Heidegger [na početku svojih predavanja o Platonovom “Sofistu iz 1924./25.] jasno kaže da svoje fenomenološko postupanje shvaća kao znanost te da taj znanstveni fenomenološki duh svoje korijene nalazi kod Grka. … Njegovo insistiranje da Platona čita kroz Aristotela djelomično se opravdava time što je Aristotel znanstveniji od Platona. Heidegger nas uvjerava da
to što je rekao Aristotel jest ono što mu je Platon stavio na raspolaganje, samo rečeno radikalnije i znanstveno razvijenije.
Kasnije … dodaje:
Naša su razmatranja do sada imala smisao pripreme za razumijevanje Platonova znanstvenog dijaloga [“Sofist”]. Izričito naglašavam „znanstveni dijalog“ kako bih ukazao na to da nisu svi platonski dijalozi postigli tu visinu znanstvenog istraživanja, iako svi na određeni način teže znanju. Nema znanstvenog razumijevanja, tj. historijskog povratka Platonu, bez prolaska kroz Aristotela. ….
Želim naglasiti Heideggerov jezik u ovim ulomcima: pun je pozivanja na “znanost”, “znanstvenu filosofiju”, “znanstveno istraživanje”… Očito je Heidegger u tome trenutku duboko pod utjecajem husserlovskog pojma fenomenologije kao “stroge znanosti”, pa tumači veličinu grčke filosofije upravo u smislu njezine blizine svojoj vlastitoj koncepciji filosofije kao znanosti. …
To je osobito važno da bismo razumjeli inače bizarno Heideggerovo ustrajanje na vodilji po kojoj Platona treba čitati Aristotelovim očima. To moramo učiniti ponajprije, kaže on, zato što je Aristotel „jasniji“ od Platona. … U najmanju ruku mnogi poman čitatelj neće naći da je Aristotel jasniji od Platona. Po kojemu to kriteriju, moramo stoga pitati, Heidegger smatra tako očiglednim da je Aristotel „jasniji“ i „razlučeniji“ od Platona? Sam poredak tih pojmova nam nudi trag. Heidegger ovdje očito razmišlja u kartezijanskom znanstvenom modusu: Aristotel je jasniji od Platona upravo onoliko koliko je njegovo pisanje znanstvenije, više nalik znanstvenom pisanju nego Platonovo. I po tome je kriteriju Heidegger sigurno u pravu. Nesumnjivo, Aristotel je u tome smislu znanstveniji nego Platon. … Ali, moramo se upitati: razjašnjava li ta prosudba o većoj jasnoći Aristotela naspram Platona, te odluka da čita Platona tim standardom jasnoće, sama po sebi ono što se događa u platonskim dijalozima, ili pak to zamračuje…? …
Što s tvrdnjom da je jedan razlog za čitanje Platona kroz Aristotela taj što možemo pretpostaviti da je Aristotel razumio Platona? Možemo li to pretpostaviti? Heidegger to jednostavno tvrdi, očigledno ne osjećajući da je tu potrebna neka potpora. “Pretpostavit ćemo da je Aristotel razumio Platona.” U jednom smislu, ta se pretpostavka doista čini očiglednom. Aristotel, jedan od titanskih genija povijesti mišljenja, koji je studirao s Platonom u njegovoj Akademiji gotovo dvadeset godina, kako bi mogao ne razumjeti Platona? …
[U] svakom slučaju, kad je [Aristotel] razmatrao svoje prethodnike, od predsokratovaca do Platona, težio je procjenjivati ih skoro isključivo u onoj mjeri koliko je vidio da su utrli put njegovom vlastitom mišljenju. … Heidegger još proširuje to polazište:
Da bismo mogli sagledati Platona na djelu i ispravno ga ponoviti, potrebno je pravilno stajalište. Tražit ćemo od Aristotela podatke o tome koja je to bića on sam, a time i Platon i Grci, imao u vidu i koji su za njih bili načini pristupa bićima.
Štoviše,
ono što Aristotel poima na precizniji način, to je vidio već Platon. … Tako vidimo da ćemo kod Platona naći istu orijentaciju kao i kod Aristotela. Moramo pretpostaviti kod njih jedno te isto stajalište u odnosu na temeljna pitanja ljudskog opstanka.
Bez sumnje je istina da u mnogim slučajevima postoje zajedničke teme, zajednička pitanja koja postavljaju i Platon i Aristotel. Ali usredotočimo li se samo na te sličnosti, smatramo li jedinom razlikom načine na koje je Platon manje jasan od Aristotela o istim ili sličnim temama, lako se mogu previdjeti duboke i temeljne razlike među njima. A na mnoge načine je Aristotel duboko i temeljno drugačiji mislilac od svoga učitelja.
Da bismo to započeli shvaćati treba samo razmotriti način na koji je svaki od njih organizirao svoje pisanje, čak i naslove. Jer Aristotel ima “metafiziku”, “fiziku”, “psihologiju”, “etiku”, “politiku”, i tako dalje. Naime, eksplicitno je organizirao svoje djelo u te različite knjige, s njihovim relativno pažljivo definiranim predmetima, metodologijama i prvim načelima. Štoviše, osim eksplicitnih naslova svojih knjiga, Aristotel šire razlikuje između teorijskih, praktičnih i proizvodnih znanosti, opet na temelju razlika u predmetima, metodologijama i prvim načelima. To mu omogućuje da organizira ili klasificira predmete na jedan relativno jasan način, te da proučava svaki predmet u izolaciji od drugih, čime opet, razumljivo, postiže veću jasnoću u svakome od njih. Dakako da te podjele uopće nisu rigidne, i da među njima postoji mnogo primjerenog preklapanja. Uopće ne tvrdim da Aristotel strogo održava rigidna kategorička razlikovanja među disciplinama. Ali on utire put tome procesu tako što prvi razlučuje ono što će postati naše discipline, i piše svoja djela barem djelomično u svjetlu tih razlikovanja. … Na koncu, nakon mladenačkog poigravanja u pisanju dijaloga, sva je svoja djela napisao u formi rasprava. …
Ništa od toga ne vrijedi za Platona. On piše dijaloge a ne rasprave, čiji naslovi nisu jasno razgraničeni po predmetu razmatranja nego su obično imena likova (ponekad, što je zanimljivo, sporednih likova). Kada imaju naslove koji označavaju predmete razmatranja, to nisu nazivi disciplina nego određene teme: Sofist, Državnik, Republika itd. Štoviše, za nijedan se platonski dijalog ne može se reći da se bavi jednom jedinom određenom temom, uključujući tri gore navedena. Zacijelo se u ovom ili onom dijalogu postavlja ono što će se nakon Aristotela zvati metafizičkim pitanjima, etičkim pitanjima, psihološkim pitanjima, epistemološkim pitanjima, itd. Ali ona se obično postavljaju slično kako se pojavljuju u ljudskom životu: isprepletena na složene i ponekad zbunjujuće načine. Ono što bismo mogli nazvati »egzistencijalnom složenošću« u kojoj se filosofska pitanja postavljaju u dijalozima jest, naravno, izvor pretpostavljene (barem po Heideggeru) platonske nejasnoće. Gdje je Platonova metafizika (ako uopće postoji)? Njegova etika, epistemologija, politika itd.? Posvuda. Zakopana tu u jednom dijalogu, a tamo u drugom, što zloglasno čini tako beskrajno teškim dočepati se stvarnog Platonovog stava o ovoj ili onoj temi.
Ključno pitanje koje treba postaviti u odnosu na Heideggera jest sljedeće: treba li tu Platonovu tendenciju da pitanja postavlja u složene i isprepletene egzistencijalne situacije u kojima se zapravo i pojavljuju, naspram aristotelovske odluke da ih podijeli u odvojene discipline s relativnom jasnoćom, tumačiti kao napredak s Aristotelove strane tako da je on vidio jasno ono što je Platon vidio samo nejasno? Ili možda nije tako da se Platon još nije dosjetio ideje o jasno podijeljenim znanostima, nego da je odbacio tu ideju u korist predstavljanja onako problema kako se pojavljuju u konkretnom ljudskom životu i situaciji? Ne trebamo riješiti ovdje to pitanje da bismo priznali da to jest pitanje, i to ono koje ukazuje koliko su ti mislioci bili posve različiti. Ali samo se pitanje o temeljnim razlikama između Aristotela i Platona briše ako naprosto pretpostavimo da je Aristotel činio isto što i Platon, samo jasnije. …
Aristotel čita sve svoje prethodnike, od predsokratovaca do Platona, s vrlo uskim fokusom: čini se da ga zanimaju prije svega u onoj mjeri u kojoj dijele ili ne dijele neki aspekt Aristotelovog vlastitog mišljenja. Tako su rani predsokratovci pronicljivi u onoj mjeri u kojoj vide “materijalni” uzrok stvari. Kritiziraju se u onoj mjeri u kojoj ne vide ostale od “četiriju uzroka”. Platon jasno vidi značenje formalnog uzroka, što je njegov veliki uvid, ali ne uspijeva na odgovarajući način uzeti u obzir materijalni uzrok. … Ali kratak pogled na Aristotelovo čitanje njegovih prethodnika otkriva da, tumačeći ih i vrednujući ih u tako uskom fokusu, očito prelazi preko … velikog dijela bogatstva tih mislilaca. Ništa se u Aristotelovim procjenama njegovih prethodnika ne može usporediti s bogatstvom i dubinom [Platonovog] ispitivanja, primjerice, Protagore ili heraklitovaca u Teetetu ili Parmenida u Sofistu. Pa iako Heidegger u tom trenutku, 1924.-25., insistira na tome da se Platona mora shvatiti kroz Aristotela, poučno je da je za manje od desetljeća započeo niz neusporedivo bogatih studija brojnih predsokratskih filosofa koje se nipošto ne bi moglo razumjeti kao aristotelovske. Upravo suprotno. Te studije predskratovaca razmatraju te likove na iznimno kreativne i neortodoksne načine koji su koliko god je moguće udaljene od Aristotelovih prilično profesorskih prosudbi njegovih prethodnika u smislu njihove blizine njegovoj vlastitoj misli. … Iako Heidegger prilično brzo i u potpunosti odbacuje zamisao da predsokratovce valja čitati kroz Aristotela, čudno je da se nikada nije uspio uvjeriti da odbaci istu tu zamisao primjenjenu na Platona, čak ni u svom kasnijem radu.
ulomak iz Drew Hyland, Questioning Platonism, 2004., str. 31.-37., preveo: ja
nagovor na filosofiju 