz posvema umjetničke nužnosti stvoriti jedan umjetnički oblik koji je po svojoj nutrini srodan upravo postojećim umjetničkim oblicima kakve je sam odbijao. …Tragedija je u sebe upila sve prethodne umjetničke vrste, to isto može opet u stanovitom ekscentričnom smislu vrijediti i za platonovski dijalog koji, stvoren miješanjem svih postojećih stilova i oblika, lebdi između pripovijetke, lirike, drame, na sredini između poezije i proze… (Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, 2, 11872., Zagreb 1997., str. 96.)

Radi se o priči koju prenosi Diogen Laertije kako se dvadesetogodišnji Platon pripremao sudjelovati na natjecanju u tragediji kad je čuo neki Sokratov razgovor, potom zapalio svoje djelo, i postao Sokratov učenik. Ozren Žunec to ovako interpretira:

”Kažu da se i slikarstvom bavio i pjesme pisao, i to prvo ditirambe a potom i liriku i tragedije. (…) Zatim, pak, hoteći se natjecati u tragediji, čuvši pred Dionisovim teatrom Sokrata, spali pjesme govoreći ‘Hefeste, izađi ovamo, Platon nešto od tebe želi’.” (Diog. Laert. 3,5) Vidjeti u ovoj anegdoti raskid s tragedijom kao s mladenačkim i mladosti primjerenim bavljenjem i zanimanjem koje se napušta radi filosofije, odnosno obrat od onog dionizijskog (tragedija) onom apolonskom (sokratovska filosofija), znači ne samo nepoznavanje grčke ”simbolike” nego i propuštanje možda najbolje prilike za razumijevanje Platonova ”odnosa” spram tragedije.

U anegdoti, nadalje, ne valja vidjeti kultiviranog i duhovitog mladića koji u vatru kao tehničko sredstvo uništenja baca svoje pjesme i za potvrdu svoje obrazovanosti citira stih iz Ilijade, ali ni simbolički čin oslobođenja od tradicije i prometejsko posizanje za vatrom kao početak epohe filosofije i samouspostavljenog čovjeka. Ne radi se o prevladavanju tragedije za volju filosofije niti o tome da bi ”tragičnost” cijele anegdote bila iscrpljena u prisilnom rastanku Platonovu s pjesništvom čiji je zanos već bio iskusio.

Bacanje tragedija u vatru i nije njihovo uništavanje, nego povjeravanje vatri kao ”najtragičkijem” elementu, nemirnom, stvaralačko-uništavajućem iskonu tragičkog svijeta; ona vatra u koju Platon polaže tragedije jest Heraklitova ”vatra uvijek živuća, koja se pali s mjerom i gasi s mjerom” (fr. 128B30 Diels), naime ”svijet ovaj” (isto). U susretu sa Sokratovom filosofijom, a preko nje onda i sa cijelim povijesnim i duhovnim zbivanjem vremena, vidjevši u Sokratovom nužnom i jedino još preostalom suprotstavljanju nihilizmu uma odživljenost i preobraženost svega nekada najmjerodavnijega, morao je Platon pred samim mjestom dionizijskih svetkovina, teatrom, razabrati što sve tragediji nedostaje i što je izgubila: vatru kao svoj stvaralački princip, a time i odnos spram svijeta kao plamsajuće vatre, tj. spram bitka. Tragedija je naime izgubila značaj iskustva bitka i zapala u ono naprosto ontičko, ugodu i nasladu ili bilo koji drugi psihološki, socijalni ili estetski odredbeni razlog. S druge se strane zaziva Hefest, ”bog vatre”, inače povezan s Dionisom i njegovim kultom u kome je vatra bila središnja. Odlučnije je, međutim, ovo: zaziva se onaj i poziva onaj koji je skriven i neprisutan; ”izaći” može onaj koji se nekamo sklonio i povukao. U zazivu Hefesta vidi se ono drugo što tragediji, uz oprisućenje bitka u vatri, nedostaje – bog. Jer, iskon je tragedije kult i sama je tragedija oduvijek bila dio kulta te, kao takva, oprisućenje bogova; no bogovi se skloniše te više ne izlaze u svijet niti im je dom u njemu. …

Tako u paljenju, tj. svojevrsnom i uništenju faktičkih tragedija i njihovu povjeravanju pravoj njihovoj tragičkoj biti, vatri kao slici bitka, nazire se i opet Platonov temeljni uvid u zbivanje bitka i vremena – njihov zaborav. Zapalost tragedije u ontičko nije samo jedan estetički ili duhovnopovijesno zanimljiv trenutak nego odlučna zgoda povijesti bitka.

Platon će filosofiju usporediti s vatrom (VII. Ep. 340B, 341CD), a dijalog kao ”izraz” njegove filosofije bit će ono natjecanje u tragediji na koje je bio pošao. Anegdota tako predskazuje smjer Platonove kritike tragedije: on će tragediji prigovoriti ono što je u njoj zaboravljeno… Spalivši svoje tragedije, koje su, budući pisane za natjecanje, morale biti u skladu s epohom, dakle bez ”odnosa” s bitkom, prešao je Platon na filosofiranje kao na jedino što još nekako pamti vatreni bitak stare tragedije i stare filosofije. (Ozren Žunec, Mimesis, Zagreb 1988., str. 111.-112.)

Oglasi

4 misli o “tragičar Platon? (ulomci iz F. Nietzsche, Rođenje tragedije i O. Žunec, Mimesis)

    • Da, stvar je u ovome: je li Platon prvi ”platonist”/”metafizičar”, onaj kod koga filosofiranje postaje znanost i kod koga se cjelina života podvrgava ”traženoj znanosti”? Ili je Platon zadnji od ”tragičkih”, ”arhajskih”, (tzv. ”predsokratovskih”) filosofa? Ili je točno na granici, pa je dijelom ovamo a dijelom tamo?

      Ključni argument bi bilo to da Platon nije pisao filosofske rasprave. I to ne da nije još dospio do tog stupnja znanstvenosti, nego ih je svjesno odbijao pisati. Dakle, ono što je on radio bilo je s jedne strane živi dijalog/dijalektika, s druge strane dijalog kao umjetnička forma (”puka igra”, kako on kaže).

      Sviđa mi se

  1. Nesumnjivo je da je Platonovo delo višeznačno, kao i neka druga dela (Biblija recimo), te da da bi za jednu obuhvatniju interpretaciju trebalo pratiti svaki znak i njegov smer. Ono što sam hteo reći jeste zanimljiva odluka i selekcija u ova poslednja 2 posta.

    Sviđa mi se

    • Budući da su ta dva jako utjecala na mene, onda jaz među njima ide i kroz moju dušu :), tako da ih moram htjeti pomiriti. Rez boli, pa iscjeljujem/pomirujem. Ali, očito, ne boli to samo mene jer imam koga citirati (pa i Sloterdijk tamo govori o Nietzscheovom ”još uvijek bolnom denunciranju Sokrata”).

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s