Danas uistinu malo tko zna što je zapravo Europa – naravski, Europa u duhovno-povijesnom, ne samo zemljopisnom smislu. Štoviše, malo tko uopće i pita o genuinom određenju Europe, o njezinoj idealnoj slici, najvišim njezinim možnostima. Svi ponajprije pomisle na aktualni politički realitet Europe koja razbija glavu brigom oko zajedničkog europskog tržišta, pa mnogi poistovjećuju Europu s tom geo-kronologijskom sekvencom. Kao da ona utjelovljuje bit europskog duha! Stoga je prijeko potrebito obratiti pozornost na širi splet tekućega europskog zbivanja i osvijetliti dublje značenje malaksalosti europske snage, sparušenosti njezine vjere i ideala. To pak znači: neophodno je vratiti se temeljnoj ideji Europe, njezinim filozofijskim korijenima, njezinom rođenju iz duha filozofije. Tim više što ni sami Europljani nisu više dostatno svjesni toga dubljeg ozađa svoje povijesne odgovornosti. Samo je tako moguće primjereno se odazvati strahovitom izazovu sadanjih dvojbi glede Europe!
ulomak iz Mario Kopić, S Nietzscheom o Europi, 2001., str. 41.
Da bismo mogli shvatiti nered postojeće “krize”, morali smo … pokazati da je … iz duha filozofije rođen europski “svijet”. “Kriza” je onda mogla postati razvidna kao prividna propast racionalizma. Razlog zakazivanja racionalne kulture ne leži, međutim, kao što smo rekli, u biću racionalizma samoga, nego isključivo u njegovu izvanštenju, u njegovoj zapletenosti u “naturalizam” i “objektivizam”.
Iz krize europskog postojanja vode samo dva puta: propast Europe u otuđenju od njezina vlastitog životnog smisla, pad u neprijateljstvo prema duhu i barbarstvo, ili ponovno rođenje Europe iz duha filozofije, kroz heroizam razuma, koji definitivno prevladava naturalizam. Najveća opasnost za Europu je umor. Budemo li se protiv te opasnosti nad opasnostima kao “dobri Europljani” borili onom hrabrošću koja ne preže ni od beskonačne borbe, iz razorna požara nevjere, iz razbuktanog ognja očajanja nad čovječanskim poslanjem Zapada, iz pepela velikog umora uskrsnut će feniks jedne nove životne okrenutosti prema unutra i produhovljenosti kao zalog jedne velike i daleke ljudske budućnosti: jer samo je duh besmrtan.
ulomak iz Edmund Husserl, Kriza europskog ljudstva i filozofija, predavanje iz 1935., u zborniku Europa, kontinent ispitivanog života, Zagreb 2019., preveo: Boris Perić)
Općenito se može reći da se u europskoj povijesti jasno može uočiti težnja ka vraćanju izvorima, tj. uopće onom prvobitnom. Stoga se i duhovna povijest Europe može promatrati kao kontinuiran slijed renesansi, naime, ponovnog rođenja, tj. zahvaćanja i obnavljanja onog izvornoga.
ulomak iz Goran Gretić, O prijepornom i ekscentričnom identitetu Europe – zavičaj različitosti, 2004.
Narodi u hladnim mjestima i u Europi puni su srčanosti, ali su oskudni u razumijeću i umijeću te stoga više zadržavaju slobodu, ali su neprikladni za državno zajedništvo i nisu umnožni vladati svojim susjedima. Dočim narodi u Aziji posjeduju razumijeće i dušu sklonu umijećima, ali nemaju srčanosti te stoga žive podčinjeni u ropstvu. A rod Grka kako je na sredini između tih mjesta, tako sudjeluje u obojim svojstvima, jer posjeduje srčanost i razumijeće. Zbog toga ustrajava u slobodi…
ulomak iz Aristotel, Politika VII, 1327b 20-33.
Grštvo, prema tome, znači i antičko grčko držanje u protivštini spram barbara (i Rimljana) i ustrajavanje u pravovjernosti Bizanta naspram katoličkoga Rima, nakon 15. stoljeća protiv islamizacije, a danas i protiv amerikanizacije.
U antici je grštvo već u pretklasičnoj dobi usko povezano s grčkom kulturom, manje s jezikom a najmanje s mjestom gdje se živjelo (lokacijom). Grci se ponajprije po svom držanju, načinu obitavanja, “ethosu”, razlikuju od barbara: “Grčka se svijest dopunila tek putem svoje opreke – ne-Grka; ta se opreka nazivlje barbar.” Barbar (βάρβαρος) je onaj tko brblja; to ne znači samo to da ga se ne da razumjeti na razini jezika, već i to da ga se zbog njegove neobrazovanosti i neprosvijećenosti (άπαιδευσία) ne bi dalo razumjeti niti kad bi zborio grčki.
ulomak iz Franci Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja, 2006., str. 46.-47.
Sve više naime dozrijeva svijest o tomu da je romanitetom, odnosno latinitetom, Europa na jedan usudan način pokrenuta u smjeru imperija, točnije kazano onoga imperijalnog naprosto. I onaj posve unutrašnji poriv za ekspanzijom koji ju je u začetku takozvanog novovjekovlja bio nagnao da u slijedu ”velikih otkrića” sva ta upravo otkrivena područja svijeta smjesta podvrgne brutalnom i krajnje beskrupuloznom porobljavanju te tako sebi diljem planete namijeni ulogu raspuštene grabežljive zvijeri: – i taj poriv valja, sudeći po svemu, pojmiti upravo kao daljnji razvitak temeljne značajke same biti rimskoga imperija.
Do te je spoznaje, koju je prije više desetljeća opetovano izlagao Martin Heidegger i koja je – čak neovisno o njegovu neporecivom privremenom nacionalsocijalističkom sljepilu – znatno doprinijela velikoj nepopularnosti njegovih ”političkih nazora”, prije koju godinu dana [1994.] slavodobitno dospio i Peter Sloterdijk. Kobne europske nacionalizme, dva time prouzročena svjetska rata, te naposljetku i ”US-imperij” u kojemu ”moderna Europa” tek zre ”povanjšteni lik svoje vlastite biti”, svodi on, jednako tako povijesno kao i načelno, na rimski imperium. Spoznaja je to koju se više neće dati jednostavno ignorirati.
ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Europe, u S puta mišljenja, Zagreb 1997., str. 129. i d.
[M]oglo [bi se] zaključiti da je upravo … stvaralački doživljaj onog stranog ono navlastito izvorište tog ekscentričnog identiteta Europe. A taj bi se povijesno-pojmovni sklop isto tako mogao izraziti na sljedeći način: Europejci se mogu osjećati kao “Europejci” u najboljem slučaju naspram Amerikanaca. … [E]uropska kultura, strogo govoreći, nikada nije doista “moja, naša” vlastita, jer sama ta kultura ne predstavlja ništa drugo već put obrazovanja, svijesti i ličnosti, odnosno, taj proces obrazovanja, kultiviranja, mora se uvijek iznova prijeći e da bi se dospjelo do onih stranih, drugotnih izvora te europske kulture. Tako shvaćena kultura nije nikakav jednom stečen samozadovoljavajući posjed, već je to civilizacijsko i kulturno dobro koje se uvijek iznova mukotrpno zadobiva, razvija, oblikuje i preoblikuje, i to od strane pojedinaca, ali i naroda. Još jednom valja podcrtati da su Grci sami sebe prvi put shvaćali kao Grke tek kada su postali svjesni svoje različitosti naspram “barbara”. Prema tome se ono Drugo, i strano, oduvijek i do danas na Zapadu vidi kao Istok (premda su danas za … Europu ono neposredno Drugo: Rusija i Amerika). Jer onaj koji nikada nije došao u doticaj s onim Drugim i stranim zapravo ne zna i ne može znati tko je on sam, pa jedno takvo doticanje, susretanje s onim Drugim, prouzročuje dvojako: uspoređivanje s onim Drugim i razlikovanje od onog Drugog, jer samo se ono što je nejednako i različito može međusobno uspoređivati. …
Iskustvo bitne različitosti Orijenta i Okcidenta u osnovi je utemeljilo i odredilo cjelinu povijesti Europe, a ono je započelo suprotstavljanjem grčkih gradova-država, koje su po političkoj konstituciji bile zajednice slobodnih građana, s perzijskim despotskim carstvom. U svojoj tragediji Perzijanci taj je sukob Eshil između ostaloga ilustrirao na sljedeći način: kada je perzijski kralj doznao za poraz svoje flote, zapitao je tko je grčki vladar i dobio začuđujući odgovor, naime, da Grci nisu ničiji robovi, ničiji podanici. I tu se susrećemo s tako nečim što bi se moglo označiti kao ono prvotno grčko prisvajanje za-sebe slobode od strane ravnopravnih pojedinaca, a koji se razlikuju od onih po rođenju robova. I upravo je to određenje čovjeka kao slobodnoga bića postalo jednim od temeljnih određenja europskoga duha, naime, tu se radi o slobodi onih jednakih, a taj je pojam zadobio svoje najviše određenje u Hegelovoj filozofijsko-pojmovnoj shemi o ”napretku u svijesti u slobodi”… Još treba dodati da prema Herodotovim izvještajima za Perzijance nije bio čudan samo politički ustroj Grka, već isto tako i njihov duhovni habitus, jednako kao i njihov odnos spram svijeta. Tako se perzijski kralj Krez jako čudio kada je čuo da je Grk Solon putovao po Bliskom istoku “filozofirajući”, tj. iz čiste želje za “teorijom”, tj. promatranjem, i bez bilo kakvih daljnjih i drugih namjera. Iz toga isto tako slijedi da je i određenje filosofije kao episteme theoretike, bilo i ostalo djelotvorno i određujuće europskog duha od antike do Hegela. Dapače, ono i danas određuje razlikovanje zapadnog htjeti-znati i istočne mudrosti, odnosno tu izlazi na vidjelo razlika između istraživanja i meditiranja. Stoga se i može tvrditi da je pobjeda Grka nad Perzijancima nepobitan početak europske povijesti, koji je omogućio daljnji opstanak grčkog duha na Zapadu i koji je, doduše, u međuvremenu postao kršćanskim pa se i može reći da mi i nadalje mislimo ne-istočnjački. …
Francuska je revolucija s deklaracijom o ljudskim pravima, u ime slobode i jednakosti, sekularizirala kršćanske zahtjeve i od tada opada moć Crkve u cijeloj Europi, i to u istoj mjeri u kojoj se ideje Francuske revolucije proširuju preko sljedećih revolucija na istoku po cijelom svijetu, pa je stoga i znamenita krilatica “kršćanstvo ili Europa”, kako je to zamišljao Novalis, izgubila svoj povijesni smisao. Moderni europski svijet emancipiranoga građanstva, namještenika i radništva, čiji je zajednički životni element industrija i na znanosti utemeljena tehnika, u osnovi znači raspad staroeuropske tradicije i predstavlja utemeljenje jednog drugog, novog svijeta. Ona čuvena “Querelle des Anciens et des Modernes” već je dugo odlučena u korist moderne, odnosno moglo bi se reći da s obzirom na svoje obje tradicije, klasičnu i kršćansku, Europa od 19. stoljeća više nije identična samoj sebi. Nakon Drugog svjetskog rata, tj. svjetsko-političke propasti značenja Europe, pada zapadna Europa u ovisnost o Americi, koja je prvotno bila europska kolonija, međutim, ona nakon što je preuzela vodeću ulogu od Europe, čak i zastupa i tumači opći kulturno-politički pojam “Zapada”… Taj se prijeporan odnos može ovako prikazati: što više Amerika postaje američkom, utoliko ona ostaje manje europskom, dok s druge strane što više Europa drži korak s općim tehničko-znanstvenim napretkom postaje sve više američkom. Međutim, isto tako valja ustanoviti da “amerikanizacija Europe”, isto kao i Japana, nije tim zemljama nametnuta, već je to imanentna posljedica univerzalnog znanstveno-tehničkog racionaliziranja cjeline javnog života, i po svemu sudeći niti jedan se narod koji želi biti konkurentan na sada doista globalnom tržištu ne može izmaknuti tom napredujućem procesu. …
Prema tome i opasnost za održanje i razvoj ideje Europe ne može doći “izvana”, s obzirom na to da se sama Europa i ne može shvatiti kao nešto “unutarnje”, što je nastalo iz nje same, iz neke njezine idealne unutarnjosti. Taj pokušaj shvaćanja i određenja Europe kao nekog zatvorenog prostora, u smislu da bi taj prostor bio odvojen i izoliran od onog stranog, od onog Drugog odvojeni prostor, značio bi da se tako shvaćena Europa osjeća ugroženom od onog Drugog, stranog, odnosno da ga se boji kao nečeg njoj stranog, Drugoga, te ga štoviše shvaća i osjeća kao opasnost za svoj identitet. Iz toga bi isto tako moglo slijediti da je Europa izgubila vjeru da se njezine vrednote i njezini ideali mogu prihvatiti, prisvojiti i zastupati i od strane onih koji su slučajno rođeni izvan njezinih granica. …
Stoga identitet Europe, a to prije svega znači identitet Europljanina, nije i ne mora biti prije svega nešto i u potpunosti europsko, jer Europljanin nije samo i jedino Europljanin, već je on i Europljanin. Drugim riječima, Europljanin je Europljanin, kako kaže Derrida, “s jednom rukom”, a druga je slobodna za drugačija i nova iskustva, izazove, pa i izvan Europe. Ta nova, druga plovidba nastoji izbjeći Scilu eurocentrizma i Haribdu antieurocentrizma, i to na način odustajanja od atlantskih i ostalih osvajanja, uzimajući smjer u pravcu Sredozemlja, a to je staro, paradigmatično mjesto sukobljavanja, integracija i produktivnih sinteza. …
Europa je u svom povijesnom opstojanju uvijek bila prisiljena poimati i prihvaćati to općeljudsko u sasvim posebnim, konkretnim oblicima, a upravo su ti pojedinačni oblici oni koji i predstavljaju to nepregledno mnoštvo različitih pojavnih formi europskog iskustva življenja. … Gledana iz tog obzora prikazuje se Europa kao vitalni uzor jednog osebujnog jedinstva, koje se manifestira u diferencijama, odnosno, moglo bi se reći da Europa jest i predstavlja općenitost koja u sebi sadrži i podnosi različitosti i posebnosti. Zato se i može tvrditi da Europa po svojoj konstituciji, povijesno i idejno, ne može predstavljati model jedinstvene znanosti i jedinstvenog jezika, budući da je ona sama od svog početka ustanovljena putem onog Drugog, a to je i razlog da je Europa mogla – kao zavičaj različitosti – imati ulogu posrednika između različitih kulturnih jezika i različitih jezičnih kultura. … Upravo se i zato pokazuje kako je pitanje sjećanja, povijesnog sjećanja suživota europskih naroda vrlo važno pitanje konstituiranja europskog identiteta. Dapače, nužno je putem proučavanja i kritičkog vrednovanja tog sjećanja raditi na uspostavljanju osebujne europske kulture sjećanja, i to podjednako europskih katastrofa kao i rijetkih razdoblja plodotvornog suživota. Jer na taj bi način mogla biti uspostavljena osebujna povijest europskog sjećanja, i to kao jedan od preduvjeta zbiljskog pomirenja europskih naroda. A takvo je što opet jedino moguće na osnovi jedne stare vrline europske tradicije, naime, pojma oprosta, opraštanja, odnosno iskrenog žaljenja zbog zla koje se dogodilo.
ulomak iz Goran Gretić, isto
nagovor na filosofiju 
Ulomci M. Heideggera i komentatora premješteni ovdje: Europa između Amerike i Rusije? (ulomci M. Heideggera, J. Derride, S. Žižeka i Ž. Paića)
Sviđa mi seSviđa mi se