Knjiga Matka Sorića Koncepti postmodernističke filozofije iz 2010. ozbiljno je i učeno nastojanje za pojmovnom jasnoćom na području gdje ta vrlina inače nije jako izražena. No, budući da je u naslovu knjige ono ”postmodernistička filosofija”, a ja nisam sretan s tom koncepcijom filosofije, onda je moja prva reakcija bila (citiram sebe iz e-maila):
Pogledao sam malo tvoju knjigu (tek predgovor i par članaka) i toliko mi je zanimljiva da bih najradije napisao drugu s istim pojmovima, naravno, opet sve kontra. 🙂
Ta se reakcija održala i kroz daljnje čitanje. Mada moja ”prijetnja” svakako neće biti ostvarena, ipak bih se mogao okušati barem na prvom pojmu. U Predgovoru se Matko ionako požalio da je (protiv svoje namjere) pri nastajanju knjige bio osuđen na monolog, pa se nadam da mu ovo neće biti mrsko. Reče netko da se filosofa poštuje filosofiranjem, stoga evo moga amaterskog doprinosa. Najprije jedan duži navod iz članka uz pojam aletheia.
Istina je za njega [Heideggera] otkrivenost:
Oba fenomena, otvorenost samog svijeta i činjenica da je bivanje-u-svijetu također ujedno otkriveno, određuju jedinstveni fenomen koji označavamo kao otkrivenost.
Otkrivenost se ne pojavljuje kao osjetilna zamjedba ili metafizičko preklapanje misli i stvari, nego samo kao ukotvljenost ili situiranost subjekta u njegov konkretni okoliš. Blizina, poznavanje, iskustvo i vrijeme potrebni su za otkrivanje bitka.
Istina kao aletheia za Heideggera označava akumulaciju čovjekovog iskustva nastalog putem kontakta u nekoj specifičnoj situaciji. Tubitak je skup njegovih odnosa sa svijetom, a kako je svaki tubitak u unikatnom odnosu sa svijetom, svaki čovjek na svoj način akumulira to iskustvo svijeta. Sportaš koji nekoliko godina neumorno trenira na istom nogometnom terenu imati će drugačiji odnos prema tom prostoru od nekog investitora koji u njemu vidi mogućnost gradnje trgovačkog centra i zarade. Žena koja u patrijarhalnom okružju dane provodi radeći kućanske poslove ima drugačiji odnos prema kući nego muškarac koji radi izvan kuće. Osoba kojoj je netko blizak poginuo u terorističkom napadu 11. rujna 2001. će se drugačije odnositi prema srušenim zgradama kao simbolu nego netko koga je taj događaj dotaknuo samo kao medijska reportaža. Život osobe odrasle početkom dvadesetog stoljeća radikalno se razlikuje od iskustva osobe rođene krajem dvadesetog stoljeća. Prema tome, ne može bilo tko spoznati bilo što – bitak nije apsolutno i bezuvjetno inteligibilan, a čovjekov razum ne može transcendirati vlastitu akumulaciju iskustva. Istina ovisi o onome tko spoznaje :
Svaka je istina, primjereno svojoj bitnoj vrsti bitka sukladnoj tubitku, relativna s obzirom na bitak tubitka.
Spoznati nešto znači stati u brižljiv, vremenski zahtjevan, odnos sa time i angažirati se oko toga mijenjajući vlastiti život. Istina nije neutralan odnos sa svijetom, nego proizlazi iz ‘bitka tubitka’, odnosno iz načina na koji čovjek provodi svoj život. Gianni Vattimo smatra da se takvo shvaćanje istine može objasniti jedino pomoću pojma iskustva:
…treba pojam istine kao podudaranja suda i stvari zamijeniti jednim širim pojmom, utemeljenim na pojmu Erfahrung (iskustva), i to iskustva kao promijene koju subjekt trpi pri susretu s nečim za njega uistinu značajnim.
U tom smislu Heideggerovo shvaćanje istine kao aletheia-e nije ništa drugo nego razvijanje Nietzscheovog perspektivizma. (str. 3.-4.)
Sve je to vrlo pojašnjavajuće, i dobro pokazuje spomenute vrline ove knjige. Ipak, najavih da bih nešto ”kontra”. Metoda u kojoj bih se pritom okušao je ”dekonstrukcija”, o čemu učim iz Matkove knjige (pa je sukrivac ako loše dekonstruiram 😀 ). Primijenio bih dva postupka, od kojih je prvi ”dekonstrukcija binarnih opreka”.
U čemu se sastoji poststrukturalistička kritika binarnih opozicija? Kao prvo, svaka binarna opozicija sačinjena je od dvije kategorije ili od dva elementa. Jedan element ovisi o drugom elementu, i obrnuto; oni su zapravo ujedinjeni kao članovi iste binarne opozicije. Jedan element duguje svoj identitet drugome elementu, i nije ga moguće misliti samostalno. Kao drugo, kategorije binarnih opozicija ne moraju biti isključive kao što to sam koncept nalaže. Između dvije kategorije može stajati čitav spektar nijansi, a primjenjivanje binarne opozicije na njih samo će dovesti do zablude. Prema tome, elementi binarne opozicije ne moraju biti isključivi, čime je dovedena u pitanje sama ideja binarnosti. Kao treće, svaka binarna opozicija privilegira jedan element na štetu drugoga. (str. 60.-61.)
To je sasvim primjenljivo i na temeljnu opreku ove knjige, između tradicionalne filosofije i postmodernističke filosofije.
1. ne postoji nešto kao jedinstvena ”tradicionalna filosofija” osim iz postmodernističke perspektive,
2. postoji čitav niz nijansi između i, očito,
3. jedan od elemenata (”postmodernistička filosofija”) jest privilegiran naspram drugoga.
No, time nisam rekao ništa novo, jer to stoji već na samom početku Predgovora.
Tako sam čitavu povijest filozofije podijelio na dva dijela: tradicionalni i postmodernistički. Ova distinkcija iznimno je nepravedna i sumnjiva, međutim, i nužna, s obzirom na svrhu. Glavni cilj ove knjige je razjašnjavanje temeljnih kategorija postmodernističke misli. On zahtjeva pedagoško-didaktički pristup, odnosno određenu dozu trivijaliziranja i banaliziranja. (str. VII)
Čemu onda moj pokušaj ”dekonstrukcije” tako krajnje uvjetno postavljene opreke? Htio bih upitati u kolikoj su mjeri i druge ”tradicionalne” binarne opreke koje je popularno danas dekonstruirati također uspostavljene iz nekih ”didaktičko-pedagoških” razloga? Jesu li one izvorni uvidi velikih filosofa tradicije, ili su ”trivijaliziranja i banaliziranja” stoljetnog ili tisućljetnog prepariranja njihove filosofije za školsku upotrebu, upravo ”govorkanja”, makar to govorkanje često bilo unutar akademije? Da bi odgovor na to pitanje mogao biti potvrdan svjedoči i Heideggerovo čitanje Aristotela, tradicionalnog filosofa par exellence, od kojega on uči što je aletheia (pa je dvojbeno koliko je takvo shvaćanje istine upravo ”paradigmatično za postmodernu filozofiju”). Kolika je razlika između školskog ”ispravnog” navoda ”Aristotel je prvi naglasio: istina je sud”, i stvarnog prolaska kroz raznolikost načina aletheuien kojima se bavi Aristotel u šestoj knjizi Nikomahove etike a Heidegger interpretira na 150 stranica svojih predavanja o Sofistu?
Poslužit ću se i drugim dekonstrukcijskim postupkom kako je opisan u knjizi.
Christopher Norris u svojoj monografiji o Jacquesu Derridi ovako definira dekonstruciju:
…dekonstrukcija je oprezna potraga za tim ‘aporijama’, slijepim točkama ili mjestima unutrašnje kontradikcije gdje tekst slučajno otkriva nesklad između retorike i logike, između onoga što on svjesno namjerava reći i onoga što je usprkos tome prisiljen reći. …
Dekonstrukcija upućuje na slijepe točke dokaza gdje tekst stvara krivo značenje ili lanac problematičnih implikacija koje opovrgavaju njegov doslovni ‘logični’ smisao.
A ovo je mjesto iz članka Aletheia za koje mi se čini da otkriva jednu takvu kontradikciju:
Međutim, ako je čovjek nakupina vanjskih faktora u potpunosti, bez transcendentalne jezgre, spoznaja uvijek mora biti relativna, parcijalna, subjektivna i pristrana.
Sam način na koji je ovo iskazano – ”spoznaja uvijek mora biti…” – kazuje protiv svake relativnosti, parcijalnosti, historizma, itd. Nešto ”uvijek mora biti” takvo i takvo: gdje je tu ovisnost o specifičnoj situciji, gdje je ovisnost o subjektu koji spoznaje? Meni izgleda kao da ovo ”uvijek” postavlja valjanost tog iskaza izvan vremena i raznolikosti konteksta, a ovo ”mora” dokida relativnost spram spoznajnog subjekta. Tako da bih rekao da je ta rečenica otkrila jedan nesklad između onoga što je tekst namjeravao reći i onoga što je bio prisiljen reći.
nagovor na filosofiju 
Jesu li kanonizirani klasici doista branili određene opozicije ili je to tek nezaobilazna banalizacija njihovih izvornih, po formi ‘diskurzivnih’ uvida? Potonja je opcija itekako moguća. Međutim, ja ne bih udaljavao pažnju od najprizemnije razine stvarnosti, ako tako nešto uopće postoji. Slažemo se – diskutabilna, meta-opozicija tradicionalna/postmodernistička filozofija nas vuče u tom smjeru. Vjerujem da je ona opravdana više kao osnova za jednu hermeneutičku strategiju alternativnog čitanja povijesti filozofije, kakvo nam tek predstoji, nego kao gotova i konačna scenografija neke suvremene gigantomahije ideja ili paradigmi. Sporni se binarizmi odnose na općeprihvaćene parove pojmova u kontekstu prirodnog jezika ili zdravog razuma, kako se to inače naziva, te teorijskih opozicija koje se trebaju revidirati ili ograničiti, kao u slučaju istinitosnih vrijednosti suda. Stoga, nemojmo brkati razine klasifikacije. Kakvom se god opisu stvarnosti priklonili, privilegirat ćemo ga u odnosu na ostale opise. Takvu pristranost ne možemo izbjeći, ali možemo onu koja nas zavodi u najprozaičnim dilemama, za što najveći dio odgovornosti snosi jezik kao manjkav sustav konceptualizacije. Stvar je u tome da i klasike možemo ‘uhvatiti’ u banalnim polarizacijama. U njima se dakako ne iscrpljuje težina autora, ali su zanimljive, pogotovo kada imaju funkciju slijepe ulice određenog argumenta.
Iskaz “spoznaja uvijek mora biti relativna” možemo usporediti s iskazom “svaki predmet mora biti na drugačijem mjestu u prostoru” ili “svaki jezik ima različite riječi” ili “svaka knjiga mora biti sastavljena od drugačijih stranica”. Da ponovim: nemojmo miješati razine klasifikacije. “Univerzalnost relativnosti” nije toliko slučaj kontradikcije koliko samoreferencijalnosti, istog-i-različitog. Situiranost objekata u prostoru, njihova ‘relativnost’, ne opovrgava ‘univerzalnost’ iskaza “svaki predmet mora biti na drugačijem mjestu u prostoru”. To što su francuske i njemačke riječi različite i ‘relativne’, ne opovrgava ‘univerzalnost’ iskaza “svaki jezik ima različite riječi”. Kako je to moguće? Nemam pojma, ali pretpostavljam da je glavni krivac jezik.
I dakako, hvala na transformaciji monologa u dijalog! 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Matko, hvala ti na točno isti način. 😉 A još posebno s obzirom da znam u kakvoj si stisci.
Što se tiče prve točke, slažemo se da se slažemo. 🙂 Ipak, prije nego prijeđem na drugu točku, za svaki slučaj bih se ogradio. Ako zadnje dvije rečenice podrazumijevaju (vjerojatno ne, ali, kažem, za svaki slučaj) neku zluradost spram manjkavosti kod klasika, koje bi onda podrivale njihov kanonski status, to mogu razumjeti s obzirom na školsku prisilu da ih se čita i uči od njih, što se onda provjerava na ispitima, o čemu ovisi daljnje napredovanje u školi itd. Naravno, klasici su najmanje krivi za svoj status ispitnog gradiva. No, budući da sam samouk pa sam slobodno pristupio klasicima (naime, onima kojima sam pristupio, dok sam mnoge slobodno i bez grižnje savjesti posve zapostavio), onda ne osjećam taj tip odbojnosti spram klasika, ni želju da im podrivam klasičnost time što bih pronašao neke pukotine u njihovom pisanju. Niti očekujem od njih neku savršenu dovršenost. S obzirom na narav filosofiranja, kako sam ja to amaterski iskusio, nevjerojatno bi mi bilo da takvih pukotina nema. Zašto onda uopće klasici? Mislim da nije stvar toliko u tome da bismo od njih učili zaokružene odgovore, nego ponajprije dublje pitati. Čini mi se da je primjeren ovaj Barbarićev odgovor: ”Prastara je istina da nam doista govori samo onaj tekst kojemu smo se približili vođeni vlastitim pitanjima. Kao što je istina i to da ima tekstova … pri prvom susretu s kojima naša početno prinesena pitanja ubrzo gube na snazi i značenju te se, odmjerena spram težine i dosega onoga što je u samom tekstu mišljeno i iskazano, pokazuju ponajprije gotovo djetinje nezrela, da bi se tek postupno iz duge zamuklosti slušajućeg promišljanja, praćenog štovanjem lišenim običnog samoljublja, iznova javila, no sad produbljenija, jasnija, određenija. Uz takve se onda tekstove boravi godinama, njima se pače navraća uvijek iznova, dok nam god život ostaje ispunjen strašću filozofijskog traganja.” (Ideja dobra, str. 226.)
U vezi druge točke, moram priznati da mi se čini da sam ja u pravu. 😀 Ovdje ne vidim dvije razine, odnosno, zbog samoreferencijalnosti na koju si ukazao čini mi se da se ostaje na istoj razini, zbog čega imamo paradoks. Da se radi o dvije razine, ne bi bilo samoreferencijalnosti, nego bi se jedna razina referirala na drugu. Rečenica kaže ”svaka spoznaja je relativna” gdje tu relativnost, ako sam dobro shvatio, prije svega treba shvatiti kao smještenost svake spoznaje u neki povijesni kontekst izvan kojega više nije posve razumljiva. Ta rečenica iskazuje neku spoznaju, nazovimo je R. Što bi opovrgnulo tu rečenicu? To da ima neke spoznaje koja vrijedi uvijek, bez obzira na povijesni kontekst. Tada ne bi vrijedilo da je svaka spoznaja relativna spram povijesnog konteksta. Takvo bi opovrgavanje značilo neR. neR je bilo koji istinit iskaz koji kaže da neka spoznaja nužno vrijedi uvijek. I sad imamo paradoks: ako je R, onda je neR. Ako uvijek vrijedi da je spoznaja relativna spram povijesnog konteksta, onda postoji spoznaja koja nije relativna spram povijesnog konteksta, odnosno imamo protuprimjer koji opovrgava da je svaka spoznaja relativna spram povijesnog konteksta. Dok primjeri koje si dao nisu samoreferencijalni, pa su dvije razine očite, ovdje ne vidim dvije razine.
Sviđa mi seSviđa mi se
pokušajmo taj problematičan iskaz braniti pragmatistički. ako je svaka spoznaja relativna, znači da znanje ovisi o njegovim “nosiocima”, te da to znanje treba objasniti relativnim svojstvima tih nosioca. jedan će nešto tvrditi ako je tako obrazovan ili odgojen, ili ako mu je nešto u interesu, dok će drugi tvrditi suprotno, ako je drugacije obrazovan ili ima drugacije interese. ako se priklonimo iskazu “spoznaja je uvjek relativna”, lakše ćemo moći objasniti različita mišljenja između različitih ljudi.
s druge strane, ako spoznaju i znanje shvaćamo kao dodir s apsolutnom istinom, teško ćemo objasniti pluralizam mišljenja i stavova, osim ako ne pretpostavimo da je sama stvarnost po sebi inherentno kontradiktorna, što je baza i prvobitnog, problematičnog iskaza.
uostalom, problematični iskaz uvijek netko negdje brani, u ovom slučaju ja, pa je stoga i on sam situiran. propozicije ne postoje u nekakvom metafizičkom vakuumu, nego ih uvijek brani netko i negdje, čak i ako govore nešto o svemu i svugdje.
drugačije postavljeno, ako jedan skup objekata ne možemo klasificirati, čini li on klasu za sebe, klasu neklasificiranih objekata? tko brije brijača u gradu u kojem svatko ili brije samoga sebe ili ga brijač brije?
ja bih najrađe proglasio sporni iskaz meta-iskazom i time uveo kakvog-takvog reda u ovaj kaos simbolizacije.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ali zašto bi raznolikost mišljenja bila problem koji valja objasniti više nego istost mišljenja? Bez obzira kada, gdje i tko spoznaje Pitagorin poučak, taj poučak će ostati isti, mada će aktovi spoznavanja biti različiti. Odgoj i interesi svakako mogu doprinijeti tome da se akt spoznavanja Pitagorinog poučka dogodi ili ne dogodi. Ali sadržaj tog poučka, ono što spoznajemo u aktu spoznaje, taj sadržaj će ostati isti, svaki put kad je spoznat.
Meni blizak primjer, teorija relativnosti (ako tebi nije blizak, nisam kriv ja, nego tvoj gimnazijski profesora fizike). Doista, u njoj je postalo relativno mnogo toga što je ranije izgledalo ne-relativno, ali ipak ne sve. Nešto što je ranije izgledalo relativno spram promatrača, naime brzina svjetlosti u vakuumu, to je sad postalo ne-relativno. Znakovitije, ne-relativna spram promatrača je ostala forma prirodnih zakona. Upravo to, da prirodni zakoni moraju imati jednaku formu za sve promatrače, da u tom smislu trebaju biti ne-relativni, jest temelj teorije relativnosti.
Naravno, smisao tih prirodnih zakona razumljiv je samo u cijelom kulturnom kontekstu u kojem su otkriveni. Ipak, ako vjerujemo da ima smisla govoriti o istinitom čitanju arheoloških nalaza, ili fosila životinja koje su živjele puno prije nas, ili o prošlosti svemira u suvremenoj kosmologiji, onda je jasno da mi vjerujemo da ta otkrića vrijede i za pojave koje su se dogodile izvan našeg kulturnog konteksta. Dakle, zbivanje akta spoznaje jest relativno s obzirom na prostor, vrijeme, kontekst, itd., ali sadržaj ne mora biti.
Istinosna vrijednost tvrdnje ”U siječnju 2000. danski premijer bio je muškarac” ostat će ista bez obzira je li izrečena danas ili sutra izgovaram li je ja ili moj prijatelj u Kopenhagenu ili Tokiju. (Iznimke su izrazi poput ”ja”, ”ovdje” i ”sada”.) Naravno, različiti konteksti mogu odrediti sasvim različite pragmatične posljedice te tvrdnje, ali ono što spoznajemo kao sadržaj te tvrdnje je isto svaki put.
Dakle, vjerujem da ima spoznaja koje su relativne spram konteksta, ali i onih koje, ako su doista spoznate, nisu relativne u tom smislu. Čini mi se da kontekst prvenstveno mijenja relevantnost neke spoznaje. Od neprebrojivo beskonačnog skupa istinitih iskaza samo je neprebrojivo beskonačni podskup relevantnih iskaza. Kad netko danas spozna da je Hera Zeusova supruga (npr. čitajući neku knjigu o Grcima), to je toliko irelevantno da se pitanje o istinitosti i ne postavlja. Naš životni svijet je različit od životnog svijeta u kojem je bilo istinito da je Hera Zeusova supruga, u tolikoj mjeri da uopće ne uspijevamo pojmiti što bi značilo to da je taj iskaz istinit. S druge strane, naš životni svijet je toliko sličan ondašnjem da spoznajemo Pitagorin poučak kao istinit. Ono prvo je postalo irelevantno, ovo drugo nije. U nekim kulturama bi Pitagorin poučak možda također postao irelevantan. Ali ne vjerujem da bi to promijenilo njegovu istinitost.
Sviđa mi seSviđa mi se