tehnika kao izazov? (ulomak iz Damir Barbarić, Tehnika kao izazov)

Tehnika nije samo gradnja motora, nije samo njihovo uključivanje u proces rada, nije samo svestrano i sveobuhvatno korištenje i nadgledanje tog procesa, nije samo strojno-industrijski sklop, nego je u svemu tomu radikalna i temeljita promjena cjelokupnog bića kao takvog, i to ne bilo kakva promjena, nego nasrtaj na biće u cjelini u svrhu osvajanja i osiguranja čovjekove bezuvjetne moći. Da bi to mogla biti, tehnika je prije svega unošenje, tako reći ugradnja sile, moćnosti, učinkovitosti u biće u cjelini, i to kao njegove temeljne i središnje značajke. To unošenje zbiva se mišljenjem, koje se u tu svrhu prethodno ustrojava kao zacrtavanje uvjeta mogućnosti predmetnosti bića, da bi na toj osnovi sveukupno biće bilo nadalje raskrivano isključivo s obzirom na svoju moguću djelotvornost i učinkovitost.

Tako shvaćena, tehnika nije prvenstveno tehnika strojeva, mehaničkih i elektroničkih naprava i aparata, već prije nešto poput univerzalne i totalne „organizirane konstrukcije“ sveukupnog bića, dakle prirode, čovjekova životnog svijeta i svijeta u cjelini. Njezino pravo mjesto nije vanjski svijet prirode, već čovjekova racionalnost, njegov razlažući, obrazlažući i računajući razum. Tehnika je prije svega način čovjekova duhovnog odnošenja spram cjeline svega, takav koji je vođen neutaživim porivom za totalnošću i univerzalnošću. Time se moderna tehnika bitno i kvalitativno razlikuje i od grčke techne i od srednjovjekovne ars, koje su, svaka na svoj način, kao svojevrsno znanje i umijeće bile tek jedno od mogućih ljudskih odnošenja spram bića. Za razliku od njih suvremena je tehnika bitno određena nagonom za univerzalnom uspostavom i totalnim vladanjem. Ona nije ograničena na jedno ili više okružja u cjelini bića, već je danas temeljna značajka biti svega što jest. Zbog toga se smisao i puni domašaj njezine biti ne može pojmiti ni jednom od društvenih ili humanističkih znanosti, pa ni svima njima zajedno. Pogled na tehniku iz motrišta bilo koje pojedinačne znanosti, ili pak iz njihova toliko prizivanog „interdisciplinarnog“ konglomerata, svagda ostaje prekratak. Budući da nije ništa samo sociologijsko, ekonomijsko, historijsko ili antropologijsko, tehnika se može pojmiti samo cjelovitim pogledom mišljenja koje nadilazi sve znanstveno-disciplinarne okvire.

U svojoj bezuvjetnoj težnji za univerzalnošću tehnika nastupa s početkom novoga vijeka, dakle prije otprilike četiri stoljeća, i to ubrzanim razvitkom prirodnih znanosti, koje na posve nov način shvaćaju i izlažu bit kretanja, prostora i vremena, te na toj osnovi konstruiraju prirodu kao načelno beskonačni sklop dinamičkih točaka sile i mase, bez ostatka podvrgnut nužnim i stoga proračunljivim zakonima uzročnosti. Odatle privid da tehnika slijedi iz matematički ustrojenih prirodnih znanosti kao njihova puka primjena. Ali uistinu je obrnuto. Moderna tehnika nije primjena prirodne znanosti, nego je novovjekovna prirodna znanost primjena biti tehnike. Tehnika toj znanosti prethodi i ontološki i povijesno. Sama činjenica da pravi cilj prirodne znanosti nije spoznaja, nego opredmećivanje bića, naime stavljanje bića nasuprot spoznavajućem subjektu kao njegova pred-meta, dovoljno upućuje na njezino tehničko podrijetlo. Smisao je novovjekovnog spoznavanja kao predočavajućeg opredmećivanja taj da se njime zbiljnost bića uspostavlja kao ono čime se može bez ostatka ovladati i raspolagati. Utoliko je prirodna znanost jedno od osnovnih očitovanja biti tehnike, shvati li se tehnika u skladu s dosad rečenim kao bezuvjetna uspostava bića kao onog pred-metnutog u svrhu ničim ometanog bezgraničnog uvećanja moći.

Vođena porivom spram totalnosti, tehnika se ne zadržava samo na opredmećivanju prirodnih bića, dakle njihovu bezuvjetnom utjerivanju u okružje sile, učinkovitosti i moći. Ne samo prirodu, nego i sve biće ona postavlja kao silu. I sama se sila time sama mijenja u nešto dotad neviđeno. Ona više nije puka mehanička snaga, već postaje beskonačnim dinamičkim samopotenciranjem čiste učinkovitosti.

Na svojem putu prema punoj totalnosti tehnika čini i korak dalje, nadmašujući i opredmećivanje bića. Suvremenoj, doista modernoj tehnici svojstveno je napuštanje novovjekovnog prirodno-znanstvenog predočavanja i njime omogućene predmetnosti, te prevođenje sveg bića u novi, dosad nepoznati način njegova bitka:

Čovjek je iz epohe predmetnosti prešao u epohu ispostavljivosti. U ovoj našoj budućoj epohi sve i svako je pomoću proračuna stalno raspoloživo narudžbi i ispostavljanju. Strogo rečeno, više nema predmeta, već samo ,potrošnih dobara‘ na raspolaganju svakom potrošaču, koji je i sam stavljen u pogon proizvodnje i potrošnje.

Bitna je značajka današnje, doista moderne tehnike – koja je čovjeka, a da on o tomu jedva išta sluti, dovela u sasvim nov odnos spram onog biti – mijena predmeta (Gegenstand) u zalihu (Bestand), mijena predmetnosti u zališnost, naručljivost i ispostavljivost. Zaliha je možda najprikladnija filozofijska oznaka za biće koje nam više ne stoji nasuprot kao predmet, nego stoji na stalnom raspolaganju planski vođenoj potrošnji kao takvoj. Ontologijska odredba zalihe nije postojanost, kao što je to još bio slučaj kod predmeta, nego ispostavljivost, naime mogućnost bića da bude naručeno i ispostavljeno, da kao resurs i rezerva stalno stoji na raspolaganju.

Sve biće bez iznimke danas postaje zalihom, resursom i sirovinom, biva bez ostatka stjerano u vidokrug korisnosti, gospodarenja i ispostavljivosti. U tom procesu totalne mobilizacije tradicionalne znanosti spremno se stavljaju na raspolaganje gigantskim tehničkim projektima energetske politike i politike planskog iskorištavanja tla. Prostor se u golemim potezima i razmjerima, po mogućnosti planetarno, planski priređuje za rabljenje i korištenje. Priroda, koja je klasičnoj prirodnoj znanosti još vrijedila kao ono što postojano stoji nasuprot čovjeka kao subjekta spoznavanja, sad biva iz biti tehnike postavljena kao prva i osnovna zaliha. Čovjek gubi negdašnji odlikovani položaj i ulogu središta cjeline bića, pa čak i subjekta predočavanja bića kao predmeta, te i sam postaje zalihom među zalihama, potpadajući kao „ljudski resurs“ pod zakon planskog iskorištavanja materijala za tehničku proizvodnju bezuvjetne mogućnosti proizvođenja.

Iz toga je očito da je uobičajeno pitanje stoji li čovjek u službi tehnike ili tehnika u službi čovjeka više nego plitko i nedostatno. Jer tehnika se doista ne zbiva bez čovjeka i bez njegova činjenja, ali se ne zbiva ni samo njegovim djelovanjem. Kao totalno zbivanje, ona je odavno u sebe uključila i čovjeka. U tehničkom razdoblju svijeta čovjek je samom svojom biti naručen i ispostavljen u bit tehnike te stoji u njezinoj službi. Čovjek nema tehniku u svojim rukama; prije je on njezina igračka.

Odatle i ona naoko nerješiva nedoumica glede čovjekova primjerenog odnosa spram tehnike. Iluzorno je pomišljati da bi čovječanstvo ikad moglo ovladati tehnikom, budući da je ona do svoje pune uspostave mogla dospjeti samo time da joj se čovječanstvo prethodno bezuvjetno podvrgnulo. Povrh toga, i sama volja za ovladavanjem tehnikom očigledno je već nešto tehničko. Čini se da je u odnosu spram tehnike čovjeku zapriječeno svako iole smisleno držanje. Hvaliti je i veličati jednako je izlišno i besmisleno kao i osuđivati je i proklinjati kao nevolju i razaranje. Ipak, zacijelo je najbesmislenije od svega hiniti spram nje usiljenu ravnodušnost i prividnu neutralnost. Heidegger, kojeg se najčešće olako svrstava među anakrono zabludjele protivnike tehnike, pri toj je nedoumici jasan i jednoznačan:

Moje mišljenje nije protiv ,tehnike‘ […], nego protiv površnosti i nedostatka slutnje kojom se tehnika promatra 1. polazeći od strojeva, aparata, organizacija, 2. kao sredstvo, 3. kao nešto neutralno, naprosto postojeće.

Tehnika nije ni čovjekovo djelo ni sredstvo za bilo koje svrhe. Zato jer sama postavlja ne samo sredstva za postizanje svekolikih svrha nego i te svrhe same, ona je sudbinsko zbivanje povijesti koje bitno nadilazi čovjeka. Kao takva, tehnika se prvotno uopće ne tiče bića, već samog onog biti svakog bića, svega što jest.

Kako se onda spram nje primjereno odnositi? Samo i jedino tako da se uporno i bez sustajanja pita za njezinu bit i da se ta bit pomno i temeljito promišlja. Pri početku Heideggerova znamenitog predavanja o tehnici čitamo:

Pitamo o tehnici i time želimo pripremiti slobodno odnošenje spram nje. Slobodno je odnošenje kad ono naš opstanak otvara biti tehnike. Odgovorimo li toj biti, možemo ono tehničko iskusiti u njegovu ograničenju.

Tek promišljanjem njezine biti dospijevamo u slobodan odnos spram tehnike, takav

koji nas ne zatvara u muklu prisilu da tehniku slijepo slijedimo, ili, što je isto, da se protiv nje bespomoćno bunimo i proklinjemo je kao đavolje djelo.

S onu stranu neprijateljstva, ali i oduševljenja, ili pak loše glumljene ravnodušnosti, spram tehnike se odnosimo slobodno jedino ako njezinu bit činimo dostojnom pitanja.

ulomak iz članka Damir Barbarić, Tehnika kao izazov, objavljenog u Vijencu

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s